|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Danko Matasović
|
|
|
|
|
Osnove i polazišta
Mudrost starije životne dobi (čemu ne reći da autor ovog pregleda ima 76 godina) je da nije odviše mudro prosuđivati povijesni trenutak u kojem živimo i trenutna događanja bez vremenskog odmaka i iskustava koja mogu biti i drugačija od onoga kako ih trenutno doživljavamo. Duh nogometnih pretjerivanja i nemuštih navještavanja povijesnih utakmica (koje smo najčešće gubili!) nije dobro prenositi u stručnu i znanstvenu obradu političkih, gospodarskih i sličnih zbivanja kojima obiluje godina u kojoj živimo.
Osobni pristup: popravljenom tradicijom i znanjem u Europu
Ne dvojim, da je to točno, uz dopunu i oprez (što nikad nije na odmet!), da se čekanjem na praktičnu, znanstvenu i stručnu verifikaciju osobnog profesionalnog i etičkog stava o bitnim stvarima i pojavnostima ne zakasni, jer su posljedice, koje je i danas moguće prilično točno predvidjeti, razvidne. Ako je suditi po mojoj osobnoj prosudbi 2013. godina će u sjećanju hrvatskoga naroda ostati zabilježena kao godina ulaska u punopravno članstvo u EU i nesnalaženja aktualne vlasti u novonastaloj situaciji. Propusti i posljedice takvog stanja stvari, posebice na području hrane, prehrane i zdravlja te stručnog osposobljavanja i školovanja djelatnika u trgovini, mogu biti teške i (dugoročno) još teže razumljive.
Multidisciplinarno, dugoročno, sustavno i znanstveno utemeljeno, kao četiri temeljna principa uređivačke i izdavačke politike časopisa Suvremena trgovina, već dugo su usmjerena prema zaštiti interesa zaposlenika u trgovini, potrošača i svih drugih koji dnevno dolaze u dodir s hranom i drugom pokvarljivom robom u novom okruženju Europske unije.
Specijalisti su srtučnjaci koji znadu sve više o sve nmanje stvari. Optimalni rezultati postižu se samo timskim radom različitih stručnjaka.
|
Svoj prvi stručni prikaz s područja pozavanja prehrambene robe objavio sam u prvom godištu (i broju) tadašnjeg časopisa Supermarket danas već daleke 1976. godine (od 1991. Suvremena trgovina), a posljednji pod znakovitim naslovom Kako ćemo, s kakvom i s kojom hranom uskoro trgovati u Europskoj uniji ? (Traktat o tomu gdje smo, što smo, zašto smo takvi, kamo idemo i što nas tamo čeka), ne tako davne 2011. godine (str. 59-63, u broju 6. 36. godišta Suvremene trgovine).
Razina znanja o temeljnim principima poslovanja i poznavanja prehrambene robe u trgovini u Europi i Hrvatskoj u stalnom je porastu. Vjerujem, da sam u tom dugom razdoblju, s nešto više od 120 stručnih članaka i 15 izdanja udžbenika Poznavanje prehrambne robe za trgovačke i hotelijersko-turističke škole (Zagreb, 1988.-2011.) uspio obraditi sva bitna pitanja o prometu i potrošnji hrane i bar djelomično doprinijeti razumijevanju i boljitku domaće proizvodnje, prerade, prometa i potrošnje hrane u promijenjivim uvjetima poslovanja u domaćim i međunarodnim okvirima.
Sustavni pristup i praktična rješenja, koja predlažem u daljnjem tekstu, mogu se isčitati i iz naslova tematskih prikaza kojima sam se na stranicama Suvremene trgovine sustavno bavio posljednjih desetak godina. Primjerice, Hrvatska i Europa na nešto drukčiji način (2004.), Kakvu ćemo hranu uskoro prodavati i kupovari u Hrvatskoj i Europi (2005.), Pogoduju li krize razvoju trgovine i novim prodorima duha (2008.), Duh naroda u kriznim situacijama: nekoliko osobnih razmatranja (2009.) i Kako ćemo, s kakvom i s kojom hranom uskoro trgovati u Europskoj uniji? (2011.) i drugo.
Vremena se mijenjaju: vrijeme čini svoje
Znakovito je, da je to ujedno i vrijeme kada se je u Hrvatskoj počeo osjećati zamor od beskonačnih pregovora, dogovora i (nepotrebnih?) ustupaka u pristupnim pregovorima s Europskom unijom, zbunjenost društvene i političke elite (bar se tako sami naizivaju!) i realna opasnost da jedan (možda ne idealan) sustav demokratskih vrijednosti postupno zamre i ustupi mjesto politokraciji, korupciji i nesnalaženju u međunarodnim i regionalnim odnosima, koje smo kao pojedinci i redakcija obrađivali na stranicama našeg časopisa. Opasnost da se dobro i entuzijazam iz faze stvaranja vlastite države, pravednijeg i humanijeg društva, pojačana financijskom krizom i nesnalažanjem aktualne politike, pretvori u svoju suprotnost, postala je realnost s teško predvidljivim posljedicama.
|
U takvom okruženju iracionalnost stereotipa o vlastitoj sposobnosti i precijenjenim mogućnostima opasnija je od financijske i „kriza drugog reda“ a zamor tijela i duha traži promjene, nove ljude i ideje spremne za provedbu onoga za što sam se godinama zalagao u javnim nastupima i prikazima na stranicama Suvremene trgovine.
U osobnom, znanstvenom i stručnom životu stekao sam (da parafraziram jednu stariju Hergešićevu maksimu u odnosu na Pirandella) pravo da budem umoran i realizaciju prepustim mlađima, bolje školovanim i dinamičnijima. Prestao sam javno nastupati, dokumentaciju i objavljene radove sam sistematizirao, arhivirao i prestao objavljivati. O tomu s kakvim rezultatima – drugom prilikom.
Uskrata i pogrešna interpretacija dostupnih informacija
U cijeloj toj priči o događanjima tijekom i nakon pristupnih pregovora s Europskom unijom stjecao se je dojam, da se građanima i široj stručnoj javnosti nešto taji i uskraćuje im se pravo uvida u neke bitne činjenice o unutarnjim i međunarodnim razgovorima i dogovorima koji ne bi trebali biti diplomatska, nacionalna ili vojna tajna.
Slažem se, da u demokratskom sustavu i nacionalnim okvirima, svatko ne mora znati baš sve, ali građanima se mora omogućiti uvid u javno djelovanje struktura vlasti od javnog interesa za budućnost svih građana Republike Hrvatske. Na trendove ponude i kakvoću hrane na europskom i svjetskom tržištu treba na vrijeme reagirati – ono što je za nas dobro treba prihvatiti (ili barem provjeriti), a dvojbene proizvode i poruke na vrijeme odbaciti.
Neselektivno prihvaćanje, novog, „boljeg“, „in“ ili dvojbenih trendova može dugoročno biti štetno i neprihvatljivo za domaću trgovinu i potrošače. Ono što se momentalno, primjerice, događa s uvozom jaja, mesa, mlijeka i mliječnih proizvoda u Hrvatsku, trebalo je predvidjeti i na vrijeme reagirati.
O iracionalnom i nestručnom reagiranju odgovornog ministarstva upravo na sigurnost prometa mlijeka onečišćenog mikotoksinima na domaćem i međunatodnom tržištu u posebnom komentaru u drugom dijelu ovog članka.
O tomu, koje smo i kakve obveze prihvatili i potpisali s Europskom unijom, ne bi trebalo biti dvojbe: nakon nešto više od četiri mjeseca članstva, norme ponašanja, nadzora i sankcija ili drugih instrumenata državne politike i funkcioniranja sustava zaštite života, zdravlja i gospodarskih intersa trgovine u prometu hrane u EU uglavnom su poznati – do danas ih je već trebalo (ako je potrebno) unijeti u udžbeničku literaturu i popularne priručnike za trgovce i potrošače, u njih ugraditi principe obvezujućeg ponašanja zaposlenika, potrošača i sustava društvene skrbi, kontrole i nadzora u prometu hranom, o njima sustavno organizirati savjetovanja i drugo, što se kod nas (ako?) čini odviše sporo.
|
Nesustavne improvizacije i „vatrogasne metode“, koje se tu i tamo provode u Republici Hrvatskoj, nikad nisu bile, niti se može očekivati da će biti, djelotvorne u primjereno vrijme. Naknadna pamet nikad nije bila popularna – propusti se teško otklanjaju i ponekad se vrlo skupo plaćaju.
Nije dovoljno znati – treba i djelovati
Dječje bolesti (sic!) trenutnog društveno-političkog i gospodarskog sustava, ustroja i nemoći aktualne vlasti, sa ili bez EU, u Hrvatskoj su, kao pojavnost, poznate već vrlo dugo, na njih sam upozoravao, o njima pisao i nastojao djelovati u interesu javnoga dobra. Nažalost s dvojbenim, da ne kažem nikakvim, učinom.
Misao, da u sukobu interesa između politike, „viših interesa“, znanosti i struke, struka i pojedici gube, nije neka hrvatska osobitost, prisutna je i u razvijenome svijetu (u manjem obimu), a u manje razvijenim zemljama s visokim stupnjem korupcije i neuređenih odnosa ovlasti i morala poprima zastrašujuće razmjere. Nadajmo se da se tako što nama neće dogoditi.
Nisam povjesničar niti sociolog, da bih kvalificirano tumačio zašto je to tako, još manje sam sklon tajanstvenim tumačenjima tipa zle kobi pojedinaca i/ili naroda, ali sam dovoljno dugo živio i javno djelovao u takvom ozračju bivših i sadašnjih društvenih, gospodarskih i idejnih okruženja, a da se još jednom ne bih sustavno pozabavio značajkama, osobitostima i problemima prometa i potrošnje hrane o kojima (vjerojatno) ponešto i znam.
Polazne osnove za razmišljanje o mnogim dvojbama i probleme i nelogičnostima, s kojima se susrećem i u ovom članku, našao sam u glasovitoj Hamletovskoj maksimi: u tom neredu ima sustava (W. Shakespeare, 1564.-1616.) i obilju dobrih rješenja i preporuka sustava prehrambenog prava, koje je u Republici Hrvatskoj dobro usklađeno s tečevinama EU.
Nadzor i zakonska regulativa u prometu hranom u EU su dobro uređeni, prihvaćeni su i provode se u Hrvatskoj na zadovoljavajući način. U zadanim okvirima domaćih prilika, dobrog i lošeg sustava prehrambenog prava naslijeđenog iz bivšeg sustava, novi, tek nešto poboljšani, sustav funkcionira na prihvatljiv način i u dogledno vrijeme ga ne bi trebalo mijenjati.
|
Sustav, potrebe i provedba prehrambenog prava, hijerarhija postupaka i odgovornosti u prometu hranom, ogledni su model koji se na odgovarajući način i uz nužne prilagodbe može uspješno primijeniti i u sustavu vlasti, javne uprave i djelatnosti za promicanje javnog dobra.
Svako civilizirano društvo i pojedinci provjeravaju i korigiraju mišljenje prema novim spoznajama. Temeljem razmišljanja sažetim u uvodnom dijelu ovog člnka (oko 4 kartice autorskog teksta!) bila su mi dovoljna da, u razmjerno kratkom roku, nakon 01.07. o.g., ranija i novostečena znanja, iskustva i objavljene radove sredim i odstupim od, uvodno iznesenog stava, o dobrovoljnoj šutnji, objavim ovaj članak i (vjerojatno) nastavak u prvom broju Suvremene trgovine 2014. godine (op. cit. Zaključno razmatranje).
Hrana: preživljavanje, poticaj i razvoj
Proizvodnja, skupljanje, potrošnja i razmjena hrane ubrajaju se među najstarije aktivnosti čovječanstva. Probavni sustav, prehrambene navike i sklonost određenim vrstama i kakvoći hrane oblikovane su tisućljećima, teško i sporo se mijenjaju te su i danas (slično kao i u minulim vremenima duge povijesti ljudskog roda) osnovni poticatelji i činitelji svekolikog uljudbenog, društvenog i gospodarskog napretka proizvođača, prerađivača, prodavača i potrošača hrane.
Trgovina hranom u lokalnim, regionalnim i svjetskim razmjerima neprijeporno je najznačajnija, najveća i dohodovno najinteresantnija gospodarska djelatnost u Svijetu i Europi od pamtivjeka do današnjih dana, a tako bi trebalo biti i u Hrvatskoj.
|
Nije slučajno, da su se gotovo najveći prijepori tijekom pristupnih pregovora Hrvatske i EU odnosili na agrarnu politiku (u krajnjoj liniji proizvodnju, preradu i trgovinu hranom), iz čega smo (bojim se) malo naučili.
Pogrešna poljoprivredna politika (u najširem smislu riječi) vodi se u Hrvatskoj, uključujući i bivšu Jugoslaviju, već gotovo 70 godina, bez vidnog napretka, s malim izgledima da se stanje bitno promijeni u vremenu koje pred nama. Gubitak intelektualnih i radnih potencijala dvaju narašta u biološki najboljim i najkreativnijim godinama, da ne govorim o nenadoknadivim gubicima potencijala neobrađenog zemljišta, neuređenih vodotokova i imovinsko-pravih odnosa u domaćem agraru i izvozu, odviše je i za znatno veće i bogatije zemlje od male, siromašne i rasipne Hrvatske.
Od Republike Hrvatske, kao i od svakog drugog civiliziranog i dobro organiziranog društva, ustanove i pojedinaca, očekuje se da stalno preispituju i vrednuju dosege vlastitog i tuđeg razvoja, od njih uče, poboljšavaju ih, otklanjaju uočene propuste i osmišljavaju i planiraju osnovne pravce djelovanja u nekom kraćem ili dužem vremenskom razdoblju.
Stupanj učinkovitosti takvih i sličnih promišljanja vrlo je dobro mjerilo dosegnute razine uljudbenog i gospodarskog razvoja, u čemu, nažalost, Hrvatska niti u vremenu prije ili nakon ulaska u Europsku uniju ne stoji najboje. Politokracija umjesto demokracije, negativna selekcija kadrova (izbor prije svega po političkoj a ne stručnoj i ljudskoj podobnosti), nepotizam i korupcija, otsutnost korištenja povratnih učinaka iskustva (pretstavnici onoga što se u Hrvatskoj naziva elitom mogu godinama činiti iste pogreške bez da ih korigiraju ili da snose posljedice svojih loših odluka ili štetnog djelovanja) i sl.
Vjerojatno je uzaludno, ne znam po koji put, ali važno je ponoviti: iskoristimo stvarne prednosti dugoročnog razvoja temeljene na hrani, vodi, prirodnim ljepotama i tradiciji nadarenih i radinih građana Hrvatske. Na području proizvodnje, prerade i prometa hrane osobno bih pojačao napore i povečao ulaganja u razvoj proizvodnje i prerade hrane za domaće i međunarodno tržište i turizam, osnažio bih izvoz (koliko je god moguće) i ograničio nepotreban uvoz hrane i pića; društveni i mentalni pririsak na nezamjenljivost turizma bih ublažio (ne bih ga zanemario), a autističnu politiku prema pitkoj vodi i bogomdanim prirodnim bogatstvima ne bih čak ni posebo komentirao.
|
Hijerarhija odgovornosti za javno dobro
I na kraju, svatko tko je školovan i radi s hranom, što uključuje i djelatnike u trgovini, prijevozu, čuvanju i skladištenju hrane, mora znati da je zdravstveno neispravna hrana opasna za zdravlje:
- Prihvatljivost senzorskih svojstava hrane za potrošače, sigurnost, održivost, stabilnost i cijena osnovna su mjerila prema kojima se određuje prodajni asortiman i uspješnost poslovanja sustava i/ili prodavaonica prehrambene robe, ali nikad tako da ugrožava zdravlje i gospodarske interese trgovine i potrošača.
- Sva hrana na tržištu u Hrvatskoj i Europi mora biti zdravstveno ispravna: dovoljna je opravdana sumnja, o ugrozi zdravlje, da se takva hrana ne smije prodavati, sve dok se ne dokaže suprotno.
Isti principi spremnosti, znanja i hijerarhije odgovornosti za sigrnost hrane, morali bi vrijediti i za društvenu elitu, koja skrbi o sustavima osiguranja dovoljnih količina senzorski i zdravstveno prihvatljive hrane, o javnozdravstvenom nadzoru i sankcijama zbog ugroze zdravlja u svim karikama prehrambenog lanca.
Nekompetentnost i neznanje nisu opravdanje za propuste u postupanju ili pri nadzoru hrane u bilo kojoj karici prehrambenog lanca.
Nažalost, kao i u mnogim drugim slučajevima, u Hrvatskoj često nije tako: područje odgovornosti za izgovorenu riječ, štetu izazvanu neispravnom hranom i sličnim prekršajima (u težim slučajevima otrovanja hranom, to je krivična odgovornost!) nitko (ili bar nitko) ne odgovara, ide se u zastaru, odgovornost razvodnjava i prebacuje na nedefinirane „one druge“ i još štošta, o čemu detaljnije u drugom nastavku ovog članka (predvidivo u veljači 2014. godine pod naslovom: Hrana i mi).
Za sada toliko. Za nastavak ću pričekati s povratnim učincima iskustva ovog članka i nastaviti ili odustati od daljnje razrade.
|
|
 |
|