|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
prof. dr. sc. Nikola Knego
|
|
|
|
|
1. Uvod
Ključne riječi u nazivu ovoga skupa su: društvena odgovornost, opskrba, nedovoljno razvijena područja i otoci. Navodim razmišljanja koja se odnose na navedene ključne riječi i koja ih na neki način više ili manje povezuju.
|
2. Mogućnost opskrbe stanovništva jedna od nužnih pretpostavki civiliziranog življenja
Civilizirana društva moraju stvarati pretpostavke za civilizirano življenje. Jedna od pretpostavki civiliziranog življenja je mogućnost da se stanovništvo opskrbi potrebnim dobrima: dnevne, tjedne ili periodične kupovine. Navest ćemo primjer Švicarske u kojoj je normativ mogućnosti snabdijevanja proizvodima dnevne potrošnje do pet minuta laganog hoda od mjesta stanovanja. Dakle, mogućnost opskrbe u radijusu od pet minuta laganog hoda.
Tu su još i normativi koji se koriste u komercijalnom urbanizmu pri dimenzioniranju i sadržajnom strukturiranju naselja prema kojima se prostori namijenjeni maloprodajnim sadržajima, u nekim zemljama razvijene Europe, dimenzioniraju u rasponu od 1,5 do 5 četvornih metara po stanovniku.
Maloprodaja se poima u sadržajnom smislu kroz raznoliku lepezu sadržaja koji su u funkciji podmirivanja potreba pojedinaca i domaćinstava uključujući sadržaje kao što su: prodavaonice različitih formata, kemijske čistionice, različiti drugi servisi, ugostiteljski objekti, putničke agencije i drugo.
Postoje primjeri koji su se bavili dimenzioniranjem maloprodajne mreže na način da su normativ maloprodajne površine strukturirali prema podmirenju dnevnih, tjednih i periodičnih potreba po stanovniku. Kako trgovina na malo predstavlja najznačajniji dio maloprodaje, a podmiruje potrebe pojedinca odnosno obitelji nije nevažna za njezino dimenzioniranje struktura prosječne veličine obitelji iskazane brojem članova.
Samo kod ekstremne situacije, u stvarnosti nemoguće, osoba kao jedinka bi bila osnova dimenzioniranja maloprodajne mreže. Kod dvočlanih, tročlanih, četveročlanih odnosno općenito višečlanih obitelji pokazatelj dimenzioniranja maloprodajne mreže bi trebao uvažavati prosječnu veličinu obitelji. Razlog tomu se nalazi u činjenici da svaki član domaćinstva dnevno ne kupuje kruh, mlijeko ili neki drugi proizvod namijenjen dnevnom življenju već to čini jedan od njih za potrebe svih njih.
Svojevremeno je u optjecaju, prije 1990. godine, bio podatak da oko 17-18% naselja u Republici Hrvatskoj nisu imala nikakvu prodavaonicu u kojoj bi se lokalno stanovništvo moglo snabdjeti trgovačkom robom namijenjenoj podmirenju dnevnih ili tjednih potreba.
Danas je to stanje drastično nepovoljnije tako da preko 56% naselja u Republici Hrvatskoj nemaju nikakvu prodavaonicu u kojoj bi se stanovnici tih naselja mogli snabdjeti egzistencijalnim prehrambenim proizvodima.
Za podmirenje periodičnih potreba oduvijek su kupci bili spremni, ako je potrebno, poći do udaljenijih lokacija, kako unutar zemlje tako i u inozemstvu, koje su im mogle ponuditi bogatiji asortiman proizvoda, nižih cijena, a jednake ili više kvalitete.
Tu se u pravilu radi o asortimanu trajnijih uporabnih dobara za opremu domaćinstva koja se kupuju jednom u nekoliko godina.
|
Dostignuta razina kupovne moći diktira dinamiku zamjene takvih proizvoda. Poznati su primjeri kakvi su:
a) primjer Italije u kojoj se na smijeni godine izbacuju kućanski uređaji koji još uvijek funkcioniraju da bi ih se zamijenilo s novijim, funkcionalnijim, većih mogućnosti i boljeg izgleda jer je to jednom dijelu stanovništva omogućavala dostignuta razina njihove kupovne moći i
b) primjeri zemalja s razvijenom automobilskom industrijom koje u želji da stimuliraju proizvodnju kroz potrošnuju potiču stanovništvo na zamjenu starih vozila za nova ili kupnju novih vozila tako da država kupcu subvencionira kupnju do određenog iznosa.
Tako se utječe na visinu cijene automobila i potiče njegova kupovina. U uvjetima krize, recesije i depresije te porasta potrošačkog pesimizma mijenjaju se navike i mogući prioriteti kojima se odlažu odluke o krupnijim kupovinama onih koji bi mogli i u takvim okolnostima kupovati jer se procjenjuje da je prioritetnije imati protuvrijednost stvari u novcu kojim se mogu podmirivati raznovrsne potrebe koje nije moguće podmirivati stvarima kojima nakon kupnje cijena drastično pada.
Primjer toga su sva trajnija uporabna dobra. Stoga se u nestabilnim ekonomskim okolnostima smanjuje potrošnja po osnovu pada kupovne moći proizašle iz nižih mjesečnih primanja, nemogućnosti potrošnje onih koji ostaju bez posla kao i onih koji rade, a ne primaju plaće ili ih primaju neredovito te suzdržavanja od potrošnje onih koji bi mogli trošiti, ali ukupnost okolnosti ih destimulira da to čine.
Posljedice su vidljive u smanjivanju državnih prihoda od trošarina i PDV-a, a na razini poduzeća izostanka prihoda po osnovu nerealizirane prodaje, popunjavanja skladišta zalihama do zaustavljanja proizvodnje jer prodaja slabo ide.
|
U vremenu do 1990. godine problematika dostupnosti prodajne mreže lokalnom stanovništvu mogla se riješavati na način kako to danas nije moguće. U okolnostima društvenog odnosno državnog vlasništva poduzeća u trgovini odnosno distributivnoj trgovini i postojanja, u pravilu, prostornih trgovačkih monopola (različita trgovačka poduzeća nastala imperativom integracija pod pritiskom političkih struktura čiji su nazivi završavali na nja ili ka), a nazivom su asocirala na nazive ženskog življa tih krajeva.
Primjeri toga su trgovačka poduzeća jednostavnijeg ili složenijeg organizacijskog ustroja: Dubrovkinja, Metkovka, Šibenka Pločanka itd. Problem postojanja prodavaonica na nerentabilnim lokacijama riješavao se svojevrsnim dekretima tada moćnih političkih struktura na način ako držite atraktivne, visoko rentabilne lokacije morate preuzeti odgovornost za neatraktivne i udaljene lokacije, a onda sustavom kompenzacionih kalkulacija pokriti gubitke poslovanja na tim lokacijama s dobitkom ostvarenim na rentabilnim lokacijama.
Atraktivni prodajni prostori su često bili u vlasništvu gradova pa se poduzeća moglo pritiskati i tom činjenicom na način ako to nećete vi hoće neki drugi. Dovoljno je napomenuti da su takvi prostorni trgovački monopoli pokrivali najčešće područja tadašnjih velikih općina. Spomenut ćemo samo kao primjer tadašnju općinu Dubrovnik koja se dužinski rasprostirala na nekih 215 kilometara, od granice sa Crnom Gorom do Trpnja na poluotoku Pelješcu.
To je približno slično udaljenosti od Dubrovnika do Splita. To su u pravilu bila trgovačka poduzeća za prodaju mješovitog trgovačkog asortimana (slikovito kazano od igle do lokomotive uz napomenu da je igala bilo, a lokomotiva ipak ne) koja su kao prostorni lokalni monopoli kontrolirali od 80 do 100% lokalnog tržišta pojedinih asortimana trgovačke robe.
Izuzetak onih do 20% su bili najčešće obuća, odjeća i neki drugi tehnički proizvodi koji su prodavani preko prodavaonica koje su bile u sastavu njihovih proizvođača. Mnogi su takvi proizvođači bili specijalistički usmjereni i često su imali u tom specijalistički usmjerenom asortimanu razvijeniju prodajnu mrežu koja je nadilazila lokalni značaj. Primjer toga su bili proizvođači obuće i odjeće. S prostora Republike Hrvatske su takvi izraziti primjeri Borovo i Varteks.
Ostatak članka pročitajte u časopisu Suvremena trgovina broj 2-2013
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|