|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
mr.sc. Stipan Bilić
|
|
|
|
|
Proizvođač je u prijašnjem stoljetnom gospodarskom sustavu imao dominantan status jer je u proizvodnji stalni manjak roba prisiljavao narod na proizvodnu i obiteljsku samodostatnost, pa u takvim uvjetima trgovac nije morao imati školsku spremu, ali je bilo važno pokazati posebnu nadarenost i vještinu za pronalaženje i roba i kupaca. Takvo stanje trajalo je stoljećima, a trgovačka dovitljivost i vještina bili su sinonimi za trgovanje.
Promjenom proizvodnog sustava, razvojem masovne proizvodnje i ponude, znanje o proizvodnji koncentrira se kod proizvođača koji zahtjeva od trgovca stručnost i vještinu za prodaju roba. Istovremeno, razvoj opće naobrazbe stvorio je potrebu za standardiziranjem znanja i trgovačkih vještina, a svaki je trgovac, u okviru svojega poslovanja, morao poznavati osnovne osobine roba, biti sposoban komunikator i istovremeno, morao je poznavati pravo, osnove o vođenju trgovačkih knjiga, računovodstvo i sl.
Sustav školovanja trgovaca, po prirodi svakog školskog sustava, razvio je nagon samoodržanja, ali je i proširivao vještine i znanja koja su potrebna trgovcu, iako je rijetko koji trgovac imao priliku koristiti sva znanja stečena tijekom školovanja. Taj školski sustav, potican nagonom samoodržanja, licencirao je trgovačku školsku spremu kao preduvjet za rad u trgovini i poslovima vezanim za trgovanje. Ukratko, licencirana školska sprema bila je uvjet za trgovca, a tu spremu tražile su i nametale poslovne norme i proizvođači, koji su marketing prodaje prepustili trgovcima. Takav okvir osiguravao je jak i čvrst položaj trgovine i krajne prodavaonice pa i one najmanje.
|
Kod nas je socijalistički sustav preuzeo sve forme poslovanja iz pred-komunističkog vremena, pa tako i propisanu školsku spremu koja je u jednoj fazi svima koji su je stekli garantirala zaposlenje u trgovini, a pritisak na zapošljavanje trgovaca bio je takav da su trgovačka poduzeća imala pet-šest puta više zaposlenih u odnosu na promet i potrebe. Osim toga, razno-razni zaposlenici u trgovini i izvan nje stjecali su diplome trgovaca u razno-raznim školama, pa su imali licencu trgovca iako nisu nikada ovladali svim znanjima koje je pružano u solidnim trgovačkim školama. Znajući za te propuste u naobrazbi, država je organizirala raznorazne obuke, ispite, preglede i sl., koji su imali smisla kod prvog zaposlenja, ali ih kao praksu ponavlja svakih par godina što nema nikakvog smisla ni svrhe, budući da se putem tih državnih ispita i pregleda licenciraju trgovci, ti nepotrebni ispiti i pregledi dokidaju smisao trgovačkih škola. Kako školska sprema nije jedina licenca, već svatko može dobiti licencu za rad u trgovini ako položi propisane ispite i obavi propisane preglede, što to se sve periodično ponavlja i plaća, ovom slučaju bit je u tome da svi ovi ispiti i pregledi postoje kao oblik osiguranja dodatnog honorara za radnike u državnoj upravi koji obavljaju preglede i sve moguće provjere i ispite, a državne inspekcije najviše paze da se obave ti pregledi koje plaća poduzeće.
Dugogodišnja praksa razno-raznih škola i nepotrebnih državnih pregleda i ispita degradirali su trgovačke škole kao kvalitetan sustav učenja i stjecanja znanja i vještina, koje same po sebi jamče stručan i kvalitetan rad nositelja dokumenta o završenoj trgovačkoj školi.
U ovom vremenu, kada je se kod nas odvijao proces degradiranja školskog sustava koji je obrazovao trgovce, u svjetskom gospodarstvu događale su se značajne promjene. Naime, proizvodna poduzeća nastoje ovladati marketinškim aktivnostima i u potpunosti i nastoje eliminirati značaj trgovca i stvoriti poslovni sustav koji će omogućiti proizvođaču sveopću kontrolu proizvoda od proizvodnje do potrošnje. Takvom proizvođaču nije potreban obrazovan trgovac koji će proizvođaču diktirati uvjete za prodaju, već mu treba «jeftin» trgovac, a sveukupno znanje o svojim robama koncentrira u svojim službama pa obrazovani stručnjaci izvan njegove kontrole nisu pomoć već smetnja i zapreka.
Na takav izazov trgovina je odgovorila vlastitom koncentracijom i globalizacijom. Tako su nastala najveća poduzeća, što je ranije bilo nezamislivo, a najveće svjetsko poduzeće po ostvarenoj realizaciji «WAL-MART» je trgovačko poduzeće, koje se bavi prodajom proizvoda za svakodnevnu potrošnju. I u najnovije formiranim velikim koncentracijama trgovačkih poduzeća, znanje je koncentrirano u središnjici, a suvremena tehnologija poslovanja kod mnogih roba, u trgovini, isključuje potrebu za univerzalno obrazovanim trgovcem već postoji potreba za jeftinom radnom snagom i visokostručnim poslovnim sustavom.
|
Ma što mi mislili o ovim trendovima i žalili za dobrim i obrazovanim trgovcima koji su pogađali naše želje, ovaj proces je svjetskih razmjera i mi možemo žaliti za nizom nekadašnjih zanata npr. «sedlara», ali danas takve zanatlije nisu potrebne, te je isti proces budućnost jednog dijela trgovaca.
U razvijenim zemljama, npr. u SR Njemačkoj troškovi osoblja u odnosu na promet prehrambenih proizvoda su 13,7% (zdrava hrana 20,2%), trgovinu tekstilom 21,5%, trgovinu obuće 22,5%, trgovinu rasutom robom 19,2%, a u prosjeku kod trgovina na malo su 18,2%. Međutim, troškovi osoblja u potrošačkim centrima su 9,8%, a u robnim kućama su 10,0% iako robne kuće prodaju najviše 70 % prehrambenih proizvoda.
Usporedbe radi, iako podaci nisu prikupljani istom metodologijom, ali su indikativni, u SR Hrvatskoj troškovi osoblja činili su 7,7% od maloprodajne cijene, u Austriji 11,1%, u Francuskoj 10,3%, što ukazuje na siromaštvo naše trgovine koja iz ekonomskih razloga mora smanjivati troškove rada, a time postaje sve manje važno zapošljavanje osoblja kojemu završena škola, u ovom slučaju trgovačka, daje pravo na veća primanja, što je ekonomski neprovedivo za trgovinu koja je siromašna.
Naime, ove trendove trgovina ne nameće iz osobne zloće i pohlepe već zbog toga što masovna prodaja ne traži stručnost već nisku cijenu rada pa nekvalificirani radnici zadovoljavaju potrebe prodaje, jer marketinške aktivnosti u potpunosti stručno servisiraju proizvođač i centralno upravljačko poslovni sustav trgovine, a suvremena informacijska tehnologija ne zahtjeva od prodavača znanja knjigovodstva, niti računanja, niti usitnjavanja roba pa ispisivanje računa, jer se sve to dobije gotovo, a radnik u trgovini treba samo robu postaviti na police.
U Republici Hrvatskoj broj zaposlenih u distributivnoj trgovini je cca 270 000, a (podaci za 2 000.g.) u trgovačkim djelatnostima cca 154 000, od je toga u trgovini na malo zaposleno 58 000 ljudi. Budući da je cca 50% prodavaonica u vlasništvu poduzeća trgovine na malo, kod nas se može ocijeniti da je u maloprodaji angažirano gotovo 100 000 radnika. Međutim promet po zaposleniku u trgovini na malo kod nas je cca 70 000 EUR-a, a u SR Njemačkoj cca 250 000 EUR-a. Malen promet po zaposlenom i prevelik broj zaposlenih u trgovinama u odnosu na promet degradira stručnost i znanje, jer ako jedan posao obavljaju 3-4 osobe zaposlene u trgovini uz ukupna manja primanja od jednog zaposlenog u SR Njemačkoj tada ne dominira stručnost, znanje , postupanje s kupcima i sl., već dominira borba za očuvanje svakog radnog mjesta pa je iluzorno očekivati borbu za dignitet struke, a povremene akcije sindikata ili sličnih udruga koriste samo vlastitoj promociji tih institucija.
|
Nama ostaje promisliti i definirati razvoj školske spreme za potrebe trgovine i trgovanja, polazeći od naših uvjeta i svjetskog iskustva. U prvom redu u velikim prodajnim sustavima i u sustavima koji prodaju osnovne proizvode potrebno je puno manje radnika nego do sada, a od tih radnika samo manji dio treba za obavljanje poslova, školsku spremu trgovca. To ujedno znači da najmasovnije prodaje danas ne trebaju trgovce sa završenom školom, a tražiti to propisima ili drugim odlukama nije razumno niti opravdano, jer bi onda istu školsku spremu trebalo tražiti i od prodavača na gradskim tržnicama.
Školovani trgovci imaju prostor za rad u svim onom sektorima trgovine koji moraju imati troškove rada u maloprodajnim cijenama većim od 15%, a gore su navedeni neki segmenti kao primjer. Ni u ti sektorima neće opstati školovani trgovci ukoliko se ne donesu uzance pojedinih grupacija u trgovini o prometu roba u kojima moraju definirati za koje vrste prodaje treba imati propisanu školsku spremu te se bez potrebne završene škole ne bi se mogli zapošljavati radnici u prodaji, niti imati prodavaonicu. To je ujedno i dobar put za zaštitu od nelojalne konkurencije koja zloupotrebljava nezaposlenost, pa u prodaji angažira nekvalificirane radnike i tako nelojalno konkurira solidnim trgovcima.
Ukratko, školska sprema u trgovini zbog marketinških aktivnosti proizvođača i velikih trgovačkih sustava u jednom dijelu postaje suvišna i nema perspektive razvoja paralelno s razvojem prometa. U drugom dijelu trgovine školska sprema za certificiranje rada u trgovini ima opravdanja opstati ako se pravovremeno poduzmu mjere definiranja grupacija koje potrebuju školovane trgovce te takav izbor treba zaštiti uzancama ili na neki sličan način. Kukanje za nestankom školovanih trgovaca neće nam pomoći ukoliko sami trgovci ne definiraju jasne ciljeve i ne predlože njihovu zaštitu i to sve uz uvažavanje realnih ekonomskih kategorija.
|
|
 |
|