|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Davorko Vidović
|
|
|
|
|
Davorko Vidović
Od sredine 90-ih, kada se pod pritiskom radikalno promijenjenih prilika u odnosu na desetljeća netržišnog ili kvazitržišnog gospodarstva i „samoupravnih odnosa“, pristupilo temeljitijoj izmjeni radnog zakonodavstva u Hrvatskoj, ne prestaju tenzije sa svakom novom najavom izmjene bilo kojega instituta radnih zakona, a naročito izmjena Zakona o radu, tog mitskog mjesta cjelokupnog radnog zakonodavstva i „radničke biblije“ kako mu se tepa na sindikalnoj strani ili pak „utega na nogama gospodarstva“, kako ga se kvalificira na poslodavačkoj strani.
Pitanje uređivanja radnih odnosa, bez sumnje jest jedno od najvažnijih društvenih pitanja i svojevrsni je lakmus koji odražava i stanje društvenih vrijednosti i ideološko-političku poziciju pojedinih društvenih dionika. Tome je tako, naprosto zato jer se kroz rad i radne odnose, kao najvažniju društvenu interakciju, izražavaju i sukobljavaju najvitalniji interesi pojedinih društvenih skupina. Stoga, ne čude, žestoke polemike, prosvjedi, prijetnje i pomalo iracionalna ostrašćenost pojedinih aktera.
Najnovije izmjene ZOR-a, koje su prošle svoje prvo saborsko čitanje, nisu iznimka u sad već uobičajenoj suprotstavljenosti pojedinih aktera socijalnog partnerstva. Naime, načelni stavovi o tome koliko regulacije, kakve regulacije, koliko slobode pregovaranja, kakvih zaštitnih mehanizama, kolikog obuhvata i dosega radnih instituta i sl. nisu se promijenili u protekla dva desetljeća.
Svaku promjenu radnoga zakonodavstva do sada, poslodavci su u pravilu smatrali nedovoljno hrabrom i liberalnom, a sindikati dodatnim obespravljivanjem radnika. Paradoksalno je to što su i jedni i drugi zapravo bili u pravu, ovisno o tome što se smatralo kriterijima za ocjenu uspješnosti pojedinih zakonskih mjera i instituta i iz kojega se to vrijednosnog korpusa izvodilo.
Sve vlade koje su pokretale reforme radnoga zakonodavstva, stoga su, nastojeći uvažiti te objektivno različite pozicije, donosile zapravo kompromisna rješenja, nastojeći zadovoljiti i jednu i drugu suprotstavljenu stranu. Rezultat tih kompromisa je radno zakonodavstvo koje nikoga u cijelosti ne zadovoljava i koje je trajno izvor napetosti.
|
No, da li je uopće moguće donijeti radne zakone koji bi bili prihvatljivi svima, da li uopće treba nastojati postići koncenzus i ako jest, što bi se trebalo učiniti da se takvi zakoni donesu?
Da bi se odgovorilo na prethodna pitanja, valjalo bi razjasniti štošta prije toga.
Naime, kao i u svakom drugom području i ovdje su važni odgovori na dva ključna pitanja: prvo, kakvo društvo i društvene odnose želimo graditi, koji su nam društveni ciljevi i u kojoj su mjeri oni sukladni sa ciljevima globaliziranoga svijeta, koji doživljava trajne i ubrzane promjene, i drugo, na koji način zakonodavna regulacija uopće može biti instrumentom promjena i to u željenom smjeru?
Što se tiče prvoga seta pitanja, ono nam se nameće kao nuž-nost, tim više i time prije kako se produbljuje kriza koja se ogleda kako u očiglednom gospodarskom zaostajanju, tako sve više zahvaća i druge sfere društvenog života.
Izvjesno je da će se u Hrvatskoj morati konačno razgovarati o tome kakvu budućnost želimo i kako do nje doći. Jednako je izvjesno da se o toj budućnosti, želi li ju se aktivno graditi, treba uspostaviti nužnu razinu socijalnog suglasja.
Nepostojanje takovoga su-glasja, produbljivat će kaotič-nost, konflikte, i proizvoditi zaostajanje cijeloga društva. No, to je tema, koja nadilazi okvir ovoga teksta.
Rasprave o ZOR-u, snažno nameću drugo pitanje, naime ono o tome koliko promjene radnoga zakonodavstva i samo radno zakonodavstvo imaju utjecaja na tržište rada, što se uzima kao ključni razlog da se u promjene ide.
Ovdje ćemo navesti neke ključne nalaze koji analiziraju i sumiraju rezultate brojnih analiza i istraživanja koja su se provodila proteklih godina. Mislimo, da bi bilo poželjno, a svakako i mudro da se u proteklih godinu dana, koliko traju rasprave o izmjenama ZOR-a argumentirano pristupilo utvrđivanju prije svega ciljeva koji se tim izmjenama žele postići, a tek potom i uređivanju pojedinih zakonskih rješenja.
HGK je organizirala jednu takvu raspravu među stručnjacima različitih profila sa predstavnicima poslodavaca, sindikata i Vlade, ali je sve ostalo na tome, bez da su se definirale moguće točke suglasja.
Prvi nalaz svih istraživanja ukazuje da pravna regulativa koja je osmišljena u nekim prethodnim vremenima postaje ograničavajuća kada se primjeni u novim uvjetima sve bržih promjena i individualizirane potražnje na tržištima, sektorske transformacije gospodarstva, procesa globalizacije i sve bržeg tehnološkog razvitka. Izvjestan je zahtjev svim gospodarskim subjektima kontinuirano prilagođavanje nestabilnom okruženju, pa i kada je riječ o usklađivanju interesa radnika i poslodavaca.
|
U tom smislu pravna regulativa ima smisla ako zaokružuje ili upotpunjava ugovorne odnose, ako uklanja posljedice tržišnih nesavršenosti sljedeći ciljeve ekonomske efikasnosti. No, ona mora pokušati ostvariti i druge društvene ciljeve kao što su socijalna pravednost i sigurnost, što njeno oblikovanje bitno usložnjava.
Nalazi studije OECD-a s temom Employment Protection and Labour Market Performance, koja je objavljena 1999. god. (Employment Outlook)‚ nisu potvrdili u nas uvriježeno mišljenje da stroga regulativa zaštite zaposlenja ima bitan utjecaj na opću razinu zaposlenosti i nezaposlenosti, no jesu njen utjecaj na strukturu zaposlenosti i nezaposlenosti.
I to tako da povećana regulacija pada upravo na teret mladih, starijih, žena i drugih ugroženih skupina na tržištu rada, te da visoka razina de jure zaštite zaposlenja reducira fluktuacije na tržištu rada i smanjuje rizik da osoba postane nezaposlena, ali i istovremeno simultano povećava trajanje nezaposlenosti kad se pojavi.
U uvjetima iznimno visoke nezaposlenosti, posebno „ranjivih“ skupina te visokog postotka dugotrajno nezaposlenih, koji karakteriziraju hrvatsko tržište rada, ovi su nalazi ključni razlog da Vlada mora poduzimati mjere i u okviru zakonske regulacije rada. Pravo je pitanje, da li je Vlada predloženim izmjenama Zakona, napravila korak u tom pravcu.
Od sindikata toliko ozloglašena fleksibilizacija rada, i to svih aspekata (ugovora o radu, radnog vremena, mjesta rada, trajanja rada itd.) ne smanjuje, kako se to često navodi, broj dugotrajnog zaposlenih. Utvrđeno je da se i u uvjetima fleksibililnijeg radnog zakonodavstva udio dugotrajnih poslova povećava.
„U uvjetima kada deregulacija otvara fleksibilnije mogućnosti uspostavljanja radnih odnosa standardni ugovor o zaposlenju na neodređeno vrijeme zadržava svoje mjesto kao krajnji cilj i za radnika i za poslodavca. Fleksibilizacija radnih odnosa ne poništava „normalni“ radni odnos već samo otvara već i broj putova do njega.“
Jedna od raširenih zabluda jest i ona koju često promiču poslodavci, kada radno zakonodavstvo pretjerano ističu kao mogućeg gospodarskog pokretača. Prava je istina da ni najliberalnije radno zakonodavstvo ne može pokrenuti gospodarske tokove, ali i to da suboptimalna regulacija i to uvijek u određenom gospodarstvu, može biti smetnja uspjehu.
Uspjesi ili neuspjesi su mogući uz vrlo različite stupnjeve regulacije. Odgovarajući okvir zakona o radu bit će, dakle, jedan od nužnih uvjeta za dobre performanse gospodarstva i tržišta rada, ali neće biti dovoljan.
|
Ozbiljne i utemeljene rasprave o svakom pojedinom institutu koji se mijenja u zakonu o radu, važne su i zbog toga što nije moguće sasvim precizno izolirati učinke regulacije tržišta rada od ostalih determinanti koje određuju kako će konačni rezultati izgledati u pojedinom gospodarstvu.
Nekritičko preuzimanje tuđih rješenja, može proizvesti i suprotne učinke od očekivanih, kao što to pokazuju i neka tuđa iskustva. Tako je slična reforma deregulacije ugovora na određeno vrijeme istodobno primijenjena u Španjolskoj i Njemačkoj dala potpuno suprotne rezultate.
Kada je riječ o određivanju stupnja zaštitne regulative, važno je imati na umu da se ona ne tiče samo odnosa poslodavaca i zaposlenika, već da ima i snažan utjecaj na unutrašnju strukturu samih zaposlenika i to tako da terete nejednako raspoređuje na različite segmente radnika: zaštićenih (insidera), poluzaštićenih (prekarnih) i skupine nezaposlenih (outsidera).
Pri izradi zakonske regulative, stoga treba voditi računa o sve tri skupine, kako se ne bi produbljivala segmentacija na tržištu rada na zaštićene i marginalne radnike, otežavajući prelazak iz jedne grupe u drugu. U aktualnim raspravama o izmjenama ZOR-a, stječe se dojam da su pojedini socijalni partneri fokusirani više na jednu od ovih skupina, sindikati na skupinu zaštićenih – da im očuvaju dosegnutu razinu zaštite, poslodavci na prekarne – da smanje troškove, a vlada na nezaposlene – da poveća zaposlenost.
Ciljevi svih partnera su legitimni, no izmjene zakona bi trebale imati jedan učinak važniji od svih: povećanje mogućnosti zaposlenja outsidera (osobito marginalnih grupa) pa i po cijenu sigurnosti zaposlenja insidera. Za razliku od nezaposlene osobe, radnik na određeno vrijeme održava kontakt sa svijetom rada, stječe iskustvo i znanja, čime izbjegava degradaciju ljudskog kapitala, te stječe priliku za dokazivanje svojih sposobnosti.
Traženje posla iz dugotrajne nezaposlenosti bitno je teže nego ako se posao traži iz radnog odnosa. S ovom se tvrdnjom ne slažu predstavnici sindikata, navodeći kao dokaz njemačko tržište rada, na kojemu je reformom iz 2002. znatno olakšano zapošljavanje na tzv. malim poslovima, agencijsko zapošljavanje i zapošljavanje na privremenim i povremenim poslovima, ali i da su time oborene nadnice.
Na nekim su skupovima predstavnici sindikata s grožnjom upozoravali da bi nam se „nedajbože“ mogla dogoditi Njemačka, ako bi se ustrajalo na izmjenama ZOR-a ili pak donošenju Zakona o malim poslovima. I to unatoč činjenici da je njemačko gospodarstvo jedno od najdinamičnijih na svijetu i da Njemačka bilježi jednu od najnižih stopa nezaposlenosti. Očigledno je da su sindikalnim listama prioriteta na vrhu visina nadnica i zaštita insidera, a manje interesi nezaposlenih.
|
I to valja imati u vidu kada se raspravlja o regulaciji. Činjenica je da oni koji tek ulaze na tržište rada i nezaposleni koji se pokušavaju ponovno uključiti u svijet rada imaju više teškoća na prereguliranim tržištima rada, a budući da su zaposleni brojniji i bolje organizirani od nezaposlenih, oni se jače čuju i snažnije utječu na institucionalno reguliranje tržišta rada.
U zaključku ovog malog podsjećanja opće značenje radnoga zakonodavstva i njegovog utjecaja na tržište rada ipak valja stalno imati na umu riječi nobelovca Stiglica da je „svrha svake ekonomske aktivnosti dobrobit i blagostanje pojedinca“, ali i to da rad nije samo „faktor proizvodnje“ ili roba kao i svaka druga koja se razmjenjuje na tržištu kao energija, čelik ili plastika.
Rad je neraskidivo vezan za radnika i neodvojiv je od njegove osobe i njegova dostojanstva, zato se pitanja rada i radnih odnosa ne mogu tretirati isključivo na razini kupoprodajnog ugovora. Zapravo je rad složen interaktivni odnos velikog broja pojedinaca i taj se odnos ne može, ne treba i ne smije detaljno normirati. On sadrži brojne dimenzije koje se ne mogu normirati.
Zadaća Vlade je respektirati tu složenost odnosa, štititi dostojanstvo, zdravlje i prava svojih građana, ali i osiguravati nesmetanu proizvodnju dobara i usluga, kao uvjeta opstanka društva. Izmjenama radnog zakonodavstva treba prilaziti krajnje obzirno (kao npr. i obiteljskog), uvažavati sve moguće posljedice pojedinih normi, poticati poželjna ponašanja, a penalizirati nepoželjna. Osim ekonomskog aspekta nužno je imati u vidu i sociološke, psihološke, medicinske, demografske i sve druge aspekte i posljedice.
U uvjerenju da će svi socijalni partneri, bez obzira na svoje legitimne parcijalne interese, imati i hrabrost i odgovornost za društvo u cjelini, očekujem da će se nužna dogradnja radnog zakonodavstva u Hrvatskoj, unatoč zastojima i prijetnjama, nastaviti u partnerskom dijalogu, nenasilno, strpljivo i argumentirano.
|
|
 |
|