|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
|
Hrabar iskorak ili pomanjkanje vizije?
|
|
Iz postavljenih ciljeva i razrade pojedinih mjera (za koje je još potreban politički konsenzus) teško je zaključiti da se radi o nekom ozbiljnijem zaokretu u ekonomskoj politici koju su dosad vodile sve Vlade. Štoviše, iskazana neambicioznost u ciljevima vraća Hrvatsku unatrag.
|
Glavni cilj Industrijske strategije, predstavljene javnosti ovih dana, novo je pozicioniranje šest strateških djelatnosti kako bi povećale stvaranje dodane vrijednosti, zatim rast obujma industrijske proizvodnje po prosječnoj godišnjoj stopi od 2,85 posto, rast broja novozaposlenih radnika za 85 tisuća, te povećanje izvoza za 30 posto uz promjenu strukture izvoza tako da se više izvoze proizvodi visoke dodane vrijednosti.
Ukratko, provođenje Industrijske strategije trebalo bi osigurati da prerađivačka industrija, građevinarstvo i informatičke djelatnosti do 2020. godine dostignu razinu proizvodnje kakvu su imale 2008. godine, dakle prije krize, ali uz veću okrenutost prema izvozu.
Da bi se ti ciljevi postigli, Strategijom se predlažu četiri grupe mjera: stvaranje stabilnog investicijskog okruženja; drugi set mjera se odnosi na nova znanja za nova zapošljavanja i zapravo znači poticanje suradnje industrije i obrazovnog sustava.
Jedna od najvažnijih mjera bilo bi prilagođavanje obrazovnog sustava potrebama novih tehnologija i tzv. zelene ekonomije; povećanje efikasnosti javne administracije. Autori Strategije predlažu reorganizaciju rada javne uprave, uvođenje sustava ocjenjivanja kvalitete njenog rada od strane privatnog sektora itd., te, konačno, razvoj tržišta kapitala, odnosno alternativnih izvora financiranja.
Iz postavljenih ciljeva i razrade pojedinih mjera (za koje je još potreban politički konsenzus) teško je zaključiti da se radi o nekom ozbiljnijem zaokretu u ekonomskoj politici koju su dosad vodile sve Vlade. Štoviše, iskazana neambicioznost u ciljevima vraća Hrvatsku unatrag.
|
Ostajemo li „fenjeraši“?
Poznata je, naime, formula kako treba trčati da bi se stajalo na istom mjestu, jer i drugi trče. Ako nam je cilj da u 2020. budemo na razini proizvodnje iz 2008. drugi će nas ne samo pretrčati već steći nedohvatnu prednost. Hoće li Hrvatska i nakon ove Industrijske strategije nositi fenjer na začelju europske kolone?
Ovo tim više što je Industrijska strategija vrlo važan dokument jer bi trebala biti sastavni dio „Strategije pametne specijalizacije“ bez čijeg usvajanja Hrvatska neće moći koristiti novac iz fondova EU. Industrijska strategija u biti čini oko 80 posto tog dokumenta, ali je važno i donošenje Inovacijske strategije, Strategije razvoja turizma te Strategije obrazovanja. Tek tada ovaj dokument čini neku razvojnu cjelinu.
Ta strategija dolazi u vrijeme kad ni najsvježiji podaci o obujmu industrijske proizvodnje ne djeluju ohrabrujuće. Prema posljednjim dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, lani je ukupna industrija, ponovno, zabilježila pad. Tom padu, nažalost, prethodio je i dublji godišnji pad u 2012. koja je zaključena s minus 5,5 posto u odnosu na 2011. Najveći pad zabilježen je u prerađivačkoj industriji koja je u dvije posljednje godine ostvarila dvoznamenkasti pad. Vratimo li se na 2008. taj pad je još mnogo drastičniji.
|
Strateški ciljevi industrije za razdoblje 2014.–2020.
Autori Strategije i sebi sami postavljaju neka pitanja. Strateško pitanje razvoja industrije glasi: „Je li moguće napraviti veliki skok u razvoju i pri tome, figurativno rečeno, ne upasti u ponor koji bi u konkretnome slučaju značio daljnje nazadovanje industrije?“
Proces priprema za „novi skok“ u tom bi slučaju trajao iznimno dugo i vjerojatno se nikada ne bi ni dogodio. Rizik od pogrešnoga koraka je velik, ali postavlja se pitanje realnosti alternativnoga pravca (spore i neusmjerene promjene) koji bi značio siguran gubitak utrke na globalnoj razini konkurentnosti i razvoja države.
Nerazvijenije države, s potencijalom u prirodnim resursima koji im omogućavaju postizanje konkurentne prednosti u pripadajućim područjima, moraju se odlučiti na ozbiljan i hrabar iskorak jer samo na taj način mogu srednjoročno doseći razinu razvoja bogatijih zemalja.
Položaj hrvatske industrije u globalnome vrijednosnome lancu prevladava na proizvodnim aktivnostima niske razine dodane vrijednosti. Ključni razlozi za tako „lošu“ poziciju su: niska razina opremljenosti rada kapitalom, niska razina udjela visokoobrazovane radne snage u ukupnome broju zaposlenih te izrazito niska razina ulaganja u inovacije i razvoj novih proizvoda i usluga.
|
- Osnovni cilj hrvatske industrije za razdoblje 2014. – 2020. je: Repozicioniranje identificiranih strateških djelatnosti na globalnom lancu vrijednosti prema razvoju aktivnosti koje stvaraju dodanu vrijednost.
- Pored osnovnoga, definirani su i drugi ciljevi hrvatske industrije, a to su:
- Rast obujma industrijske proizvodnje po prosječnoj godišnjoj stopi od 2,85%;
- Rast broja novozaposlenih za 85.619 do kraja 2020. godine, od čega minimalno 30% visokoobrazovanih;
- Rast produktivnosti radne snage za 68,9% u razdoblju 2014. – 2020.;
- Povećanje izvoza u razdoblju 2014. – 2020. za 30% i promjena strukture izvoza u korist izvoza proizvoda visoke dodane vrijednosti.
Izvor: Industrijska strategija Hrvatske 2014. – 2020.
|
Kako je strateška pozicija razvijenih zemalja prvenstveno usmjerena na one razine vrijednosnoga lanca gdje se ostvaruje visoka razina dodane vrijednosti, jasno je da se razvoj industrije mora usmjeravati prema onim područjima gdje realno postoji mogućnost za strateško pozicioniranje na višim razinama dodane vrijednosti. Na razini nacionalne ekonomije to znači da država mora odrediti svoje strateške industrije za koje postoje realne pretpostavke ostvarivanja globalne konkurentnosti.
Pretpostavke za postizanje konkurentnosti su posjedovanje prirodnih i ljudskih resursa, tradicije i iskustva, učinkovita javna uprava, razvijeno poduzetništvo i drugo. Kroz model vrednovanja i rangiranja industrijskih poddjelatnosti (djelatnosti) definirane su one industrije za koje se smatra da mogu biti konkurentne na globalnome tržištu.
Upravljanje procesom provedbe
Očito je da sada primjereno upravljanje procesom provedbe predstavlja najvažniji dio cjelokupne Industrijske strategije. Stoga su definirani i ključni problemi provedbe Strategije kako bi se u konačnici odredila ključna područja i aktivnosti koje se trebaju provesti kako bi se ostvarili zacrtani strateški ciljevi.
Ključni problemi u procesu provedbe Strategije su:
|
- loša komunikacija (razmjena informacija) između zaposlenika i „ključnih zaposlenika“ odgovornih za proces provedbe strategije,
- neusklađivanje organizacijske strukture s definiranom strategijom,
- nedovoljno jasno definirani osnovni zadaci i aktivnosti svih sudionika procesa provedbe,
- neprikladan informacijski sustav za kontrolu procesa provedbe Strategije,
- nedefinirani jasni operativni planovi i upute za provođenje Strategije,
- nedovoljno jasno definirane odgovornosti i ovlaštenja zaposlenika ključnih za provedbu Strategije.
|
|
U skladu s navedenim, ključna područja i aktivnosti za provedbu Strategije su:
|
- Komunikacija Strategije,
- Prikaz Strategije kroz sustav operativnih planova,
- Usklađivanje strategije i strukture,
- Delegiranje odgovornosti i ovlaštenja,
- Oblikovanje sustava izvještavanja i kontinuirana prilagodba strategije.
|
Pojmovno razgraničenje industrijske i gospodarske strategije Republike Hrvatske
- Pojmovi „gospodarstvo“ i „industrija“ često se smatraju sinonimima pa se stoga i pojmovi „gospodarska strategija“ i „industrijska strategija“ poistovjećuju. Budući da se radi o dva različita pojma, nužno ih je ukratko razgraničiti. Dok gospodarstvo u najširem smislu riječi znači „razboritu uporabu dobara i mogućnosti, što uključuje njihovo pribavljanje, proizvodnju i uvećanje, kao i djelatnosti, pravila i institucije kojima se to postiže“, pod industrijom se u ovom dokumentu podrazumijevaju industrijski sektori gospodarstva definirani područjima C (Prerađivačka industrija), F (Građevinarstvo) i J (Informacije i komunikacije) NKD-a 2007.
- Iz definicija proizlazi kako je gospodarstvo širi pojam od pojma industrije, odnosno pojam koji uključuje pojam industrije. U skladu s tim, Vlada Republike Hrvatske usvojila je koncept izrade gospodarske strategije Republike Hrvatske prema kojoj industrijska strategija čini samo jedan od sastavnih dijelova gospodarske strategije.
- „Industrijska strategija predstavlja svaki oblik intervencije ili državne politike usmjerene ka unaprjeđenju poslovnog okruženja, odnosno promjene strukture ekonomske aktivnosti prema sektorima, tehnologijama ili zadacima od kojih se očekuje veći doprinos ekonomskom rastu ili društvenom blagostanju, nego što bi to bio slučaj kad bi intervencija izostala.“
Izvor: Industrijska strategija Hrvatske 2014. – 2020.
|
|
Konačno, treba shvatiti da je posrijedi ipak tek prijedlog ili široka, dokumentirana platforma za raspravu koja treba sugestije i izmjene kako bismo konačno širokim konsenzusom dobili strateški dokument koji obvezuje svaku buduću Vladu na ponašanje u pogledu daljnjeg industrijskog razvoja. Javna rasprava će pokazati realnost pristupa, ideja i stvarnih ambicija hrvatskoga društva na ovom području.
|
|
 |
|