|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
Tema broja
|
|
|
Osnovno, niže, srednje, više, visoko, specijalističko...
dr.sc. Danko Matasović
|
|
|
|
|
|
U sustavu strukovnog i svakog drugog školovanja srednje obrazovanje zauzima središnje mjesto i općenito se smatra temeljem struke i stjecanja praktičnih znanja potrebnih za obavljanje najvećeg dijela poslova u struci za koju se učenici ili, kasnije, studenti školuju.
|
Osnovna i dopunska znanja
U takvom sustavu podrazumijeva se da su učenici osnovnim školovanjem stekli dovoljno znanja iz matematike, fizike, kemije i drugih osnovnih znanstvenih disciplina da bi mogli uspješno usvajati nova znanja potrebna u struci, praktičnom radu i daljnjem školovanju. Naravno, odmah na početku postavlja se pitanje, da li su osnovna i dopunska znanja iz tih predmeta dostatna za “one koji žele više” ili se žele dalje školovati na fakultetima i višim školama. Raščlamba strukovnih škola na trogodišnje i četverogodišnje, najčešće s istim i/ili nešto drugačijim okvirnim nastavnim sadržajima stručnih predmeta, ograničava mogućnosti i otežava upis na visoke škole i fakultete nadarenim učenicima s trogodišnjim školovanjem, zahtijeva (nepotrebno?) dopunsko školovanje radi otklanjanja manjkavosti ranijeg školovanja i stjecanje predznanja potrebnih na matičnim fakultetima. Na tim se fakultetima sustavno prati, predaje i unapređuje struka te se školuje i usavršava nastavnike za srednju razinu školovanja.
Problem nije specifičan samo za trgovačku struku (prodavači i komercijalisti), na što je upozoreno u prošlom broju našeg časopisa (S. Škrobo), nego i za druge škole i specijalnosti kojima je poznavanje robe jedan od osnovnih ili temeljni predmet strukovnog školovanja. Ista struka, s istim temeljnim znanjima predaje se u Republici Hrvatskoj na više mjesta po nastavnim programima i udžbenicima (ako ih ima) koji se međusobno nepotrebno razlikuju.
Ako smo u prošlom i ranijim brojevima našeg časopisa bili dovoljno uvjerljivi, a za takav način školovanja djelatnika u trgovačkim školama se zalažemo, više je nego očito da svatko tko rukuje ili dolazi u dodir s prehrambenom robom u sustavu nešto kupuje, oplemenjuje ili troši i da mora poznavati bar jednu kariku prije i poslije faze prehrambenog lanca u kojem djeluje. Ako se radi o istim ili vrlo sličnim znanjima po sadržaju i obimu, zašto nastavne sadržaje ne ujednačiti i međusobno ih približiti?
|
Horizontalno i vertikalno ujednačavanje
Završeni učenici trgovačkih škola u svom budućem radu moraju komunicirati međusobno (neovisno da li su završili trogodišnju ili četverogodišnju školu) i sa stručnim djelatnicima drugih struka (ugostitelji i turistički djelatnici, učenici koji su završili prehrambenu ili druge strukovne škole za školovanje djelatnika u proizvodnji i preradi prehrambene ili neprehrambene robe) kao i potrošačima sličnog ili višeg profila školovanja (ekonomisti, medicinsko osoblje, zaposlenici u vrtićima, domovima za starije osobe, organiziranoj prehrani i sl.). Ujednačavanje nastavnih sadržaja, obima i načina prezentiranja osnovnih znanja na razini struke, horizontalnog (različite strukovne škole) i vertikalnog (više i visoke škole te fakulteti na kojima se školuju specijalisti i nastavnici) školovanja je jedna od osnovnih pretpostavki dobrog sustava unapređivanja kvalitete nastave i stjecanja opće razine i specijalističkih znanja o mnogoznačnosti poznavanja robe sredine u kojoj živimo.
Sustav upravljanja kvalitetom, za koji se zalažemo, funkcionira ako onaj koji ga uvažava poznaje i podržava slobodan protok informacija, počevši od onoga što u proces ulazi preko “oplemenjivanja” u osnovnom procesu sve do korisnika, neovisno radi li se o potrošačima, višem, visokom ili specijalističkom školovanju.
O sustavu i približavanju nastave na visokoškolskim ustanovama, potrebama nastavnika i onih koji poznavanje robe predaju u srednjim strukovnim školama, nešto više u ovom prikazu.
Problem nije nov, a nije niti slučajno da smo mu posvetili posebnu pozornost sa stajališta udžbenika za poznavanje robe u trgovačkim i srodnim školama, u prošlom broju našeg časopisa: Suvremena trgovina, 28 (5) 148-150 (2003).
Napisati udžbenik u Hrvatskoj
Teme prošlog i ovog broja našeg časopisa: Obrazovanje u trgovini I. i II., podsjetila me je da sam na promociji svoj prvog udžbenika iz poznavanja robe (1988.) parafrazirao Puškina (napisati roman ili roman u stihovima – grdna razlika): napisati knjigu, seriju stručnih članaka ili udžbenik – grdna razlika. Udžbenik za specijalističke predmete u strukovnim školama, na širokom području znanja i interesa u nesređenom okruženju u kojem živimo – još gore.
|
Unaprijediti struku i slijediti suvremene dosege znanosti i tehnologije, pretočivši ih u suvisli tekst udžbenika za strukovne škole, u domaćim uvjetima mi se čini vrlo teškim, ako ne i nemogućim. Dvije do tri godine (najmanje) mukotrpnog rada između odluke da se napiše udžbenik, preko pronalaženja zainteresiranog nakladnika, usklađivanja zadanih općih parametara udžbeničkog standarda, potreba onih kojima je namijenjen, primjedbi recenzenata i zahtjeva urednika, do odobrenja u “nadređenom ministarstvu” i uporabe u nastavi, dovoljan je razlog, pored sveg ostalog o čemu smo pisali u prošlom broju, da se postavi opravdano pitanje: tko je danas uopće zainteresiran za pisanje udžbenika i unapređivanje nastave u srednjem, višem, visokom ili specijalističkom obrazovanju strukovnih djelatnika, kojima je poznavanje robe neophodan alat ili kapital u svakodnevnom radu? Ako znamo da je taj vrlo zahtjevan i stručan posao dohodovno manje interesantan, bojim se da je izbor autora udžbenika za strukovne i, posebno, više i visoke škole, prilično skučen i baca manje poznato svjetlo na tu osjetljivu problematiku.
O tome kakva je društvena skrb i podrška specijalističkim udžbenicima u školama s malim brojem učenika ili zvanjima rascjepkanim na veliki broj zanimanja moglo bilo bi se danima raspravljati bez većeg utjecaja na promjene i poboljšanje sustava.
Međutim, kao i u mnogim drugim stvarima u Hrvatskoj, situacija uopće nije tako crna, barem iz dva razloga:
- pisanje udžbenika je stručni i profesionalni izazov mnogima koji svoja znanja i iskustva iz prakse, znanosti ili nastave žele sažeti u cjeloviti pregled i edukativni program, najčešće u zadanim okvirima koje, najčešće, nisu sami postavili
- u Hrvatskoj ima dovoljno onih koji na samom početku svoje znanstvene ili profesionalne karijere nauče da razvoj, istraživanje i znanstveni rad nisu svrha sami sebi: uvijek su usmjereni prema nekoj primjeni ili prenošenju (naučavanju) znanja mlađim generacijama
i jedno i drugo vodi prema pisanim dokumentima trajnije uporabne vrijednosti i prenošenju znanja i iskustava mlađim generacijama, u čemu su udžbenici dragocjeno pomagalo koje se čita i koje razmjerno lako dolazi do čitatelja.
|
Tko, što i kako?
Naravno, takav pristup neminovno vodi prema ključnim pitanjima sustavnog pristupa zadanoj temi: odgovoru na pitanja tko je autor, tko znanje prenosi (nastavnik), a tko učenik i tko o predmetu školovanja u prvoj fazi školovanja ne mora znati gotovo ništa. Prve dvije skupine sudionika u horizontalnom procesu moraju biti stručnjaci koji dobro poznaju struku o kojoj pišu i neke osnove didaktičko-metodološke principe obrade nastavne cjeline, o kojima, najčešće, na matičnim fakultetima ne slušaju gotovo ništa. Tehničko-tehnička zanimanja i uvod u znanstveni rad na fakultetima koji se sustavno bave proučavanjem poznavanja robe ne smatraju se pripremnim studijima za nastavnička zvanja i prenošenje znanja mlađim generacijama.
U nastavnom procesu nije svejedno tko, komu, kako, kada, zašto i po kakvom nastavnom programu (zadani parametri!) predaje poznavanje robe ili neki drugi multidisciplinarni strukovni predmet na razini solidnog srednjoškolskog znanja.
Neka od razmišljanja na tu temu, sa stajališta poznavanja robe, u daljnjem izlaganju.
Praktični problemi primjene
Dvojba i predmet mnogih rasprava u gotovo svim reformama školstva - školovati uske specijaliste ili stručnjake šireg obrazovanja s mogućnošću trajnog školovanja i usavršavanja, stara je koliko i prva od mnogobrojnih reformi sustava školstva na ovim prostorima. Kako odgovoriti izazovima vremena i pratiti napredak struke, podjednako je, na nekoj višoj razini, naglašeno pri srednjem, višem i visokom školovanju. Je li rješenje u drukčijem pristupu stručnim predmetima ili sustavu trajne specijalizacije i usavršavanja “uz rad” na vrlo specifičnim poslovima i radnim zadacima na kojima će diplomirani ekonomisti, tehnolozi ili nastavnici raditi, ponovno se rješava kroz reformu Sveučilišta, u približavanju Europi i sl., o čemu će nešto više reći (i odlučiti ?) oni kojima je to struka i koji su za to pozvani i, nadam se, odgovorniji.
Ako se od učenika, koji se nakon osnovne škole počinju obrazovati za rad s namirnicama i drugom pokvarljivom robom, traži neko opće znanje iz osnovnih znanstvenih disciplina, koje ulaze u sustav poznavanja robe, od onih koji će im prenositi i tumačiti nova znanja očekuje se da su predmetom ovladali, da prate promjene i imaju odgovore na sva pitanja ili bar znaju gdje ih mogu naći.
Znanstveni i tehnološki razvoj najčešće je razmjerno spor, stupnjevit i vrlo rijetko skokovit. Sa stajališta poznavanja robe za sada se smatra da se temeljne značajke nastavnog predmeta i struke bitno ne mijenjaju unutar pet godina, ali ih treba pratiti, na njih reagirati i u nastavi ih mijenjati. Autor udžbenika ili odgovorni za nastavne sadržaje u nekom određenom razdoblju ne mogu sve izmjene unijeti u nastavni program u zadanim rokovima, ali na njih moraju reagirati i upozoriti učenike na ono što ih čeka u struci za koju se školuju.
|
Hrvatske norme koje se odnose na sustave upravljanja kvalitetom, danas su veliko olakšanje i pomoć u radu svih struka koje se tiču poznavanja prehrambene i druge robe i dobar su primjer sustavnog unošenja novina u obrazovni sustav: ne tako davne 1988. g. te norme nisu bile poznate, razrađene su i publicirane 1995., a kao Hrvatska norma prihvaćene su 996., u obnovljenoj verziji HRN EN ISO 9000:2000., na hrvatskom jeziku objavljene su tek 2003. U udžbeničkoj literaturi za poznavanje robe pojavit će se, najvjerojatnije, tek školske godine 2003/2004, a puni smisao mogle bi (ako?) naći tek u u novom udžbeniku za poznavanje prehrambene robe 2006/2007. itd. Kao ilustracija, sve izneseno dobar je primjer stanja i sporosti sustava, a dopunjava i ono što smo o tome napisali u prošlom broju našeg časopisa.
Kako su školovani oni koji nam obrazuju mlađe generacije i prate suvremena dostignuća znanosti o hrani i prehrani, poznavanju robe i metodike nastave specijalističkih predmeta, sasvim je drugo pitanje. Sadašnji sustav školovanja nastavnika opravdano otvara niz novih pitanja vezanih uz temu ovog broja našeg časopisa: tko nam i kako školovan obrazuje mlađe generacije i može li svoju prirodnu zadaću efikasno provoditi?
Školujmo kvalificirane nastavnike
Autori udžbenika i nastavnih pomagala, ako ih ima, ravnatelji strukovnih škola i drugi mogu predlagati promjene programa, ali razmjerno malo utjecati i nadzirati provedbu svojih prijedloga. Permanentno školovanje nastavnika na razini savjetovanja još je koliko toliko organizirano, na razini visokoškolske nastave vjerojatno tek u začecima, a na razini poslijediplomskog studija gotovo zanemarljivo. Dublja analiza pitanja tko, komu i što predaje u okviru “okvirnog programa” postojećih nastavnih programa najvjerojatnije bi pokazala da smo mnoga važna područja školskih programa spustili na razinu snalaženja i samostalnog odlučivanja, odnosno, na razinu “ nastavnika koji to predaju u školama”, na razini osobne skrbi za dobrobit učenika i raspoloživih (najčešće jednosmjerno usmjerenih) općih znanja, bez sustavnog uvida u potrebe i “potraživanja” onih kod kojih će se “produkt njihovog rada” zapošljavati.
|
Ukoliko sam dobro informiran, a mogu govoriti samo ono što znam, poznavanje robe za trgovce (poznavanje prehrambene robe) i ekonomiste (tehnologija i ekologija), za djelatnike u ugostiteljstvu i turizmu (prehrana i poznavanje robe), kuhare, slastičare i konobare (poznavanje robe i prehrana) predaju ekonomisti i prehrambeni tehnolozi, a u srednjim i višim medicinskim školama liječnici i, vjerojatno, još poneko, a pritom nitko od njih nema na matičnim fakultetima redovni ili izborni “pedagoški” predmet u kojem bi nešto više saznali o metodologiji i didaktičkom oblikovanju nastavnih sadržaja. Da se ono što su naučili na fakultetima razlikuje od slučaja do slučaja, te da pristupi mnogoznačnom području poznavanja prehrambene robe nisu jednako usmjereni, ovisno o tome je li težište na proizvođačima (sirovine za preradu i gotove namirnice za široku potrošnju, znanost o prehrani) ili ugostiteljstvu, kao velikom potrošaču ili, gotovo identično, domaćinstvima i sve zahtjevnijim potrošačima, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i slično. Kao što smo često isticali , osnove su uvijek iste: poznavanje prehrambene robe posebna je znanstvena i stručna disciplina, koja se osnovnim ciljnim usmjerenjima tek neznatno razlikuje prema mogućnostima proizvođača hrane (zahtjevi koje postavlja trgovina) i drugih korisnika.
O pristupu ovom i mnogim drugim problemima trgovačke struke u visokom školstvu i privatnim školama nešto više drugi autori u ovom broju Suvremene trgovine.
|
Sustav koji (ne) reagira na poboljšavanje i nova rješenja
Da “izvaninstitucionalni” prijedlozi upućeni institucijama srednjeg i visokog školstva i nosiocima organizacije nastavne djelatnosti najčešće ostaju bez odgovora, vjerojatno nije potrebno ponavljati. Pa ipak, navedimo osnovnu ideju našeg časopisa i svoje osobno uvjerenje: rješenje je u izbornim, interdisciplinarnim nastavnim predmetima za studente matičnih fakulteta i visokih škola, koji se žele posvetiti nastavničkoj djelatnosti ili specijalističko školovanje na poslijediplomskim studijima i specijalizacijama u okvirima odabranih zanimanja.
Osnovna ideja nije nešto posebno originalno. Na području zajedničkih osnova temeljnih znanstvenih disciplina (matematika, fizika, kemija, biologija) imamo korisna iskustva još iz vremena nekadašnjeg Tehničkog fakulteta. Princip je u stjecanju solidnih općih znanja, npr. s područja tehnologije, biologije, mikrobiologije, gospodarstva i slično, prema istim ili sličnim nastavnim programima osnovnog visokoškolskog sustava, a dopunu čine specijalistička znanja. S tog stajališta sasvim je svejedno hoće li će se osnove tehnologije mlijeka učiti u okviru poljoprivrednih, veterinarskih ili/i tehnoloških znanosti, važnije je da diplomirani studenti i poslodavci imaju mogućnost stalnog usavršavanja u struci prema konkretnim, u ovom slučaju nastavničkim, zvanjima za koja žele da se njihovi zaposlenici školuju ili usavršavaju. Onima koji su prema takvim “novinama” ili “konzervativizmu” (ovisno o kutu djelovanja) podozrivi posvjedočio bih dvama primjerima:
|
Na Sveučilištu u Readingu i drugim fakultetima u V.Britaniji studenti stječu osnovna opća znanja iz poznavanja robe i tehnologije “u nizu” od proizvodnje, prijema i prerade sirovina do pakiranja, čuvanja, prijevoza i plasmana gotovih proizvoda slaganjem zajedničkih elemenata i sklopova u cjelinu, bez posebnih "tehnologija” za pojedina “zanimanja” (mlinari, mljekari, uljari, konditori i dr.), što je uobičajena praksa na našem matičnim fakultetima i strukovnim školama prehrambene struke. Takav sustav objašnjavaju interesom zainteresiranog gospodarstva i društvenih djelatnosti prema obrazovanju stručnjaka općeg profila, koji će se dobrim specijalističkim školovanjem, tečajevima i drugim oblicima “školovanja uz rad” dalje osposobljavati prema potrebama poduzeća i organizacija u kojima diplomirani stručnjaci rada. Poduzetnici u, primjerice, konditorskoj, pekarskoj ili mljekarskoj industriji zainteresirani su za plaćanje školovanja u dopunskim znanjima iz djelokruga svog rada. Za specijalistička znanja, primjerice u uljarstvu, preradi ribe i zaštite okoliša, izvan općih okvira osnovnih znanja nisu posebno zainteresirani. Poslodavci ili samostalni poduzetnici načelno su zainteresirani za dobro školovane stručnjake koji će se moći dobro snalaziti u svim situacijama, primati i unapređivati vrlo konkretno poslovanje u zadanim okvirima osnovne djelatnosti i dopunski se školovati na usko specijaliziranim područjima, i na znanjima za koja bi bilo teško osigurati vrhunske informacije redovnim školovanjem.
Opća kultura (društvena i tehnološka) i uska specijalizacija su nešto čemu bi trebao težiti i naš obrazovni sustav. A to nije samo jedan ili dva strana jezika učena od prvog razreda osnovne škole, nego mnogo više – sve do vrhunskih stručnjaka koji će moći primati i unapređivati najnovija dostignuća znanosti i tehnologije iz svijeta ili ih sami stvarati.
|
Drugi je slučaj je moje osobno iskustvo s poslijediplomskim studijem Organske kemije i biokemije, koji je daleke 1962. bio organiziran kao interdisciplinarni studij na Sveučilištu u Zagrebu uz sudjelovanje vodećih profesora s Prirodoslovno-matematičkog, Tehnološkog (kasnije prehrambeno-tehnološki i kemijsko-tehnološki fakultet), Medicinskog i Elektrotehničkog fakulteta i gostujućim profesorima iz Oxforda, Ljubljane i drugih Sveučilišta, što mi je omogućilo uvid u najnovija znanja ne samo iz osnovne struke nego i osnova ondašnjih dosega informacijskih znanosti, računalne tehnike, mikro- i makro- analize, instrumentalne analitičke tehnologije i drugo, što objektivno nisam morao slušati, niti mi je bilo neophodno u “normalnom” studiju prehrambene tehnologije, izbornih tehnologija i predmeta koji se danas predaje kao poznavanje sirovina u prehrambenoj industriji i dr.
Ako mi je ondašnji sustav omogućio pristup, za tadašnje pojmove, najnovijim znanstvenim dostignućima, koji su mi dobro došli u budućem radu, zašto se ne bih založio, da se i mlađim generacijama omogući nešto slično na području poznavanja prehrambene robe i dugoga što je predmet teme ovog broja časopisa.
Poticati ulaganje u nova znanja i struku
U obilju “novih kretanja” prema stjecanju materijalnih dobara, neokapitalizma, liberalnog gospodarstva i slično ne bi trebalo zanemariti niti elementarnu činjenicu, da je ulaganje u znanje danas najprofitabilnija djelatnost, pa makar i kroz društveno koristan rad i školovanje onih koji će nam prodavati ili posluživati robu u skoroj budućnosti. Kao potrošaču različitih dobara nije mi svejedno s kakvim će znanjima raspolagati onaj koji će robu kupovati za mene, kako će mi ju prodavati i tumačiti mi njene prednosti i mane bez sankcija ili ugrožavanja svog i mog materijalnog interesa i zdravlja.
Jednostavno, ali u Hrvatskoj još uvijek komplicirano i nedovoljno izraženo.
I na kraju, ne mogu se još jednom ne osvrnuti na jedno od bitnih zapažanja iz radova na temu školovanja radnika u trgovini: pravo zaposlenika da se školuju i stručno usavršavaju i obvezu poduzetnika da mu to pravo omoguće. To nije samo stvar sindikata i zaštite ugroženih, nego opće dobro i conditio sine qua non našeg ulaska u Europu, što je sada vrlo aktualna tema, a tiče se i svekolike budućnosti, naše starosti i prosperiteta generacija koje dolaze nakon nas.
|
Nažalost, u poplavi “novih bogataša” i “uspješnih poduzetnika” sve češće se susrećemo s prilično dvojbenim pitanjem: “mora li uspješan poduzetnik biti školovan” ili “mora li odobrenje za posao koji obavlja biti formalizirano”. U prvom slučaju parafrazirao bih odgovor na slično pitanje za neke uspješne direktore bez formalne kvalifikacije - ne bi morali, ali u slučaju dvojice, istih prirodnih sposobnosti i talenata, onaj koji je školovan bit će bolji. Europska ideja o sve većoj deregularizaciji prometa i kvalitete proizvoda i usluga i prenošenja odgovornosti s države na one koji proizvode ili prodaju, ne smije se shvatiti odviše široko i liberalno. Kao što su zaštita života, zdravlja, okoliša i gospodarskih interesa potrošača “nedodirljiva” područja društvene skrbi države i svake organizirane društvene zajednice, tako se i hijerarhija obrnute piramide obveznog školovanja od osnovnog do visokog ne može prepustiti slobodnoj procjeni pojedinaca bez formalnih kvalifikacija. Ako ne možemo prepustiti konstrukciju atomskih reaktora, trafostanica ili mostova osobama bez formalnih kvalifikacija, niti upravljanje vozilima od autobusa, preko osobnih automobila do traktora, osobama bez vozačke dozvole, zašto bismo dozvolili prodaju prehrambenih proizvoda, što je teme naših prikaza, bez provjere osnovnih znanja iz poznavanja robe koja se prodaje, uvjeta njezine zdravstvene ispravnosti, zakonskih regulativa, mogućih opasnosti, njihove zaštite i drugog.
Hijerarhija znanja – da, ali ne bez nadzora i formalizirane društvene skrbi, ma kako ona bila nepopularna i, ponekad, ne najbolje objašnjena. Primjeri Tesle, Edisona, Gorkog, Hamsuna, Twaina, naših “naivaca” i tolikih drugih autodidakta s vrhunskim rezultatima, nisu najbolji – takvih je pojedinaca bilo i bit će neovisno o tome kakav sustav školstva imamo, što ne znači da se sustav školovanja ne treba normirati i obvezno formalizirati sa sankcijama protiv prekršitelja i slično.
U to želi li itko od naših čitatelja polupismene prodavače i zalaže li se za nekvalificirane nastavnike koji ne mogu odgovoriti zahtjevima vremena – iskreno sumnjam i nadam se da će i ova razmišljanja nekoga potaknuti na razmišljanje.
Možda moje ideje i iskustvo i nisu tako loši?
|
|
 |
|