|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
Pravu „frku“ izazvao je u hrvatskoj široj javnosti članak objavljen u uglednom Financial Timesu. Citiram dio: „Hrvatska je naslijedila Grčku na neslavnom mjestu ekonomski najnefunkcionalnije zemlje Europske unije, čemu je pridonijela opća slabost europskoga gospodarstva, ali i inertnost Vlade u provođenju reformi.“
Ulaskom u Europsku uniju pitanje konkurentnosti postala je (ili je barem trebala postati) središnja preokupacija hrvatskoga gospodarstva. Hrvatska je ušla na tržište s više od 500 milijuna žitelja, ali i na tržište koje je otvoreno. Realni opstanak ovisi o našoj sposobnosti da se aktivno uključimo u sve te procese kao i spoznaja da su rast izvoza i snažno okretanje prema mikroekonomiji temeljni preduvjeti blagostanja jednoga naroda.
|
Hrvatskoj su danas, kao nikada u njenoj povijesti, potrebni rast i razvoj. Kako u tome pronaći vlastiti prostor, prepoznati vlastite šanse, temeljno je umijeće, ali i velika odgovornost onih koji kreiraju ekonomsku politiku ove zemlje.
Takvo stajalište potvrdila je i nedavna konvencija hrvatskih izvoznika, gdje je predsjednik ove Udruge konkretnim pokazateljima secirao dugogodišnji nepovoljan politički i gospodarski odnos prema izvozu i izvoznicima.
Statističko praćenje izvoznih rezultata ukazuje da hrvatski izvoz proživljava ozbiljnu krizu, iako je to samo vrlo blagi izraz ukupne nemoći naše makroekonomske politike da izmijeni trendove u tom pogledu. Raskorak izvoza i uvoza zapravo je trajna konstanta hrvatskoga gospodarstva.
Pogrešan pristup problemima konkurentnosti
Pogledamo li kako realizacija postavljenih ekonomskih ciljeva zaista izgleda u domaćoj gospodarskoj praksi, vidimo da je ona bez jasne vizije, bez novih ideja i zapravo je reciklaža nekih starih rješenja. Činjenica je da smo potpuno nepripremljeni ušli u razradu ciklusa obnove industrijalizacije. Kako bez jasne strategije odrediti pravce te obnove?
|
„Najveći dio rasprava oko konkurentnosti i gospodarskoga razvoja još je uvijek pretežito usmjeren na makroekonomske pokazatelje, te političke, zakonodavne i socijalne okolnosti koje označavaju uspješnu ili neuspješnu ekonomiju.
Shvaćeno je da zdravi porezni sustav i monetarna politika, uvjerljiv i pouzdan sustav zakonodavstva, stabilnost demokratskih institucija i progres u socijalnim okvirima pridonose zdravoj ekonomiji.
Te okolnosti su neophodne, ali nisu dovoljne. One, istina, omogućavaju da se ostvari blagostanje, ali ga same po sebi ne stvaraju. Blagostanje i bogatstvo nacije se ostvaruje na mikroekonomskoj razini gospodarstva, koja počiva na sofisticiranosti pojedinih kompanija i na kvaliteti mikroekonomskog gospodarskog i poslovnog okruženja u kojem se te nacionalne tvrtke natječu.
Bez unapređivanja tih mikroekonomskih postavki, makroekonomija, političke, zakonodavne i socijalne reforme neće uroditi potpunim plodom“.
Svi dosadašnji pokušaji da se sačini prvi ozbiljniji benchmarking hrvatskoga gospodarstva upravo u spomenutom smjeru, nažalost, nisu dali rezultata. Sva upozorenja kako jačanje produktivnosti i opće konkurentnosti mora postati vodeća misao vodilja za stvaraoce i provoditelje ekonomske politike ne nailaze na plodno tlo.
Upravo ta činjenica najočitije ukazuje na problem: Hrvatskoj je potrebna sveobuhvatna politika ozbiljnih reformi i promjena, usmjerenih prije svega prema podizanju konkurentnosti.
|
Gdje leže temeljni razlozi zaostajanja?
Analiza hrvatske konkurentnosti pokazuje mnogobrojne slabosti koje se mogu ukratko sumirati: slaba otpornost na krizu i diverzificiranost proizvodnje, niska zaposlenost, strukturna nezaposlenost, rigidno tržište rada, starenje stanovništva, državno vlasništvo poduzeća, birokracija, cijena kapitala, visoka socijalna izdvajanja, slabo poduzetništvo, prilagodljivost, poslovno upravljanje, motivacija i kompetentnost, niska razina tehnologije, inovativnosti, transfera znanja, visokoškolskog i menadžerskog obrazovanja.
No, to istodobno pretpostavlja – a nikada u tome nismo uspjeli – da izvoz mora postati prvi naš gospodarski prioritet u narednim godinama. Pritom se ne smije zaboraviti presudna uloga industrijskog razvoja kao osnovne poluge i motorne snage ukupnoga gospodarstva. U uvjetima ograničavanja potrošnje izvoz mora postati osnovni generator ekonomskog rasta i zapošljavanja.
Dodajmo tim slabostima još jednu, gotovo presudnu. Nedostaju potrebne reforme. Radi li se zaista samo o nesposobnosti Vlade sadašnje i ranijih, da se reformski proces ne odvija ili odvija suviše sporo? Odgovor opet daje FT: „Pravi je problem u tome što političke stranke i njihove frakcije imaju partikularne interese.
Glasove dobivaju od određenih socijalnih skupina. A te društvene skupine protive se reformama. Političari trebaju biti dovoljno hrabri da se suprotstave i svojim simpatizerima i svojim glasačima koji blokiraju promjene“.
Potpisujem u cijelosti izraženi stav. Što tome još dodati?!
|
|
|
|