|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
dr. sc. Guste Santini
|
|
|
|
|
|
Rasprava povodom punoljetnosti Stabilizacijskog programa ili “dobrodošlica MMF-u”
|
“Svijet koji smo stvorili danas kao rezultat našeg dosadašnjeg načina razmišljanja ima probleme koji ne mogu biti riješeni na način na koji smo razmišljali dok smo ih stvarali.”
Albert Einstein
|
Uvod
Izbori su pred vratima. Ponuđeni gospodarski programi ignoriraju stanje hrvatskog gospodarstva pa se ponuđena rješenja mogu ocijeniti nezadovoljavajućima. Hrvatska je kriza naš “autohtoni proizvod” dodatno pojačan svjetskom krizom. Razvijena gospodarstva nalaze se u višegodišnjoj krizi, a mala, nerazvijena i otvorena gospodarstva ovisna su o njima uz svoj specifični dodatak.
Rješenje svjetske gospodarske krize neće riješiti probleme hrvatskog gospodarstva. Oni će se, štoviše, dodatno produbiti. Razlog je jednostavan. Svaka kriza iznova dijeli “karte”; jučerašnji dobitnici postaju gubitnici, i obratno. Trenutno su Kina i ostale zemlje BRIK-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina), te brzorastuća gospodarstva jugoistočne Azije, dobitnici; SAD i EU su gubitnici.
Hrvatsko gospodarstvo u tim i takvim uvjetima umjesto “nevidljive ruke” morat će “posegnuti” za “vidljivom rukom” u mjeri u kojoj je to moguće, imajući u vidu preuzete obveze prema svjetskim asocijacijama. Objektivno moguće valja identificirati kao dodatno ograničenje što zahtjeva od buduće vlasti više umijeća, nego da tome nije tako.
Trostruki deficit – proračunski, platni i vanjskotrgovinski – uz visok inozemni dug značajno su ograničenje ekonomske politike. Trostruki deficit pokazuje da je stanje u realnom i financijskom sektoru zabrinjavajuće i teško održivo. Visoku stopu nezaposlenosti, ne treba zaboraviti, kreirale su sve dosadašnje vlade. Ipak, Istočni grijeh valja tražiti u Stabilizacijskom programu donesenom 4. listopada 1993. godine.
Otvorenost Hrvatske prema uvozu i nesposobnost prema izvozu “zahvaljujemo” tečaju kune, odnosno njegovim izvedenicama. Ukoliko nije moguće održati tečaj kune, valja sačiniti Program prilagođavanja – od države, tvrtke do pojedinca – kako bi se negativni učinci smanjili na najmanju moguću mjeru. Dovoljno je spomenuti švicarski franak i valutnu klauzulu da ukažemo na stanje u kojem se nalazimo, ali i da se sjetimo starih vremena i moguće drame koja nam se sprema. Sutra bi moglo biti kasno.
|
Hrvatsko gospodarstvo u svjetlu maastrichtskih kriterija
Kako bi dobili potpuniju sliku o stanju domaćeg gospodarstva testirajmo hrvatsko gospodarstvo temeljem maastrichtskih kriterija.
Ugovorom iz Maastrichta definirano je sljedećih pet uvjeta, poznatih kao kriteriji konvergencije:
1. stopa inflacije može biti najviše do 1,5% veća od stope inflacije triju zemalja s najnižom stopom inflacije (hrvatsko gospodarstvo svoju višegodišnju stabilnost cijena zahvaljuje deficitu robne razmjene s inozemstvom – svaku potražnju je moguće podmiriti po konkurentnim cijenama domaćem gospodarstvu (svjetskim cijenama) - temeljenom na prodaji “obiteljskog srebra” i rastućem inozemnom dugu; navedeno vrijedi za tradeable sektor, dok non tradeable sektor i dalje generira inflaciju – strukturna/troškovna inflacija),
2. prosječne nominalne kamatne stope ne smiju biti veće za više od 2% od kamatnih stopa triju zemalja s najnižom stopom inflacije (usprkos visokom stupnju eurizacije hrvatskog gospodarstva mnogostruki rizici onemogućuju i onemogućit će dostizanje navedenog kriterija usprkos saturiranom tržištu kredita; drugim riječima, visina rizika, raspon varijacija, može iznositi, u terminima kamatne stope, svega 0,5%),
3. javni dug može iznositi najviše 60% BDP-a (standardna klasifikacija poreza pokazuje da je javni dug na gornjoj razini navedenog kriterija; međutim, podjela poreza po kriteriju vremena (Santini, 1995; 2009), pokazuje da je javni dug neusporedivo veći i da će takvim u narednom razdoblju ostati),
4. proračunski deficit ne smije biti veći od 3% BDP-a (do 2008. godine Hrvatska je imala, temeljem robne razmjene s inozemstvom, manji proračunski deficit za najmanje 3% (Santini, 2007; Santini & Bebek, 2010); kretanja u 2009. i 2010. godini pokazuju kako smanjenje deficita robne razmjene s inozemstvom povećava proračunski deficit pa je i ovaj kriterij neostvariv),
5. dvije godine prije ulaska u monetarnu uniju valja održavati stabilnost nacionalne valute uz dopuštene granice fluktuacije (stabilnost kune nije rezultat učinkovitog gospodarstva, odnosno tržišnih silnica, već posljedica obilne ponude deviza koja aprecirajuće djeluje na kunu; smanjenjem ponude deviza postaje upitna stabilnost kune).
Navedeni kriteriji konvergencije nisu poštivani pogotovo kod manje razvijenih članica, što dovodi do zaključka kako su navedeni kriteriji predstavljali poželjne, ali ne i obvezujuće kriterije. Kriza eura imperativno zahtijeva potrebu dosljedne provedbe kriterija konvergencije. To nije sve. Temeljem navedenog, smatram da bi bilo potrebno dodati, najmanje, još dva kriterija:
|
6. saldo tekućeg računa platne bilance može biti do 2% lošiji od salda na tekućem računu triju najotvorenijih zemalja,
7. neto inozemni dug može iznositi najviše 50% BDP-a (koji je moguće “pojačati” određivanjem visine deviznih pričuva u odnosu na iznos neto inozemnog duga izražen u postotku BDP-a).
Hrvatska u narednih deset, vjerojatnije petnaest, godina neće biti u stanju zadovoljiti predložene kriterije, posebno sedmi kriterij.
Kriterije glede proračunskog deficita te javnog duga valjat će dopuniti dodatnim kriterijima - marginalnu poreznu presiju u skladiti s dohotkom per capita tako da:
3a. zemlje s manjim dohotkom per capita imaju manje učešće države u finalnoj raspodjeli BDP-a; dakle, rastom dohotka per capita učešće države u finalnoj raspodjeli BDP-a progresivno bi raslo – doprinos stabilnosti eura manje razvijenih zemalja eurozone, te
4a. dogovoriti najveću moguću razinu neizravnih u ukupnim poreznim prihodima pojedine članice eurozone tako da zemlje s manjim dohotkom per capita imaju veće učešće neizravnih u odnosu na izravne poreze čime bi manje razvijene zemlje postale konkurentnije u izvozu (učinak neizravne devalvacije) – doprinos stabilnosti eura razvijenih zemalja eurozone.
|
Zemlje, kao Hrvatska, koje su visoko dolarizirane, eurizirane boluju od istih bolesti kao i manje razvijene zemlje članice eurozone. Fiksni tečaj nacionalne valute u odnosu na euro predstavlja kriterij funkcioniranja sustava. Dok postoji mogućnost zaduživanja prema inozemstvu sustav funkcionira upravo zato jer priliv inozemnog kapitala – “subvencija” nacionalnom gospodarstvu – kompenzira neučinkovitost nacionalnog gospodarstva. Jasno kada se krediti budu vraćali tada će anuitet (dug uvećan za kamatu), biti “trošarina” za nacionalno gospodarstvo.
Pitanja koja čekaju odgovore
1. Ciljevi
1.1. Smanjiti udio države u BDP-u
na 30%
1.2. Uravnotežiti platnu bilan-
cu, stabilizirati inozemni
dug
1.3. Održati postojeću stabilnost
cijena
1.4. Povećati zaposlenost uz li-
beralizaciju tržišta rada
1.5. Dinamiziranje gospodar-
skog rasta
2. Monetarno-kreditna politika
2.1. Selektivna obvezna pričuva
2.2. Kreiranje primarnog novca
“vezati” uz realni sektor
2.3. Selektivna kreditna politi-
ka poslovnih banaka
2.4. Formirati nacionalnu ko-
mercijalnu banku
3. Tečajna politika
3.1. Valutna klauzula
3.2. Pretpostavke održivosti fik-
snog tečaja kune
3.3. Učinci napuštanja fiksnog
tečaja kune
4. Fiskalna politika
4.1. Proračun temeljiti na pore-
znom kapacitetu
4.2. Selektivan pristup prora-
čunskim rashodima
4.3. Restrukturirati državu (re-
definirati odnos centralne i
lokalne vlasti)
4.4. Reforma poreznog sustava
4.5. Reforma mirovinskog su-
stava
5. Kako se odnositi prema manje učinkovitim tvrtkama
5.1. Nelikvidnost mjera učinko-
vitosti hrvatskog gospodar-
stva
5.2. Pokazatelji koje tvrtke valja
“spasiti”
5.2. Učinkovita eutanazija neu-
činkovitih tvrtki
6. Novi igrači
6.1. Umrežavanje postojećih
tvrtki
6.2. Umrežavanje i restrukturi-
ranje brodogradnje
6.3. Koncentracija i centralizaci-
ja kapitala u poljoprivredi i
prehrambenoj industriji
6.4. Turizam kao generator ra-
zvoja
6.5. Hrvatski “Las Vegas”
6.6. Od čekaonice za “drugi svi-
jet” (mirovinski dom) do
“proljeća” treće životne dobi
6.7. Brodarenje
7. Dobrodošlica MMF-u.
|
Zaključak
Predstoje nam značajni “kirurški zahvati”. Gospodarski programi koji su nam do sada ponuđeni ignoriraju postojeće stanje, što dodatno zabrinjava, kako građane tako i “domaće”/inozemne vjerovnike.
Svi se slažu – potrebne su promjene. Hrvatska ima dovoljno znanja da provede nužne promjene. To je ocjena glede mogućnosti. Hoće li se promjene dogoditi ovisi o političkom programu koji će dobiti povjerenje birača.
|
|
 |
|