|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ana Knežević
|
|
|
|
|
Zašto se u Hrvatskoj promjene vrlo sporo odvijaju, zašto su javni mediji puni nekritičnih napada i neargumentiranih napisa, kada ćemo učiniti iskorak i staviti opće dobro – modernu i perspektivnu Hrvatsku – ispred svih posebnih osobnih interesa?
To se neće dogoditi dok odgovorni ne shvate da je ovo vrijeme-početak 21. stoljeća – vrijeme stalnog učenja, promjene se tako brzo događaju da nitko više ne može i ne smije reći da je sve naučio i sve savladao i da je proces učenja za njega završen.
Uz afirmaciju ljudskog rada, te intelektualnog angažmana u inovacijskim procesima, neophodno je voditi računa i o potrebnim znanjima.
Znanje je jedan od temeljnih resursa u novim ekonomskim okolnostima koje se nazivaju različitim imenima, poput postindustrijske ekonomije, informacijske ekonomije, ekonomije znanja, te digitalne ekonomije.
U ovim okolnostima stalne inovacije su postale nužnost, a potrošači ih sve brže prihvaćaju. Vrijeme prilagodbe na radio prijemnik trajao je 36 godina, na osobno računalo 16, a na Internet svega 4 godine.
Znanje, odnosno znanost postali su odlučujući u proizvodnom procesu. Za proizvodni, odnosno poslovni proces neophodno je osigurati različita specijalistička znanja.
Uspjeh trgovačkih društava u konačnici ovisi o generiranju i korištenju znanja.
Irska je započela svoje gospodarsko čudo reformom obrazovanja, baziranom na koncepciji cjeloživotnog učenja. Hrvatska je četiri godine mandata Račanove Vlade potrošila na prepucavanje oko koncepcije reforme obrazovanja, umjesto da se sa reformom već odavno započelo.
Savez samostalnih sindikata Hrvatske na svom kongresu održanom u prosincu prošle godine pozvao je Vladu i Hrvatski sabor na izradu i usvajanje strategije o cjeloživotnom učenju, koja bi trebala ostvariti slijedeće ciljeve:
1. Djelovati na razvoju svijesti o cjeloživotnom učenju kao procesu učenja za različite potrebe, koji se provodi na trajnoj osnovi radi unapređenja individualnih znanja, vještina i sposobnosti. Cjeloživotno učenje nužno je definirati kao PRAVO radnika dostupno SVIMA!
|
2. Uspostaviti sustav stalnog ulaganja u ljudske resurse, s višestrukim učinkom: za radnike to je povećanje njihove zapošljivosti na tržištu radne snage, za poslodavce to znači imati radnike sposobne brzom prilagođavanju tehnološkim, organizacijskim i drugim promjenama što je preduvjet povećanju njihove konkurentnosti, za sindikat to podrazumijeva kolektivno pregovaranje i o profesionalnom osposobljavanju radnika, a za državu to znači aktivnim mjerama na tržištu rada postići sinergiju različitih aktera – pojedinaca, poslodavaca i institucija – u realizaciji politike pune zaposlenosti. To, nadalje, zahtijeva redefiniciju pojma “ulaganja” u ljudske resurse/obrazovanje (investiranje novca ali i vremena i to svih zainteresiranih strana: države, poslodavaca, radnika i dr.) te povećanje dijela BDP-a za obrazovanje uz mobilizaciju sredstava lokalnih vlasti.
3. Unaprijediti postojeće i uvesti nove metode učenja i poučavanja, posebice u početnom obrazovanju kao podlozi bržem i lakšem učenju (formalnom i neformalnom) u produženom obrazovanju i osposobljavanju odraslih, vodeći računa o specifičnostima učenja pojedinih kategorija - starijih osoba, invalida i dr. Od osnovnog obrazovanja nadalje mladi moraju naučiti kako učiti te razviti pozitivan odnos prema tom procesu.
4. Razvijati svijest svakog pojedinca kako je vrijeme kada se od škole do mirovine dolazilo samo s jednom kvalifikacijom/svjedodžbom nepovratno iza nas. Učiti se mora cijeli život! Procjene govore da će pojedinac tijekom radnog vijeka promijeniti prosječno pet zanimanja, što će se postići izmjenjivanjem razdoblja rada na radnome mjestu i povratka u školu!
5. Sukladno prethodnom, uspostaviti sustav kontinuiranog obrazovanja i osposobljavanja nastavnog kadra, što podrazumijeva promjenu odnosa odgovornih državnih i drugih institucija prema njima (koje ih često ostavljaju same kao puku transmisiju između “inflatornih” udžbenika i učenika) te promjenu odnosa društva prema dostojanstvu i odgovornosti te profesije. To, nadalje, podrazumijeva i promjenu svijesti nastavnika i prihvaćanje obveze stalnog učenja, ne samo o novostima neposredno vezanima uz sadržaj njihova predmeta, već usvajanje nužnih širih znanja i vještina (ljudska prava, ravnopravnost spolova, nediskriminacija, upravljanje konfliktima, timski rad, izrada i vođenje projekata, informatička pismenost, strani jezici i dr.) što proizlaze iz odgovornosti nastavnika za odgoj i formiranje mladih ljudi koji će sutra ući u svijet rada te postati aktivnim građanima participirajući u radu demokratskih institucija Hrvatske, a kasnije i Europske unije.
|
6. Osigurati veću horizontalnu i vertikalnu protočnost (među ostalim i primjenom tzv. modula) u sustavu obrazovanja kako bi se na najmanju moguću mjeru sveo broj osoba koje, najčešće stoga što s vremenom ustanove da su izabrale pogrešnu školu za zanimanje koje im ne odgovara, “ispadaju” iz sustava obrazovanja i tako (dugo)trajno ostaju bez kvalifikacija.
7. Omogućiti izjednačavanje formalnog i neformalnog obrazovanja, kako bi se radnicima koji kroz praksu, neformalnim putem, steknu konkretna znanja i vještine, omogućilo da ih verificiraju polaganjem državnog ispita te upišu u radnu knjižicu. Tijekom radnog vijeka moguće je steći i više (ovakvih) kvalifikacija, a njihova formalizacija upisom u radnu knjižicu zasigurno pridonosi većoj zapošljivosti radnika, odnosno omogućava im da u slučaju gubitka posla u kraćem roku pronađu novi. To također neposredno utječe na veću profesionalnu i teritorijalnu pokretljivost radne snage i mehanizam su borbe protiv dugotrajne nezaposlenosti. Stoga je nužno donijeti i odgovarajući zakon koji će omogućiti polaganje ispita i dobivanje priznatih svjedodžbi.
8. Usklađivanje s temeljnim postavkama, odnosima i vrijednostima europskoga obrazovnog sustava u funkciji veće ekonomske konkurentnosti, mogućnosti zapošljavanja te borbe protiv socijalne isključenosti, posebice zakonodavnom i institucionalnom harmonizacijom s EU i pregovorima o acquis communautaireu, te međusobno priznavanje kvalifikacija, svjedodžbi i diploma sa susjednim zemljama, zemljama-članicama EU i drugima - što neposredno utječe na veću teritorijalnu pokretljivost radne snage.
9. Nova znanja i vještine, pretočene u kvalifikacije, nužno moraju biti prepoznate i priznate kako od samog pojedinca kojem donose osjećaj ljudske ispunjenosti (razvijanju samosvijesti, motivacije, zadovoljstva i dr.) tako i od društva – izdavanjem diploma te, konačno, i od poslodavca - na način da radniku omogući primjenu naučenih znanja i vještina na radnom mjestu, napredovanje u karijeri, veću plaću i dr.
10. Cjeloživotno učenje podrazumijeva cjelovit obrazovni, formalni i neformalni, sustav praćen i razvijan jedinstvenom obrazovnom politikom - od vrtića do doktorske titule! Zbog toga, ali i iz razloga racionalnije državne uprave, u Hrvatskoj je nužno, za to područje, ustrojiti samo jedno ministarstvo – Ministarstvo prosvjete i znanosti.
|
11. Područje obrazovanja za rad tzv. strukovno obrazovanje te obrazovanje i osposobljavanje odraslih potrebno je, zbog njihove specifičnosti te sukladno drugim, posebice zapadnoeuropskim zemljama, regulirati posebnim zakonima, među ostalim i zato da se socijalnim partnerima osigura nužan institucionalizirani utjecaj na dio njihova curiculuma/nastavnog plana i programa: poslodavcima stoga što samo oni mogu jasno reći koja znanja i vještine i koje profesije su im nužne s obzirom na planirani razvoj poduzeća, nove tehnologije i sl., a sindikatima zbog brige o zapošljivosti radne snage i poštivanja prava radnika na kontinuirano obrazovanje i osposobljavanje. Nepostojanje takva utjecaja dosad jedan je od glavnih razloga zaostajanja sustava obrazovanja za potrebama gospodarstva!
12. Hrvatskoj je, nadalje, potrebna učinkovita metodologija praćenja potreba za specifičnim znanjima i vještinama koja će sustavno, putem socijalno uređenog tržišta radne snage i aktivnim metodama zapošljavanja, omogućiti usklađivanje potreba gospodarstva i sustava obrazovanja i osposobljavanja.
Kako je to riješeno u Europskoj uniji?
Sastanak Europskog vijeća u Lisabonu u ožujku 2000. godine odlučujući je trenutak za usmjeravanje politike i djelovanja u Europskoj uniji. Njegovi zaključci potvrđuju da je Europa nedvojbeno ušla u Doba znanja, sa svime što to znači za kulturni, gospodarski i društveni život. Modeli učenja, življenja i rada ubrzano se mijenjaju. To ne znači da se pojedinci moraju prilagoditi promjeni, već da se moraju mijenjati ustaljeni načini djelovanja.
Zaključci Europskog vijeća u Lisabonu potvrđuju da uspješnu tranziciju prema gospodarstvu i društvu koje se temelji na znanju mora pratiti kretanje u smjeru cjeloživotnog obrazovanja. Stoga se u središtu budućih promjena nalaze europski sustavi obrazovanja i osposobljavanja. Oni se također moraju prilagoditi. Zaključci Europskog vijeća u Feiri pozivaju «Države-članice, Vijeća i Komisiju …. da u okviru područja svoje nadležnosti identificiraju koherentne strategije i praktične mjere s ciljem unapređenja cjeloživotnog obrazovanja za sve. Ovaj Memorandum bavi se nalogom Europskog vijeća iz Lisabona i Feire za provođenje cjeloživotnog obrazovanja. Njegova namjera je da diljem Europe pokrene raspravu o sveobuhvatnoj strategiji za provođenje cjeloživotnog obrazovanja na individualnoj i institucionalnoj razini, te na svim područjima javnog i privatnog života.
U okviru Europske strategije za zapošljavanje, Komisija i Države-članice definirale su cjeloživotno obrazovanje kao akvitnost učenja za sve namjene, koje se provodi na trajnoj osnovi s ciljem unapređenja znanja, vještina i sposobnosti. To je radna definicija usvojena u ovom Memorandumu kao polazna točka za daljnju diskusiju i djelovanje.
|
Cjeloživotno obrazovanje više nije samo jedan aspekt obrazovanja i osposobljavanja; ono mora postati vodeće načelo za pripremu i sudjelovanje u čitavom nizu konteksta učenja. U narednom desetljeću mora doći do realizacije ove vizije. Svi koji žive u Europi, bez iznimaka, trebali bi imati iste mogućnosti kako bi se mogli prilagoditi zahtjevima društvenih i gospodarskih promjena i aktivno sudjelovati u oblikovanju budućnosti Europe.
Okvir partnerstva trebao bi pomoći da se mobiliziraju resursi u prilog cjeloživotnog obrazovanja na svim razinama, što znači:
- izgraditi inkluzivno društvo koje nudi jednake mogućnosti za dostupnost kvalitetnog učenja tijekom života svim ljudima, te u kojem se učenje i osposobljavanje temelji prije svega na potrebama i zahtjevima pojedinaca;
- uskladiti način na koji se pruža obrazovanje i osposobljavanje, te način na koji je organiziran život uz plaćeni rad, kako bi ljudi mogli sudjelovati u učenju tijekom čitavog života i sami planirati kako će povezati učenje, rad i obiteljski život;
- ostvariti višu sveukupnu razinu obrazovanja i kvalifikacija u svim sektorima kako bi se osiguralo visokokvalitetno obrazovanje i osposobljavanje, te u isto vrijeme osiguralo da znanja i vještine ljudi odgovaraju potrebama poslova i zanimanja, organizaciji radnog mjesta i radnih metoda te
- ljude poticati i opremati za aktivnije sudjelovanje na svim područjima modernog javnog života, posebno u društvenom i političkom životu na svim razinama društva, uključujući i na europskoj razini.
Ključ uspjeha bit će u izgradnji svijest o zajedničkoj odgovornosti za cjeloživotno obrazovanje među svim ključnim sudionicima- državama, europskim institucijama, socijalnim partnerima i svijetu poduzetništva, regionalnim i lokalnim vlastima, onima koji rade na obrazovanju i osposobljavanju bilo koje vrste, organizacijama, udrugama i grupacijama civilnog društva, i na kraju, ali ne manje važno, pojedinim građanima. Zajednički cilj je izgraditi Europu u kojoj svatko želi i ima mogućnost u potpunosti razviti svoje potencijale, osjećati da može dati svoj doprinos i osjećati svoju pripadnost.
|
Zašto je ostvarenje cijelog životnog obrazovanja glavni prioritet za Europsku uniju? Postoje dva jednako važna razloga:
- Europa je krenula u smjeru društva i gospodarstva koje se temelji na znanju. Više nego ikad prije, pristup najnovijim informacijama i znanju, zajedno s motivacijom i vještinama da se ti resursi inteligentno iskoriste u vlastitu korist i u korist čitave zajednice, postaje ključ za jačanje konkurentnosti Europe, te unapređenje sposobnosti zapošljavanja i prilagodljivosti radne snage;
- današnji Europljani žive u složenom društvenom i političkom svijetu. Više nego ikada prije, pojedinci žele planirati vlastiti život, od njih se očekuje da aktivno doprinose društvu, a isto tako moraju naučiti živjeti u skladu s kulturnom, etičkom i lingvističkom raznolikošću. Obrazovanje, u svom najširem smislu ključ je za učenje i razumijevanje kako se nositi s tim izazovima.
Ove dvije karakteristike suvremenog društvenog i gospodarskog mijenjanja međusobno su povezane. One predstavljaju dva jednako važna cilja cjeloživotnog obrazovanja: poticanje aktivnog građanstva i poticanje sposobnosti za zapošljavanje. Aktivno građanstvo usmjereno je na pitanje je li i na koji način ljudi sudjeluju u svim područjima društvenog i gospodarskog života, zatim na izglede i rizike s kojima se suočavaju pri takvim pokušajima, te mjeru do koje zbog toga osjećaju svoju pripadnost društvu te pravo na riječ u društvu u kojem žive. Za većinu ljudi, plaćeni posao predstavlja nezavisnost, samopoštovanje i dobrobit, te je stoga ključ za sveukupnu kvalitetu života ljudi. Sposobnost zapošljavanja – sposobnost da se osigura i zadrži zaposlenje – nije samo glavna dimenzija aktivnog građanstva, već je isto tako odlučujući uvjet za ostvarenje potpune zaposlenosti i za unapređenje europske konkurentnosti i prosperiteta u «novoj ekonomiji». Sposobnost zapošljavanja, a isto tako i aktivno građanstvo, ovise o odgovarajućem i najnovijem znanju i vještinama koje sudjeluju i doprinose gospodarskom i društvenom životu.
Europa može i mora pokazati da je moguće ostvariti dinamičan gospodarski rast, a isto tako i ojačati društvenu koheziju. Uz naglasak da «su ljudi glavna imovina Europe i da bi trebali biti u središtu politike Unije», zaključak je da se, prije svega sistemi obrazovanja i osposobljavanja moraju prilagoditi novim realnostima 21. stojeća.
I Slovenija je poduzela značajne korake na reformi sustava obrazovanja i uvođenju koncepta cjeloživotnog učenja.
Phare MOCCA program u Sloveniji koncentrirao se na razvoj koncepata politike za niz tematskih pitanja vezanih uz poboljšanje kvalitete stručnog/strukovnog obrazovanja i osposobljavanja poput jamstva kvalitete, osposobljavanja nastavnog kadra, inovacije te predintegracijske strategije (koja je prethodila udruživanju Slovenije u Europsku uniju) za strukovno obrazovanje i osposobljavanje.
|
Nadalje, program je bio od pomoći pri razvoju zakonodavstva i operativnog postupaka u nacionalnom sustavu diploma/certifikata koji, između ostalog, omogućavaju pribavljanje certifikata za znanje stečeno na neformalni način (Temeljem iskustva/konkretnog obavljanja određenog posla bez da je radnik znanje stekao u formalnom sustavu obrazovanja. Ovo omogućava dijelu radnika sa znanjima stečenim na neformalni način da steknu diplome za određena znanja, što im omogućava priznanje stručnih kvalifikacija i bolji položaj na tržištu rada!).Time nastaje mogućnost integriranja formalnog i neformalnog stručnog obrazovanja i osposobljavanja te razvoja nacionalnog sustava određivanja stručne spreme. Visokokvalitetno strukovno obrazovanje i transparentni nacionalni sustav pribavljanja stručnih kvalifikacija također su neophodni elementi predinegracijske strategije.
Najznačajniji rezultat projekta bili su Zakon o certifikatima, koji izjednačava formalno i neformalno obrazovanje – u smislu pribavljanja međunarodno priznatih certifikata, te cijeli niz potprojekata (financiranje kroz inovativne fondove, simulacijske igre i rad u projektnim timovima, propagandni materijal za animaciju za upis u određena zanimanja, upute kako koristiti pojedine fondove EU i sl.) Najveći problemi većine sudionika projekta uočeni su u sudjelovanju socijalnih partnera, primjerice, od terminološkog neznanja da «socijalni partneri» podrazumijevaju udruge poslodavaca i udruge radnika/sindikata, pa do problema njihovog konkretnog uključenja – zamjetna je slabija zastupljenost/moć dobrovoljne udruge poslodavaca te je od socijalnih partnera na strani poslodavaca uključen cijeli niz komora (slov.-zbornice)-gospodarska, obrtnička, socijalna, liječnička i sl.
Hrvatska se također uključila u Phare program putem projekta «CARDS 2001 – Ljudski potencijali. Strukovno obrazovanje i osposobljavanje», koje se sporo odvija (Upravno vijeće održalo je tek dvije sjednice), a predstavnik Europske komisije upozorava da je projekt premalo «vidljiv» u javnosti, odnosno da je informiranost o projektu vrlo slaba.
Sindikalni predstavnik (SSSH ima svog predstavnika u upravnom vijeću CARDS-a) upozorio je na krive tendencije u razvoju institucija u strukovnom obrazovanju, na ulogu socijalnih partnera i sudjelovanje resornih ministarstava i drugih državnih institucija. Naime, Vlada je donijela je Odluku o osnivanju nacionalnog vijeća za strukovno obrazovanje i osposobljavanje, navodeći da su socijalni partneri udruge poslodavaca i sindikata, a na strani sindikata imenovan je samo jedan član – predstavnik većinskog sindikata srednjoškolskog obrazovanja. Dakle, ovo je sasvim pogrešna koncepcija, ako se radi o strukovnom obrazovanju i osposobljavanju, onda bi u ta vijeća trebali biti uključeni i sindikati pojedine struke, a ne sindikat srednjoškolskog obrazovanja, koji promiče i štiti prava srednjoškolskih profesora.
|
|
Eto zašto svi u Hrvatskoj moramo učiti; predstavnici Ministarstva europskih integracija sigurno znaju kako je EU to rješavala i ovakve se greške ne smiju događati; ako je loše započelo, ne može dobro ni završiti, a mislim a bi nakon svega svakom građaninu Hrvatske trebao biti cilj – Hrvatska u EU 2007. godine i da sve svoje snage moramo podrediti tome.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|