|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ana Knežević
|
|
|
|
|
Nedavno sam u «Večernjem listu» pročitala pismo jedne čitateljice koja piše da nije najveći problem u trgovini to što su prodavaonice otvorene nedjeljom, već je problem što u trgovini može svatko raditi, pa tako njezina susjeda koja je po zanimanju frizerka prije podne radi kao prodavačica, a poslije podne u «fušu» radi kao frizerka, dok je njezina kćerka po zanimanju prodavačica nezaposlena.
Ovo je samo mali segment postojećeg neoliberalnog stanja u trgovinskoj djelatnosti, jer od 1996. godine nema niti jednog propisa koji određuje potrebne stručne spreme za pojedina zanimanja u trgovini. Naime, u veljači 1996. godine, stupio je na snagu novi Zakon o trgovini, koji je između ostalog određivao ministar nadležan za trgovinu, dužan donijeti pravilnik o potrebnim stručnim spremama u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu zakona. Od tada je prošlo sedam godina i izmijenilo se 5-6 ministara, ali ni jedan nije donio navedeni pravilnik.
Posljedica je da danas imamo uglavnom situaciju navedenu na početku, da kao prodavači rade radnici svih drugih zanimanja, dok prodavači školovani u trgovačkim školama završavaju na burzi, tako da je danas na zavodima za zapošljavanje najviše KV i VKV trgovaca – oko 18.000. Postavlja se pitanje čemu onda i dalje postoje stručne trgovačke škole, čemu se onda obrazuju tisuće novih prodavača svake godine.
Sindikat stalno upozorava na ovaj problem, no do dana današnjeg nismo dobili trezvenog odgovora, osim nekih sporadičnih odgovora iz Ministarstva gospodarstva da ni u Europskoj uniji nije više propisana stručna sprema već se obrazovanje i osposobljavanje vrši prema potrebama i zahtjevima kompanije.
Ovo je samo djelomično točno, u EU je uvijek propisano potrebno obrazovanje i stručna sprema, a dodatno obrazovanje i osposobljavanje se stalno vrši, jer je ovo vrijeme velikih promjena, koje traži stalno usavršavanje.
|
«Sposobnost da učite brže od svojih konkurenata, može biti jedina održiva konkurentska prednost» rekao je Arie de Geus, koordinator strateškog planiranja u Royal Dutsh/Shellu. Kako svijet postaje sve povezaniji, a poslovanje sve složenije i dinamičnije, rad mora postati učeći. Više nije dovoljno da postoji jedna osoba koja uči za organizaciju – neki Ford ili netko drugi, više nije moguće «pronaći rješenje» na vrhu, a da svi drugi slijede naređenja «velikog stratega». Organizacija koja će se doista isticati u budućnosti bit će organizacija koja će otkriti kako se mogu iskoristiti prednosti i sposobnosti ljudi da uče na svim razinama organizacije.
Suvremene uvjete poslovanja obilježava razvoj nove ekonomije – ekonomije znanja koja donosi kvalitativna nova pravila igre. Suvremeni uvjeti poslovanja – prvenstveno u vidu složenosti, brzine i intenziteta promjena u okruženju uvjetuju u sve većoj mjeri opstanak organizacije sposobnošću aktiviranja intelektualnih potencijala svih članova organizacije. To znači da nije dovoljna samo brzina učenja menadžmenta, već presudnom postaje brzina učenja ukupne organizacije – svih njezinih članova.
U godišnjem izvješću o konkurentnosti Hrvatske za 2002. godinu navodi se da je stručna osposobljenost radne snage i sposobnost zaposlenih da kontinuirano poboljšavaju kvalitetu, te usvajaju nove tehnologije, ključna odrednica poboljšane konkurentnosti Hrvatske.
Kako zbog strukturnih razloga Hrvatska nije u mogućnosti održavati svoju konkurentnost smanjenjem cijena rada ili deprecijacijom tečaja, jedino je dugoročno rješenje povećanje dodane vrijednosti po zaposlenom putem poboljšanja obrazovne kvalitete zaposlenih i sustava obrazovanja.
Međutim, poduzetnici ocjenjuju obrazovanje i stručno usavršavanje nešto lošijim u odnosu na ukupnu ocjenu hrvatske nacionalne konkurentnosti.
U usporedbi s drugim zemljama, kvaliteta javnih škola ocijenjena je osjetno lošijom, što znači da kvaliteta javnih škola nije čimbenik konkurentske prednosti poduzeća. Ta je razlika posebno izražena u odnosu na Češku, Sloveniju, Slovačku i Mađarsku čija poduzeća uživaju kvalitetno obrazovanje koje je iznad opće konkurentnosti tih ekonomija.
|
Brojnost znanstvenika i inženjera te dostupnost specijalnih usluga istraživanja i izobrazbe u Hrvatskoj ocijenjena je relativno boljom, no ipak znatno lošije u odnosu na usporedne zemlje Srednje Europe.
U odgovorima na pitanje Europske komisije naša Vlada je u Poglavlju 18. obrazovanje i osposobljavanje navela sljedeće:
«Republika Hrvatska je sučeljena s izazovom prilagodbe obrazovnog sustava tržišnom gospodarstvu i razvoja društva kao demokratskog i pluralnog.
Obrazovni sustav nastoji obrazovati visokokvalificiranu radnu snagu, povezati obrazovanje s tržištem rada te pružiti mogućnost cjeloživotnog učenja.
Reforma strukovnog obrazovanja i osposobljavanja koja je započela s provođenjem projekta CARDS-2001 ljudski potencijal: Strukovno obrazovanje i osposobljavanje definira sljedeće strateške ciljeve strukovnog obrazovanja i osposobljavanja:
- uspostaviti i razviti osnove za moderan, fleksibilan i visokokvalitetan sustav strukovnog obrazovanja i osposobljavanja koji je sposoban odgovarati na potrebe tržišta rada
- unaprijediti postojeće i izgraditi nove institucionalne okvire na nacionalnoj i regionalnoj razini, nužne za daljnju decentralizaciju u upravljanju i financiranju strukovnog obrazovanja i osposobljavanja
- osigurati stupnjevanost sustava strukovnog obrazovanja i osposobljavanja s jasno definiranim ciljevima, trajanjem i oblikovanim kurikulumom koji osigurava teoretsko znanje i razvoj praktičnih vještina i sposobnosti te sukladno tome uspostaviti harmonizaciju sustava s europskim modelima.
- stvoriti preduvjete za održivu vertikalnu i horizontalnu prohodnost u stjecanju zanimanja i time osigurati transparentnost i atraktivnost sustava za mladu populaciju
- ojačati kapacitete strukovnih škola i lokalne uprave i samouprave kako bi učinkovitije zadovoljavale potrebe lokalnog (regionalnog gospodarskog) i slijedile primjere dobre prakse
- osigurati i promicati sudjelovanje socijalnih partnera u razvoju strukovnog obrazovanja i osposobljavanja.
Što se od ovoga treba učiniti u djelatnosti trgovine?
|
Prema ocjeni Ekonomskog instituta u Zagrebu radna snaga u trgovini je zapuštena – premalo se ulaže u njihovo osposobljavanje i usavršavanje i potplaćena je s izuzetno niskim plaćama.
Sindikat stalno upozorava poslodavce da je trgovina uslužna djelatnost i da kvaliteta usluge najviše zavisi od zadovoljstva radnika i da robu neće prodati ni najbolje uređeni interijer, ni najskuplja oprema, već samo uslužan i zadovoljan radnik.
Na žalost, velika ekspanzija trgovine u Hrvatskoj dovela je do devastacije njenih osnovnih vrijednosti, jer je najvažnije stvar postala trka za profitom, a sredstva se ne biraju.
Obrazovni sustav za trgovinu nije usko povezan s društvima koje će sutra trebati radnu snagu – praksa koju učenici i studenti provode, odrađuje se najčešće reda radi, a praktikanti se tretiraju kao potrkala, koja moraju prihvaćati sve one poslove koje zaposleni ne vole raditi.
Umjesto da ih se upozna sa svim poslovima i njihovim sustavom poslovanja, tjera ih se da čiste, donose i odnose robe, donose kavu i gablec i sl.
Zaposleni se osposobljavaju samo onda kad to poslodavac smatra da je potrebno, najčešće na uštrb svog slobodnog vremena, a negdje moraju i sami plaćati, iako se osposobljavaju na zahtjev poslodavca.
O onome što prodaju većina zaposlenih jako malo zna – to je naročito prisutno u tzv. buticima gdje se vrlo često prodaje roba sumnjive kvalitete, pod firmom prave kvalitete, a prodavačice najčešće pojma nemaju što prodaju (sirovinski sustav, oznaka za kožu, način održavanja itd.)
O genetski modificiranoj hrani prodavači jako malo znaju iako ju moraju prodavati, a primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača prodavači isto jako malo znaju – nedavno je nastala cijela zbrka oko vrećica sa znakom i reklamom društva, jer većina prodavača nije znala što im je činiti.
Dakle, izostala je temeljna informacija, jer uprave društva nisu na vrijeme upoznale zaposlene s obvezama iz Zakona i pravima potrošača.
Dakle, kad se u vrhovima vlasti smatra da ne treba propisati nikakvu stručnu spremu za trgovinu, onda se to isto bjelodano svaki dan u praksi vidi kako izgleda.
|
Osim toga kod nas su vrlo nezgodno pomiješane vlasničke i upravljačke funkcije, ima puno «gazda» u našoj trgovini, koji nemaju potrebno obrazovanje, ali vrlo suvereno vedre i oblače u svojoj kompaniji - a tu osim znanja, nisu potrebni ni zakoni – jer se ignorira Pravilnik o minimalno tehničkim uvjetima za obavljanje trgovine, Zakon o radu, Pravilnici i odluke o radnom vremenu, Zakon o zaštiti na radu itd.
Većina poslodavaca smatra da ne treba ništa učiti, jer je dovoljno to što su poslodavci, a zaboravljaju ona osnovna načela koja smo naveli na početku - da uče brže od konkurenata.
Današnji zaposlenici u trgovini nisu uglavnom osposobljeni za siguran rad, o svojim pravima na poslu znaju još manje (pogotovo ako nisu sindikalno organizirani), a o upravljanju i suodlučivanju ne znaju gotovo ništa.
Naši poslodavci razvijaju podanički mentalitet, u kojem je uloga radnika da rade i šute, a uloga vlasnika da što prije i što više zaradi, najčešće ne birajući sredstva. Samo 9% naših kompanija ulaže u stalno obrazovanje zaposlenika.
Nedavno sam saznala interesantan podatak – vlasnik i direktor jedne kompanije svakom zaposlenom kojem daje otkaz (a daje ih vrlo često) odbija tisuću kuna od plaće na ime obrazovanja, stečenih znanja koje je «stekao» radeći u toj firmi, a rade uglavnom prekovremeno, za plaću koja se isplaćuje u bonovima.
Ovo je samo mala ilustracija onoga što se svakodnevno u našoj trgovini dešava, na mukotrpnom putu prema Europskoj uniji uz cjeloživotno učenje i učeću organizaciju.
Sindikat trgovine Hrvatske je na svojoj IV. Skupštini održanoj prošle godine usvojio Programsku deklaraciju «Djelovanje sindikata u 21. stoljeću» u kojoj navodi:
|
Uz afirmaciju ljudskog rada u proizvodnom smislu te intelektualnog angažmana u inovacijskim procesima, neophodno je voditi računa i potrebnim znanjima.
Znanje, odnosno znanost postali su odlučujući u proizvodnom procesu. Za proizvodni, odnosno poslovni proces neophodno je osigurati različita specijalistička znanja. Uspjeh naših društava u konačnici ovisi o generiranju i upotrebi znanja.
Znanje je jedan od temeljnih resursa u novim ekonomskim okolnostima koje se nazivaju različitim imenima, poput postindustrijska ekonomija, informacijska ekonomija, ekonomija znanja te digitalna ekonomija.
U ovim okolnostima stalne inovacije su postale nužnost, a potrošači ih sve brže prihvaćaju. Vrijeme prilagodbe na radio prijemnik trajalo je 36 godina, na osobno računalo 16, a na internet svega 4 godine.
Nepotizam, korupcije i neformalne grupe kod nas su prevladavajući i najčešći oblici društvene i poslovne promocije.
Znanje ne uživa ugled koji zaslužuje. Takva situacija je posljedica društvenih odnosa u kojima su šverceri imućniji od intelektualaca, a poduzetnici koji zakonski posluju siromašniji su od onih koji izigravaju zakonske propise.
Na taj način stvoren je sustav društvenih vrijednosti unutar kojeg se cijeni izbjegavanje zakonskih i etičkih normi, pri čemu je strelovito bogaćenje bez rada društveni ideal kojem se stremi.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|