|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
prof. dr. sc. Ljubo Jurčić
|
|
|
|
|
|
Kad instrumenti postanu ciljevi
|
|
Izlazak iz krize i daljnji razvoj gospodarstva Hrvatske treba bazirati – isto kao i Europska unija i sve “pametne” zemlje – na suvremenoj industrijalizaciji države i razvoju moderne industrije. A na sve se to utječe industrijskom politikom koje Hrvatska – još nema…
|
Činjenica je da svi razumni ekonomski stručnjaci, a sve više i mediji, ukazuju na činjenicu da Hrvatskoj nedostaje jasna strategija privrednog razvoja.
Nema razrađenih politika pojedinih oblasti, a posebno se osjeća nedostatak jasne industrijske politike, iako se svi slažu da bez otvaranja novih radnih mjesta nema realnih rješenja za mnogobrojne probleme hrvatskog gospodarstva. A njih je moguće otvoriti samo kroz jačanje domaće industrije.
Redakcija ST je stoga odlučila (uz pristanak redakcije časopisa PERSPEKTIVE) prenijeti članak prof. dr. Ljube Jurčića upravo na temu hrvatske industrijalizacije koji je pod naslovom KAD INSTRUMENTI POSTANU CILJEVI objavljen u časopisu PERSPEKTIVE, broj 2.
U članku se ističe kako izlazak iz krize i daljnji razvoj gospodarstva Hrvatske treba bazirati – isto kao i Europska unija i sve ’pametne’ zemlje – na suvremenoj industrijalizaciji države i razvoju moderne industrije. Smatramo da time omogućujemo našim čitateljima da se upoznaju s idejama koje su od presudnog značenja za ukupno hrvatsko društvo, a koje su nedovoljno prisutne u našoj javnosti.
Ovime zahvaljujemo redakciji časopisa PERSPEKTIVE na susretljivosti i autoru na izvrsnom članku.
|
Osnovni cilj ekonomske i ukupne politike je priskrbiti građanima što veći životni standard. Nužni uvjet ostvarivanja tog cilja je rast nacionalnog dohotka, a dovoljni uvjet je njegova ravnomjerna raspodjela. Nacionalni dohodak stvara se u proizvodnji pa je logičan zaključak da je za povećanje nacionalnog dohotka potrebno kreirati sustav, mjere i instrumente za povećanje proizvodnje.
U ekonomiji postoji pojam “potencijalni dohodak” što predstavlja maksimalni dohodak koji bi se ostvario kad bi svi proizvodni faktori (zemlja, rad, kapital) bili u potpunosti zaposleni i to u proizvodnjama u kojima su najefikasniji.
Svako gospodarstvo sastoji se od tri dijela: primarnog, sekundarnog i tercijarnog. Vremenom njihovi udjeli u ukupnoj proizvodnji gospodarstva su se mijenjali. Kroz dugu povijest najveći dio je pripadao primarnom sektoru proizvodnje, tj. proizvodima zemlje i stočarstvu. Krajem XVIII. stoljeća počinje intenzivniji razvoj industrije koja se razvila iz manufakture na trgovačkom kapitalu, tako da je do šezdesetih godina prošlog stoljeća najveći udio u gospodarstvu imala prerađivačka industrija, odnosno sekundarne djelatnosti.
Četvrta tehnološka revolucija potaknula je razvoj uslužnog sektora tako da danas u najvećem broju zemalja usluge čine preko 50% bruto domaćeg proizvoda. Udio poljoprivrede smanjio se kod najrazvijenijih zemalja ispod tri posto, kod srednje razvijenih ispod deset posto, a prerađivačke industrije ispod dvadeset posto.
Smanjenje udjela ne znači i smanjenje proizvodnje. Bruto domaći proizvod od početka industrijske revolucije počeo je puno brže rasti zahvaljujući povećanju industrijske proizvodnje. Rasla je i poljoprivredna proizvodnja zahvaljujući, tehnološkom napretku, ali industrijska je puno brže rasla (po čemu je i dobila oznaku “revolucija”), pa je zato činila sve veći dio bruto domaćeg proizvoda.
|
Iako kod većine zemalja danas usluge stvaraju najveći dio bruto domaćeg proizvoda, još uvijek vrijedi pravilo da je primarna proizvodnja poljoprivreda, a sekundarna industrija tj. prerađivačka proizvodnja. Poljoprivreda je značajna iz dva razloga.
Prvi razlog je što je hrana strateški proizvod (hrana je energija za ljude isto kao što je energija hrana za strojeve) bez kojeg nema ljudskog života.
Drugi razlog su uvjeti za poljoprivrednu proizvodnju koje priroda besplatno državi daje pa je ekonomski i politički nedopustivo ne iskoristiti ih. Zemlja je jedini proizvod koji je ograničen na zemlji zbog čega nastaje renta i prava je šteta ne iskoristiti tu rentu na najbolji način. Uostalom, država se neće ni približiti “potencijalnom dohotku” ako zapostavi iskorištavanje zemlje.
Zato sve razvijene zemlje koriste maksimalno mogućnosti poljoprivredne proizvodnje. Na primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji razvila se prehrambena industrija i industrija strojeva i opreme koja se koristi u poljoprivrednoj proizvodnji i prehrambenoj industriji. Međutim, rast domaće proizvodnje baziran samo na iskorištavanju zemlje ima prirodne granice.
Nezamjenjiva prerađivačka industrija
Industrijska proizvodnja na kojoj počiva sadašnja civilizacija nema ograničenja i danas su razvijene one zemlje koje imaju razvijenu prerađivačku industriju. Iako uslužni sektor čini preko 50% bruto domaćeg proizvoda kod većine zemalja danas, važno je znati da je najveći dio tih usluga direktno ili indirektno povezan s industrijom.
Rast industrijske proizvodnje stvara veće potrebe za inputima proizvodnje (sirovinama, poluproizvodima, energijom, radnicima) i za dostavom proizvoda do kupca, što direktno povećava potražnju za uslugom prijevozom, a povećanje usluga prijevoza povećava potražnju za prijevoznim sredstvima. Istraživanje tržišta, dizajniranje i promocija proizvoda, financiranje cijelog poslovnog procesa su usluge koje su direktno vezane na proizvodnju. Istraživanje i razvoj novih tehnologija i proizvoda također spadaju u takve usluge.
Zaposlenici zarađen dohodak u proizvodnji troše na usluge odmora i rekreacije, trgovine, kulturne, sportske, zdravstvene, obrazovne itd. Teško je naći zemlju koja je postala razvijena a da prije toga nije razvila industriju i da danas ne ulaže velike napore da učini svoju industriju još konkurentnom na svjetskom tržištu.
|
Važnost prerađivačke industrije je dodatno i ponovo potvrdila posljednja svjetska financijska i gospodarska kriza. Borba za zaustavljanje krize i oživljavanje gospodarstva svodila se na očuvanje domaće proizvodnje i radnih mjesta u prerađivačkoj industriji. Spašavanje bankarskog sektora bilo je u funkciji održavanja domaće proizvodnje i zaposlenosti.
Europska komisija uputila je Europskom parlamentu i drugim tijelima EU dokument (COM(2010) 614 od 28. listopada 2010.) pod nazivom An Integreted Industrial Policy for Globalisation Era… u kojem odmah na početku naglašava: “Europa treba industriju” i nastavlja… “jedinstveno (europsko) tržište s 500 milijuna potrošača, 220 milijuna radnika i 20 milijuna poduzetnika ključni je instrument u postizanju konkurentne europske industrije. Jedno od četiri radna mjesta u privatnom sektoru u EU je u prerađivačkoj industriji, a najmanje jedno od četiri radna mjesta u uslužnom sektoru direktno je vezano na industriju.
Oko 80% svih poslova istraživanja i razvoja u privatnom sektoru također je vezano na industriju…. Od najveće je važnosti povećati produktivnost u prerađivačkoj industriji i povezanim uslugama kako bi se ubrzalo oživljavanje gospodarstva, povećao broj radnih mjesta i obnovila vitalnost i održivost EU gospodarstava i očuvao naš socijalni model.
Industrija je zato u centru novog gospodarskog EU modela u Strategiji Europe 2020…. Financijska i ekonomska kriza je ponovo skrenula pažnju na činjenicu da je od centralne važnosti jaka, konkurentna i diverzificirana prerađivačka industrija…. Proizvodi prerađivačke industrije čine 75% izvoza….”
Industrijska politika je skup mjera i instrumenata kojima vlada djeluje na promjenu industrijske strukture, odnosno to su ... inicijative i koordinacije vladinih aktivnosti s ciljem podizanja konkurentnosti cijele privrede i pojedinih industrija.
|
|
Hrvatska cijelo vrijeme postojanja nema niti jasnu niti formaliziranu industrijsku politiku. To je jedan od razloga što nakon osamostaljenja nije uspjela izgraditi jezgru nacionalnog gospodarstva.
|
Produktivnost, profitabilnost i konkurentnost – put do uspjeha
Može se reći da industrijsku politiku industrijska država vodi od svog nastanka. Cilj industrijske politike je uvijek bio podizanje produktivnosti, profitabilnosti i međunarodne konkurentnosti nacionalnih industrija, kroz izgradnju optimalne industrijske strukture.
Njemačka koja je jedna od glavni pobornika slobodnog tržišta, ima aktivnu industrijsku politiku, odnosno, njemački, Strukturpolitik, više od 150 godina. Država je počela s jačim intervencijama u privredi još za vrijeme Bismarckove Njemačke, a kulminaciju je doživjela tridesetih godina prošlog stoljeća.
Zollverein, koja je utemeljena pod pruskim vodstvom 1834. Godine, bio je početak procesa kroz koji su se stvarali uvjeti za izgradnju jakog industrijskog gospodarstva. Filozofija industrijalizacije nalazila se u Erfurtskom programu koji je prilagođen 1891. godine i bio na snazi do 1921. godine, kada je zamijenjen Goerlitzovim programom. Kroz ove programe Njemačka je postala jedna od vodećih industrijskih zemalja.
Razvojna i tehnološka politika bila je glavni element strukturne politike Njemačke od 1950. godine. Kroz Federalno ministarstvo za razvoj i tehnologiju (Bundes Ministerium fur Forschung und Technologie - BMFT) vodila se njemačka industrijska politika i gradila njemačka konkurentnost na svjetskom tržištu. U Engleskoj se industrijska politika vodila kroz Nacionalni ekonomski razvojni savjet (National Economic Development Council), Industrial Reorganization Corporation i druga tijela koja su pomagala poduzećima u podizanju njihove konkurentnosti.
Francuska je u izgradnji svoje industrijske strukture otišla dalje od industrijske politike, ona je izrađivala planove razvoja. Planovi su bili indikativni i fleksibilni i odnosili su se na petogodišnje razdoblje.
Italija također ima dugačku tradiciju državne intervencije u privredi. Velika kriza potakla je talijansku vladu 1932. godine da formira Istituto per Ricostruzione Industriale (IRI). U pedesetim godinama IRI je imala odlučujuću ulogu u transformaciji talijanske privrede od dominantno poljoprivredne ka industrijskoj.
Državna intervencija u španjolskoj privredi počela je također kao rezultat Velike ekonomske krize. Godine 1941. osnovan je Nacionalni institut za industriju (Instituto Nacional de Industria - INI) čiji je zadatak bio izgradnja konkurentne industrijske strukture.
BRUTO DODANA VRIJEDNOST PO SEKTORIMA U US$ / PC
|
Irska industrijska politika ima četiri glavna razdoblja: Prvo od 1923. do 1932. kad je osnova politike bio razvoj zasnovan na rastu poljoprivredne proizvodnje. Drugo razdoblje od 1932. do 1958. temeljilo se na razvoju uvozno supstitutivne privredne strukture (import-substituting industrialization- ISI).
U trećem razdoblju, od 1958. do 1990, naglasak je bio na izgradnji izvozno orijentirane privrede. Od 1990. poluautonomna državna agencija (Industrial Development Authority IDA) ima zadatak organizirati pogodne uvjete za privlačenje stranog kapitala kroz direktne strane investicije.
Iako u američkoj tradiciji industrijska politika ne zauzima značajno mjesto, ili ne na isti način kao u Europi, ipak se može reći da je Hamiltonov Report on Manufacturers iz 1791. godine prvi prijedlog za američku industrijsku politiku. Američka vlada nije direktnim mjerama utjecala na strukturu američke industrije nego je to radila indirektno, najčešće kroz antimonopolske propise i trgovačke zakone, a najviše kroz državne, prije svega energetske i vojne narudžbe.
Nakon drugog svjetskog rata a osobito od šezdesetih godina državna ulaganja u vojni i svemirski program dominantno su utjecala na tehnološki razvoj u američkoj privredi, na njenu privrednu strukturu i na njenu konkurentnost na svjetskom tržištu. Pored toga, najmanje 37 američkih država ima aktivnu industrijsku politiku kojom na znanstveno utemeljen način utvrđuju poželjnu strukturu svoje privrede i načine za njeno postizanje.
Japanska industrijska politika je temeljena na sinergijskom djelovanju veze između vlade i biznisa. Njeno provođenje povjereno je Ministarstvu za međunarodnu trgovinu i industriju (Ministry of International Trade and Industry - MITI). Sastoji se od tri glavna područja: opće mjere, sektorske mjere i organizacijske mjere. Glavni cilj japanske države je kreiranje komparativnih prednosti za japansku industriju i njene konkurentnosti na svjetskom tržištu.
Azijske novoindustrijalizirane zemlje provode aktivnu i selektivnu industrijsku politiku.
Ovi primjeri ukazuju na činjenicu da u razvijenim zemljama razvoj nije prepušten djelovanju samo tržišnih sila nego je dominantno pod svjesnom i znanstveno utemeljenom ekonomskom politikom.
|
Nedostaje pola milijuna radnih mjesta
Vremenski horizonti razvitka hrvatskog gospodarstva relativno su kratki. Dok su neke države u okruženju s kojima je Hrvatska bila i geopolitički povezana spadale u razvijeniji dio Europe, hrvatsko je gospodarstvo dugo vremena spadalo među ona koja su u tim povijesnim i geo političkim okvirima najmanje razvijena.
To nam veoma dobro ilustriraju povijesna događanja sredinom devetnaestog stoljeća. Hrvatski kapitalisti jedva da su postojali. Razvoj infrastrukture, posebno željeznica i cesta, u cilju eksploatacije hrvatskog prirodnog bogatstva, ostvarivali su mađarski i austrijski kapitalisti i to veoma djelotvorno i uspješno. Ne mali dio urbanog bogatstva njihovih metropola ostvaren je temeljem hrvatskih šuma, posebno slavonskog hrasta.
Industrijska revolucija, koja je počela krajem osamnaestog stoljeća i koja je bila temelj suvremenog razvoja, zaobišla je Hrvatsku. Krajem devetnaestog stoljeća, pa sve do drugog svjetskog rata, u Hrvatskoj se razvija obrtništvo i manufaktura, ali do prave industrijalizacije nije došlo. U industrijskom društvu teško se razvijati bez razvoja industrije, a to je Hrvatskoj nedostajalo do pedesetih godina prošlog stoljeća.
Jedino razdoblje u kojom se razvijala industrija u Hrvatskoj bilo je od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Prekratko da bi dostigli zemlje razvijene Europe i da bi došli na put dugoročnog razvoja. To je razdoblje i najvećih stopa gospodarskog rasta, zapošljavanja i urbanizacije Hrvatske. Indeks rasta društvenog proizvoda od 1952. do 1980. iznosio je 552,4 tj. za ovo razdoblje uvećao se 5,5 puta.
Od osamdesetih godina prošlog stoljeća proizvodni kapaciteti se ne povećavaju, a devedesetih godina dolazi, iz više razloga, do njihovog smanjivanja. Takav trend se nastavio i u prvoj dekadi dvadestiprvog stoljeća, osobito u prerađivačkoj industriji.
|
|
Umjesto oslonca na proizvodnju, štednju, investicije i izvoz, razvili smo atipičan model privređivanja koji se oslanja na trgovinu, zaduživanje, potrošnju i uvoz.
|
Drugi problem koji je prisutan duže vrijeme je nedovoljan broj radnih mjesta. Ako prihvatimo da je poslijeratna obnova, odnosno saniranje ekonomskih posljedica drugog svjetskog rata, završeno do kraja pedesetih godina i razdoblje od početka šeztdesetih prihvatimo kao mirno razdoblje, od tada do danas, cijelo vrijeme nedostajalo je oko 500 tisuća radnih mjesta u Hrvatskoj.
Prvo rješenje je bilo otvaranje granica i mogućnost zapošljavanja u inozemstvu. U tom razdoblju je napustilo Hrvatsku preko 500 tisuća radno sposobnih ljudi. Odlazak radno sposobnih ljudi koji nisu imali radna mjesta u Hrvatskoj ima i svojih pozitivnih ekonomskih i političkih učinaka. Prvo, devizne doznake naših radnika iz inozemstva su u pojedinim razdobljima premašivale vrijednost cjelokupnog jugoslavenskog izvoza.
Drugo, Hrvatska je postala otvorena prema svijetu i ta suradnja sa svijetom omogućila je razvoj demokratskog duha zapadne civilizacije.
U sedamdesetim odlazak se smanjio, ali se “višak” radnika rješavao političkim dekretom zapošljavanja u poduzeća proporcionalno broju već zaposlenih radnika. Na taj način stvarala se “prezaposlenost” što je smanjilo prosječnu produktivnost rada a povećalo i prosječne i granične troškove proizvodnje.
Osamdesetih zemlja ulazi u gospodarsku krizu i nezaposlenost sve više isplivava na vidjelo. Situacija je i danas gotovo ista. I danas nedostaje oko 500 tisuća radnih mjesta u Hrvatskoj. Hrvatska politika još očito nije otkrila tajnu stvaranja radnih mjesta, ali je nasuprot tome organizirala mehanizam administrativnog preseljenja radno sposobnih ljudi iz radnog u neradni kontingent.
|
Sredstva postala ciljevi
U toj atipičnoj političkoj atmosferi na samom početku devedesetih učinjene su i velike greške u ekonomskoj politici. Atipičnost hrvatskog gospodarskog modela pored pogrešno postavljenih ciljeva, ogleda se i u zamjeni ciljeva i instrumenata. Instrumenti su postali ciljevi (ciljevi su postali stabilan tečaj i nizak deficit proračuna iako su to najjači instrumenti ekonomske politike kojima se utječe na konkurentnost i rast gospodarstva i na promjenu njegove strukture).
Uspostavljen je svojevrsni caurrency board, tj. valutni odbor uz kontinuitet politike manje ili više fiksnog tečaja i ta situacija traje sve do danas. U takvom makroekonomskom i makropolitičkom okruženju, posebno s obzirom na prepolovljeni društveni proizvod, počeo se ostvarivati određeni dosta neujednačen rast koji je koncem stoljeća dobio i neke recesivne oznake kada je 1999. završila s negativnom stopom rasta domaćeg proizvoda. Valja odmah reći da se ono najgore što se dogodilo tijekom devedesetih ne odnosi na simptome recesije i negativnu stopu rasta u godini 1999., nego se ogleda u atipičnom modelu gospodarenja.
Umjesto oslonca na proizvodnju, štednju, investicije i izvoz, što su oznake tipičnog modela privređivanja, tijekom devedesetih razvio se takav model privređivanja koji se oslanja na trgovinu, zaduživanje, potrošnju i uvoz.
U atipičnom modelu privređivanja tržišnim mjerama gotovo je nemoguće podsticati domaće poduzetništvo i razvoj.
To tim više što čak i da je postojala politička volja za postupnu transformaciju atipičnog modela privređivanja u tipični, barijere koje su na tom putu stajale bile su gotovo nepremostive. One su se ogledale i u visokom stupnju eurizacije i u deviznim klauzulama i u visokoj zaduženosti svih sektora gospodarstva i društva. Sve u svemu treba naći neka druga rješenja.
|
To drugo rješenje nađeno je u državi kao velikom i ustvari glavnom poduzetniku s orijentacijom na velike investicije u infrastrukturi i to najviše u ceste. To je iz ekonomske teorije i prakse poznati model koji ima i neka karakteristika javnih radova. Ekonomska znanost je takav izlaz na teške situacije podržala, ali uz jasno upozorenje da je takvo rješenje veoma ograničenog, odnosno kratkog daha.
U prvoj, kraćoj fazi, zbog radova povećava se domaća proizvodnja, ali zbog uvozne ovisnosti, ne u vrijednosti tih radova. Nakon tog prvog, kraćeg razvoja nastupa razdoblje otplate izgrađenih infrastrukturnih objekata. Prihodi za njihovu otplatu ovise o aktivnosti proizvodnih djelatnosti. Kako, zbog atipičnog modela privređivanja, nije bilo značajnijih ulaganja u proizvodne djelatnosti, otplata ulaganja u infrastrukturu pada na teret “starih” kapaciteta.
Povećani su kapaciteti infrastrukture, a nisu povećani proizvodni kapaciteti koji koriste i otplaćuju tu infrastrukturu. Struktura investicija udaljila se od optimalne. Struktura je bila pogrešna po vrsti (proizvodnja, infrastruktura, obrazovanje, kultura, sport) i prema prirodnoj ročnosti povratka investicija. Veći dio investicija treba otplatiti prije nego ti objekti zarade taj novac.
Mamci i zamke liberalnog kapitalizma
Brzo poboljšavanje cestovne mreže, što je posebno pogodovalo razvoju turizma (to je svakako veoma dobro) bilo je praćeno takvim tempom rasta vanjskog duga da se on izjednačio s bruto domaćim proizvodom. Dogodilo se ono na što je ekonomska znanost od samog početka upozoravala. Nažalost u dodatku ovoj teškoj dužničkoj situaciji, koja je sve više išla prema granici “dužničkog ropstva”, uslijedile su dodatne, da tako kažemo uvezene poteškoće s naslova svjetske ekonomske krize.
U nizu problema koji će se već na prvom koraku pojaviti posebnu važnost ima onaj koji se odnosi na koncepciju i strategiju razvoja, a koje nema. Ono što je do sada parcijalno napravljeno nije dovoljno. Nova kvaliteta razvitka hrvatskog gospodarstva mora se temeljiti na takvom konceptu industrijalizacije koji u prvi plan stavlja, barem kao viziju, sve veću ulogu novih tehnologija u rastu bruto domaćeg proizvoda.
|
Padom socijalizma početkom devedesetih povijest kao da se definitivno priklonila liberalnom kapitalizmu označujući ga neospornim pobjednikom i univerzalnim modelom budućeg uređenja svijeta. To je bio neki oblik konzervativne revolucije koja je prikazana kao povijesna nužnost i koja će snagom “nevidljive ruke” slobodnog tržišta osigurati narodima svijeta stabilnost, mir i blagostanje.
Razvoj društva (države) shvaćen je kao opća privatizacija, liberalizacija i deregulacija pri čemu će ekonomski rast nastupiti kao prirodni rezultat tržišnog automatizma. Hrvatska je prihvatila taj koncept ekonomskog razvoja, ali i kao politiku tranzicije. Trebalo je samo velikom brzinom provesti liberalizaciju, privatizaciju, deregulaciju i osigurati neovisnost centralne banke i za par godina trebali smo se naći u društvu blagostanja.
To se nije dogodilo i nije se moglo dogoditi jer liberalni koncept je politička ideologija razvijenih, a ne ekonomska doktrina. Iza “nevidljive ruke” kod razvijenih zemalja uvijek postoji “nevidljiva” uloga države koja se samo na svjetlu dana pojavi u razdobljima kriza a u ostalim vremenima djeluje nevidljivo, ali snažno u poticanju razvoja svoga gospodarstva kroz stvaranje novih, efikasnijih i konkurentnijih proizvoda. Tržište ne stvara proizvode, ono je samo prostor za utakmicu između proizvoda. Proizvodi se stvaraju u društveno-gospodarskom sustavu koji organizira država.
Hrvatska se, kao i većina tranzicijskih zemalja, liberalizacijom izložila nepripremljena, puno pripremljenijoj i snažnijoj konkurenciji razvijenih zemalja. Kroz liberalizaciju razvijene zemlje su preko svog razvijenog proizvodnog, kulturnog i organizacijskog potencijala unaprijed osigurale povlašten položaj u distribuciji svjetskog rasta i bogatstva, a njihovo bogatstvo se povećava kako se svjetska razmjena sve više oblikuje prema njihovim mjerilima.
|
|
Atipičnost hrvatskog gospodarskog modela ogleda se i u zamjeni ciljeva i instrumenata. Instrumenti su postali ciljevi. Ciljevi su postali stabilan tečaj i nizak deficit proračuna, iako su to najjači instrumenti ekonomske politike kojima se utječe na konkurentnost i rast gospodarstva i promjenu njegove strukture.
|
Hrvatska je prihvatila “ideologiju” makroekonomske stabilnosti a sve ostalo je trebala riješiti nevidljiva ruka. Takva politika je, radi neznanja i komoditeta političkih elita, usvojena i ona se provodi bez obzira na već svima jasno vidljive negativne posljedice.
Nekritički je prihvatila neoliberalistički koncept. Nepripremljena otvorila se svijetu, bez restrukturiranja poduzeća i bez reorganiziranja ekonomske uloge države u skladu s novim okruženjem. Osim toga, zbog odvajanja od bivše države u kojoj je bila regionalna ekonomija, Hrvatska nije napravila tranziciju iz regionalne u nacionalnu ekonomiju. Reprodukcijski lanci uspostavljeni u bivšoj državi potrgani su osamostaljenjem Hrvatske.
Mnoge proizvodnje nisu se mogle započeti, a neke se nisu mogle završiti jer su pojedini dijelovi proizvodnog lanca ostali u drugim osamostaljenim državama. Zbog toga je trebalo organizirati novo, nacionalno gospodarstvo ili barem njeno “jezgro”. Međutim, nije učinjeno ništa. To se očekivalo od “nevidljive ruke”. Tako neorganizirana i nepripremljena nacionalna ekonomija izložila se svjetskoj konkurenciji koja je jednostavno “pomela” hrvatsku proizvodnju.
Ne možemo dalje bez strategije industrijskog razvoja
Isto kao i Europska unija i sve “pametne” zemlje, Hrvatska treba izlazak iz krize i daljnji razvoj gospodarstva i društva bazirati u suvremenoj industrijalizaciji države. Na razvoj suvremene industrije utječe se industrijskom politikom.
Industrijskom politikom ujedno se odgovara na temeljna pitanja ekonomije: što, kako i za koga proizvoditi. Što proizvoditi određeno je raspoloživim resursima i onima koji se pod optimalnim uvjetima mogu pribaviti. Kako proizvoditi, određuje tehnologija proizvodnje, obrazovanje i organizacija proizvodnje. Za koga proizvoditi određeno je strukturom tržišta.
|
Industrijska politika koristi kombinacija mjera koje spadaju u fiskalnu, monetarnu, trgovinsku, tehnološku i obrazovnu politiku, politiku dohodaka, zaštite okoliša i drugih politika. S industrijskom politikom treba uskladiti i dio organizacije državne uprave, odnosno javnog sektora. Potpora ostvarivanju industrijske politike nalazi se u institucionalnoj infrastrukturi specijaliziranih instituta, agencija, zavoda, direkcija u okviru koji se poboljšavaju postojeći i stvaraju novi proizvodi i djelatnosti.
Hrvatska cijelo vrijeme postojanja nema niti jasnu niti formaliziranu industrijsku politiku. To je jedan od razloga što nakon osamostaljenja nije uspjela izgraditi jezgro nacionalne privrede. Nužnost izgradnje industrijske politike proizlazi iz činjenice da sve razvijene zemlje imaju strategiju industrijskog razvoja. Bit njihovih strategija je potpora razvoju industrija koje će biti temeljne industrije dvadesetprvog stoljeća, a s druge strane je “ugodno” zatvaranje djelatnosti za koje utvrde da su izgubile komparativnu prednost.
Drugi razlog je sve veća složenost novih proizvoda u čijoj proizvodnji sudjeluju sve više različitih inputa proizvedenih u različitim djelatnostima s različitim tehnologijama. Teško je očekivati razvoj i kompatibilnost mnoštva različitih inputa spontano zbog čega se industrijskom politikom određuju smjerovi i standardi, osnivaju potporne institucije i osiguravaju financijske potpore djelatnostima koje će činiti buduću strukturu gospodarstva.
Slijedeći razlog je proces globalizacija koja pojačava konkurencijsku utakmicu sa sve više sudionika. Na globalnom tržištu ne konkuriraju samo proizvodi, usluge i poduzeća, nego i industrije, regije, države i kontinenti. Svatko se u svom prostoru organizira kako bi bio efikasniji na globalnom tržištu. Onaj tko se ne organizira taj nema šanse za uspjeh i razvoj.
Hrvatska je mala zemlja. Njen udio u svjetskoj ili europskoj proizvodnji je daleko ispod jedan posto. Samo iskorištavanjem prirodnih resursa i položajne rente ne može se osigurati pristojan standard građanima. Apsolutne prednosti su premale da bi Hrvatska mogla živjeti od njih. Komparativne prednosti kao osnova konkurentskih prednosti na svjetskom tržištu tek treba steći. Komparativne prednosti u uvjetima globalizacije mogu se steći obrazovanjem, suvremenim tehnologijama i organizacijom države s jasnim ciljevima što, kako i za koga proizvoditi u narednih pedesetak godina. To je sadržaj industrijske politike koje Hrvatska još nema.
|
Uz industrijsku politiku, ali ne samo uz industrijsku, blisko je vezana politika regionalnog razvoja. Naime svaka djelatnost odvija se, ili se želi da se odvija, u nekom dijelu zemlje, u nekoj regiji. Da bi to bilo moguće za svaku gospodarsku aktivnost treba izgraditi odgovarajuću gospodarsku fizičku i institucionalnu infrastrukturu.
Socijalna infrastruktura povećava kvalitetu života, a time i kvalitetu osnovnog proizvodnog faktora, ljudskog kapitala. Politikom regionalnog razvitka bavi se izgradnjom gospodarske i socijalne, fizičke i institucionalne infrastrukture. Njom se također daje odgovor na pitanje gdje će se proizvoditi i živjeti.
Primjenom odgovarajućom industrijske i regionalne politike proizvodnja u postojećim djelatnostima u Hrvatskoj mogla bi se kroz dugi niz godina povećavati stopama većim od 5% godišnje. Osnova za takvo povećanje su neiskorišteni raspoloživi resursi, počevši od zemlje, šuma, mineralnog i rudnog bogatstva do neiskorištenih industrijskih kapaciteta, a prije svega ogromnog broja radno sposobnih a nezaposlenih ljudi. Uz to treba imati na umu da naša fizička infrastruktura može podržati već sada dvostruko veći bruto domaći proizvod nego šta ga Hrvatska stvara.
|
|
 |
|