|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
|
Kod najvećeg broja aktualnih političara razum i odgovornost za budućnost nacije ustupaju mjesto osobnim interesima, što dovodi cijelo društvo u ozbiljnu društvenu krizu. Osobni probitak naglašeno prednjači pred općim interesom. Upravo to traži promjene u ukupnom ponašanju.
|
Jedno od najvažnijih ljudskih prava svakako je pravo na dostojanstven život, zasnovan na rezultatima vlastitoga rada. Već iz toga proizlazi da pravo na rad i zaposlenost ima istaknuto mjesto u svim budućim opredjeljenjima društvenog i ekonomskog razvoja hrvatskog korpusa. Hrvatska, jednostavno, mora biti okrenuta prema budućnosti. A u toj budućnosti naši građani moraju imati svoje pravo mjesto. Upravo stoga ti građani, napose mlade generacije, imaju pravo znati i saznati pravu istinu o svojoj budućnosti.
Posljednjih smo tjedana svi taoci jedne nerazumne političke igre, koja prijeti u sve jačoj mjeri daljnjem produbljavanju ozbiljne i dugoročne društvene krize. Pokazuje se, možda na najgori mogući način, kako je u hrvatskom društvenom biću gotovo sve podređeno isključivo borbi za vlast i političku moć, a da su u isto vrijeme zapostavljeni najvažniji gospodarski i socijalni problemi.
Treba li navoditi primjere? Zar besprimjerna igra kojoj su jedini orijentiri i motivi stjecanje vlasti (i moći nad pojedincem) ne govori dovoljno o tome? Zar primjer borbe oko pozicije pojedinih političara nisu jasan primjer političke prostitucije? Moral, poštenje, čestitost, skromnost – dakle osobine koje bi morale krasiti naše političke čelnike – izgubili su se u igri za moć. Opetovano se pokazalo kako je politika, zapravo, najsnažniji afrodizijak.
To, međutim, ne priječi ljude da, barem na ulici, jasno i javno postave pitanja tko je kriv za sadašnje gospodarsko stanje. Nisu radnici i umirovljenici ti koji zadužuju državu niti su je oni doveli do ruba financijske krize. Nisu radnici i umirovljenici krivi što se broj jednih stalno smanjuje, a broj umirovljenika stalno povećava. Nisu radnici i umirovljenici krivi što svake godine trošimo otprilike desetak milijardi eura više no što privređujemo.
Očito je beskorisno ukazivati kako sam model privređivanja u nas nije u redu. Samo površna slika na kretanja – od Stabilizacijskog programa na ovamo – jasno govori da smo svu pozornost sveli na stabilizaciju tečaja (što je pomoglo uvoznicima, a otežalo položaj izvoznicima), na stabilizaciju cijena (koje su ipak osjetno veće no u drugim tranzicijskim zemljama), i na sposobnost države da vraća dugove prema inozemstvu (jer je to jedini način da se može i dalje zaduživati). U isto vrijeme se povećavala vojska umirovljenika i redovi onih koji na Zavodu za zapošljavanje čekaju ’milost Božju’.
|
Postoji realna opasnost, upravo zbog ukupno neodgovornog ponašanja i bivše i sadašnje vlasti prema gorućim gospodarskim i socijalnim problemima, da se ne provedu potrebne društvene i ekonomske reforme, koje su preduvjet za stvaranje drukčijeg ozračja.
Pokazalo se da bivša i postojeća vlast na vrlo loš način demonstriraju svoj odnos prema stanju u državi i da parcijalni interesi pojedinaca ili ciljnih skupina uvelike nadmašuju smisao za opće dobro i opću stvar – kako bi to rekli neki pravi domoljubi. Politika je, pokazalo se to u praksi, očito ipak najsnažniji afrodizijak, a borba za osobnu moć nad sudbinom drugih očito najsnažniji ljudski poticaj. Bez obzira na konačni rezultat. Za njega i onako u Hrvatskoj nitko ne odgovara.
Građani traže pravu istinu
Zato su sve opravdaniji zahtjevi u kojima se traži ’prava istina’ o stanju u hrvatskom gospodarstvu i jasne poruke o razvoju. Jednostavno se nameće pitanje gdje se nalazi Hrvatska u odnosu na druge zemlje, prije svega one koje su prošle tranziciju. Glavna potka, koja se provlači kroz cijelu ovu raspravu, odnosi se na pitanje: kako osigurati gospodarski rast i prosperitet građana RH. Svojevrsna novost u pristupu leži u činjenici da je, ravnopravno s razmišljanjima o rastu, tretirano i pitanje blagostanja i prosperiteta građana. U uvjetima kad su vrijedni resursi Republike Hrvatske objektivno neiskorišteni, taj odnos postaje i te kako važan.
Logično je da ljudi sve češće postavljaju pitanje koji je to smisao i pravac naše ekonomske politike? Je li ispravno razmišljanje kako Hrvatska niti želi niti može proizvesti nešto kvalitetno i kako je najbolje sve kupovati? Svojim minulim radom pokazali su da to jednostavno nije istina.
Odgovor je sadržan u činjenici da samo nova proizvodnja, ponovni uspon industrije i domaće znanje mogu otvoriti manevarski prostor za visoke stope rasta i, kroz to, odgovoriti i na sve naglašenije zahtjeve stanovništva koje bi željelo i osjetiti ’blagodati’ naše ukupne gospodarske i razvojne politike. Znači, stvari i prioritete treba postaviti naglavce. Najvažniji je, u svakom slučaju, povratak cijeloga društva prema realnoj ekonomiji, bez virtualnog blagostanja zasnovanog na prevelikom zaduživanju stanovništva.
|
Odgovor je u stvaranju realnih preduvjeta i poticaja (ne samo materijalnih ili financijskih), da se razvija poduzetnički duh, da se pri ulasku u novi posao razmišlja o širem tržištu, što uključuje odmah i razmišljanje o izvozu, i da se nastoji domaćom proizvodnjom, jasno kvalitetom i prihvatljivom cijenom, supstituirati preveliki uvoz svega i svačega.
Odgovor je, konačno, u rasterećenju privrede, smanjenju javne potrošnje, racionalnijoj javnoj upravi, boljim mehanizmima prikupljanja poreza, a smanjivanjem raznih doprinosa, prireza i drugih davanja koja guše proizvodnju i poduzetništvo. No, odgovor svih odgovora je u jasnim pokušajima da vratimo radu i radnim ljudima dostojanstvo i pravo na njega.
Najveća kočnica vlastiti promašaji
Za financijski se sektor smatra da je najbolje prošao u tranzicijskom razdoblju. Prema podacima Hrvatske narodne banke, od 24,35 milijardi eura izravnih stranih ulaganja, 8,5 milijardi otišlo je u sektor financijskog posredovanja. Devedeset posto svih hrvatskih banaka trenutačno je u stranom vlasništvu. To, nažalost, nije samo hrvatska specifičnost, nego tranzicijska sudbina cijele istočne Europe.
Kritičari ukupnih ekonomskih odnosa upravo će u činjenici da su banke u rukama stranog kapitala pronaći djelomični odgovor na spori rast efikasnosti hrvatskoga gospodarstva. To obrazlažu strukturom odobrenih kredita, gdje većina godinama odlazi u potrošnju građanstva i stambenu izgradnju, a sve manji dio namijenjen je rastu proizvodnje i otvaranju novih radnih mjesta u industriji i obrtništvu.
|
Banke imaju ključnu ulogu u gospodarstvu svake države, pa tako i u nas.
Također imaju moć odlučivati koga žele kreditirati i pod kojim uvjetima, a koga ne. Cjelokupna vanjska trgovina i sav novac koji u državu ulazi ili iz nje izlazi također je u optjecaju preko banaka. Ako banke odluče uskratiti kreditiranje gospodarskih aktivnosti ili jednog dijela gospodarstva, taj će se dio polako gušiti i gasiti.
U Hrvatskoj su banke prečesto kreditirale privatnu potrošnju, a ne gospodarske aktivnosti, pogotovo proizvodnju, koja je danas još uvijek manja nego što je bila prije rata – prije 20 godina. Takva politika gušenja domaće proizvodnje i poticanja potrošnje građana pogoduje onim zemljama iz našeg okruženja koje na hrvatsko tržište žele plasirati što više svojih proizvoda. Naravno, to je jako dobro za te zemlje jer se tamo stvaraju radna mjesta, ali jako loše za Hrvatsku jer ona uvozi sve više stranih proizvoda i gubi svoja radna mjesta.
Reindustrijalizacija uvjet izvoznog oživljavanja
Zašto Hrvatska nije izvozna zemlja? Svi govore o tome da Hrvatska izvozi samo 2800 USD po stanovniku, dok na svakoga Slovenca otpada otprilike 15.000 USD izvoza. Kad smo već na brojkama spomenimo i to da izvoz u hrvatskom BDP-u čini samo 23-25 posto, dok je prosjek za zemlje EU 36 posto, a u tranzicijskim zemljama čak 41 posto.
Mnogi su skloni tvrditi kako Hrvatska jednostavno nema proizvoda koji bi tehnološki i konkurentno podnijeli sve žešću borbu na svjetskim tržištima. Drugi će navesti kako je to posljedica deindustrijalizacije gospodarstva, što je uništilo osnovu hrvatskog industrijskog izvoza. Svoje tvrdnje zasnivaju na činjenici da između 90 i 95 posto svih izvoznih proizvoda ulaze u domenu prerađivačke industrije. A upravo u njoj je izgubljeno više radnih mjesta no što ih danas uopće ima u tom dijelu gospodarstva.
|
Ukupno gledajući, kvaliteta hrvatskog izvoznog proizvoda je nesumnjivo slabija nego prije desetak godina. Za dokazivanje ove tvrdnje treba jednostavno pogledati ovogodišnju izvoznu robnu strukturu i usporediti je s onom otprije 10-15 godina. Iz izvozne nomenklature praktično su nestali (ili se javljaju samo sporadično) veliki inženjering poslovi, kapitalna oprema i dobra i drugi zahtjevniji industrijski proizvodi. Posebno se može zamijetiti da nedostaju kompleksni poslovi koji su, pored izvoza opreme, sadržavali izvoz industrijskih znanja, tehničke pomoći, licenci, know-howa. Pojedini svijetli primjeri samo potvrđuju ukupno poraznu sliku.
To je, uz ostale nes(p)retne okolnosti, dovelo do toga da je Hrvatska postala prava uvozna zemlja, u kojoj je izvoz postao gotovo hobi, ali ne i strateška odrednica gospodarske politike. Pokazalo se da bez snažne industrije nema izvoza, ali i obratno: bez izvoza nema ni snažne industrije. Taj začarani krug očito je hrvatska gospodarska stvarnost.
Stoga je jedan od prioritetnih ciljeva gospodarske politike i strategije stvoriti uvjete za reindustrijalizaciju. Jasno, na novim tehnologijama, s novim proizvodima i vjerojatno uz nastojanja da se u tom novom kontekstu međunarodnih odnosa pronađu moguće niše za prošireni plasman hrvatskih proizvoda.
Izvoz je za Hrvatsku imperativ, izazov i jedini realni izlaz iz stanja u kojem se naše gospodarstvo trenutno nalazi. Isto je tako važno osigurati domaću podršku izvoznicima, ali i stvoriti realne i prihvatljive uvjete šireg dolaska stranoga kapitala. U svim je tranzicijskim zemljama vrlo jasna međuovisnost tih ulaganja i povećanja izvoza. Da bi se u tome barem djelomice uspjelo važno je osigurati relativno visoku stopu ukupnoga gospodarskog rasta i, jačanjem konkurentnosti i izvozne ponude, dugoročno povećavati izvoz po još višim stopama.
Izvoz mora postati dugoročno i osmišljeno osnovni generator ekonomskog rasta i zapošljavanja. Stručnjaci tvrde kako je za ostvarivanje i skromnog gospodarskog rasta od 3-4 posto potrebno povećavati izvoz za oko 7-8 posto godišnje. Odnosno, dugoročno – uz nešto ofenzivniju gospodarsku politiku i ambicioznije ciljeve u rastu BDP-a - važno je trajno održavati stopu rasta izvoza nad stopom ukupnoga gospodarskog rasta.
|
Quo vadis, Hrvatska?
I što sada? Kamo ide hrvatsko gospodarstvo? Pojedini stručnjaci smatraju da je vrijeme za ’paljenje crvenih lampica’ koje upućuju ne samo na oprez, nego na društveni alarm. Stanje se mora mijenjati, a može se mijenjati samo konsenzusom cijeloga društva, svih političkih stranaka. A toga konsenzusa nema ni na pomolu. Štoviše, stvaraju se određeni lobiji, koji nas žele vratiti u – prošlost. Nama bi, međutim, trebao sasvim suprotan odnos – povratak u budućnost.
Glavna i temeljna prepreka takvim rješenjima je u pomanjkanju jasne gospodarske strategije – cjelovito i po pojedinim segmentima, na primjer industrijske, energetske ili turističke politike. Tu, nadalje, mislimo na pogrešno provedenu privatizaciju, koja je dovela do sloma najvećih sustava i osiromašila ukupno tržište. Tu, konačno, valja spomenuti i nedostatni nadzor nad financijskim tokovima, koji su doveli do toga da je danas svaki građanin Hrvatske zadužen s više od 10.000 eura. Toliki je i ostvareni dohodak per capita. Gdje onda ostaje prostor za razvoj?
Što je temeljni smisao i pravac hrvatske ekonomske politike? Upravo u pogrešnoj gospodarskoj filozofiji, koja je dominantna svih ovih posljednjih 20 godina, leži odgovor. Samo nova proizvodnja, ponovni uspon industrije i domaće znanje mogu otvoriti manevarski prostor za visoke stope rasta i, kroz to, odgovoriti i na sve naglašenije zahtjeve stanovništva koje bi željelo osjetiti ’blagodati’ naše ukupne gospodarske i razvojne politike. Znači, stvari i prioritete u gospodarskoj filozofiji i politici treba postaviti naglavce.
Najvažniji je povratak cijeloga društva prema realnoj ekonomiji, bez prividnog blagostanja zasnovanog na prevelikom zaduživanju stanovništva. Odgovor je u stvaranju realnih preduvjeta i poticaja (ne samo materijalnih ili financijskih) da se razvija poduzetnički duh, da se pri ulasku u novi posao razmišlja o širem tržištu, što uključuje odmah i razmišljanje o izvozu, i da se nastoji domaćom proizvodnjom supstituirati preveliki uvoz. Odgovor je, konačno, u rasterećenju privrede, smanjenju javne potrošnje, racionalnijoj javnoj upravi, boljim mehanizmima prikupljanja poreza te, s druge strane, u smanjivanju raznih doprinosa, prireza i drugih davanja koja guše proizvodnju i poduzetništvo.
|
Nužan je dašak realnog optimizma
Uspjeh sadašnje i svake druge vlade mjerit će se po rastu BDP-a, ukupnom razvoju, izvoznim rezultatima, razini zaposlenosti, ali prvenstveno po kvaliteti života svih stanovnika. Najnoviji pokazatelji gospodarskog stanja Hrvatske, u odnosu na druge zemlje, ponovno nas upozoravaju da stanje treba što prije mijenjati. Naime, prema najnovijim podacima Svjetske banke, Hrvatska zauzima tek 175. mjesto među 184 zemlje po rastu BDP-a.
Drugim riječima, među zemljama smo koje najsporije izlaze iz ekonomske krize, uz napomenu da predviđeni rast BDP-a za ovu godinu ne mijenja tu poraznu sliku. Dodamo li tome podatak da nam konkurentnost na svjetskoj ljestvici već godinama opada, povoda za ozbiljnu zabrinutost ima na pretek.
Možemo u ovom trenutku zanemariti programe političkih stranaka. Već sada se pokazuje da se predizborna kampanja neće voditi na osnovu programa, već na osobnom imidžu političkih čelnika i pokušajima da se protivnici prikazuju u što lošijem svjetlu. Stoga su relevantni pokušaji dviju privrednih institucija – Hrvatski izvoznici i Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika – koji u svojim prijedlozima traže povećanje tržišta za domaće tvrtke, i nastojeći stjecati referencije za izvozne poslove, pokušavaju ozbiljno promišljati kako izaći iz ove neugodne pozicije.
Prvi su na Konvenciji hrvatskih izvoznika ponudili svoje viđenje kroz program Naš izlaz iz krize. Drugi su pak na Kongresu hrvatskih menadžera i poduzetnika ponudili javnosti masterplan razvoja hrvatskog gospodarstva s fokusom na reindustrijalizaciju – Mi znamo kamo.
|
Nedostaje cjelovit i jasan strateški dokument
Ono što je zajedničko tim nastojanjima je iskrena želja da Hrvatska konačno dobije cjelovit i jasan strateški dokument razvoja s jasnim smjernicama za realni poslovni sektor, koji je u svim dosadašnjim programima očito bio zapostavljen.
Gospodarski sustav je velikim dijelom urušen, a u praktičnom životu menadžera i poduzetnika zamjetna je velika doza demoraliziranosti, čak i određene frustracije. Hrvatskoj, posebno njenoj privredi, u ovim teškim trenucima treba, međutim, dašak realnog optimizma, treba afirmacija stvarnih vrijednosti, promocija pozitivnih dostignuća. Drugim riječima, javnosti i gospodarstvu treba ponuditi realan kompas za izlaz iz gliba recesije, jasna platforma za dugoročno unapređenje konkurentnosti i prihvatljivi odgovori kako sačuvati postojeća i stvarati nova radna mjesta.
Druga zajednička potka koja se provlači u oba spomenuta programa je poziv na promjenu modela privređivanja. Oba se programa zalažu za povratak industriji kao nositelju razvoja i realnoj ekonomiji kao osnovi tog razvoja. Oba programa također polaze od činjenice da je izvoz ključ dugoročnog razvoja bez kojeg se ne može osigurati povećanje tržišta za domaće tvrtke, povećavati prostor za novo zapošljavanje, stvarati referencija za izlazak na svjetska tržišta.
Treća zajednička potka je poziv kreatorima ekonomske politike da vode računa kako je povećanje blagostanja nacije i njenih stanovnika, jednako za zaposlene i poslodavce, ipak konačni cilj svake uspješne politike. Naredni mjeseci moraju dati konkretne odgovore kreatora ekonomske politike na ova pitanja.
|
|
 |
|