|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
Skupimo glave, vrijeme je!
|
Sada je središnje pitanje kako vratiti povjerenje i vjerodostojnost Vladi i uopće političarima u našoj sredini.
To je veoma teško postići u uvjetima kad uporno izostaje meritorna rasprava o ključnim pitanjima hrvatske budućnosti: gospodarstvu, a u okviru toga o zapošljavanju, problemu nezaposlenosti, ino-zaduženju, unutarnjem dugu i puzajućoj nelikvidnosti, manjkavom i nedovoljnom izvozu – da spomenemo samo rak-rane hrvatske stvarnosti.
Podatak da je BDP kontinuirano u minusu već nekoliko godina svakako ne pridonosi očekivanom oporavku gospodarstva i blagostanju koje narod s pravom priželjkuje.
Ako se oslonimo na nešto dugoročnije analize stvarnoga stanja u hrvatskom gospodarstvu, sudaramo se sa surovom stvarnošću. Razina industrijske proizvodnje sada je gotovo za 20 posto niža od one koja je ostvarena u ožujku 2008.
Štoviše, po toj razini vratili smo se unatrag čak 11 godina – na srpanj 2002. Vrijeme je da se nad tim brojkama ozbiljno zamislimo, prije svega vladajuća garnitura, ali i mi svi zajedno. Jer, riječ je o našoj sudbini i sudbini naše djece i naše unučadi.
Zašto opada društvena efikasnost?
Može li Hrvatska izaći iz tog vrzinoga kola? Ako navedeno pitanje prevedemo na razumljiv jezik svakidašnjice proizlazi da se sve veći prosperitet može ostvariti samo kroz konsenzus i suradnju svih društvenih čimbenika kojom će – kao konačni rezultat – proizaći stalno povećanje produktivnosti ljudi.
Temeljna pretpostavka za takav učinak je da svaki čovjek na svom radu pokuša stvarati najveći mogući output. Činjenica je da bi svim akterima u stvaranju vrijednosti moralo biti u interesu podizanje učinkovitosti, i to na svim razinama: zaposlenici osiguravaju radna mjesta i povećavanje plaća, vlasnici dobivaju sigurnu dividendu, menadžeri bonuse, sindikati su zadovoljni a država povećava budžetske prihode kojima uspješnije rješava društveno-socijalna pitanja.
Međutim, aktualna rasprava o učinkovitosti državne uprave i javnih poduzeća pokazuje da nema dovoljno političke volje (snage) da se započne taj neophodni proces reformiranja društva.
|
Analiza našeg ponašanja govori upravo suprotno. Razvili smo gotovo do besmisla ideju kako se u Hrvatskoj gotovo ništa više ne isplati proizvoditi, zapostavljajući pri tome vlastitu pamet, vlastiti razvoj, a onda – kao logična posljedica takvih razmišljanja – i vlastiti proizvod.
Perjanice hrvatske industrije u izvozu ostale su bez perja, a nove nismo ni stvarali niti imamo ideju kako ih stvarati.
Na djelu suprotna logika
Strategija industrijalizacije jest svjesni utjecaj države i društva na dugoročni opći i sektorski razvoj industrije. Pritom je osnovni cilj povećanje proizvodnosti rada i učinkovitosti te njezine međunarodne konkurentnosti. Konkurentnost nam, međutim, ne raste dovoljno brzo, što očito pokazuje rang lista konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma gdje smo na nezavidnim pozicijama.
Da bi se industrija neke zemlje mogla zaista izrazito izvozno orijentirati, tj. da postane istinski međunarodno konkurentna, potrebna joj je i međunarodno konkurentna ekonomska politika.
Drugim riječima, potrebno je stvoriti povoljno gospodarsko-poduzetničko okruženje i uvjete slične onima koji vladaju u gospodarstvima konkurentskih zemalja. Podaci, a i brojne kritike međunarodnih institucija, sve do nezainteresiranosti inozemnih ulagača, pokazuju da već godinama upravo na pravnoj nesigurnosti gubimo bitku za nove investicije.
Potpuno je zapostavljen, uz časne iznimke, domaći razvoj. Svjetska iskustva, međutim, govore da su upravo znanje, tehnika i tehnologija oni čimbenici koji odlučuju o sudbini svake zemlje.
Zanemariti ljudski potencijal označava svjesni ulazak u tromi, slabo pokretni sustav kojega karakterizira izrazito slabašan proces stalnih inovacija i znanstveno-tehnološkoga napretka. Hrvatska je upravo u tom položaju.
|
Manjka nam vjerodostojnosti i realnog optimizma
Političari i stranke najmanje se bave onim što stvara novu vrijednost: proizvodnjom i razmišljanjima kako ovoj zemlji i ovom ispaćenom narodu vratiti samopouzdanje i vjeru u istinski boljitak. Čudi li stoga da su na svim listama vjerodostojnosti politika i političari uvjerljivo na posljednjem mjestu?
U tom smislu su sve učestaliji zvižduci protesta samo znak upozorenja kojim se konačno traži sposobnost, kompetentnost i kredibilitet ljudi koji vode i upravljaju ovom zemljom? To su za hrvatsko društvo, ma kako patetično zvučala, sada središnja pitanja.
Nužno proširenje zone poslovnog interesa
Razumniji hrvatski političari i ekonomisti opetovano će reći da je najveći propust bivših Vlada što su 'pratili' model privređivanja uspostavljen Stabilizacijskim programom iz 1993. i da ga nisu prilagođavali stvarnim procesima. Već se godinama ukazuje na brojne slabosti sadašnjeg modela privređivanja, ali se on uporno „gura“, sa znakovitim nepovoljnim posljedicama. Teško je objasniti zašto je tome tako.
U ocjeni hrvatske gospodarske zbilje, procjene njenog stanja i mogućnosti, valja se podsjetiti na stvarnu razinu BDP-a. Inozemni dug u razdoblju od 1994. do zaključno lipanj 2014. porastao je sa 3 na više od 60 milijardi eura. Razlika između uvoza i izvoza u posljednjih 20 godina iznosi više od 100 milijardi USD.
Broj ukupno zaposlenih u industriji stalno se smanjuje. Inozemna ulaganja, najvećim dijelom usmjerena na kupnju dionica u postojećim portfeljima a vrlo malo na greenfield investicije, ne bi pretrpjele ozbiljniju analizu učinkovitosti.
Dapače, analiza ulaganja u hrvatska poduzeća pokazala bi kako sa svakom milijardom inozemnih izravnih ulaganja ozbiljno opada zaposlenost. To je fenomen kojim se nitko ozbiljno čak ni ne bavi.
Realne pretpostavke i mogućnosti pojačane gospodarske suradnje s našim partnerima u regiji ukazuju i na potrebu repozicioniranja hrvatskog izvoza na tržištima jugoistočne Europe.
Dugogodišnje gospodarske veze s tim zemljama omogućavaju hrvatskim poduzetnicima određenu komparativnu prednost na samom početku, ali to ne traje vječnost.
|
Konačno, treba proširiti sam pojam regionalnog partnerstva, pri čemu je pojam regije poslovnoga interesa Hrvatske znatno širi od zemalja bivše Yu-zajednice.
Za Hrvatsku to mora biti cijeli potez na pravcu Jadran-Baltik, sjeverna Italija i južna Njemačka, Austrija i Slovenija. Veliki dio tih zemalja su članice EU, što bi trebalo maksimalno iskoristiti za proširenje suradnje, čime bi se povećale realne mogućnosti proširene gospodarske suradnje i robne razmjene.
Pesimizam kao matrica?
U Hrvatsku, u svim sferama društva, osjeća se određena nevjerica, malodušje i pomanjkanje samopouzdanja u vlastite snage.
Mnogo su tome pridonijele dosadašnje vladajuće garniture (bez obzira na predznak), jer su sustavno zapostavljali gospodarstvo, a velikim dijelom uništili snažnu industriju. Hrvatskoj više nego ikad treba optimizam! No, najave da ćemo se standardu iz 2008. vratiti tek 2020. dodatni je uteg ukupnom stanju. Kako u takvim uvjetima suzbiti pesimizam?
Bez novih radnih mjesta nema rješenja
U lipnju 2014. u Hrvatskoj je bilo 1,460.042 osiguranika i, istodobno, 1,215.683 korisnika mirovina. Približno takav odnos bilježimo već dulje vrijeme. Sve to upućuje da je postojeći mirovinski sustav u takvim okvirima zaista – neodrživ.
Za dugoročnije spašavanje cijeloga sustava bile bi potrebne radikalne promjene, prije svega u povećanju broja osiguranika. Umjesto sadašnjeg odnosa gdje na jednog umirovljenika dolazi samo 1,2 osiguranika, odnos bi trebalo potpuno obrnuti u 1 prema 2,1. To znači, a to ministar Mrsić stalno napominje, da bi Hrvatskoj trebalo 2 milijuna osiguranika.
Računice održivosti cijeloga sustava čak govore o potrebi 2,5 milijuna osiguranika. Kad bismo stvarno ogoljeli strukturu osiguranika, vidjeli bismo da Hrvatskoj zapravo nedostaje više od 900.000 novih radnih mjesta.
|
Upitna konkurentnost
Najproblematičniji faktor za poslovanje u Hrvatskoj je i nadalje niska učinkovitost javne uprave, a ozbiljni nedostaci konkurentnosti su troškovi poljoprivredne politike, učinak poticaja za proizvodno zapošljavanje, sposobnost privlačenja talentiranih ljudi, učinak poticaja na investicije, opterećenje vladinim odlukama, pravni okvir za strana ulaganja i učinkovitost pravnog okvira u rješavanju sporova. U svim tim kategorijama zauzimamo iza 100. mjesta na listi međunarodne konkurentnosti.
Drugim riječima, nema oporavka gospodarskog i socijalnog stanja Hrvatske bez jasne orijentacije na realnu ekonomiju, povećanje proizvodnje i izvoza.
Praksa pokazuje da to možemo postići, ali za realizaciju toga cilja trebamo skupiti sve raspoložive proizvodne, uslužne i intelektualne resurse. Moramo konačno skupiti glave oko jedinstvenoga cilja.
Pokazalo se da to nismo u stanju učiniti. I to je naša prava stvarnost!
|
|
 |
|