|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
dr.sc. Danko Matasović
|
|
|
|
|
dr.sc. Danko Matasović
Hrana i mi
Svijest o vlastitoj odgovornosti za zdravlje i sigurnost potrošača i gospodarski probitak u prometu hrane, jedna je od bitnih odrednica poslovnosti zaposlenika u trgovini prehrambenom robom i pratećim djelatnostima.
Više od preživljavanja
Dosegnuta razina općeg i prehrambenog standarda u Republici Hrvatskoj statistički je već prilično dugo dovoljna da svim stanovnicima Lijepe naše, i bogatim i siromašnim, jamči dovoljno hrane dostatne za podmirenje osnovnih prehrambenih potreba preživljavanja (bazalni metabolizam) i održavanje radnih i intelektualnih sposobnosti na poželjnoj razini.
Hrana je osnovni i najznačajniji činitelj socijalnog i društvenog statusa, individualnog i kolektivnog ponašanja, zdravlja i načina života stanovništva. Osim toga, hrana može biti pomodarstvo, sedativ, stimulans, uživalo ili predmet mistifikacije osnovnih životnih potreba, načina života, odnosa prema radu, okolini i slično. O tomu trgovci i zaposlenici u prometu hrane moraju voditi brigu i skrbiti o zaštiti vlastitih i interesa potrošača.
Nažalost, statistika bez podrobnije i dublje analize najčešće ne odražava stvarno stanje uhranjenosti, kupovne moći ili troškova stanovništva za prehranu.
I u najrazvijenijim ili najsiromašnijim zemljama svijeta jedan dio stanovništva živi i hrani se u uvjetima dekadentne rasipnosti, a drugi se bori za goli život i preživljavanje u uvjetima siromašne i nedostatne prehrane, na rubu gladi i neimaštine. Upozorenja o mogućim problemima zbog nedostatne ili loše prehrane i u Hrvatskoj dolaze iz drugih (da ne kažem nevladinih!), prilično pouzdanih, procjena stanja javno-zdravstvenih i socijalnih organizacija.
Upozorenje sindikata da u uvjetima krize, neimaštine i nedostatne državne skrbi domaće stanovništvo štedi na hrani kako bi moglo plaćati režije i druge neophodne troškove urbanog i ruralnog života. U Hrvatskoj se kupuje sve manje, a roba je jeftinija i niže kakvoće.
O tomu izvještavaju i predstavnici domaće trgovine, od kojih dolaze i upozorenja o negativnim utjecajima pritiska jeftinije robe dvojbene kakvoće iz EU, susjednih i udaljenih (najčešće nerazvijenih i siromašnih) zemalja.
|
Pojava je zabilježena, prenosi se na 2014., i na nju treba, planski i dugoročno reagirati (ako već nije prekasno) na odgovarajući način.
Odgovornost za kakvoću
Odgovornost za kakvoću i sigurnost hrane zakonski je precizno uređena u svim karikama prehrambenog lanca, od primarne proizvodnje do potrošnje u kućanstvima, javnim, hotelskim ili ugostiteljskim ustanovama (ili popularno rečeno: od njive do stola!) bez izuzetaka, rezerve i olakotnih okolnosti. U tumačenju normi ponašanja i zakonskih propisa u prometu hrane, odgovornosti za provedbu nadzora i kontrole namirnica, te sankcija protiv prekršilaca u hijerarhijskom pogledu, nema dvojbi: odgovoran je onaj tko je propis donio ili je mjerodavan za njegovu provedbu.
Nacionalni interesi u provedbi obveza preuzetih potpisivanjem pristupnog ugovora s EU i zakonskih propisa uzdignutih na razinu jedinstvenog tržišta EU u našem zakonodavstvu, naslijeđenom iz bivšeg sustava, nisu neka epohalna novina i ne bi smjeli biti upitni. Što je društvo razvijenije, u duhovnom i materijalnom pogledu, odgovornost za sigurnost hrane i zaštitu zdravlja stanovništva sve je naglašenija. Oznaka Made in EU (Proizvedeno u EU) postaje dio hrvatskog pravnog sustava i cijenjeni atribut domaćih proizvoda.
Naznake prvih dvojbi, pogrešnih interpretacija ili sporosti u tumačenju europskih propisa, koji su od 1. srpnja 2013. i hrvatski, u prometu i sigurnosti hrane, kao dugoročna praksa, opasne su i sustavno ih treba izbjegavati i u korijenima potirati.
Prednosti jedinstvenog sustava i isprepletenost mnogobrojnih zajedničkih interesa i djelovanje institucija vlasti, trgovine i potrošača u prometu hrane kroz mehanizme EU više su nego očite.
Sustavi vlasti, nadzora i kontrole, proizvođači, prerađivači i prodavači hrane obvezni su svim zainteresiranima pripremati i osiguravati točne i jednoznačne informacije o robi koju prodaju, upozorenja o tomu kada i kako reagirati na propuste, kada o tomu pitati odgovorne, nadležne ili za to specijalizirane i kvalificirane stručnjake te kako i na vrijeme (ako je potrebno) pokretati posebne mehanizme zaštite života, zdravlja i gospodarskih interesa potrošača.
Siromaštvo, kupovna moć i kakvoća života
Poštivanje temeljnih ljudskih prava na zdrav život i preživljavanje ugrožavaju mnogi činitelji, među kojima su neimaština i loša prehrana najistaknutiji.
Konstatacija i krilatica, česta u političkom i jeziku javnog priopćavanja, da nitko u Hrvatskoj ne gladuje, vjerojatno je točna, bar u smislu da ljudi ne umiru od gladi. O kakvoći prehrane, s nutritivnog i zdravstvenog gledišta, prosječnih ili siromašnih građana, o rasprostranjenosti i posjećenosti javnih kuhinja i sustavu karitativne skrbi, nerado se govori i ne poklanja im se dovoljno pozornosti.
|
Internetsko pretraživanje raznih inačica sindikalne ili potrošačke košarice u Hrvatskoj bilo bi interesantno da nije tragično: Prosječna četveročlana obitelj u Hrvatskoj mjesečno u prosjeku ostvari 7.830 kuna prihoda, dok joj je za sve životne potrebe i troškove potrebno u prosjeku 11.130 kuna, dakle 3.300 kuna više od prihoda (loc.cit. HINA, 20.02.2013.: istraživanja GfK o prihodima i troškovima hrvatskih kućanstava u 2012. godini).
Ako se tomu pridoda podatak da Hrvati 33 posto troškova na razini kućanstava izdvajaju za hranu i pića dolazimo do prilično pesimističnih očekivanja kupovne moći i gospodarskih izgleda trgovine hranom, strukture i kakvoće prehrane u Hrvatskoj.
Slaba nam je utjeha da i situacija u okruženju nije bolja: svaki četvrti stanovnik EU je siromašan (što je nešto drugo nego u Hrvatskoj!), da stanovnici Republike Srbije za hranu troše do 60 posto prihoda, da statistički više od polovice stanovnika BiH živi na rubu siromaštva i sl. Ubrzani razvoj, potpuno slobodno kretanje ljudi, znanja i sredstava ili, pojednostavljeno, tečevina Europske unije, kod nas su tek u začetku.
U tom pogledu od 2014. ne trebamo odviše očekivati.
Razborita prehrana i društveno raslojavanje
Temeljni principi razborite prehrane su umjerenost, raznolikost i uravnoteženost prema kemijskom sastavu i energetskoj vrijednosti hrane primjerene radnim i intelektualnim naporima tijekom dana, tjedna ili višemjesečnih razdoblja.
Pravo na topli obrok svih zaposlenika tijekom rada nije nepotreban trošak, nego važan činitelj optimalnog iskorištavanja radnih sposobnosti zaposlenika u različitim fazama proizvodnog procesa tijekom radnog vremena i aktivnog odmora različitih kategorija zaposlenika.
Nasuprot siromašnoj većini u svijetu, Europi i Hrvatskoj stoje bogati, koji u uvjetima liberalnog kapitalizma (ma što to značilo!) žive rastrošno i hrane se neumjereno; njih se oponaša i nastoji se doseći njihov stil života i nezdrave prehrane.
Pomodne dijete i mršavljenje (zašto ne debljanje?) su na cijeni sve do granice anoreksije i izgladnjivanja. Dvojbena indoktrinacija društva na pogrešnim osnovama sve prisutnija je u sredstvima javnog priopćavanja, tabloidima, promidžbenim porukama, specijaliziranim trgovinama i buticima za bogate i slično.
Za razliku od radno, prehrambeno i gospodarski ugroženih skupina stanovništva, društvenoj eliti ili onima koji to žele postati, realnim opasnostima prekomjerne i nezdrave prehrane, u specijalnim užicima i pićima, kod nas se poklanja više pozornosti nego što je nužno u zdravom i socijalno uravnoteženom društvu.
|
Krize, recesija i temelji dugoročnog razvoja
U mnogobrojnim člancima i prikazima o razvoju proizvodnje, prerade, potrošnje, nadzora i kontrole hrane često sam spominjao temeljnu istinu: da je razvoj prije svega stanje duha. Da bi razvoj bio uspješan treba prije svega osigurati spremnost prihvaćanja novog i propulzivnijeg, osigurati podršku internih ili eksternih institucija vlasti, raspolagati sa stručnim i kadrovskim potencijalima za razradu, razvoj i nadzor projekata i pristupiti realizaciji.
U teškim vremenima recesije i krize ne zvuči baš uvjerljivo, ali se u razvojno orijentiranim društvima novac za dobre projekte uvijek nađe.
Dugoročna rješenja problema prehrane i zdravlja na navedenim principima treba započeti u najranijoj životnoj dobi (uostalom, na mlađima svijet ostaje!) i treba ih tražiti u sustavima školstva, znanosti i obrazovanja, u promicanju vrijednosti umjerenosti, solidarnosti i socijalne pravde od najranijeg djetinjstva, u obitelji, obrazovnim ustanovama i dr.
Djeca uče i usvajaju nova znanja i vještine nevjerojatno brzo, a naučeno i stečene navike pamte i primjenjuju ih doživotno. Osim toga, djeca su sve značajniji, posredni ili neposredni, kupci i potrošači prehrambenih proizvoda. Prehrambene navike su kod djece i mladeži stabilne te ih uvažavaju i vrednuju u starijoj životnoj dobi pri samostalnoj kupnji i plaćanju prehrambene robe.
Pri planiranju razvoja i poslovanja suvremene trgovine dobro se prisjetiti i glasovite misli R. R. Fulghama (1937., u hrvatskom prijevodu iz 1986. godine): Sve što trebam znati naučio sam još u vrtiću.
Nažalost, većina nas u kasnijem životu nije dječji mudra i sklonija je drugoj glasovitoj, za naše prilike (ondašnje i sadašnje) prilično blagoj mudrosti francuskog ministra, državnika, znanstvenika i političara Alaina Peyrefittea (1925. - 1999.): Oni koji odlučuju ne znaju, a oni koji znaju ne odlučuju.
O iskustvima socioloških istraživanja, preporukama i upozorenjima Rudija Supeka (1913. - 1993.), iz istog razdoblja, o katastrofalnim posljedicama negativne selekcije (po političkoj podobnosti!) kadrova u tadašnjoj Jugoslaviji, danas malo tko razmišlja, protiv njih se ne bori i dalje ih se prakticira.
Primjedbu o naknadnoj pameti (op.cit!) najlakše mi je demantirati podsjećanjem na vlastita razmišljanja i zalaganja na samim počecima samostalne Republike Hrvatske. Za tadašnji europski obrazac i tradiciju socijalno-tržišnog gospodarstva zalagao sam se načinom (op.cit. Novi Vjesnik, str. 17 B, Zagreb, 30.06.1992.) na koji ne bi bilo loše podsjetiti i danas.
Sve ovo već prelazi namjere i mogućnosti ovog članka, ali je korisno na to upozoriti i potaknuti razmišljanja o uzrocima i posljedicama stanja u kojem se nalazimo ili (ne odviše pretenciozno) o dijelu problema koje ne znamo riješiti ili ih rješavamo (sic!) seksualnim odgojem, tabloidima, neukim ministrima i slično.
|
Doba emancipiranih i dobro informiranih kupaca
Čini mi se znakovitim i dobrim što je Hrvatska odmah nakon ulaska u punopravno članstvo EU dobila i svog prvog povjerenika Europske komisije (EK), Nevena Mimicu, upravo za zaštitu potrošača.
Zaštita i prava potrošača u razvijenome svijetu dobivaju sve više na značenju. Potrošači (u našem slučaju kupci prehrambene robe) sve su bolje informirani o svojim pravima, kakvoći i sigurnosti hrane koju kupuju i konzumiraju, sve su bolje organizirani u borbi za osiguranje svojih prava (o obvezama se manje govori), o čemu trgovci i drugi koji rade u prometu hrane trebaju znati više kako bi bolje i učinkovitije reagirali na moguće propuste i reklamacije na kakvoću i sigurnost hrane u prometu.
Vjerujem da su osnovni problemi o kojima pišem većini čitatelja Suvremene trgovine razmjerno dobro poznati. O njima sam pisao u tisku, na stranicama našeg časopisa i odobrenom udžbeniku za trgovce i srodna (praktična) zanimanja. Priručna literatura i obilje referenci dostupni su na internetu i drugim medijima.
Ono što mi se pri tomu čini bitnim, nije zgorega ponoviti, ukratko je sadržano u ovomu:
|
- Ustaljeno mišljenje da gladan čovjek jede sve, jedan je od najčešćih (pogrešnih) stereotipa u poimanju odnosa potrošača i trgovaca prema hrani. Činjenica je da će gladan čovjek umrijeti od gladi, a neće jesti hranu koja mu je odvratna ili samo odbojna.
- Gladan čovjek ne kupuje dionice, nego se bori za preživljavanje i kupuje hranu. Socijalni mir i stabilnost siromašnih sustava vlastodršci i demagozi kupuju hranom i zabavom, što je, na naš osebujan način, pojava prisutna i u modernoj Hrvatskoj.
- Kakvoća hrane u domaćem i međunarodnom prometu u osnovi je ugovorna kategorija. Ukoliko je zdravstveno sigurna i odgovara propisanim kriterijima vrednovanja, pakiranja i/ili stavljanja u promet može se prodavati u standardnim okvirima uređenja i opremanja trgovinskih objekata.
- Dobro se može hraniti jeftinom hranom odgovarajućeg sastava, kakvoće i količine ili loše, nedostatno zbog neimaštine ili snobizma ili skupom hranom preobilno i neracionalno.
- Kupovanje hrane i kakvoća prehrane snažan je činitelj društvenog i socijalnog raslojavanja pučanstva. Očekuje se da će u vremenu koje je pred nama u maloprodaji prehrambene robe količinski rasti promet jeftinije robe i osnovnih namirnica, ali i specijalizirani odjeli (butici) sa zdravom hranom, ljekovitim pripravcima i dodacima prehrani, skupim pakovinama delikatesa i pića. Asortiman ponude hrane stalno će se širiti probranim uvoznim i egzotičnim proizvodima u sve bolje opremljenim i klimatiziranim prodavaonicama s dodatnom specijalnom opremom za čuvanje i zgotovljavanje poluprerađenih namirnica i dr.
- U uvjetima negativnih činitelja krize hrana postaje sve više činitelj socijalne nestabilnosti, bunta protiv vlastodržaca, demagoga i sustava moći, neovisno o tomu o kakvom se sustavu ili državnom poretku radi.
|
|
I za kraj, znakovito je, za sve izneseno i pohvalno pisanje o sustavu nadzora i kontrole hrane u novom zakonskom okruženju, da nakon 15 godina rada je od 1. siječnja 2014. prestao s radom Državni inspektorat, kao razmjerno dobro organizirana i djelotvorna organizacija državne uprave, od presudne važnosti (među ostalim) za promet, sigurnost i kvalitetu hrane u Republici Hrvatskoj. Na učinke takve, tipično hrvatske odluke treba pričekati neko vrijeme i vidjeti kako će funkcionirati i saživjeti u praksi.
|
|
 |
|