Seniko studio
Broj 1/2014
Izdvajamo iz broja:
Broj 1-2014 - Ante Gavranović
Politika EU prema zaštiti potrošača - Neven Mimica
Hrvatska: najslabiji potrošački uvjeti u EU
Reakcije na Zakon o zaštiti potrošača - Tomislav Lončar
Luka Burilović izabran za predsjednika HGK
Industrijska strategija Hrvatske - Ante Gavranović
EBRD: Ulaganja u učinkovitost i jačanje konkurentnosti
Komuniciranje u marketingu - 2 - prof.dr.sc. Zvonimir Pavlek
Revolucija u korištenju interneta - dr.sc. Dražen Škrtić
Društvene mreže preuzimaju strategiju poslovanja - mr.sc. Branko Pavlović
Sajmovi: Snažna poluga razvoja gospodarstva
METTLER TOLEDO - Sa sajma EuroShop 2014
Maloprodaja oblikuje integrirane lance opskrbe - prof. dr. Stipe Lovreta, prof. dr. Goran Petković, mr. Ljiljana (Ðorđo) Stanković
Može li se maloprodaja unaprijediti iskustvima iz automobilske industrije? - prof. dr. sc. Ivica Veža, Ema Kelin, mag. oec.
Europska unija i lobiranje za Hrvatsku - Željko Ivančević
Vetropack Straža: Tri stupa održivog razvoja
Hram „dobre kapljice“ pomaže plasmanu domaćih vina - Ante Gavranović
Sadržaj broj 1-2014
Trgovina ne može biti dežurni krivac
Povod za razgovor s Martinom Evačićem, direktorom Narodnog trgovačkog lanca (NTL), bio je Zakon o zaštiti potrošača koji je upravo u proceduri. No, iako je kupac uvijek u fokusu, u razgovoru smo se dotaknuli i drugih tema koji su od životne važnosti kako za trgovinu, tako i za hrvatsku proizvodnju pa i državu u cjelini. Nameće se zaključak da, dok se u Hrvatskoj vode javne rasprave o tome jesu li slova na deklaraciji dovoljno velika, zaboravljamo što na deklaraciji zapravo piše. A ne piše Made in Croatia. Domaća trgovina je pred velikim izazovom potpunog otvaranja tržišta na koje bi mnogi europski proizvođači željeli igrati sve veću ulogu, dok je pravi i istinski izazov kako osposobiti domaću proizvodnju da pronađe pravi odgovor na ovaj otvoreni izazov. Svoja iskustva i promišljanja otkriva nam direktor najveće hrvatske trgovačke grupacije koja raspolaže s više od 1.200 maloprodajnih objekata praktično u svim dijelovima Hrvatske pa je više nego kompetentna osoba da ponudi svoje viđenje stanja u ovom dinamičnom sektoru.
Smatrate li da novi Zakon o zaštiti potrošača dobro uređuje odnose na tržištu kada je u pitanju zaštita potrošačkih prava?
Moje mišljenje je da smo mi prenormirano društvo u cjelini pa i na tom području. Nije bilo nekih posebnih potreba da se donose promjene, ali se svaka nova promjena obrazlaže potrebom usklađivanja s europskom normativom pa se naposljetku pitam kako smo to ušli u EU ako smo do te mjere bili neusklađeni.

Otežavaju li nove zakonske odredbe položaj trgovaca u odnosu na potrošača?
Može se reći da djelomično otežavaju. One potrošaču daju dosta veliku slobodu poglavito kada je riječ o vraćanju robe i to naročito u našem segmentu.

Mi ne prodajemo tekstil ili tehničku robu. Primjerice, ako kupcu prodamo mlijeko ili salamu koje potom drži u neadekvatnim uvjetima te nam tu robu donese natrag u dućan dolazi do potrebe dokazivanja tko je tu u pravu a tko u krivu.

Problem je što uvijek trgovac mora dokazivati da je nevin. U drugim granama trgovine na malo ovo je puno lakše, poput trgovina tehničkom robom i sl. Takav isti odnos je između trgovca i dobavljača. To se sada samo prenijelo i na razinu odnosa trgovca s potrošačem.

To su, uvjetno rečeno, primjeri koji su prijeporni. Ima li stanovitih pozitivnih novina koje ovaj zakon donosi?
Sasvim sigurno da ima i pozitivnih elemenata. Prvenstveno smatram kako nije zakon glavni problem, nego činjenica što se ovim zakonom inspekcijama daje daljnja mogućnost da kažnjavaju trgovce i provode kontrole praktički svakodnevno. Zato smatram kako je problem u primjeni zakona jer se u mnogim odredbama provedba zakona oslanja na diskrecijsko pravo inspektora.

NTL ima više od 1.200 trgovina te bilježimo i po nekoliko desetaka inspekcijskih nadzora. Na mom stolu svaki mjesec završi barem dvadesetak prijava inspekcija zbog deklariranja robe koja se nalazi na našim policama. Jedna te ista deklaracija jednom je inspektoru dobra, drugome pak nije. Pojednostavljeno rečeno, u provedbi zakona postoje neujednačeni kriteriji, što je strahovit problem.

Ono što trgovce primorava da budu korektni prema potrošaču je ogromna konkurencija. Trgovaca ima previše na tržištu te smatram da se u ovom trenutku zatvori 30 posto prodajnih prostora u Hrvatskoj to se ne bi osjetilo. Samo bi oni koji su ostali dobro radili.
Kao što ste i sami spomenuli, najveći broj prigovora u pripremi ovog zakona, kada je riječ o asortimanu koji vi stavljate u promet, odnosio se na deklaracije koje ili nisu na pravom mjestu, nečitljive su ili nisu napisane na hrvatskom jeziku. Koja je uloga trgovine da bi se to promijenilo?
To bi trebala promijeniti prvenstveno proizvodnja. Deklaracija na proizvodima je nečitljiva ili premala iz razloga što veliki broj tih proizvoda dolazi iz određenih globalnih izvora.

Tako imate primjere proizvoda koji se rade za tržište srednje i istočne Europe te na artiklu imate bugarsku, rumunjsku, slovensku ili srpsku deklaraciju i da bi sve te deklaracije stavili na malu površinu font slova mora biti izuzetno sitan. To je realan problem.

Drugi problem koji bi se trebao riješiti, no ne znam je li se u tome daleko odmaklo, je porijeklo roba. Naime, imamo situaciju kada je roba pakirana u Europskoj uniji i deklarirana je europskom deklaracijom, dok porijeklo robe, mjesto gdje je proizvedena, ostaje nepoznato. Najbolji primjer je grah koji se masovno uvozi iz Kine, a najveće pakirnice ovog prehrambenog proizvoda nalaze se u Italiji te se deklariraju EU porijeklom.

Pravo porijeklo de facto ne znate jer možete pouzdano znati samo ono što piše na deklaraciji a tamo stoji: Made in EU. Kod deklariranja određenih proizvoda nije bilo dopušteno navođenje EU porijekla, već se tražilo navođenje konkretne zemlje iz koje dotični proizvod potječe.

Za primjer mogu uzeti maslinovo ulje. Mi smo se kao uvoznik sreli sa situacijom da su u Italiji miješali maslinova ulja iz Grčke, Španjolske i Italije te ih deklarirali kao Made in EU. Kao rezultat NTL dobije kaznu zbog krivog deklariranja s obrazloženjem da EU nije država te kako, uz porijeklo iz EU, mora biti navedena i konkretna zemlja proizvodnje.

Što bismo mi trebali reći: 30% španjolsko, 45% grčko i 25% talijansko? Takva praksa europskih proizvođača još nije riješena, što trgovcima zadaje poteškoće u poslovanju.

Znači, područje deklariranja ostaje najveći problem.
Tako je. Pritom želim naglasiti kako je europska regulativa u tom području bila znatno liberalnija nego naša. Naime, unatrag dvije godine u Hrvatskoj smo morali navoditi i zemlju porijekla i proizvođača, što europska regulativa ne predviđa.

Po europskom zakonodavstvu nije bitan proizvođač nego onaj tko robu stavlja u promet. Time se teret stavlja na pleća trgovca. Svi trgovci imaju ugovore s dobavljačima prema kojima eventualna kazna na kraju ide na dobavljača, ali je to proces koji oduzima vrijeme i energiju.

NTL primjerice na tržište stavlja više od 500 proizvoda privatne marke i ukoliko se s pojedinim proizvodom pojavi problem kaznu prvo dobije NTL kao društvo i odgovorna osoba unutar tvrtke, a do čega nerijetko dolazi upravo poradi neujednačenog tumačenja propisa.
Kako očekujete da će funkcionirati nadzor nakon podjele na sanitarnu inspekciju koja je pod Ministarstvom zdravlja i tržišnu inspekciju pod Ministarstvom gospodarstva?
Iskreno rečeno, ne očekujem nikakve promjene. Ljudi su ostali isti, samo su organizacijski drukčije ustrojeni. Nije bilo značajnog preklapanja ili suradnje ni dok su bili unutar Državnog inspektorata. Primjerice, kod pečenja pilića tržišna inspekcija traži da na deklaraciji stoji da taj proizvod vrijedi do 18 sati, a sanitarna da na deklaraciji mora stajati kako je proizvod dostupan šest sati od pečenja. To znači da se deklaracija mora mijenjati konstantno jer se pilići peku tijekom cijeloga dana.

Stvara li ovakvo prebacivanje odgovornosti na trgovca stanoviti negativan dojam o samim trgovcima? Narušava li to vaš imidž?
Svakako da narušava. Klima je takva i poslodavci se stalno žale zbog toga što ispadaju lopovi, a trgovci su po tome još gori lopovi. Percepcija je da oni kao nešto i proizvode, a mi samo na tome zarađujemo. A zapravo je pravo pitanje tko u gospodarstvu posluje s tako malom maržom kao trgovina.

Prosječna marža se kreće oko 13,5 posto, a prije nekoliko godina je bila i 18 posto. A s ulaskom u Europsku uniju strane tvrtke dovoze stalno nove proizvode iz vana i tako spuštaju cijenu. Na taj način domaći lanci moraju, primjera radi, s Vindijinim picekom koji je u nabavi 17 kuna konkurirati Lidlovom piceku koji dolazi od tko zna gdje i kojemu je maloprodajna cijena 18,99 kuna.

U kojoj mjeri taj pritisak stranih proizvoda osjećate u NTL-u?
Kada govorimo o stranim proizvodima naš direktan uvoz je ispod pet posto, što se odnosi na uvoz brendirane robe te proizvodnju jednog dijela trgovačke marke. Ostatak uvoznih proizvoda nabavljamo od velikih distributera kao što su Atlantic Grupa, Alca, AWT ili Orbico te je udio uvoznih proizvoda u ukupnom asortimanu NTL grupacije oko 25 posto.

Činjenica je da udio proizvoda stranog porijekla raste. Distributerske tvrtke stalno uvode nove proizvode na tržište, a imamo i primjera gdje se nama izravno javljaju strani proizvođači. Jednostavno smo zatrpani ponudama i to u svakom segmentu, od kemije, kozmetike, pojedinih B brendova, pa sve do osnovne prehrane.

Donedavno je jestivo ulje bilo oko 12 kuna, a sada malo tko na policama ima ulje iznad 8 kuna. Počelo je s napadom Mađara, odnosno američke tvrtke Bunge koja je kupila veliki dio proizvodnje u ovoj susjednoj zemlji te snažnim prodorom na hrvatsko tržište ruši domaću Zvijezdu. Takvih primjera imate i u drugim kategorijama.

Recimo, u mliječnom segmentu Zott prodaje mlijeko kontinuirano ispod cijena Vindije, Dukata i Megglea, u piletini je to talijanska AIA, u šećeru već imamo inozemnu ponudu, brašno iz vana možete dobiti po 1,6 kuna dok je hrvatska cijena od 1,95 do 2 kune za kilogram.
Kako će se ovakvi trendovi odraziti na ukupnu hrvatsku prehrambenu industriju? Gdje je šansa domaćeg prehrambenog sektora odnosno imamo li uopće šansu?
Svakako da imamo. Šansa leži u sniženju troškova i okrupnjavanju proizvodnje. Vjerujem kako dio uvoznih cijena na hrvatskom tržištu proistječe iz toga što se želi uništiti proizvodnja u Hrvatskoj kako bi potom tu industriju jeftino kupili.

Tako je mađarska proizvodnja propala prije desetak godina i sada Mađari praktično nemaju ništa u svom vlasništvu kada je riječ o prehrambenoj industriji. Tako nam iz trgovačke udruge CBA, koje smo i mi nekad bili dio, kažu kako na tamošnjem tržištu mogu razgovarati isključivo s multinacionalnim kompanijama koje proizvode u Mađarskoj, a da kompanija u domaćem vlasništvu praktički nema.

Vratit ću se ponovno na primjer ulja: u Hrvatskoj je najniža cijena jestivog ulja oko 8 kuna, u Mađarskoj oko 10 kuna. A radi se o istom proizvođaču koji ulje proizvodi u Mađarskoj. Nakon što je zauzela tržište i konsolidirala poslovanje, multinacionalna kompanija je digla razinu marže i dalje posluje normalno.

Takav scenarij bi se mogao dogoditi i u Hrvatskoj, što je više nego realna opasnost i upozorenje domaćoj prehrambenoj industriji.

Izdvajamo iz broja:
Broj 1-2014
Politika EU prema zaštiti potrošača
Hrvatska: najslabiji potrošački uvjeti u EU
Reakcije na Zakon o zaštiti potrošača
Luka Burilović izabran za predsjednika HGK
Industrijska strategija Hrvatske
EBRD: Ulaganja u učinkovitost i jačanje konkurentnosti
Komuniciranje u marketingu - 2
Revolucija u korištenju interneta
Društvene mreže preuzimaju strategiju poslovanja
Sajmovi: Snažna poluga razvoja gospodarstva
METTLER TOLEDO - Sa sajma EuroShop 2014
Maloprodaja oblikuje integrirane lance opskrbe
Može li se maloprodaja unaprijediti iskustvima iz automobilske industrije?
Europska unija i lobiranje za Hrvatsku
Vetropack Straža: Tri stupa održivog razvoja
Hram „dobre kapljice“ pomaže plasmanu domaćih vina
Sadržaj broj 1-2014
Arhiva
   
 
 
Tražilica
 
 
Newsletter

Želite li primati
gospodarske novosti
na Vaš e-mail?
Prijavite se odmah!

E-mail:
Anketa