14.08.2009.
Proizvođači pšenice - krivci ili žrtve
Proizvođači pšenice tvrde da su od prerađivača i otkupljivača bačeni u ralje javnosti i podmetnuti državi da ih ona subvencionira. Za www.banka.hr govore Marina Mikšić, pomoćnica ravnatelja Hrvatskog zavoda za poljoprivredno savjetodavnu službu i Matija Brlošić, predsjednik seljačke udruge Brazda
Zahtjevi seljaka vezani za otkup pšenice povod su za razgovor o isplativosti poljoprivredne proizvodnje. Sugovornici magazina Banka u Temi tjedna su Marina Mikšić, pomoćnica ravnatelja Hrvatskog zavoda za poljoprivredno savjetodavnu službu i Matija Brlošić, predsjednik seljačke udruge Brazda.
Na početku razgovora upitali smo Matiju Brlošića zašto proizvođači pšenice iz godine u godinu traže od države da im ona zagarantira cijenu koju oni sami odrede, da im pokrije gubitke sredstvima poreznih obveznika.
Hrvatski seljaci su, na žalost, nakon uvođenja sustava potpora u poljoprivrednu proizvodnju postali ovisni o državi, rekao je predsjednik udruge seljaka Brazda.
Ulazni troškovi u proizvodnju u posljednje vrijeme toliko rastu da ih cijene pšenice poput ovogodišnje nikako ne prate. Mineralna gnojiva su poskupjela 40 posto u odnosu na prošlu godinu i ona danas čine 60 posto ulaganja u uzgoj pšenice, ustvrdio je Brlošić.
Prošle se godine, rekao je Brlošić, nije puno govorilo o pšenici zato što su tada prerađivači, mlinari, uvozili pšenicu iz Mađarske po 2,20 kuna po kilogramu.
I šutjeli su, dodao je, a danas Mađarsku nazivaju državom s jeftinom proizvodnjom. Kad su seljaci prošle godine tražili 1,70 kuna, pregovorima se došlo na cijenu od 1,50 kuna. Ove se, pak, godine govori da je u regiji pšenica jeftina, da su druge države bolji proizvođači od nas, ističe Brlošić.
„Očito postoji jedan interesni skup prerađivača i otkupljivača koji bi ove godine željeli tako reći besplatno dobiti osnovnu sirovinu za proizvodnju kruha i brašna. Vješto su nas bacili u ralje javnosti i podmetnuli su državu da ono što mi seljaci tražimo kako bismo bili na nuli, da to država subvencionira. Mi nismo tražili velike potpore od države, ali ona je jedan od najvećih krivaca što je proizvodnja pšenice roda 2009. skupa“, kaže Matija Brlošić iz seljačke udruge Brazda.
|
Pšenica s europskih burzi košta 1,10 kuna
Na činjenicu da se cijene pšenice na burzi u Budimpešti i na drugim tržištima kreću od 85 lipa do kune po kilogramu, Brlošić ističe da te cijene ne pokazuju pravu istinu.
Tvrdi, naime, da su prerađivači u drugim zemljama već kupili kvalitetnu pšenicu po puno većim cijenama, a da je pšenica koja se sada nudi po niskim cijenama niže kvalitete, odnosno da je ona višak koji nitko ne treba.
Uz to ističe i činjenicu da se na pšenicu kupljenu na burzi u primjerice Budimpešti moraju dodati troškovi prijevoza te davanja državi. „Ona u hrvatske silose ne može ući ispod minimalno 1,10 kuna. A hrvatski proizvođači su svoju pšenicu dovezli proizvođačima u silose, a da im nitko neće platiti troškove“ naglašava Brlošić.
„Nama proizvođačima pšenice je jako krivo kad dođemo u trgovinu i vidimo cijene pekarskih proizvoda, dok s našim cijenama istovremeno jedva pokrivamo troškove proizvodnje. S druge strane krajnji potrošač mora izdvojiti znatna sredstva da bi napunio svoju košaricu“, kaže Brlošić. „Da su cijene u trgovinama niže vjerujte mi da ni mi ne bismo bili toliko glasni.“
Na pitanje zašto je zasijana veća količina pšenice nego prošle godine, pa sada imamo viškove, Brlošić kaže kako je Slavonija stvorena za uzgoj uljarica i krušarica te kako hrvatski seljaci moraju proizvoditi pšenicu. Država bi trebala biti sretna da ima višak hrane.
Problem je u tome, kaže, što bi se u dogovoru s Ministarstvom trebalo odrediti kolike su količine potrebne Hrvatskoj.
|
Što proizvoditi?
Hrvatski zavod za poljoprivredno savjetodavnu službu je izdao „Matičnu knjigu biljne proizvodnje“ koja bi seljacima trebala preporučiti što proizvoditi i u kojim količinama. Zavod je upravo i osnovan kako bi seljacima odgovorio na ta pitanja i rekao im što se zapravo u Hrvatskoj isplati proizvoditi, rekla je pomoćnica ravnatelja toga Zavoda Marina Mikšić.
Kaže kako je teško mijenjati tradiciju po kojoj je Slavonija regija u kojoj se proizvode uglavnom ratarske kulture poput pšenice i kukuruza. Ali u njoj se mogu proizvoditi i daleko veće količine puno profitabilnijih kultura kao što su voće i povrće, za koje nema ograničenja ni na domaćem ni na inozemnom tržištu, kaže Mikšić.
Te kulture međutim zahtijevaju jako visoka ulaganja u proizvodnju, od izgradnje objekata poput plastenika do podizanja nasada na kojima se prvi urod može očekivati tek za nekoliko godina, naglašava Marina Mikšić.
Ta ulaganja prate poslovne banke, ali i državni HBOR kroz operativne programe koje je donijelo Ministarstvo poljoprivrede kako bi se unaprijedili sektori voćarstva, povrćarstva, cvjećarstva, vinogradstva i maslinarstva.
Ti programi, kaže Mikšić, idu preko savjetodavne službe koja je prvi kontakt za poljoprivredne proizvođače koji imaju namjeru ulagati u takvu proizvodnju.
Tržište traži visoku kvalitetu proizvoda po, naravno, niskim cijenama, kaže Mikšić. „U Hrvatskoj imate situaciju da veličina, odnosno usitnjenost posjeda rezultira visokim troškovima proizvodnje, a time i visokim cijenama proizvoda.
Poljoprivrednici ne planiraju proizvodnju prema zahtjevima tržišta i često se odlučuju za proizvodnju onih ratarskih kultura kod kojih su manja ulaganja pa je samim time i manja zarada“, rekla je Mikšić.
Problem je i nedostatna organiziranost proizvođača u zajedničkom nastupu na tržištu, kaže Mikšić, kao i nedovoljno korištenje savjeta stručnih institucija.
Hrvatska proizvodnja nije dostatna za domaće potrebe, postoji enormno velik uvoz i veliki deficit u robnoj razmjeni poljoprivrednih proizvoda.
Marina Mikšić kaže kako Hrvatska ima potencijal uzgajati velik broj poljoprivrednih kultura, ali upozorava da je problem u tome što poljoprivrednici nedovoljno koriste stručnjake i postojeće informacije koje bi im dale mogućnost da promišljaju o nastupu na tržištu i da se odlučuju za proizvodnju koju žele.
„Nije dovoljno da se samo vodi evidencija na gospodarstvu“, kaže Mikšić. „Važno je analizirati prihode i troškove, ulaganja, financiranje tih ulaganja i sve ostale elemente koji odlučuju o tome u kojem pravcu se gospodarstvo razvija.
|
Sustav potpora je socijalni program
Sustav potpora koji je uveden po uzoru na zemlje Europske unije pretvorio se u socijalni program, rekao je predstavnik seljaka Brlošić. „Mi smo na to upozoravali Ministarstvo poljoprivrede, no na žalost zato što one jesu socijalni program ne mogu se na selu očekivati neki brži pokreti prema naprijed.“
U sustavu PDV-a je 12 tisuća seoskih gospodarstava, a korisnika državnih potpora je oko 80 tisuća, nastavlja Brlošić.
Riječ je o ljudima koji imaju po hektar zemlje, koji se upišu u uredu za gospodarstvo i dobiju pravo na poticaj od, primjerice, 2250 kuna po hektaru, ovisno o kulturi, kaže Brlošić i dodaje da su tražili od Ministarstva da pravo na poticaje dobiju samo gospodarstva kojima je to osnovna djelatnost.
„Očito je da 70 posto sredstava za potpore i poticaje odlazi na socijalu. Trebalo je ukinuti poticaje za sve koji nisu u sustavu PDV-a, no politika to svake godine prolongira kako bi imala mir na selu“, kaže Brlošić.
Novi zakon o potporama koji je donesen proljetos postavlja upravo te uvjete za dobivanje potpora. Brlošić kaže kako će taj zakon, koji je usklađen sa zakonodavstvom EU, bude li provođen, donijeti pozitivne pomake.
Brlošić ipak ističe kako se hrvatski seljaci teško mogu uspoređivati s onima u Europi. Sustav poljoprivredne proizvodnje koji u tim zemljama postoji građen je pedesetak godina, dok je u Hrvatskoj takav sustav u primjeni desetak godina.
Naglašava da su u Europi većina poljoprivrednih proizvođača suvlasnici prerađivačke industrije. Igrom politike do prerađivačkih kapaciteta u Hrvatskoj su došli pojedinci, dok su seljaci na selu ostali samo sirovinski proizvođači. „Ne znam kako se izvući iz tog problema, kako se organizirati i stvoriti nešto drugo, novo“, kaže predsjednik seljačke udruge Breza.
|
Silosi su puni rupa
Skladišnica, dokument koji bi poslovanje ratarskih proizvođača učinio tržišnim, a proizvođačima omogućio između ostalog da pohranjenu robu u silosima daju kao jamstvo za kredit poslovnih banaka, te da žito prodaju u za njih povoljnijem trenutku, nije još zaživjela.
U medijima se moglo pročitati da seljaci za nju nisu spremni, no Brlošić tvrdi da njegova i druge seljačke udruge već niz godina traže da skladišnice zažive. Ove je godine donesen zakon o skladišnici, ali ona u praksi ne funkcionira. Pšenicu se nema gdje uskladištiti, kaže Brlošić. „Postoje silosi, ali da se naša pšenica uskladišti ti silosi moraju biti licencirani od strane države i vjerujte mi, država još nijedan takav silos nema.“
"Silosi su, slikovito rečeno, puni rupa i kada mi stavimo našu pšenicu u te silose, ona iscuri ni ja ne znam gdje sve. Mi imamo slučajeve gdje su ljudi prošle godine skladištili pšenicu, još je nisu prodali, a ta je pšenica otišla, nema je nigdje. Niti je čovjek dobio novce, niti svoju pšenicu može dobiti nazad. Upravo se to i sada događa", tvrdi Brlošić.
Kaže da pšenicu izvoze trgovačke kuće, ali ih ne želi imenovati. Po službenim podacima, dodaje, ove je godine izvezeno sto tisuća tona pšenice.
Predstavnici seljačkih udruga zatražili su od Ministarstva poljoprivrede da se u tu priču uključi i Državno odvjetništvo, ali još uvijek čekaju da Ministarstvo i DORH počnu ispitivati na koje sve načine pšenica nestaje iz silosa.
"Vjerujemo da bi kada bi sada institucije ušle u silose utvrdile da u njima nema sve pšenice koju su seljaci predali", ustvrdio je Brlošić. (Bankamagazin)
|
|
 |
|