|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Željko Ivančević
|
|
|
|
|
|
Nezainteresiranost državnih institucija za lobiranje za nacionalne interese
|
|
U Bruxellesu je nešto manje od 5.000 lobista licenciranih u Europskom parlamentu, međutim, u cijelom poslu lobiranja u toj lobističkoj industriji angažirano je u Bruxellesu više od 20.000 ljudi
|
Je li moguće i kako lobirati za interese Hrvatske i njezinog gospodarstva u institucijama Europske unije teško je pitanje i zahtijeva poduži odgovor. Da se takvo pitanje postavi za bilo koju drugu zemlju članicu Europske unije svaki od skoro pet tisuća licenciranih lobista u Europskom parlamentu puno lakše bi našao relativno jednostavan odgovor.
Sam pojam i djelatnost lobiranja u Hrvatskoj su opterećeni nerazumijevanjem i negativnim odnosima političkih elita i institucija. To se prije svega odnosi na izuzetno loš imidž lobista i uglavnom negativne konotacije vezane uz hrvatsku varijantu lobiranja. U toj situaciji trebalo bi djelovati na saniranju šteta koje su do sada poslu lobiranja i ugledu lobista nanijela hrvatska „lobistička“ iskustva.
U hrvatskoj javnosti lobiranje se najčešće definira kao mutni posao političara ili ljudi bliskih politici koji svoje veze i moguće političke utjecaje naplaćuju poslovnom sektoru zainteresiranom za realizaciju poslova s državom ili radi osiguranja drugih povlaštenih pozicija kako bi osobno ili za određenu grupu odnosno stranku ostvarili veliki i nelegalni materijalni probitak.
U takvom kontekstu nije čudno što se lobiranje u hrvatskim uvjetima uporno pokušava pokazati kao bogom dana aktivnost bivših političara, jer je i inače česta praksa u Hrvatskoj da se europska iskustva prilagođavaju hrvatskoj realnosti i interesima do neprepoznatljivosti.
Na drugoj strani, u registru skoro 5.000 licenciranih lobista Europskog parlamenta, teško je pronaći imena bivših političara, a među vodećim ljudima najuglednijih lobističkih poduzeća u Bruxellesu još je teže naći imena bivših ministara. Rezultat je to prije svega posebnosti europskog političkog i kulturnog okvira u kojem se lobiranje prakticira, a u kojem za razliku od američkog modela nisu u središtu aktivnosti novac i političke veze već ekspertize i sustavno djelovanje.
Činjenica je da se niti zemlje članice Europske unije ne mogu pohvaliti perfekcijom sustava i neporočnom moralnošću političara pa se i tu mogu naći primjeri „hrvatskog modela lobiranja“. Javna je tajna da su se neki europski političari znatno okoristili svojim pozicijama u fazi priznanja Hrvatske djelujući kao prikriveni hrvatski lobisti.
|
Lobiranje u nekim slučajevima može biti izuzetno važno pa čak i odlučujuće u promociji interesa pojedinih zemalja, posebno u važnim ili kriznim situacijama kakvo je pregovaranje o pristupanju Europskoj uniji.
Naime, lobiranje je tim važnije, ali i zahtjevnije, ukoliko je usmjereno prema velikim i dobro organiziranim sustavima u kojima se najvažnije faze pripreme analiza i podloga za donošenje odluka pa i formulacije samih odluka donose na relativno niskoj razini stručnjaka. Hrvatska u tom kontekstu ima ozbiljan problem jer većina političara polazi od krive pretpostavke da se poput stanja u Hrvatskoj i u drugim sustavima odluke pripremaju i donose skoro isključivo na najvišoj političkoj razini.
Zato usprkos velikom broju prijedloga i sugestija tijekom pregovora Hrvatske i Europske unije usmjerenim prema najvišim razinama vlasti nije iskorištena mogućnost upotrebe lobiranja za promociju hrvatskih interesa u procesu pregovora. Štoviše, saborski odbor za praćenje pregovora s EU je na jednoj od svojih prvih sjednica podržao mogućnost lobiranja za hrvatske interese tijekom pregovora s EU, ali to nije potaknulo izvršnu vlast na aktivni pristup.
Bez potrebnih znanja i iskustava
Sve spomenuto ukazuje na zaključak da u svim dosadašnjim fazama prilagodbi i pregovora s Europskom unijom hrvatske institucije i organizacije nisu stekle potrebna znanja i iskustva u lobiranju u europskom prostoru za nacionalne i gospodarske interese. Usprkos tome, a temeljem dobrih iskustava drugih zemalja i njihovih gospodarstava, krajnje je vrijeme da se i na ovom području počnemo ponašati i djelovati europski.
|
Lobiranje je aktivnost koju provode stručnjaci ili konzultanti kako bi u stalnoj i intenzivnoj komunikaciji s predstavnicima pojedinih institucija i organizacija podastrli informacije i analize kojima se može utjecati na donošenje odluka na područjima i u pitanjima od interesa za pojedinu zemlju, organizaciju ili poduzeće. U načelu postoje dvije vrste lobista.
Jedni su profesionalni konzultanti i lobisti koji djeluju u specijaliziranim poduzećima ili organizacijama i mogu lobirati za bilo koji interes temeljem poslovnog i ugovornog odnosa.
Na drugoj strani postoji široki spektar lobista koji se ovim poslom bave u sklopu svoje temeljne djelatnosti kao jednim od instrumenata djelovanja i lobiraju u okvirima zastupanja interesa svojih organizacija ili zemalja. To su najčešće diplomati, političari, predstavnici gospodarskih i interesnih udruženja i sl. Pri tome posebno u gospodarstvu je važno izbjegavati mogući sukob interesa koji bi se mogao pojaviti kod intenzivnog lobiranja za interese jedne uže grupacije ili jednog poduzeća. Drugim riječima, to znači da komore i gospodarska udruženja u pravilu ne mogu lobirati za interese pojedinog svojeg člana.
U Bruxellesu je nešto manje od 5.000 lobista licenciranih u Europskom parlamentu, međutim, u cijelom poslu lobiranja u toj lobističkoj industriji angažirano je u Bruxellesu više od 20.000 ljudi. Lobisti su u pravilu vrsni stručnjaci za pojedina područja sa širokim obrazovanjem i velikim iskustvom u pojedinim područjima, gospodarskim sektorima, diplomaciji ili znanosti.
Zato je čest slučaj da se lobisti regrutiraju iz redova vrhunskih stručnjaka i menadžera velikih poduzeća, vodećih ljudi nacionalnih i međunarodnih gospodarskih i interesnih udruženja, diplomacije i znanstvenih institucija. Vodeći lobisti često imaju prethodna iskustva u diplomaciji, državnoj upravi ili međunarodnim organizacijama pa i tijelima Europske unije.
Lobiranje u Europskoj uniji je legalizirano i regulirano dokumentima Europskog parlamenta i Europske komisije te kodeksima ponašanja udruženje lobista.
Često se može čuti da je lobiranje najsloženija i zato najskuplja konzultantska aktivnost.
|
Bez početne faze upoznavanja EU regulative i tržišta
Vrlo rijetka prisutnost i slaba pozicija Hrvatske i njezinog gospodarstva u Bruxellesu je posljedica nezainteresiranosti državnih institucija za lobiranje za nacionalne interese, ali još više stanja u gospodarstvu. Naime, najviše lobističkih aktivnosti temelji se na interesima poduzeća.
Istraživanja koja smo provodili pokazuju da najveći broj hrvatskih lidera još nije prošao niti početnu fazu upoznavanja EU regulative i tržišta, što je prvi preduvjet da bi uopće mogli razmišljati o lobiranju i korištenju lobista. Briselska iskustva pokazuju da je potrebno oko dvije godine da se sustavnim djelovanjem unutar poduzeća prekorači ta prva stepenica i stvore temeljni uvjeti za okretanje poduzeća prema komunikaciji i lobiranju prema institucijama i organizacijama EU.
Prvi preduvjet da bi hrvatska poduzeća, njihova udruženja pa i država konačno uhvatili priključak u uobičajenom načinu komuniciranja i suradnje s europskim institucijama i organizacijama leži u prihvaćanju činjenice da je Europska unija moćna i vrlo složena organizacijska struktura koja, za razliku od prevladavajuće percepcije u Hrvatskoj, osim tri poznata tijela (Vijeće, Parlament i Komisija), ima još šezdesetak itekako važnih tijela koja djeluju na vitalnim područjima poput regulative, standarda, istraživanja i razvoja, globalnog utjecaja i sigurnosti, tržišta...
Opća je procjena da se više od 80% zakonskih propisa i standarda koji se primjenjuju u Hrvatskoj donose u Bruxellesu. Kako bi se moglo utjecati na te procese mora se znati da su oni skoro potpuno različiti od iskustava kakva postoje u Hrvatskoj i to je jedan od elemenata za nesporazume.
Naime, procedure za pripremu nove regulative ili korekciju postojeće počinju u obliku izrada prijedloga pri čemu su angažirane stručne grupe, znanstveni odbori, savjetodavni odbori... U definiranju prijedloga koji ulazi u završnu proceduru sudjeluju posebne grupe i COREPER (tijelo sastavljeno od predstavnika vlada zemalja članica).
Tijekom usuglašavanja takvih prijedloga u Vijeću, Parlamentu i Komisiji angažirana su mnoga radna tijela i eksperti. Nakon usvajanja regulative njezinu primjenu i potrebu eventualnih tumačenja i promjena prate regulatorni, upravljački i savjetodavni odbori.
Već ovaj skraćeni i pojednostavljeni prikaz otvara pitanje mogu li u takvim složenim procesima male zemlje kakva je Hrvatska i njezino gospodarstvo postići bilo kakve rezultate u takvim procesima komunikacije i lobiranja. Svakako da je uspješno djelovanje hrvatskih poduzeća, organizacija pa i državnih institucija moguće jer to potvrđuju iskustva drugih sličnih, pa i manjih zemalja.
|
Potrebno dnevno, aktivno i stručno djelovanje u Bruxellesu
Da bi se ovi procesi mogli kvalitetno pratiti i u njima aktivno sudjelovati nužno je osigurati radnu prisutnost u Bruxellesu s odgovarajućim stručnim kapacitetima. Nekoliko najvećih hrvatskih poduzeća je, nakon što je Hrvatska postala članicom Europske unije, trebalo otvoriti u Bruxellesu svoje urede ili makar angažirati posebnog zastupnika ili lobistu. Najjače i najvažnije granske udruge trebale su učiniti to isto samostalno ili udruženim snagama.
Jedan od preduvjeta za uspješno komuniciranje sa složenim briselskim institucionalnim aparatom je povezivanje u saveze, što obično počinje članstvom u odgovarajućoj europskoj gospodarskoj organizaciji.
Prvi pokušaji djelovanja na ovaj način rezultirali su uglavnom nesporazumima u suradnji s europskim organizacijama i propustima u pokušaju ostvarenja ciljeva. Jedna od najčešćih grešaka je uspostavljanje formalnog članstva s odgovarajućom europskom organizacijom.
Način i sadržaji djelovanja europskih gospodarskih organizacija zahtijevaju kontinuiranu aktivnu poziciju svih članova i dvosmjernu komunikaciju. Hrvatske gospodarske organizacije nakon učlanjenja u europska udruženja uglavnom su usmjerene na obvezu podmirivanja članarine, koja zna doseći i do 100 tisuća eura godišnje, te na dolazak na godišnju skupštinu.
Može se zaključiti da je ovakav oblik „europskog angažiranja“ beskoristan, pa čak i štetan, posebno kad se tome dodaju frustracije koje nakon prvih godinu dana članstva pokazuju europska udruženja izostankom djelovanja hrvatskih članova.
Spomenuto povezivanje u saveze, u praksi, između ostaloga znači da se od hrvatskih članova očekuje kontinuirano prikupljanje informacija i definiranje stavova, ali još i više sudjelovanje u procesima lobiranja pri čemu se uloga nacionalnih organizacija ogleda u lobiranju prema nacionalnim institucijama vezanim za pojedino područje djelovanja, stalna komunikacija s diplomatskom misijom pri Europskoj uniji i dobri odnosi i stalna komunikacija s članovima Europskog parlamenta iz svoje zemlje.
Čak i ovakav kratki opis stanja pokazuje da je za aktivno uključivanje hrvatskih poduzeća i njihovih organizacija potrebno dnevno, aktivno i stručno djelovanje u Bruxellesu. U svakom bi slučaju intenzitet, kadrovski kapaciteti i angažirana sredstva trebala biti makar jednaka, a vjerojatno i znatno veća od onih koje za iste namjene članstva u hrvatskim gospodarskim udruženjima daju hrvatska poduzeća.
Razloge za zabrinutost objektivnih promatrača za promociju hrvatskih interesa u Bruxellesu, osim opisanih okolnosti, dodatno potvrđuju poznate epizode u neobičnoj komunikaciji i nepotrebnim sukobima hrvatskih vlasti i institucija Europske unije neposredno nakon što je Hrvatska postala članicom ove moćne organizacije.
|
Osloboditi se zabluda
Kad je riječ o lobiranju za naše izvozne projekte, sve češće se uočava aktivna uloga predsjednika države i vlade u davanju podrške takvim aktivnostima i lobiranju za nacionalne interese. To je svakako odgovorno ponašanje u zastupanju nacionalnih interesa jer se krajnji efekti njihovog djelovanja za građane Hrvatske najbolje osjete kroz gospodarske rezultate i rast životnog standarda.
Međutim, dosadašnja iskustva s pokušajima da neki hrvatski proizvod izbori svoje mjesto u jakoj konkurenciji na europskom tržištu pokazuje cijeli niz neobičnih okolnosti, nesporazuma, a vjerojatno i nedovoljnog znanja.
Ako počnemo od procjene učinka lobiranja predsjednika države, vlade, gradonačelnika i drugih uglednika, onda su sigurno očekivanja od te vrste pomoći prevelika jer je to samo vrh ledenog brijega, a višestruko veći i zahtjevniji dio borbe za tržišne pozicije je zadaća poduzeća koje pokazuje takve ambicije.
Istraživanja koja su u tom smjeru provođena posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj pokazuju silno zaostajanje hrvatskih poduzeća, a posebno lidera, čast rijetkim izuzetcima, za onim što na području komunikacije s Europom, poznavanju tržišta i ulaganja u lobiranje čini druga europska konkurencija. Opće poznata je činjenica da europska konkurencija pozna mogućnosti i stanje hrvatskih poduzeća u detalje, dok naša još nisu uočila potrebu za tim vrstama informacija.
Druga zabluda je da se u borbi za osvajanje poslova i tržišta treba fokusirati na lobiranje nakon objave javnih natječaja ili tendera. U svakom ozbiljnijem planu aktivnosti na borbi za dobivanje posla najveći dio aktivnosti koji mogu obećavati pozitivne efekte u završnici se događa do objave javnog natječaja.
To je već jednim dijelom i laicima bilo vidljivo na primjeru pokušaja promocije hrvatskog tramvaja u Helsinkiju. Ne treba sumnjati da su konzultantske i lobističke ekipe koje rade za velike europske kompanije pripremile precizne i dobro razrađene planove aktivnosti, koji su najvećim dijelom pravodobno realizirani, jer u ovakvim slučajevima ništa se ne smije prepustiti sreći i improvizaciji kao što je to čest slučaj u praksi naših poduzeća.
I na kraju, ovo kao i mnoga druga iskustva pokazuju kako u Hrvatskoj, osim dobrih želja i deklarativnog zalaganja u političkoj sferi, ne postoji dobro organiziran, jasno usmjeravan i koordiniran, a još manje efikasan sustav promicanja hrvatskih gospodarskih interesa na europskim i svjetskim tržištima.
Zato hrvatskom gospodarstvu predstoje bolna iskustva učenja na vlastitim greškama, a razočaranja izostalim pozitivnim efektima članstva u Europskoj uniji su već evidentna.
|
|
 |
|