23.10.2009.
Analiza: Proračun i siromaštvo
"Zabrinjavajuće je što postoji suglasje hrvatskih ekonomista da je potrebno smanjiti socijalnu potrošnju i da je socijalnu politiku potrebno usmjeriti samo na najugroženije grupe", kaže Paul Stubbs s Ekonomskog instituta u Zagrebu
Više od polovice svog proračuna, oko 64 milijarde kuna godišnje, Hrvatska izdvaja za socijalna davanja, najvećim dijelom za mirovine i zdravstvo. Veći problem od visine izdvajanja je, međutim, način na koji se ta sredstva troše.
S jedne strane građani su s pravom vrlo nezadovoljni uslugama (u zdravstvu, obrazovanju, visinom mirovina i različitih socijalnih naknada), a s druge jača pritisak na dodatno smanjivanje proračunskih rashoda.
Najveći pritisak je na smanjivanje upravo socijalnih naknada. Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta, koji slovi za savjetnika premijerke Jadranke Kosor, izjavio je da su uz socijalu i zdravstvo, državna poduzeća jedini prostor gdje se može smanjiti državna potrošnja, koja zajedno s vanproračunskim fondovima iznosi 42 posto BDP-a.
"Zabrinjavajuće je što postoji suglasje hrvatskih ekonomista da je potrebno smanjiti socijalnu potrošnju i da je socijalnu politiku potrebno usmjeriti samo na najugroženije grupe", kaže Paul Stubbs, znanstveni savjetnik na Ekonomskom institutu u Zagrebu. Primjećuje da se u Hrvatskoj nedovoljno ističe da je riječ ne samo o ekonomskoj već i o socijalnoj krizi.
Stubbs ističe da se prelazi preko činjenice da je socijalna potrošnja u proteklih nekoliko godina u padu u realnim iznosima, te da se rijetko govori iz perspektive socijalnih investicija, koja zapravo znači da su osnovna ljudska prava, u smislu pristupa zdravstvu, socijalnim uslugama, obrazovanju i stanovanju, ključna za društvenu reprodukciju.
Predrag Bejaković iz Instituta za javne financije također je istaknuo važnost socijalnih transfera – kada njih ne bi bilo u Hrvatskoj bi čak 40 posto stanovnika bilo siromašno. Danas je stopa siromaštva 17 posto i nije se smanjivala ni u godinama ekonomskog rasta.
|
Prema Stubbsu, Hrvatski BDP vratio se na razine iz 1990. tek 2002. godine, te se rast koji je uslijedio, i sada gotovo u potpunosti stao, temeljio uglavnom na potrošnji i nije učinkovito rezultirao povećanjem zaposlenosti, smanjenjem regionalnih nejednakosti ili smanjenjem siromaštva.
Napominje da će predviđeno smanjenje BDP-a dodatno smanjiti zaposlenost, povećati nejednakosti, siromaštvo i socijalnu isključenost i to s dugoročnim posljedicama. Primjerice, smanjenje nekih povlastica za obitelj s djecom, po njegovom mišljenju, utjecat će na dječje siromaštvo i na stupanj izostanaka iz škole.
Ipak, opće prihvaćena je ocjena kako je javna potrošnja u Hrvatskoj prevelika u odnosu na snagu gospodarstva, te stoga javne izdatke treba smanjiti. Predmet najvećih kritka su javna uprava, mirovinski i zdravstveni sustav, a ponekad i socijalna politika općenito.
Stoga se ističu zahtjevi za promjenama u tim sektorima, ali oni su prilično općenite naravi – želi se manja, efikasnija i jeftinija uprava, te održivi zdravstveni i mirovinski sustavi.
Podrazumijeva se da su to preduvjeti bolje konkurentnosti gospodarstva, pa onda i višeg standarda građana. Ne presipituje se kakva je struktura proračunskih rashoda i još važnije kakvi su efekti tih transfera.
Etibar Jaforov iz MMF-a i Victoria Gunnarsson iz Svjetske banke, koji su se bavili učinkovitošću državne socijalne potrošnje u Hrvatskoj, također ističu da ključno pitanje politike jest kako smanjiti udjel državne potrošnje u BDP-u, uključujući ograničavanje troškova socijalnih usluga, a da to ne bude na štetu kvalitete.
Jaforov i Gunnarsson preporučuju duboko reformiranje zdravstvenog i obrazovnog sustava, te sustava socijalne zaštite, a ne linerano smanjivanje proračunskih izdataka. (Bankamagazin)
|
|
 |
|