|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
pripremio: Goran Pavlović
|
|
|
|
|
|
“Za uspješno servisiranje zaduženja Hrvatske potrebna je stopa gospodarskog rasta od 9,14 posto”, iznio je svoju crnu prognozu Guste Santini na stručnom skupu koji se, u organizaciji časopisa Suvremena trgovina i tvrtke Rifin d.o.o., održao 31. siječnja u zagrebačkom Hotelu Antunović. Vruća tema vanjskog zaduženja naše zemlje koju smo naslovili Inozemni dug Hrvatske - nastanak, održivost, perspektiva, okupila je dvadesetak poslovnih ljudi pretežno iz financijskoga gospodarstva te ostalih sektora javnoga života. Glavne teze predavanja dr. Guste Santinija donosimo u nastavku teksta.
|
Inozemni dug zemalja Trećeg svijeta, kojima svakako pripada i Hrvatska, može se najjednostavnije objasniti tezom Petera L. Bergera, koja govori da “nerazvijenost Trećega svijeta nije stanje koje prethodi dolasku međunarodnog kapitalizma u te zemlje, nego je prije stanje što ga taj međunarodni kapitalizam proizvodi, i to nužno”.
Hrvatska je neupitno zemlja Trećeg svijeta
U sadašnjem trenutku Hrvatska je prema svim makroekonomskim pokazateljima zemlja Trećeg svijeta, makar je, u usporedbi s tim zemljama, životni standard hrvatskog stanovništva viši u relativnim omjerima. No, dugoročno zdravlje naše nacionalne ekonomije više je negoli upitno, a dosadašnje održivo stanje poduprto je financijskom injekcijom inozemnog kapitala, koje kumulativno u ovoj godini premašuje 32 milijarde eura, kao i nesmiljenom prodajom domaćeg “obiteljskog srebra”.
Gospodarska kretanja u Hrvatskoj nikako nisu izolirana od svjetskih trendova, a nastali inozemni dug može se jednostavnim rječnikom definirati kao cijena ekonomske stabilizacije. Ukupni dug zemalja u razvoju povećao se s nešto više od 500 milijardi USD 1980. na 3750 milijardi USD u 2007. godini.
Vanjski je dug Hrvatske institucionalno nastao 1998. rebalansom proračuna i uvođenjem PDV-a, jer su gospodarstvenici u godini ranije drastično povećali uvoz prije stupanja na snagu Poreza na dodanu vrijednost.
Kola su krenula nizbrdo
I dok smo na jednoj strani imali potpuno otvoren uvoz komercijalnih roba po svjetskim cijenama, pri čemu je isključivo domaća potražnja kvantificirala količinu uvoza (koji je u Hrvatsku tekao bez ikakvih ograničenja), domaće su cijene dodatno subvencionirane politikom tečaja kune, što je za posljedicu imalo kreiranje stanja permanentne inflacije.
Podsjetimo se samo nekih statističkih pokazatelja koji će jasno potkrijepiti ove konstatacije. Razina društvenog proizvoda u 2006. godini (250 milijardi kuna), samo je nešto veća od republičkog BDP-a iz 1989. godine, a nasuprot tome je stopa nezaposlenosti od 8,9% iz 1990. ekspandirala na zabrinjavajućih 16,6% u 2006. godini.
Usprkos lanjskom povećanju zaposlenosti, gotovo 7% populacije, odnosno oko 300.000 ljudi, nije redovito zaposleno ili nije uopće zaposleno, a znatan je i broj onih koji plaću ne primaju redovito. Posebna je priča i trgovinska bilanca s inozemstvom, jer vanjskotrgovinski deficit Hrvatske u razdoblju 1995. - 2006. premašuje spomenutu vrijednost nacionalnog društvenog proizvoda u 2006. godini.
I dok je potkraj osamdesetih pokrivenost uvoza izvozom iznosila gotovo tri četvrtine, danas se spustila ispod 50 posto, a dug se središnje države na kraju 2006. popeo na više od 108 milijardi kuna.
|
Inozemna ulaganja u razdoblju 1996. - 2006. iznose gotovo 14 milijardi eura, ali nema realnih dokaza da postoji pozitivan odnos stranih ulaganja i proporcionalnog povećanja društvenog proizvoda.
Prodaja “obiteljskog srebra” danas ima odlučujuće značenje, jer je mogućnost daljnjeg povećanja inozemnog zaduživanja ograničena. Ali, što onda kada više ne budemo imali što prodati ili od koga posuditi? Nema jednoznačnog odgovora niti se stječe dojam da se važeća politika previše zamara takvim pitanjima.
Kuna – monetarni maneken
Hrvatska nacionalna valuta je monetarni maneken. Devizne pričuve HNB-a od gotovo devet milijardi dolara pokazuju da središnja banka može na isti način upravljati tečajem barem još dvije ili tri godine, bez obzira na događanja u realnom sektoru.
Bankarski je sustav gotovo u cijelosti u vlasništvu stranaca (isti obrazac slijedi osiguravateljna industrija, odnosno investicijski fondovi i fondovi mirovinskog osiguranja), koji kontroliraju cjelokupno tržište novca i kredita.
Porezna je presija na gornjoj granici izdržljivosti usprkos velikom i brzorastućem vanjskom i unutarnjem dugu te deficitu platne bilance. Rashodi su preveliki, promatramo li ih kao proporciju bruto domaćeg proizvoda, i nedostatni, ako se promatraju kao razina opće i zajedničke potrošnje.
Javna potrošnja u Hrvatskoj je previsoka pa, ako to sami ne vidimo, mogli bismo osluhnuti što nam se govori iz Europe čijim mjerilima tako zdušno težimo. Čak i prema mišljenju MMF-a države koje ostvaruju suficite u robnoj razmjeni trebale bi povećati državne rashode, dok istovremeno zemlje poput Hrvatske, s vanjskotrgovinskim deficitom, moraju smanjiti državnu potrošnju.
Dobrodošli u kapitalizam
Sasvim je prirodno kretanje da svaki sudionik na tržištu pokušava maksimizirati dobit svoje kompanije plasmanom roba i usluga prema cijenama formiranim na tržištu.
Svaki utjecaj države, na primjeru nedavnog smanjenja cijena prehrambenih artikala, nije dobro i nije u duhu funkcioniranja tržišne ekonomije, pogotovu ne u dugoročnom pogledu. Povodi pak takvom djelovanju dvojaki su: ili su usmjereni na umanjenje psihološkog učinka na građane ili su jeftina metoda prikupljanja političkih poena.
Bez obzira o čemu je riječ u tradeable sektoru uloga države treba biti konzistentna, ne previše primjetna i – dugoročna. Ovako hrvatski građani, kako je predočeno, mogu biti sretni do ljeta do kad nema povećanja cijena plina i električne energije. Politika nužno treba imati regulatornog utjecaja na tržišna kretanja, ali je iznimno opasno donositi mjere bez prethodne cost benefit analize.
To podrazumijeva postojanje dugoročnog plana i odsustvo ad hoc reakcija. Država se treba ponašati tržišno - s jasnom analizom ulaznih i izlaznih troškova te mora posjedovati svijest što se s određenim mjerama planira dugoročno postići.
|
Sindikalna košarica pokazuje da su hrvatske plaće dostatne da se pokriju jedva tri četvrtine potreba prosječne obitelji.
Istovremeno, više je nego očito da Hrvatska ima veće bruto plaće nego što je produktivnost rada pa je prema tome jasna analogija da stabilizacija inflacije mora značiti sporiji rast bruto plaća u odnosu na rast BDP-a. Udio vanjskog duga u bruto društvenom proizvodu 2006. godine iznosio je 85,4 posto, ali statistika koju navodi HNB u svojim biltenima je nedorečena, pri čemu su uočene pogreške i propusti ponekad i do dvije milijarde eura. Usporedbe radi, to je iznos oko kojeg se kreće cjelokupni državni deficit.
Neugodno zvuči i podatak da gotovo trećina, točnije 29,2 posto, izvoza roba i usluga odlazi samo na otplatu vanjskog zaduženja. Ništa manje neugodno ne djeluje i procjena da devizne rezerve u 2008. pokrivaju samo 55 posto obveza prema inozemstvu. Postavlja se prirodno pitanje tko će taj dug vraćati ako se ima u vidu da je udio aktivnog stanovništva od 1,8 milijuna daleko ispod 50 posto ukupne populacije.
Današnja Hrvatska živi na porezima koji su temeljeni na potrošnji a ne na ubiranju izravnih poreza, pa bi se povećanjem neoporezivog iznosa plaće s 1600 na 5000 kuna omogućilo stvaranje veće potrošačke baze, smatra Santini, čime bi se proporcionalno povećali fiskalni prihodi, olakšalo poslovanje gospodarstvenicima te osiguralo povećanje zaposlenosti.
Sasvim je razvidno da stopa gospodarskog rasta mora biti veća od kamate zaduženja, no zastrašujuće zvuči podatak da je za uspješno servisiranje inozemnoga duga Hrvatske potreban rast nacionalnog BDP-a od najmanje 9,14 posto. Nadajmo se da je dr. Santini negdje pogriješio u svojim proračunima.
|
|
 |
|