Seniko studio
Broj 2/2013
Izdvajamo iz broja:
Značenje i važnost obiteljskog biznisa
Održana konferencija IZVOZ – MOTOR RAZVOJA
Hrvoje PAUKOVIĆ, direktor Hrvatskog ureda za osiguranje
Basler osiguranje Zagreb
U Croatia osiguranju individualni pristup dio je misije i strategije
Grawe osiguranje – odgovorno određivanje cijene premije
Anton Kovačev, predsjednik Uprave Hrvatske banke za obnovu i razvitak
Tržište nekretnina
Društvena odgovornost u opskrbi nedovoljno razvijenih područja i otoka - prof. dr. sc. Nikola Knego
Marketing = inovacija u MSP - mr. sc. Branko Pavlović
Put prema uspješnoj marki - prof. dr. sc. Zvonimir Pavlek
Najveća investicija u povijesti JGL-a
S A D R Ž A J - 2 - 2013
Broj 2-2013
Ante Gavranović
Pismo urednika
Neravnoteža demografije i ekonomskih potreba
Kad povučemo nužnu paralelu broja stanovnika i zaposlenosti dolazimo, zapravo, do poraznih podataka: demografski potencijali sve su veći ograničavajući čimbenik daljnjeg privrednog razvoja. Od početka 1991. do kraja 2010. u Hrvatskoj je umrlo više od 170.000 osoba više nego što ih se rodilo, što znači da je Hrvatska „izgubila“ dva grada veličine Karlovca ili Zadra.

Posljednjih nekoliko godina broj živorođene djece u Hrvatskoj stabilizirao na razini od oko 43.500; prosječan broj umrlih u prosjeku premašuje brojku od 52.000 stanovnika. Stručnjaci predviđaju da će Hrvatska 2050. imati samo 3,5 milijuna stanovnika.

Država smo s najnižom stopom radno aktivnog stanovništva. U pravnim subjektima radi ispod 1,4 milijuna stanovnika od otprilike 3,77 milijuna potencijalno radno sposobnog stanovništva. Drugim riječima, više od polovine potencijalno radno sposobnog stanovništva je privremeno ili trajno izvan tokova zapošljavanja. Godinama imamo neprekinuto visoku stopu nezaposlenosti, što je javna pljuska kreatorima ekonomske politike, koji nisu znali (ili nisu htjeli) stvoriti preduvjete da se taj strukturni problem razriješi.

Hrvatskoj, iza Irske, zemlja je s relativno najviše iseljenika u 20. stoljeću. U Hrvatskoj je također zabilježen najsporiji rast stanovnika od svih europskih zemalja te je prva europska zemlja u kojoj je 1968. stopa fertiliteta pala ispod 2,1 i – nikada više nije porasla. Istodobno, ukupno stanovništvo u prosjeku stari. Prema međunarodnoj klasifikaciji starim se stanovništvom smatra ono kod kojeg je udio osoba starijih od 65 godina veći od 7 posto. Prema posljednjem popisu, u Hrvatskoj taj je udio na razini od 17,2 posto.

Godinama se upozorava na neravnotežu u demografskom pogledu i nepovoljnom utjecaju na ekonomska kretanja, ali se ni u tragovima ne naziru elementi drukčije pronatalitetne politike. Pritom se zaboravlja da je pronatalitetna politika poticaj za „proizvodnju buduće radne snage“.

Struktura nezaposlenih odražava sve slabosti našeg obrazovnog sustava, koji je godinama zapostavljao proiz-vodna zanimanja. Hrvatska danas zapravo nema potrebni potencijal takvih radnika za bilo kakav širi investicijski ciklus. Godinama se u Hrvatskoj uništavalo kult rada, razvijajući do besmisla tezu kako se u nas ne isplati ništa proizvoditi, a da je naša „svjetla budućnost“ samo u razvoju usluga. Danak toj glupoj tezi obilato plaćamo.
Očigledno je da nam nedostaju visokostručni kadrovi u elektrotehnici i računarstvu, pa strojarstvu. Nedostaju kvalificirani građevinski radnici, tesari, zidari, elektrozavarivači, ali sve više i strojobravari, tokari. Ukratko, nedostaju specijalizirani radnici, majstori određenih struka, koji su pravi nositelji industrijske proizvodnje i bez kojih je nemoguć kvalitetan proizvod, ali i ukupan razvoj.

Analiza strukture radne snage koja se nudi preko Zavoda za zapošljavanje pokazuje da više od 80.000 ljudi nije osposobljeno za bilo kakve osim pomoćne poslove, a najbrojnija skupina nezaposlenih vrlo teško pronalazi posao, osobito u uvjetima kad industrija i obrtništvo smanjuju svoje prihvatne kapacitete.

Razlog ozbiljnom raskoraku između ponude i potražnje radne snage leži u činjenici da su dugoročniji razvoj privrede i smjerovi njenih kretanja u nas totalne nepoznanice. Logično je da se prema utvrđenim ciljevima i smjerovima priprema i potrebna kvalifikacijska struktura budućih zaposlenika, što kod nas nije slučaj. Potpuno je drukčija struktura budućih kadrova potrebna ako se razvijamo u pravcu tradicionalnih ili u pravcu visokih tehnologija. No, u jednom i drugom slučaju potrebna je – ravnoteža.

Jedno je ipak jasno: nema ozbiljnog novog zapošljavanja bez nove proizvodnje. Jedino ona može apsorbirati dio sada raspoložive i buduće nove radne snage. Konačno, u prerađivačkoj industriji Hrvatske bilo je 1990. godine 562.000 zaposlenih; danas ih je ispod 200.000. Gotovo je tragično i groteskno da se, na primjer, na Zavodu nude tisuće strojara i brodograditelja, a da se istodobno traži njih samo stotinjak.

Ili, stručnjaka za elektrotehniku gdje je omjer onih koji traže posao i tražitelja zaposlenika čak 175 prema 1. Groteskno je u tome što privreda treba te radnike, ali oni nemaju gdje raditi, jer smo uništili industriju, posebno prerađivačke kapacitete.

Jasno, ta neravnoteža pokazuje da su u tim uvjetima znatno teži, složeniji i urgentniji problemi sve izrazitije oskudice radno sposobnog stanovništva, adekvatno kvalificirane radne snage i razumnog ukupnoga privrednog razvoja.
Trajne zablude ekonomske politike
Do besmisla smo razvili ideju kako se u Hrvatskoj gotovo ništa više ne isplati proizvoditi, zapostavljajući pri tome vlastitu pamet, razvoj i vlastiti proizvod. U posljednje vrijeme kao da smo se malo osvijestili, shvaćajući da se bez udjela industrije na razini 25 do 30 posto u BDP-u teško mogu postizati makroekonomski ciljevi, koji polaze od relativno visokih stopa ekonomskog rasta.

No da bismo postizavali i održavali takve visoke stope potrebni su snažniji društveni napori, prije svega konkretna, ne samo regulativna podrška razvojnim ciljevima i izvoznoj orijentiranosti cijelog gospodarstva, što zasad uvelike izostaje. Nova industrijalizacija ne može se provoditi sa starom tehnologijom, zaostalom opremom i preživjelim idejama.

Analize stanja u hrvatskom gospodarstvu pokazuju da poslovni sektor – ako uopće želi imati kredibilitet – mora odlučnije i dosljednije zastupati teze da samo konkurentnost, inovativnost, jačanje izvoza i jasan sustav vrijednosti na osnovi zajedničkih ciljeva mogu dovesti do promjena u trendu i ukupnome ponašanju. Sva ozbiljna upozorenja više su nego alarmantna: u većini ključnih pokazatelja konkurentnost Hrvatske ozbiljno zaostaje za razvijenim tranzicijskim zemljama.

Dosta smo se hvalili našim znanjima na području IC-industrije smatrajući das mo se na tom području najviše približili novim industrijama. Pljusku smo, međutim, dobili gubitkom šest mjesta na ljestvici konkurentnosti na tom području.

Hrvatska nema jasnu razvojnu, posebno industrijsku politiku. Uvijek iznova s velikom nelagodom ponavljamo da smo tijekom proteklih dvadeset godina izgubili snažne poluge industrijskog razvitka i osjetno smanjili udio industrije u stvaranju BDP-a. Najtragičnije je da smo od 1990. do danas u prerađivačkoj industriji izgubili više radnih mjesta nego što ih sada imamo u tom dijelu proizvodnje.

Perjanice hrvatske izvozne industrije ostale su bez perja, a nove nismo ni stvarali niti imamo ideju kako ih stvarati. Jednostavnije rečeno, Hrvatska ne zna kuda ide!
Uzmimo primjer obućarske industrije. U posljednjih deset godina ova je industrija izvezla u vrijednosti od 3,2 milijardi USD i, sa svim slabostima, još uvijek je jedna od naših izvoznih perjanica. Stavimo li taj podatak u neku jasnu korelaciju s onim što su dosadašnje Vlade učinile za modernizaciju i tehnološko osposobljavanje ove industrije, dobivamo porazne rezultate.

I nije važno samo da je ova grana i dalje jedan od najvećih izvoznika već je jedna od industrija koja zapošljava i velik broj radnika, posebno ženske radne snage. Dakle, ispunjava dva najvažnija zadatka koji postavljamo pred gospodarstvo: izvoz i zapošljavanje.

Sigurno je da kožarsko-obućarska industrija – ili tekstilna odnosno drvoprerađivačka – nisu naša svjetla budućnost. Ali, dok ne stvorimo nove okvire industrijske politike, moramo (o)čuvati ono što imamo i što donekle funkcionira. Bez te tri industrijske grane broj zaposlenih u industriji smanjio bi se za daljnjih 30-ak tisuća. Pritom faktor zapošljavanja i izvoza sigurno nije nebitan za kreatore ekonomske politike.

Najbolji, a zapravo jedini, realni model razvitka jest ukupno osnažena izvozna orijentacija koja potiče stalan rast, novo proizvodno zapošljavanje i uravnoteženje trgovinske bilance. Na to nas pojačano prisiljava sve nepovoljnija slika ino-zaduženja. Kada medijski kritičari žele naglasiti dramatičnost hrvatske ekonomske sadašnjosti najčešće mašu podatkom o (sadašnjih) 370 tisuća nezaposlenih i neizrečenim očekivanjem da će se dimenzije te armije smanjiti.

Nažalost, klatno sve naglašenije ide na negativnu stranu. U tom se očekivanju krije krupna zabluda naše dugogodišnje ekonomske politike. Izlazak iz krize, kako rekosmo, pretpostavlja visoke stope rasta uz novu industrijalizaciju i novo zapošljavanje. Jedno i drugo godinama izostaje.

Ma koliko stanje bilo nepovoljno, Hrvatska nema širokog izbora: moramo se prihvatiti nove proizvodnje, revitalizirati industriju, stvoriti manevarski prostor za visoke stope ekonomskog rasta, a time odgovoriti i na sve naglašenije zahtjeve stanovništva koje bi željelo osjetiti blagodati ukupne gospodarske i razvojne politike. To znači da stvari i prioritete u gospodarskoj filozofiji i politici teba postaviti naglavce.
Najvažniji je, u svakom slučaju, povratak cijeloga društva realnoj ekonomiji, bez virtualnog blagostanja zasnovanog na prevelikom zaduživanju stanovništva. Odgovor je u stvaranju realnih preduvjeta i poticaja (ne samo materijalnih ili financijskih) da se razvija poduzetnički duh, da se pri ulasku u novi posao razmišlja o širem tržištu,što uključuje odmah i razmišljanje o izvozu, i da se nastoji domaćom proizvodnjom, kvalitetom i prihvatljivom cijenom, supstituirati preveliki uvoz svega i svačega.

Odgovor je, konačno, u rasterećenju privrede, smanjenju javne potrošnje, racionalnijoj javnoj upravi, boljim mehanizmima prikupljanja poreza, smanjivanju raznih doprinosa, prireza i drugih davanja koja guše proizvodnju i poduzetništvo.

Nažalost, ni najnoviji Proračun ne pokazuje da se logika pogrešnog modela ekonomske politike imalo mijenja.
NAPOMENA: Podaci za BDP odnose se na 2010. godinu. Podaci su objavljeni u „Der Fischer Weltalmanach 2012“, i činjenica da ne raspolažemo najsvježijim usporednim podacima nimalo ne umanjuje njihovu vrijednost, jer govori o stvarnom stanju i nekim međuodnosima unutar gospodarstva tih zemalja kad je riječ o razini udjela industrije u BDP-u i korelaciji s izvozom.

Izdvajamo iz broja:
Značenje i važnost obiteljskog biznisa
Održana konferencija IZVOZ – MOTOR RAZVOJA
Hrvoje PAUKOVIĆ, direktor Hrvatskog ureda za osiguranje
Basler osiguranje Zagreb
U Croatia osiguranju individualni pristup dio je misije i strategije
Grawe osiguranje – odgovorno određivanje cijene premije
Anton Kovačev, predsjednik Uprave Hrvatske banke za obnovu i razvitak
Tržište nekretnina
Društvena odgovornost u opskrbi nedovoljno razvijenih područja i otoka
Marketing = inovacija u MSP
Put prema uspješnoj marki
Najveća investicija u povijesti JGL-a
S A D R Ž A J - 2 - 2013
Arhiva
   
 
 
Tražilica
 
 
Newsletter

Želite li primati
gospodarske novosti
na Vaš e-mail?
Prijavite se odmah!

E-mail:
Anketa