|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ana Knežević, dipl. polit.
|
|
|
|
|
|
Nova odredba u Vladinu prijedlogu Zakona o trgovini da se rad nedjeljom tijekom cijele godine iznimno dozvoljava malim prehrambenim trgovinama s najviše pet zaposlenih, diskriminirajuća je pa bi mogla ‘pasti’ na Ustavnom sudu.
|
Vlada je u početku veljače u Nacrt prijedloga Zakona o trgovini unijela novi prijedlog koji omogućava rad nedjeljom od 0 do 24 sata tijekom cijele godine prodavaonicama prehrambenih proizvoda s najviše pet zaposlenih, uz prethodnu suglasnost mjesnoga nadležnog ureda državne uprave u županiji, odnosno zagrebačkog Gradskog ureda za gospodarstvo.
Ta je odredba, prema mišljenju Saveza samostalnih sindikata Hrvatske i Sindikata trgovine, sasvim neprihvatljiva jer dovodi do neravnopravnosti poduzetnika na tržištu, pa bi Ustavni sud ponovno mogao ukinuti zakon kao što je to već učinio sa zakonom iz studenoga 2003. godine, zbog odredbe da je rad nedjeljom dopušten samo trgovinama do 200 kvadrata.
Promjena obuhvaća iznimno mnogo ljudi zaposlenih u blizu 25.000 takvih malih trgovina, a nije nebitno naglasiti da i veliki lanci imaju prodavaonice s manje od pet zaposlenih. Zakonski prijedlog prije te odredbe za SSSH je bio donekle zadovoljavajući, jer je rad nedjeljom barem bio ograničen na pet mjeseci u godini, a blagdani bi bili u potpunosti neradni.
Sada ovako definiranim amandmanom unosi se diskriminacija i zbrka. Bilo bi donekle razumljivo da je nova odredba ograničena na trgovine u kojima rade isključivo članovi obitelji, kao što je to uređeno u nekim zemljama Europske unije.
No, ovako definiranom odredbom u isti se koš, zapravo, trpaju sve trgovine i pekarnice s najviše pet zaposlenih, a upravo su nam se zaposleni u tim trgovinama javljali kako imaju puno problema s vlasnicima, ne mogu se učlaniti u sindikat niti se izboriti za svoja prava. I iz velikih trgovačkih lanaca već se čuju negodovanja zbog te odredbe i najave da će njihovi pravni stručnjaci, ako bude trebalo, zakon “rušiti na Ustavnom sudu”.
|
U prijedlog zakona naknadno je uvedena odredba koja propisuje zaštitu radnika od otkaza koji se zbog kršenja radno-pravnih propisa obrate nadležnim tijelima, te posebna zaštita “zviždača” koji u “dobroj vjeri podnesu prijavu o korupciji na temelju opravdane sumnje”.
Ostale odredbe zakonskog prijedloga koje uređuju radno vrijeme ostale su iste. Tako je predviđeno da tijekom radnog tjedna, od ponedjeljka do subote, trgovine mogu biti otvorene od 6 do 21 sat, uz iznimke benzinskih crpki, kolodvora i slično, koje rade do 0 do 24 sata.
Nedjelja i blagdani prema zakonu su neradni dani, ali su navedena izuzeća, tako da nedjeljom mogu raditi sve trgovine od 8 do 13 sati tijekom ljetne turističke sezone od 1. lipnja do 1. listopada, te tijekom cijelog prosinca. Ostale mjesece nedjeljom bi od 8 do 13 sati mogli raditi štandovi i klupe na tržnicama na malo, prodavaonice unutar tržnica, kiosci, pekarnice, cvjećarnice i suvenirnice.
Osim toga, rad nedjeljom tijekom cijele godine od 0 do 24 sata dopušten je benzinskim postajama i malim trgovinama unutar njih, te onima u zrakoplovnim lukama, graničnim prijelazima i slično. Rad nedjeljom omogućen je i trgovinama unutar bolnica, svetišta, hotela, nacionalnih parkova itd., i to sukladno radnom vremenu tih objekata.
Nije potrebno opetovano naglašavati da se važeći Zakon o trgovini, koji datira još iz 1996. godine, treba mijenjati jer ne regulira minimum potrebnih radnih odnosa te promijenjenih okolnosti tržišta koje je u prošlih 12 godina doživjelo tektonske promjene.
Novonastale odnose treba na odgovarajući način zakonodavno urediti u duhu europske legislative te pronaći zajednička rješenja koja će na prvom mjestu zadovoljiti radnike, a sa zadovoljnim radnikom profitirat će i poslodavac i u konačnici država. Nedopustivo je da se rad u trgovini, a time i sudbina zaposlenih u toj djelatnosti, tretira i uređuje na 555 načina, koliko Hrvatska ima gradova i općina u ovom trenutku.
Naime, trenutni su radni odnosi, prema Pravilniku iz 2001. godine koji određuje da radno vrijeme u trgovinama uređuju jedinice mjesne samouprave a napose sam poslodavac, upravo stavljeni u domenu potpune deregulacije i anarhije pri čemu najviše ispaštaju radnici u trgovinama.
Ne bi, doista, imalo smisla da se toliko dugo raspravlja o zakonu koji će sam sebi biti svrha, bez pozitivne intencije da se novim zakonodavnim uređenjem poboljšaju uvjeti rada za koje svi deklarativno govore da su neodrživi, te da se novim lošim Zakonom o trgovini zamjeni jednako loš stari zakon samo da bi se na papiru nešto promijenilo.
|
Kolektivni ugovor u trgovini obvezan je za sve subjekte koji posluju u toj djelatnosti te određuje naknade za prekovremeni rad u visini od 50 posto dnevnice, a za rad nedjeljom dodatnih 35 posto uz slobodan dan radniku u idućem tjednu.
Problem leži u tome što većina poslodavaca ne poštuje te odredbe pri čemu su radnici prisiljeni - kako bi zaštitili svoja prava - podnijeti tužbu, na što se malo njih ikada odluči iz dobro poznatih razloga. Plaće u trgovini su iznimno niske, a uvjeti rada postaju sve teži, kako se mijenja slika tržišta po dolasku velikih inozemnih lanaca.
Očekivali smo da će se barem dio tih problema riješiti još u prethodnom mandatu Vlade s obzirom na to da je izmjena Zakona o trgovini, po kojoj je rad nedjeljom iznimno dopušten trgovinama površine manje od 200 četvornih metara, stupila na snagu 1. siječnja 2004. godine.
Nakon što je Ustavni sud, na tužbu devet trgovačkih lanaca, donio odluku da je spomenutom odredbom ostvarena diskriminacija poduzetnika na tržištu, premijer Sanader je obećao da će se problem rada nedjeljom u trgovini, kao i cjelina zakonskog uređenja, riješiti do kraja godine (2004.) po uzoru na austrijski model koji ne poznaje nedjeljni rad osim u iznimnim slučajevima. Ta je godina davno prošla, zatim i 2005. i 2006., a evo i 2007. Uistinu je krajnje vrijeme da se nešto poduzme.
Crkva je cijelo vrijeme podržavala sindikalne prijedloge vezano uz rad nedjeljom. Međutim, njihove su akcije bile sporadične te sam uvjerenja kako bi, da se institucija Crkve sustavnije zalagala za taj prijedlog, mnogo ranije došlo do rješenja cijelog problema. Pravedno zakonodavno uređenje već bi bilo na snazi da se Crkva, svojim nemalim utjecajem u društvu, revnije uključila u proces te da su se vladajući držali obećanja koje su sami dali.
|
SSSH se, također, jasno suprotstavio socijalnom dijalogu kakav je na sceni posljednjih godina, jer se uistinu ne stječe dojam da je hrvatskoj Vladi, koja se postavlja na mjesto nedodirljivog arbitra, u interesu rješavanje problema građana zaposlenih u djelatnosti trgovine.
Nesmiljena demagogija ogleda se u frazama da se sindikati i poslodavci trebaju dogovoriti oko važnih pitanja dok se, istovremeno, zanemaruje obveza izvršne vlasti o provedbi već donesenih zakona i nastojanja da se oni zastarjeli i nepravedni zakoni zamjene boljom i pravednijom legislativom. U posljednje je vrijeme intenzivirana rasprava na Gospodarsko-socijalnom vijeću kako o tom tako i o drugim pitanjima, ali se na učestalim sastancima socijalni dijalog nije maknuo od uobičajene formalne prirode.
Trebalo bi se, napokon, ozbiljno pristupiti rješavanju nagomilanih problema i u toj nakani koristiti praksu Europske unije gdje je uobičajeno da se sindikatima i poslodavcima daje određeni rok (obično devet mjeseci), da usuglase stavove pa, ako u tome ne uspiju, Europska komisija autonomno donosi rješenje. No, to se u Europi vrlo rijetko događa s obzirom na to da se, u uvjetima konstruktivnog pristupa, socijalni partneri u većini slučajeva dogovore bez potrebe uplitanja središnje vlasti.
U Hrvatskoj je dogovor postao perpetuum mobile novom dogovoru pri čemu odgađanjem rješenja samo gubimo vrijeme kojega je sve manje s obzirom na pretpristupne pregovore s EU-om i sve teži položaj radnika.
|
Upravo je to i glavni razlog zbog kojeg je SSSH odlučio organizirati javni prosvjed, koji će se održati 12. travnja u Zagrebu, kako bi se i na taj način podsjetilo izvršnu i zakonodavnu vlast te poslodavce da je gospodarska situacija u zemlji teška te da veliki dio hrvatskih građana jedva sastavlja kraj s krajem.
Nažalost, očito je da se vladajuće mora prosvjedom upozoravati da imamo 1,1 milijun umirovljenika na egzistencijalnom minimumu uz sasvim sigurno preveliki broj radnika na minimalnoj plaći koje također čeka mala mirovina.
Krajnje je vrijeme da se napravi zaokret u gospodarskoj politici jer je, prema prošlogodišnjem istraživanju Svjetske banke, čak 19 posto hrvatskih građana živjelo ispod granice siromaštva, a to su svi građani koji imaju mjesečna primanja manja od 1845 kuna. U tom je istraživanju u posebnom komentaru naglašeno da Hrvatska nije siromašna zemlja, nego je raspodjela bogatstva u zemlji neravnomjerna.
Poseban je problem, na koji također ukazujemo, institut povlaštenih mirovina. Nedavno je umirovljeno 33 parlamentarna zastupnika koji su dobili privilegiju uživati u mirovini većoj od 9000 kuna, što je izazvalo ogorčenje radnika koji sa 40 godina odrađenog staža ne mogu dobiti ni trećinu tog iznosa.
Jedan od naših zahtjeva u najavljenom prosvjedu je i nastavak mirovinske reforme u cilju ustanovljavanja novih kriterija za odlazak u mirovinu. Naš je prijedlog da žene odlaze u mirovinu s 35 godina, a muškarci sa 40 godina radnog staža bez obzira na godine života te da 10 najpovoljnijih godina budu osnovica za izračun iznosa mirovine.
Također, najniža bi mirovina morala biti na razini od 40 posto prosječne plaće, a povlaštene mirovine bi se ukinule. Smatramo da je to način da se zastupnici u Saboru vrate u realnost jer bi, u tako postavljenim uvjetima, bili životno zainteresirani za rješavanje društvenih problema te ne bi predstavljali klasu za sebe.
Kako su svi dosadašnji prijedlozi za ukidanje povlaštenih mirovina jednoglasno odbijeni u Hrvatskom saboru, u tu ćemo svrhu tražiti provođenje referenduma, pa da napokon čujemo što narod misli o tome.
|
Kada je posrijedi minimalna plaća, kao još jedan od načina borbe protiv siromaštva, prijedlog SSSH je da taj iznos bude na razini od 50 posto prosječne plaće u Republici Hrvatskoj.
Trenutno je to pitanje neadekvatno uređeno tako da imamo najnižu plaću na koju se obračunavaju doprinosi pri čemu nije propisana obveza poslodavcu da isplati taj iznos niti postoji ikakva kontrola ili sankcija za takvo postupanje. Nije dobro ni postojeće rješenje da ministar financija određuje neoporezivi iznos plaće (posljednji put uređeno 2005. u visini od 1600 kuna).
Sindikat predlaže da 75 posto minimalne plaće bude neoporezivi iznos kako bi se stvorio realan i aktivan odnos u kojem će rast prosječne značiti i rast minimalne plaće, uz istovremeno povećanje neoporezivog iznosa te izbjegavanje da o tako ozbiljnim pitanjima odlučuje jedna osoba, pa bila ta osoba i ministar. Nadalje, trebalo bi urediti i institut platnih razreda prema stručnim spremama.
Svrha te odredbe je eliminacija rada na crno, koji u Hrvatskoj prelazi granicu od 20 posto, po čemu smo daleko ispred zemalja EU-a u kojima rad na crno sudjeluje s oko pet posto u gospodarstvu. Prema izračunima sindikata iz 2006. godine, porezna je evazija u toj godini prelazila osam milijardi kuna, što je golem iznos za ekonomsku stvarnost Hrvatske.
Zakon o minimalnoj plaći tako bi imao dvojaku funkciju: s jedne strane je borba protiv siromaštva i ograničavanje rada na crno na razumnu razinu s druge strane. Smatramo te prijedloge racionalnim i ostvarivim, čijom bi se provedbom ostvarila viša razina socijalne pravde i bolji život za hrvatske građane.
|
|
 |
|