|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
Hrvatskoj nedostaju sposobni menadžeri
Bitno je postići odgovarajuću razinu konkurentnosti da bismo se uspjeli othrvati žestokim naletima globalizacije i sve snažnijim pritiscima inozemnih partnera. Put do konkurentnosti vodi, uz ostalo, preko osposobljavanja kadrova i permanentnog stjecanja znanja kao najvažnijeg resursa.
Hrvatska nesumnjivo prolazi kroz povijesnu transformaciju iz gospodarstva u kojem je dominirala država u gospodarstvo temeljeno na privatnom vlasništvu. To je naročito izraženo u području trgovine, gdje je privatni sektor apsolutno dominantan.
Dva su scenarija koji se u ovom trenutku postavljaju pred Hrvatsku. Možemo pokušati povećati udjele na svjetskim tržištima robe i usluga, i to ponudom jeftinijih proizvoda i usluga, a da pritom svoju konkurentnost zasnivamo na slabo plaćenim zaposlenicima. Druga inačica i suprotna strategija je proizvodnja visoko kvalitetnih proizvoda i usluga, koje proizvode visoko obrazovani i dobro osposobljeni zaposlenici, pod pretpostavkom da su i dobro plaćeni i da primjenjuju nove tehnologije i brojne inovacije u svom radu. Ova druga strategija počiva na matrici stalnog rasta produktivnosti koji je jedini realni ključ dugoročnog povećanja plaća i životnog standarda u Hrvatskoj. Što prije to shvatimo, tim bolje za sve nas.
Slabosti obrazovnog sustava
U okviru takvog scenarija postavljaju se određeni prioriteti. Ovdje ćemo se zadržati samo na jednom od njih: obrazovni sustav postaviti tako da završene polaznike pripremi za novu ekonomsku stvarnost s kojom se sučeljava i Hrvatska, ali i svijet u cjelini. Sadašnji obrazovni sustav, nažalost, nije odgovorio na takve zahtjeve i veliki broj nesporazuma koji nastaju u praktičnom vođenju gospodarske politike proizlazi upravo iz raskoraka potreba i stanja u kojem se nalazimo i stvarne razine naših kadrovskih potencijala.
|
Nedavne predizborne čarke naših političkih stranaka pokazale su, nažalost, da naše političke elite ne vode dovoljno računa o području obrazovanja, a često i ne znaju što bi trebalo na tom području (u)činiti. Iako se ozbiljne analize pokazuju da ozbiljno zaostajemo za razvijenim svijetom u pogledu obrazovanja i stalnog stručnog obrazovanja, najmanje riječi je na tu temu bilo u javnosti. Pa i sada se nakon izbora, u vrijeme uspostavljanja nove vlasti, sektor obrazovanja nalazi na jednom od posljednjih mjesta u postavljanju prioriteta.
S druge strane, stručna osposobljenost radne snage i sposobnost zaposlenih da kontinuirano poboljšavaju kvalitetu te usvajaju nove tehnologije ključna je odrednica poboljšane konkurentnosti Hrvatske. Zapravo, Hrvatska je sučeljena s činjenicom da ne može svoju konkurentnost održavati smanjenjem cijene rada ili uvođenjem novih odnosa u tečajnoj politici. Tako kao jedino praktično rješenje ostaje dugoročno nastojanje da se povećana dodana vrijednost po zaposlenom zasniva isključivo na poboljšanju obrazovne kvalitete i sustava obrazovanja.
Treba napomenuti da Hrvatska izdvaja za javno školstvo otprilike 4 posto društvenog domaćeg proizvoda. To je za jedan indeksni poen manje od prosjeka Europske unije, ali još uvijek dovoljno visoko da bi se vlast morala odgovornije odnositi prema cijelom ovom području djelatnosti. Osobito s obzirom na činjenicu značenja i uloge obrazovanja u postizanju konačnih ciljeva transformacije hrvatskog društva: uz višu razinu kompletne društvene konkurentnosti postići i toliko željeni napredak u oblasti kvalitete življenja, odnosno porasta životnog standarda.
Nepovoljna obrazovna struktura
Kad to kažemo, imamo na umu nalaze Nacionalnog vijeća za konkurentnost koje je nedavno izašlo u javnost s ocjenom stanja konkurentnosti u Hrvatskoj. Naime, prema tim analizama proizlazi da Hrvatska ima obrazovnu strukturu stanovništva tipičnu za većinu zemalja srednje i istočne Europe. Prevladava stanovništvo sa srednjom stručnom spremom. Udio stanovništva s visokom stručnom spremom odgovara prosjeku tih zemalja. Visok je udio osoba koje imaju završenu samo osnovnu školu, čak 30,9 posto. Ohrabrujuća je okolnost da se (ipak) povećava broj djece koja završavaju srednju školu. Udio osoba za završenim studijem iznosio je, na primjer 2001. godine u Hrvatskoj samo 15,9 posto ukupne populacije. Time zaostajemo za prosjekom EU čak 5,7 indeksnih poena. A to je ogroman raskorak.
|
Analize pokazuju da u posljednjih pet-šest godina dolazi do zastoja u obrazovnoj reprodukciji. Broj diplomiranih studenata stagnira, a broj završenih studenata pokazuje i dalje tendenciju male uspješnosti samog način studiranja. Štoviše, visoko obrazovanje poprima sve više socijalnu funkciju, čime se na određeni način ublažava i onako visoka stopa nezaposlenosti. Dodajmo tome i vrlo nepovoljnu strukturu diplomiranih studenata koja postaje otežavajući balast. Naime, najveći broj diplomiranih studenata bilježimo u društvenim i humanističkim znanostima te je njihov broj povećan na ukupno 57 posto. S druge strane, broj se studenata iz godine u godinu povećava, ali taj izraziti rast ne prate potrebna ulaganja u sustav obrazovanja što bitno smanjuje i njegovu kvalitetu. Tako je odnos broja studenata i nastavnog odnosno stručnog osoblja smanjen u posljednjih deset godina s ranijih 1:10 na sadašnji 1:14. Jasno, da i to utječe na profiliranje gotovih kadrova i njihovu stručnu osposobljenost pri stupanju u okvire realne ekonomije.
Kako gospodarstvo gleda na te procese i nepovoljna kretanja? Analize već spomenutog Nacionalnog vijeća za konkurentnost pokazuju da privreda stanje u obrazovanju stručnih kadrova ocjenjuje još nepovoljnijom ocjenom no što je daje ukupnoj konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva. Tako je ocijena kvaliteta javnih škola osjetno slabija u usporedbi s drugim tranzicijskim zemljama. To, gledamo li sustav obrazovanja analitički, znači da kvaliteta javnih škola nije primjereni čimbenik konkurentske sposobnosti i prednosti pojedinog poduzeća. Ta razlika posebno dolazi do izražaja u odnosu na Češku, Slovačku, Sloveniju i Mađarsku čija poduzeća uživaju kvalitetu obrazovanja koja nadilazi opću konkurentnost. I to je jedan od bitnih razloga našeg relativnog daljnjeg zaostajanja u usporedbi upravo s tim tranzicijskim zemljama.
Što kažu poduzetnici?
Najlošijim segmentom sustava obrazovanja i stručnog usavršavanja poduzetnici ipak ocjenjuju kvalitetu poslovnih škola. Već činjenica da je Hrvatska po tom pitanju rangirana na 70. mjesto između 80 anketiranih zemalja najbolje govori o stanju u nas. Istina, u posljednje vrijeme se broj poslovnih škola s međunarodnim sudjelovanjem povećao, ali je zasad još teško odrediti i procijeniti koliko će taj 'prodor' aktivno i povoljno djelovati na promjenu ukupnoga stanja na cijeli sustav obrazovanja koji je ozbiljno poremećen.
Što reći za područje trgovine? Trgovačke škole 'izbacuju' kadrove bez praktičnoga iskustva, a u samim trgovinskim organizacijama nema dovoljno razumijevanja za uspostavu tzv. mentora koji bi radili na stalnom stručnom obrazovanju i doškolovanju tih mladih ljudi. Pogrešno je misliti da se u trgovini danas može raditi na stari način. I tu je tehnologija unijela brojne novosti, koje treba pratiti. Uostalom, oblici trgovanja gdje je prodavač na specifičan način konfrontiran s potrošačem traže i nova psihološka i niz drugih znanja.
|
|
Kad je riječ o diplomiranim ekonomistima, stvari su još nepovoljnije. Na našim se fakultetima uči gradivo od prije deset i više godina, a nedovoljno se prate nove ideje, nova dostignuća i nova načela. Već ta činjenica u začetku stvara jaz koji se kasnije produbljuje, jer ni tu uglavnom nema organiziranih nastojanja da se stvori prikladan sustav stalnog stručnog obrazovanja. Naime, danas je potpuno jasno da se bez stalnog usavršavanja i učenja vrlo teško održati na bilo kojoj poziciji, a osobito menadžerskoj.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|