|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
dr.sc. Guste Santini
|
|
|
|
|
Uvod
U Hrvatskoj je mogućnost korištenja pristupnih fondova određena kao značajan dobitak koji će omogućiti Lijepoj našoj da dinamizira gospodarski razvoj. Kako se radi o milijardama eura, ta je pružena mogućnost predložena kao spasonosna za hrvatsko gospodarstvo.
Pored toga, vrše se znatni napori kako bi se privukle inozemne investicije, što bi dodatno povećalo društveni proizvod i smanjilo ‘karcinom hrvatske države’ – nezaposlenost. Ništa od toga se ne događa.
Inozemni investitori ne dolaze, a ako i dođu pokreću projekte niske dodane vrijednosti koji, po prirodi stvari, nisu na razini rješenja problema hrvatskog gospodarstva već samo njihove odgode.
|
Makro pristup
Gospodarstva članica EU nisu ujednačeno razvijena. U osnovi gospodarstvo EU možemo podijeliti na razvijeniji sjever i manje razvijeni jug. Razlika u razvijenosti naročito je vidljiva u okviru eruozone. Naime, financijska kriza je pokazala kako je euro prvenstveno politički projekt koji bi jednog dana, a ne znamo kada, trebao postati gospodarskim projektom.
Zemlje PIIGS-a – Portugala, Irske, Italije, Grčke i Španjolske – dolaskom financijske krize našle su se u ozbiljnim poteškoćama. Najpoznatiji primjer je Grčka. I dok su se manje razvijene zemlje našle u teškim problemima, razvijene članice su putem protekcionističkih mjera u kratkom vremenu „izvukle“ svoja gospodarstva iz recesije. Uspoređujući zemlje EU-a i SAD-a, učinkovitost ekonomske politike svakako je na strani SAD-a.
Obrazloženje koje se nudi, temelji se na činjenici da su SAD jedinstvena zemlja, povezane monetarne i fiskalne politike, dok to nije slučaj u EU. Odgovor na krizu EU-a temelji se na Fiskalnom paktu po kojem se zemlje koje ne ispunjavaju Maastrichtske kriterije moraju u primjerenom roku njima prilagoditi. Fiskalni pakt dodatno smanjuje broj stupnjeva slobode nacionalnih ekonomskih politika, pa je njihov daljnji razvoj prepušten tržišnim silnicama.
Kako bi se zadovoljile manje razvijene zemlje formirani su fonodovi putem kojih se podržava razvoj manje razvijenih zemalja, odnosno putem kojih se one infrastrukturno povezuju na jedinstvenom europskom tržištu. Neoliberalizam, međutim, pokazuje da ti i takvi fondovi ne daju očekivanih rezultata. Naime, kao što to podaci pokazuju nastavlja se polarizacija na relaciji razvijene – nerazvijene članice.
U bivšoj državi također smo imali fondove na razini države, te republika i pokrajina koji su se pokazali tragičnim rješenjem. Izdvajanja za manje razvijena područja nisu ni približno polučila rezultate imamo li u vidu veličinu izdvojenih sredstava. Cijela je priča završila tako da su razvijeni postali razvijeniji, a nerazvijeni nerazvijeniji. Pri tom je potrebno istaknuti da se bivša država od 1977. godine nalazi u krizi koja nije prebrođena do njezinog raspada.
|
„Nevidljiva ruka“ na jedinstvenom europskom tržištu nužno pogoduje razvijenim zemljama koje imaju daleko veću produktivnost rada u odnosu na manje razvijene zemlje.
Bez zaštite gospodarstva u manje razvijenim zemaljama ništa se ne isplati proizvoditi. Upravo jedinstveno tržište destruira nacionalna gospodarstva. Rješenje u dobrim vremenima, nalazilo se putem zaduživanja manje razvijenih zemalja kako bi pokrile vanjskotrgovinski i platnobilančni deficit. Manje razvijene zemlje eurozone bile su u posebno povoljnoj poziciji, jer su se zaduživale u eurima po cijeni koja je bila tek neznatno veća od cijene po kojoj su se zaduživale razvijene članice eurozone.
Deficiti u manje razvijenim zemljama generirali su potražnju za robama i uslugama razvijenih zemalja eurozone, koje su tako postizale veće stope gospodarskog rasta. Drugim riječima, svi su bili zadovoljni. Jedni su jeftino živjeli na kredit, a drugi su dinamizirali gospodarsku aktivnost.
Sve je bilo dobro dok se nije pojavila kriza. Kriza je pokazala pravo stanje odnosa u eurozoni. Umjesto razvoja putem fondova, Paul Davidson predlaže rješenje za manje razvijene zemlje kroz odgovornost razvijenih zemalja. On predlaže da zemlje sa suficitom na računu platne bilance ostvareni suficit moraju:
- trošiti u bilo kojoj drugoj članici eurozone,
- investirati u nove projekte u bilo kojoj drugoj čanici eurozone, ili
- pružati financijsku pomoć drugim članicama koje ostvaruju deficit na računu platne bilance.
Prema tome, nije problem u „davanju ribe da se manje razvijene zemlje najedu, već u osposobljavanju istih da se same nauče loviti“ da parafraziramo staru kinesku poslovicu.
Hrvatska kao mala i nerazvijena zemlja na samom je dnu stupnja razvijenosti mjereno dohotkom per capita. U EU smo ušli temeljem političkih ciljeva, što nije sporno, ali se nismo u gospodarskom smislu pripremili tom ulasku, što je neshvatljivo. Danas kao punopravna članica moramo poštivati institucionalni okvir koji nam otežava vođenje razvojne politike. Imamo li u vidu visoki inozemni i javni dug, tada stanje u Lijepoj našoj mora zabrinjavati.
Nikakvi fonodovi, ma koliko obilati bili, neće riješiti naše probleme. Probleme možemo riješiti mi sami tako da definiramo koncepciju i strategiju razvoja, a na temelju toga taktiku i operativnu politiku. To je presudno pitanje za Lijepu našu što znači da bi političari morali, bez obzira tko bio na vlasti, poštivati taj temeljni dokument. Ukoliko se nastavi po starom hrvatskom običaju problemi će se samo gomilati, a ponuđena sredstva nećemo iskoristiti ma koliko mi tvrdili suprotno.
|
Mikro pristup
Poslovni plan, bez obzira da li se radi o predviđanju postojeće ili uspostavi nove poslovne koncepcije, predstavlja vjerojatni scenarij od strane autora kako bi se poslovni poduhvat u budućnosti trebao odvijati. Trebao znači vjerojatno, odnosno izvjesno.
Međutim, ma koliko se trudili u izradi poslovnog plana događaju se veća ili manja odstupanja od naših predviđanja. Druga krajnost, neizvjesnost čini poslovni plan besmislenim poduhvatom. Ostaje sredina koju nazivamo funkcioniranje u uvjetima rizika. Rizik je za date vjerojatnosti poznat i kao takav može, i treba, biti implementiran u poslovni plan. U svom profesionalnom radu imao sam priliku recenzirati više desetaka poslovnih planova.
U početku, poslovni planovi imali su za cilj da budu prihvatljivi poslovnoj banci kako bi se dobio kredit. Nitko nije vodio brigu je li poslovni plan dobar ili nije. U vrijeme visokih stopa inflacije to i nije bila loša poslovna politika, posebice u vrijeme društvenog vlasništva.
Međutim, danas kada imamo stabilnu kunu, koja je u ugovoru o kreditu „podebljana“ valutnom klauzulom, ta i takva politika postaje pogubna za kreditnog dužnika. Slučajeve tragičnih kreditnih linija možemo vidjeti svuda oko nas. Iako još uvijek postoji namjera da se dobije kredit, moram sa zadovoljstvom konstatirati da se njihov broj smanjuje.
|
Time dolazimo do drugog problema. Poslovni planovi često se rade na neprofesionalan način što znači da se, pored svoje tehničke korektnosti, ne čine sve potrebne radnje da bi se napravio što realniji plan, već se „od oka“ procjenjuju rizici bez potrebne argumentacije.
Takvi su projekti jednako loši kao i oni koji su imali za cilj potaknuti banku da odobri traženi kredit. Najmanje pola projekata te vrste tragično završi. Ne samo da poslovna kombinacija doživi krah, već u velikom broju slučajeva stradavaju cijele obitelji.
Svakako valja istaći da je teško sačiniti dobar poslovni plan. Naime, budućnost donosi neizvjesnost koju nije moguće predvidjeti jer su nepoznate vjerojatnosti, pa je konzervativni pristup bolji od optimističkog.
U tom je svjetlu napravljena metodologija poslovnih planova koje financiraju europski fondovi. Definirana je tehnologija po kojoj se moraju napraviti poslovni planovi da bi bili razmatrani i, ako je sve u redu, odobravaju se tražena sredstva.
Metodologija koja je propisana od strane europske birokracije ne jamči uspjeh poslovne kombinacije, što se kod nas često zaboravlja. Metodologija izrade poslovnih planova ima za cilj zaštititi europske birokrate time da je sve rađeno po propisu. Time se eliminira bilo kakva obveza i odgovornost od strane birokracije za eventualni neuspjeh.
Prisutna vjera u Lijepoj našoj, kako je ta metodologija dobitna kombinacija opasna je priča. Ipak bilo kako bilo bolje je poštovati metodologiju nego je ignorirati čak i u slučaju kada se određeni poslovni plan ne kandidira za sredstva iz europskih fondova.
Ono za što se zalažem jest spoznaja po kojoj forma ne supstituira sadržaj pa, prema tome, predlažem da se svaka poslovna kombinacija razmotri i s drugih stajališta – ekonomskog, financijskog, tehnološkog i pravnog. U svojoj poslovnoj praksi inzistiram da investitor bude do kraja svjestan mogućih posljedica ako se stvari ne budu odvijale po predviđenom scenariju.
|
Tako dolazimo i do treće spoznaje. U Lijepoj našoj poduzetnicima se često spočitava kako nisu dovoljno poslovni. Ponekad im se osporava poduzetnost, jer u obilju sredstava koja im se nude oni nikako da dinamiziraju svoje poslovanje. Te i takve ocjene dolaze od strane politike i političke birokracije.
Kritičari poduzetnika ne sagledavaju činjenicu da se u svijetu sve proizvodi kvalitetno i jeftino. Teško se je „ugurati“ na tržište kojemu je najveći problem apsorbirati gospodarske kapacitete o čemu je svojevremeno pisao Keynes. Danas je stanje daleko složenije.
Zaključak
Mogući financijski okvir koji stoji Hrvatskoj na raspolaganju nije nikakva „mana s neba“ već uobičajena podrška novim članicama kako bi se što učinkovitije integrirale u jedinstveno europsko tržište. Iako kasnimo, još uvijek je, po mome mišljenju, moguće iskoristiti date pogodnosti kako bi se izgradili, prvenstveno, infrastrukturni projeti koji bi mogli biti dobro polazište u dinamiziranju hrvatskoga gospodarstva.
Populistički pristup i političke interpretacije mogućnosti koje nam daje EU mogu samo štetiti učinkovitom korištenju predviđenih sredstava. Naprosto nije dostatno napisati poslovni plan ako nije jasno identificirana tržišna niša. Jednako tako valja osigurati kvalificirane kadrove koji će učinkovito inplementirati poslovnu koncepciju.
Tehnologija je od presudnog značenja hoće li neki poslovni projekt uspjeti. Navedno pokazuje kako je potrebno sustavno pristupiti korištenju sredstava koja nam stoje na raspolaganu. U tom je smislu od posebnog značaja ponašanje države koja bi morala stvoriti okvir koji bi omogućio dugoročno planiranje poslovnih kombinacija.
Dnevne promjene institucionalnog okvira obeshrabruju investitore kako domaće tako i inozemne. Pri tome, to moram svakako reći, daleko me više brine odlazak postojeće industrije iz Hrvatke nego rezerviranost prema investiranju u Hrvatskoj stranih investitora.
Ovo stoga što su nacionalni igrači dobitna kombinacija u procesu dinamiziranja nacionalnog gospodarstva. Inozemni investitori su dobro došli, međutim, oni dolaze po filozofiji marginalnih troškova što dodatno unosi neizvijesnost u hrvatsko gospodarstvo.
Konačno, 2009. godine HNB je smanjila obveznu pričuvu što je povećalo za više od milijarde eura kreditni potencijal. Usprkos obećanjima kako će se oslobođena sredstva učinkovito usmjeriti u gospodarstvo, to se nije dogodilo. Hrvatskoj jednostavno nedostaje ‘stvaralačko razaranje’ kako je nove poslovne kombinacije nazvao veliki Joseph Schumpeter.
|
|
 |
|