|
Može li turizam biti poluga ukupnoga razvoja?
|
Iako prihodi iz turizma u hrvatskom gospodarstvu čine znatan udio u stvaranju BDP-a, podaci vrlo zorno pokazuju da smo gotovo beznačajni čimbenik svjetskih turističkih kretanja. U svjetskom receptivnom turističkom kolaču i u prihodima iz turizma sudjelujemo s (još uvijek) skromnih 1 posto.
Upravo ta činjenica je uporišna točka o kojoj moramo stalno voditi računa: Hrvatska nije global player u turizmu, ne određuje trendove i kretanja, ali može svojom osebujnom ponudom i drugim prednostima dati poseban 'štih' svjetskom i europskom turizmu. Možemo sigurno bolje i potpunije iskorištavati svoje izrazite prednosti. I tu je naša najveća šansa.
Opravdano se postavlja pitanje: zašto Hrvatska nikako ne uspijeva u pronalaženju i uspostavljanju širih poslovnih interesa i motiva da se, poput ostalih snažnih emitivnih turističkih zemalja, i druga poslovna područja hrvatskog gospodarstva aktivno uključuju u turističku ponudu?
Postoji snažna interaktivnost između turizma, s jedne strane, te poljoprivrede i prehrambene industrije, ali i ostalih gospodarskih grana i djelatnosti, pa je očito kako treba ojačati učinkovitost svih djelatnosti koje tvore sastavnice turističkih proizvoda. Turizam bi u Republici Hrvatskoj, sukladno tome, morao postati kralježnica strategije izvozne ekspanzije, i to ne samo usluga već i šireg asortimana hrvatskih proizvoda.
Kontinentalni turizam kao izazov
Kontinentalni turizam, koji čini svega 5 posto u ukupnom turističkom prometu u Hrvatskoj, trebalo bi razvijati kao poseban turistički proizvod. Pogrešno je, naime, promatrati kontinentalni turizam kao nadopunu turizma na moru s obzirom da se oblici turizma koji se razvijaju u kontinentalnom dijelu Hrvatske mogu razviti kao potpuno nova i samostalna ponuda. No, osnovni problem u kontinentalnom turizmu je u tome što ne postoji organizacijska forma praćenja njegova razvitka. U tom smislu treba pozdraviti određene inicijative Ministarstva turizma u tom pravcu.
Naime, svim zainteresiranima za razvoj kontinentalnog turizma, kao i već uhodanim turističkim poduzetnicima, pomoć će ubuduće pružati treneri ruralnog turizma određeni iz pojedinih županijskih zajednica kontinentalne Hrvatske. No, prava uloga je čvršće povezivanje kontinentalne i obalne Hrvatske kroz organiziranu proizvodnju za turizam, pa bi sve aktivnosti trebalo podrediti tom cilju.
|
Istina, bilježimo stanoviti porast svijesti o potrebi razvoja kontinentalnog turizma, ali konkretna praksa na terenu istodobno ukazuje na brojne nedosljednosti i umjetne prepreke koje koče njegov razvitak. Za razvoj kontinentalnog turizma nužna je suradnja turističkih zajednica, putničkih agencija, lokalne samouprave, ali i ministarstava turizma i poljoprivrede, jer su turizam i poljoprivreda dvije nerazdvojne gospodarske djelatnosti, posebice kada je riječ o razvoju ruralnog prostora.
Pritom moramo voditi računa o činjenici kako je čak 90 posto prostora u Hrvatskoj ruralni prostor i u njemu je potrebno razvijati posebne oblike turizma, kao što su eko turizam, seoski, lovački, izletnički turizam itd. No, kontinentalni turizam treba promatrati kao poseban proizvod, a u njegovu razvoju veliku ulogu trebaju imati lokalne turističke zajednice i to u smislu poticanja razvoja ruralnih prostora.
Nužna je i njihova suradnja s putničkim agencijama kako bi zajedno definirali turističke usluge i proizvode koji će privući goste. Jasan je i konačni cilj svih takvih aktivnosti: zadržati ljude na seoskim prostorima, omogućiti im ostvarivanje dohotka u čemu se posebna pažnja posvećuje razvoju eko turizma, jačanju izletničkog i agroturizma. Prednosti kontinentalnog turizma su u tome što se može prodavati svih 12 mjeseci, a ne samo u sezoni. Hoćemo li iskoristiti tu šansu?
|
Nedostaje strategija ravnomjernog razvoja
Republika Hrvatska se danas nedvojbeno nalazi pred nužnom operacionalizacijom nove, cjelovite strategije gospodarskoga razvoja utemeljene na tržišnim načelima, što znači i temeljito usklađivanje različitih interesa, osobito na razini pojedinih gospodarskih djelatnosti. Ustanovljavanje smjernica i mjera za uravnoteženje i sinkroniziranje potražnje potrošačkoga („plavog“) s ponudom proizvođačkoga („zelenog“) područja Republike Hrvatske, a u cilju postavljanja dugoročnih poticajnih i ostalih mjera gospodarske politike, osobito u turizmu i proizvodnji hrane, javljaju se zato i kao temeljni ciljevi projekta „Kontinentalni gospodarski resursi u funkciji razvitka turizma Republike Hrvatske“.
»Turizam kao gospodarski fenomen u svojoj biti, kao što je poznato, predstavlja smisleno povezivanje društvenom podjelom rada više ili manje raš-članjenih gospodarskih i izvangospodarskih subjekata u cilju stvaranja organizirane ponude svih onih proizvoda koji su neophodni pojedincima koji privremeno borave izvan domaćinskoga podokruženja, odnosno domicilnoga okruženja.
Možemo u najkraćim crtama za turizam reći da predstavlja agregaciju svih gospodarskih i izvangospodarskih djelatnosti, s tim da pojedine djelatnosti sudjeluju s različitim stupnjem obuhvata u zadovoljenju potreba turističkih potrošača. Svi subjekti gospodarskih i izvangospodarskih djelatnosti jednim dijelom (što ovisi o stupnju obuhvata, odnosno stupnju udjela u agregatu turizma) svoju aktivnost, odnosno proces rada, trebaju usmjeriti i na proizvodnju ili oplemenjivanje proiz-voda koji su namijenjeni turistima – turističkim proizvodima.
Naime, turizam za Republiku Hrvatsku nedvojbeno predstavlja jedan od prioritetnih pravaca gospodarske konsolidacije i daljnjeg gospodarskoga razvitka. Iako su gotovo svi relevantni subjekti svjesni potonje činjenice, postavlja se pitanje tko i kako može usmjeriti aktivnosti za što djelotvornije i brže ostvarenje spomenutih zadaća» – ističe prof. dr. Marcel Meler sa Ekonomskog fakulteta u Osijeku.
|
U turizmu se, istodobno, javljaju neki novi trendovi, koji upravo potiču razvoj pojedinih grana turističkih aktivnosti vezanih uz kontinent, a ne samo priobalje. Prema tome, svaka zemlja kojoj je turizam bitna značajka gospodarskoga rasta i razvoja, mora ozbiljno uzeti u obzir te na njima nastojati svojim mjerama, kako u ekonomskoj politici na makrorazini, tako i u pojedinačnim politikama gospodarskih subjekata na mikrorazini.
Vrlo jednostavno se može dokazati kako kontinentalni gospodarski resursi, poglavito oni iz područja proizvodnje hrane te osobito oni iz Slavonije i Baranje, mogu – naravno uz odgovarajuće mjere ekonomske politike, marketinški pristup istraživanju potreba te oblikovanja proizvodnih i prodajnih programa koji će biti utemeljeni na suvremenim tehnologijama – proizvesti outpute koji će u kvantitativnom smislu moći u potpunosti zadovoljiti potrebe turizma.
Na taj bi se način postigli višestruki učinci: s jedne strane znakovito bi se ojačao ekonomski položaj gospodarskih prioriteta, turizma i poljoprivrede, ali kroz multiplikacijski učinak i ostalih gospodarskih djelatnosti koje čine agregat turizma, bitno bi se uravnotežila i poboljšala platna bilanca zemlje, povećala uspješnost poslovanja sudjelujućih gospodarskih subjekata, povećala zaposlenost itd.
|
Proces oblikovanja turističkih proizvoda
»Razvoj turizma zato valja u znakovito većoj mjeri interaktivno vezati za kvantitativni i kvalitativni razvoj gospodarskih djelatnosti čiji proizvodi predstavljaju ulaganje u proces oblikovanja turističkih proizvoda. Rezultati bi istraživanja trebali izazvati odgovarajuće poteze kako na makrorazini, tako i na mikrorazini.
Naime, na makrorazini bi morale uslijediti odgovarajuće mjere ekonomske politike, dok bi na mikrorazini učinak trebao biti dvojak: na strani gospodarskih subjekata u turizmu u pravcu neprestanoga istraživanja potreba turističkih potrošača te na temelju njih i osmišljavanja prodajno-uslužnih programa zasnovanih na marketinškim načelima, a na strani proizvođačkih gospodarskih subjekata (poglavito proizvođača hrane) u pravcu kvantitativnoga i osobito kvalitativnoga zadovoljavanja potreba turističkih potrošača za svim pojedinačnim parcijalnim turističkim proizvodima» ‒ naglašeno je na Okruglom stolu, održanom u Poreču još 2004. na ovu temu.
No, kao i mnogi drugi projekti koji se u nas rade, i na području razvoja kontinentalnog turizma došlo je do razvodnjavanja. Ova problematika je prije pokretanja spomenutoga projekta bila isključivo parcijalno razmatrana sa stajališta pojedinačnih znanstvenih polja, odnosno grana, a zapravo nikada cjelovito, na multidisciplinaran način. To znači da postoje određeni znanstveni radovi koji, primjerice, ukazuju na problematiku proizvodnje hrane, zatim radovi koji ukazuju na problematiku prerade hrane, kako na mjestu proizvodnje, tako i na mjestu potrošnje, kao i, naposljetku, znanstveni radovi koji ukazuju na ulogu hrane kao sastavnice turističkih proizvoda Republike Hrvatske.
Ali, ne postoje povezana saznanja o ulozi svih drugih gospodarskih djelatnosti, osobito onih iz kontinentalnoga dijela Hrvatske, u stvaranju turističkoga proizvoda. Naposljetku, postoje nedovoljno razrađena saznanja o potrebnoj kvantitativnoj i kvalitativnoj razini turističkih proizvoda koji se, dinamički gledano, trebaju u budućnosti nuditi sve zahtjevnijim turističkim potrošačima.
|
S druge strane, turistički proizvod Republike Hrvatske potrebno je repozicionirati u odnosu na turistički konkurentne zemlje, pri čemu će odabir prepoznatljivoga turističkoga proizvoda, osim što će utjecati na stvaranje turističkoga identiteta, imati i bitan utjecaj na restrukturiranje agregata koji sudjeluje u tvorbi turističkoga proizvoda. Subjekti turističke ponude u turističkim područjima trebali bi zato biti komplementarno povezani s kontinentalnim gospodarskim resursima, kako bi se time uspjela ostvariti i ponuda turističkih proizvoda kvantitativno i kvalitativno sukladna s ustanovljenim potrebama turističkih potrošača.
Zašto forsirati domaću proizvodnju hrane?
Iako su u teorijskom smislu rezultati istraživanja primjenjivi za područje cijele Republike Hrvatske, protokolom istraživanja bilo je predviđeno da se početna istraživanja ponajprije usredotoče na područje Slavonije i Baranje, u smislu gospodarskih resursa, te područje Istre kao turističkoga područja. Razlog je razumljiv ponajprije zbog činjenice što je riječ o najznačajnijim područjima u području proizvodnje hrane te turističkoga prometa. Jednako tako, protokolom istraživanja bilo je predviđeno u početku bitno veće značenje pokloniti proizvodima hrane u odnosu na ostale sastavnice turističkoga proizvoda.
Zašto? Porastom kupovne moći turističkih potrošača, vrijednost potrošnje proizvoda hrane apsolutno raste u cjelokupnoj strukturi turističkih proizvoda, što istodobno znači kako će turistički potrošači neprekidno zahtijevati kvantitativno (u manjoj mjeri) i kvalitativno (u većoj mjeri) povećanje vlastitoga standarda ishrane. To jednako tako znači kako marketing hrane u tom pravcu ima itekako prostora za svoju operacionalizaciju, osobito na području razvoja parcijalnih turističkih proizvoda. Pritom pod marketingom hrane podrazumijevamo most između specijaliziranih proizvođača hrane i potrošača. On je ujedno fizička distribucija i ekonomski most oblikovan da omogući kretanje i razmjenu proizvoda od poljoprivrednoga gospodarstva do stola.
Već se i empirijski može ustvrditi kako u nas hrana, često gotovo najznačajnija sastavnica turističkih proizvoda, svoje podrijetlo ne vuče iz domaćih resursa već, naprotiv, iz uvoza. Pri tome nije zanemariva činjenica što pritom najvećim dijelom ostaje nepoznato je li riječ o zdravoj, odnosno prirodnoj hrani ili pak možda, primjerice, o genetski modificiranoj hrani. S druge strane, stanje je u poljoprivredi i prehrambenoj industriji izuzetno nepovoljno, već i zbog maćehinskoga odnosa mjera ekonomske politike prema tim, uz turizam, nedvojbenim gospodarskim prioritetima. Zato se može ustvrditi da poljoprivreda i prehrambena industrija u Republici Hrvatskoj ne samo u kvantitativnom i kvalitativnom smislu mogu zadovoljavati potrebe na domaćem tržištu, već i u cijelosti potrebe inozemnih i domaćih turističkih potrošača, a postoje i velike izvozne mogućnosti.
|
Sve to, međutim zahtijeva promišljenu razradu strateškoga razvoja i razvitka proizvodnje hrane uopće, a zasebno onoga segmenta koji je namijenjen zahtjevnom turističkom tržištu.
»Valja istaknuti kako računice, primjerice, ukazuju kako izdaci za hranu i piće u svjetskom turističkom prometu iznose oko jedne trećine ukupnih izdataka turista. Naravno, ukoliko je riječ o slojevima stanovništva s nižom kupovnom moći, taj je postotak znatno veći. Međutim, temeljni ekonomski učinci, koji se postižu izvozom proizvoda hrane preko turizma u odnosu na njihov klasičan izvoz, jesu sljedeći:
• jednostavnije ostvarenje deviznoga priljeva u turizmu i drugim komplementarnim djelatnostima; ostvarenje većih cijena proizvoda hrane;
• prodaja raznovrsnih proizvoda hrane koji se inače zbog slabe kvalitete, kvarljivosti, nekonkurentnosti i sl. ne bi mogli izvoziti;
• prodaja proizvoda hrane više faze prerade; veći devizni učinci;
• nadvladavanje svih oblika agrarnoga protekcionizma; mogućnost realiziranja PDV-a, trgovačke marže, turističke rente i sl.;
• odsustvo raznih diskriminacijskih mjera;
• smanjenje dijela troškova (pakiranja, prijevoza, kondicioniranja, manipulacije proizvoda i slično);
• odsustvo poslova vezanih za ugovaranje izvoza;
• mogućnost ekonomskoga vrednovanja prirodnih i društvenih atraktivnosti turističke ponude;
• dugoročnija stabilnost poslovanja i
• mnogo drugih pogodnosti koje sada ne dolaze do izražaja.
|
Osnovna ideja marketinga hrane kod proizvoda hrane, promatrajući ih kao parcijalne turističke proizvode, sastoji se u tome da gost, odnosno potrošač turističkih proizvoda, ne dobije kao parcijalni turistički proizvod samo hranu i piće, već da bude zadovoljen u kvantitativnom, kvalitativnom, estetskom, etnološkom, gastronomskom i bilo kojem drugom smislu, te da bude zadovoljen i pratećim parcijalnim turističkim proizvodima nematerijalnoga oblika, odnosno uslugama, a što će se naposljetku izraziti povećanjem pansionske, a posebno izvanpansionske potrošnje« – naglašava prof. Meler, jedan od nositelja spomenutog projekta.
Proizvodnja hrane ima strateško značenje u gospodarstvu svake zemlje. Istodobno, ona ima i vrlo veliku specifičnu težinu u uspostavljanju kvantitativno i kvalitativno zadovoljavajuće turističke ponude i nedvojbeno ima i imat će veliko značenje za razvitak turizma Republike Hrvatske u budućnosti. Zato se dio gospodarstva i gospodarskih subjekata Republike Hrvatske koji (ne)izravno sudjeluje u proizvodnji hrane mora restrukturirati, što se ponajprije odnosi na pro-izvodnu strukturu koja mora biti sukladna potrebama domaćeg tržišta, uključivo i potrebama turističkoga tržišta te potrebama stvarnih i potencijalnih izvoznih tržišta.
Nužne promjene u strukturi poljoprivredne proizvodnje
To, empirijski govoreći, znači barem uvjetno smanjivanje proizvodnje osnovnih ratarskih kultura (pšenice i kukuruza, ponajprije) te industrijskoga bilja (suncokreta i uljane repice, ponajprije) u korist, primjerice, hmelja i soje, vinove loze, a osobito povrća i voća. Jednako tako, potrebno je nastojati povećavati proizvodnju sjemenskih kultura, cvijeća i ljekovitoga bilja. Osobito bitne zahvate neophodno je učiniti na području stočarstva, gdje se vjerojatno treba vratiti u Europi osobito razgranatom jeftinijem uzgoju pašnim i stajsko-pašnim načinom, kako u govedarstvu, tako i u ovčarstvu i kozarstvu.
Također je potrebno snažno utjecati na uzgoj divljači, ali i slatkovodnih i morskih riba, kao i ostalih plodova mora.
Kako bi se ovi ciljevi postigli, neophodno je, prije svega, povećavati sposobnost poljoprivrede da stvara tržišne viškove, što se u prvom redu može postići povećanjem poljoprivrednih površina i povećanjem proizvodnje proizvoda hrane, povećanjem proiz-vodnosti rada, većom racionalizacijom i boljom organizacijom, izmjenom strukture proizvodnje, zamjenom i uklanjanjem uvoza, te marketinškom orijentacijom gospodarskih subjekata u proizvodnji hrane.
|
Prioritetni strateški pravci gospodarskoga razvoja Republike Hrvatske nedvojbeno trebaju biti turizam i poljoprivreda jer, osim potencijalnih, postoje i sve druge pretpostavke koje uistinu te dvije gospodarske grane mogu učiniti onima koje će znatno pridonijeti ukupnoj gospodarskoj revitalizaciji.
To, ponajprije zbog toga što su te dvije gospodarske grane međusobno vrlo usko povezane, a kroz njihov se integritet i plasman njihovih outputa – turističkih proizvoda, ostvaruju bitno veći učinci negoli je to slučaj u klasičnom izvozu industrijskih proizvoda. Međutim, kako bi se u tome uspjelo, nužno je, ponajprije u turističkoj djelatnosti, učiniti velike marketinške napore, kako bi se turistički proizvod Republike Hrvatske u cjelini učinilo prepoznatljivijim, konkurentnijim te čvršće i jasnije pozicioniranim na sve zahtjevnijem međunarodnom turističkom tržištu.
Ovdje treba posebno istaknuti kako proizvodnja i prerada hrane u Republici Hrvatskoj može ostvariti (održivu) konkurentsku prednost zahvaljujući činjenici što ima gotovo sve preduvjete da njezin izvozni proizvod bude toliko tražena zdrava hrana. Slično tomu, turizam Republike Hrvatske može ostvariti (održivu) konkurentsku prednost zahvaljujući činjenici što ima gotovo sve preduvjete za ekološki zdrav turizam. U sinergiji ove dvije konkurentske prednosti vidimo i izuzetno realnu perspektivu Republike Hrvatske u budućnosti.
Nova dimenzija turizma
Važno je pritom istaknuti kako suvremeni turizam koji je prerastao iz pasivnoga u aktivni, odnosno u turizam doživljaja i avantura, zahtijeva i značajne promjene u načinu ishrane potrošača turističkih proizvoda. Sve više dominira „ishrana u hodu“ ili „s nogu“, zatim upotreba konfekcioniranih, polugotovih i gotovih proizvoda hrane koji zahtijevaju vrlo malo napora prigodom pripremanja (u kampovima, na izletima i sl.), kao i upotreba specijalne ishrane (dijabetičarske, dijetetičarske i makrobiotičke).
Prema tome, predmet ponude turističkih subjekata osim klasičnih, ali kvalitetnih proizvoda hrane, trebaju biti proizvodi tzv. „prirodno i biološki zdrave hrane“, makrobiotički proizvodi, ljekovito i aromatično bilje, ali i hrvatski specifični proizvodi koji bi bili u stanju zadovoljiti, danas uglavnom već značajno iznijansirane potrebe potrošača s visokom kupovnom moći, ali koji, u pravilu, moraju imati vlastitu, i to po mogućnosti autentičnu marku proizvoda.
|
Jednako bi tako u jelovnicima ugostiteljskih i hotelijerskih objekata trebalo unijeti podatke o energetskim i nutritivnim značajkama jela koja se nude. I ne samo to. Jelovnici ugostiteljskih i hotelijerskih objekata trebali bi sadržavati i jela koja su aktualni trend u prehrani, kao što su, primjerice, sljedeća: eco-food, etno-food, fast-food, slow-food, egzotic-food i hit-food.
Ekoturizam, primjerice, u Republici Hrvatskoj ima zasigurno potencijal da postane održiva vrsta turizma jer, s jedne strane, kontrolirano štiti prirodno i kulturno nasljeđe, a s druge strane, omogućava i kontrolirano ostvarenje gospodarske koristi, kao i održavanje blagostanja lokalnoga stanovništva. Ovo posljednje treba, ponajprije, proizlaziti iz usmjerenih poduzetničkih aktivnosti lokalnoga, najčešće seoskoga stanovništva.
Pretpostavke su za razvijanje eko-turizma, prije svega, raspoloživi prirodni i kulturno-povijesni resursi i njihova ekološka očuvanost te gostoprimstvo i srdačnost lokalnoga stanovništva. U svakom slučaju, pozicioniranje Republike Hrvatske kao oaze eko-turizma u Europi, dakle zdravom turizmu temeljenom na zdravoj hrani, uistinu može biti jedna od objektivno najučinkovitijih varijanti razvoja turizma Republike Hrvatske u bliskoj budućnosti, kojom se može ostvariti nedvojbena konkurentska prednost u globaliziranim uvjetima današnjice.
Izostaje prava podrška
Dugogodišnja praksa nam, međutim, ukazuje da izostaje bitna komponenta povezivanja domaćih proizvođača i potrošača u turizmu, što bi trebala biti temeljna okosnica ukupnoga razvoja hrvatskoga gospodarstva i ono po čemu bi turizam bio stvarno u funkciji toga razvoja. Praksa je svih ovih godina pokazala da nadležne službe i organi ne potiču u dovoljnoj mjeri dogovore partnera, ne sumiraju se ukupne potrebe i mogućnosti, pa izostaje i trajnija suradnja među prirodnim partnerima.
Lakši je i jednostavniji put sve to što je potrebno turizmu uvesti i dalje opterećivati nepovoljnu trgovinsku bilancu nego napraviti stanoviti red na tržištu, u kojem, obje zainteresirane strane – proizvođači i korisnici – preuzimaju obveze i odgovornost za funkcioniranje, ali i za međusobno poticanje na razvoj i kvalitetu. Lakše je, konačno, stalno isticati POTREBU da se nešto učini nego zaista krenuti u REALIZACIJU proklamiranih načela.
|
Ukratko, treba razvijati svijest i spoznaju da dodanu vrijednost u turizmu ne može dati samo broj noćenja ili dolazaka domaćih i stranih gostiju već da financijski rezultati sezone ovise, prije svega, o kvalitetnoj ponudi. A to opet znači da je vrijeme da se 'odmaknemo' od državnih jasala i prionemo radu.
Turizam svakako predstavlja široko i veliko dodatno tržište za cijeli niz proizvoda i usluga. Hrvatski poduzetnici još uvijek ne pronalaze svoj dugoročniji gospodarski interes kroz ulaganja u turizam ili djelatnosti bliske turizmu. Turističke sezone su, nažalost, kod nas još uvijek vrlo kratke, a ulaganja u takav poslovni ambijent objektivno previše rizična, pa ostalo gospodarstvo jednostavno ne pronalazi dublju motivaciju i trajniji interes za drugačije poslovno ponašanje.
Kreatori hrvatske gospodarske politike, ako im je na srcu i turizam, moraju konačno shvatiti da efekti turizma nisu samo efekti komercijalnog uspjeha ili neuspjeha hotelskog dijela, marina ili kampova. U Španjolskoj ono što mi nazivamo i tretiramo kao turizam sudjeluje u ukupnom turističkom kolaču jedva sa 20 posto.
Sve ostalo odnosi se na promet i usluge koje se pružaju gostima: trgovina, industrija hrane i pića, pa industrija zabave, sporta, proizvodnja raznih predmeta za uspomenu, turistički priručnici, razglednice i turistička galanterija u širem smislu, te proizvodi od tekstila i obuće. Sve je to u funkciji šarolike ponude i obogaćivanja turističkog proizvoda i sve to donosi prihode poduzetnicima i samoj državi.
Sigurno je da za takav pristup turizmu valja stvarati i pogodne makroekonomske uvjete, što je temeljni preduvjet da bi u pripremi turističke sezone zaista sudjelovali, vrlo aktivno, svi oni koji od nje imaju ili bi mogli imati koristi. To je i jedini ispravni put utvrđivanja turizma kao gospodarskog prioriteta, odnosno uspostavljanja nacionalnog konsenzusa oko potrebe takvog promišljanja funkcije turizma u ukupnom hrvatskom gospodarstvu.
|
|
 |
|