|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
Nedavni poziv Udruga potrošača na bojkot trgovine u smislu suzdržavanja od kupnje i svođenja na najnužnije kao izraz žestokog protesta protiv neodmjerenog podizanja cijena, posebno hrane, ima lice i naličje. Opravdani su protesti na rast cijena i time izazvane inflacije, očekivane i stvarne.
Ipak smatram da su protesti upereni na pogrešnu adresu. Morali bi biti upereni prema kreatorima ekonomske politike, jer upravo oni pokazuju očitu nemoć da se sučele s faktorima koji bitno utječu na učinkovitost gospodarstva i privrednih kretanja u cjelini, iz čega onda proizlazi i odnos prema cijenama.
Sigurno je da ni jednoj Vladi nije ugodno sučeliti se s naglo poraslim nezadovoljstvom i izdržati taj koncert zvižduka protesta i pokuda kreatorima gospodarske politike. Bijeg od stvarnosti, zna se, nikada ništa nije riješio. Razmatranja živimo li danas bolje negoli jučer u tom su smislu promašena, a i ne daju prave odgovore, jer su izrazi nezadovoljstva znatno širi i sveobuhvatniji.
Jasno je da Vlada i njezin čelnik ne vole kada se javnost okreće protiv njih. I premijer Sanader, mada nevoljko, priznaje da je narod s pravom nezadovoljan stanjem u kojem se ne vide znaci vidnijega napretka, odnosno obećanog boljitka za sve. Tom nezadovoljstvu suprotstavlja pozitivne pomake u makroekonomskoj politici, smatrajući da oni potvrđuju namjere i povoljne rezultate sadašnje Vlade.
• No, život je ponešto drukčiji. Državni zavod za statistiku demantira svoga Premijera. Izvozni rezultati pokazuju ponovno trend slabljenja u odnosu na uvoz. Pokrivenost uvoza izvozom za cijelu 2007. iznosi 47,9 posto, s time da je negativna razlika između izvoza i uvoza porasla za još 2,3 milijarde eura i sada premašuje 13 milijardi eura.
• U nekoliko posljednjih mjeseci zabilježena je najviša stopa inflacije u posljednjih deset godina. Što je uvjetovalo taj rast? Cijene prehrane i bezalkoholnih pića, prometa, odjeće i obuće, komunalnih usluga, dakle proizvoda i usluga koje najviše koriste i najviše pogađaju običnog radnog čovjeka i njegov obiteljski budžet.
• Usput, povećan je i dug središnje države. Istina, prisutan je trend smanjivanja brzine ino-zaduženja, osobito sa strane države, ali to ne mijenja činjenično stanje: dug i dalje raste.
|
Idemo dalje – ali kako?
Sada je svakako središnje pitanje kako vratiti povjerenje i vjerodostojnost Vladi i uopće političarima u našoj sredini. Raniji predizborni slogan vladajuće stranke “Pokrenimo Hrvatsku” i onaj s nedavnih parlamentarnih izbora “Idemo dalje” potrebniji su negoli ikad.
Ljude ponajviše zanima – kako dalje? Veoma je teško to postići u uvjetima kad uporno izostaje meritorna rasprava o ključnim pitanjima hrvatske budućnosti: gospodarstvu, a u sklopu toga o zapošljavanju, problemu nezaposlenosti, ino-zaduženju, unutarnjem dugu i puzajućoj nelikvidnosti, manjkavom i nedovoljnom izvozu – da spomenemo samo ozbiljnije rak-rane hrvatske stvarnosti.
Političari i stranke najmanje se bave onim što stvara novu vrijednost: proizvodnjom i razmišljanjima kako ovoj zemlji i ovom ispaćenom narodu vratiti samopouzdanje i vjeru u istinski boljitak. Čudi li stoga da su na svim listama vjerodostojnosti politika i političari uvjerljivo na posljednjem mjestu?
Ili, najnovija istraživanja prema kojima ispada da najveći broj političara uključivanjem u izbore, bilo da je riječ o nacionalnim ili lokalnim, traži ponajprije svoj vlastiti probitak i čvrsto uhljebljenje?
Ne smiju ih stoga čuditi stoga ni ovi opravdani protesti i zvižduci upozorenja. Riječ je o dobronamjernim znakovima upozorenja naroda kojima se konačno traži sposobnost, kompetentnost i kredibilitet ljudi koji vode i upravljaju ovom zemljom.
To su za hrvatsko društvo, ma kako patetično zvučala, sada središnja pitanja.
Nelogično je, naime, za zemlju koja počiva na fami sposobnih ljudi da svi pokušaji da se konačno iskristalizira nekakva realna strategija razvoja ne mogu ponuditi ozbiljne projekte, koji bi okupili hrvatsku pamet, sredstva i radnu snagu – dakle resurse koje, navodno, imamo.
Strukturne promjene u hrvatskom gospodarstvu
Vrijeme je da se postavi ključno pitanje: ima li Hrvatska jasnu viziju o tome što je ‘lokomotiva razvoja’ hrvatskoga gospodarstva i jesu li karte u toj igri dobro podijeljene? Ili, još određenije: zašto je uloga trgovine u ukupnom gospodarskom razvoju stavljena na ‘sporedni kolosijek? Iako je trgovina najbrojnija djelatnost u hrvatskom gospodarstvu, s najvećim udjelom u stvaranju BDP-a, njezin se status može označiti kao da je “Pepeljuga” s obzirom na brigu i odnos vlasti.
|
Usporedba tih brojki s onima iz 2004. pokazuje da je došlo do daljnjeg jačanja i koncentracije kapitala, ali i ukupnoga prihoda te ostalih pokazatelja. No, zanimljivije od samih brojki je struktura hrvatskoga gospodarstva.
Dok su, recimo, industrija i rudarstvo činili još 1990. godine u strukturi BDP-a 25,99 posto, taj udio je samo četiri godine kasnije iznosio 20,77 posto, da bi dalje stalno opadao. Razina industrijske proiz-vodnje u odnosu na 1990=100 jedva i sada prelazi 80.
Trgovina je, naprotiv, s udjelom od 15,95 u 1990. godini osjetno povećana. Osobito je zabilježen rast i onako velikog broja velikih tvrtki koje se bave trgovinom na veliko i na malo, i kojih je u skupini od 400 najvećih čak oko 150. Samo nekoliko godina ranije na rang-listi ih je bilo manje od stotinu.
Iznimno značenje trgovine u gospodarstvu
Trgovina je, slažu se u ocjenama manje-više svi naši ekonomisti, danas snažan motor i zamašnjak u pokretanju nove proizvodnje, promotor gospodarske aktivnosti i novog zapošljavanja te postaje djelatnost koja ima sve važniji udio u ukupnom bruto domaćem proizvodu.
Značenje trgovine za gospodarstvo izuzetno je veliko. Ako pogledamo s makro-ekonomskog stajališta, oko 60 posto bruto domaćeg proizvoda u svim zemljama svijeta odlazi na osobnu potrošnju, a osobna potrošnja najvećim se dijelom ostvaruje upravo kroz trgovinu.
Površan odnos vlasti i gospodarske politike u cjelini prema sektoru trgovine događa se iz više razloga. Po mišljenju većine ekonomista pripada u “laku industriju”, zbog toga što se u trgovinu relativno lako ulazi i relativno lako izlazi.
Isto tako, u trgovini se relativno lako ostvaruju velike zarade i profiti, a na drugoj strani se u trgovini isto tako vrlo lako propada. Brzo se uspijeva, i brzo se propada. Zapravo, trgovina je djelatnost u kojoj najvidljivije djeluju tržišne zakonitosti.
|
Dublje analize trgovine s makro-ekonomskog stajališta pokazuju, međutim, da je riječ o gospodarskoj djelatnost koja mora biti efikasna, mora se stalno raditi na njenoj učinkovitosti, jer ona sudjeluje u stvaranju dodane vrijednosti koja se kasnije pretvara u bruto domaći proizvod.
Pored toga, trgovina zapošljava veliki broj radnika, i po toj ulozi ona je značajna i tako da tu imamo, pored ekonomskog, i snažno izraženi socijalni aspekt. Ukratko, to je ekonomski, društveni i socijalni aspekt, ali pritom ne smijemo zaboraviti ni proračunski aspekt djelovanja trgovine.
U široj javnosti se svi ti vidovi značenja ne uzimaju uvijek u obzir, a i kreatori gospodarske politike nisu previše skloni trgovini, velikim dijelom zbog negativnoga naslijeđenog odnosa prema toj grani djelatnosti. Pritom moramo voditi računa o tome kako u ekonomiji postoje dva katalizatora: jedan je financijski sektor, a drugi je trgovina.
U financijskom sektoru krenuli smo putem koji je bio vrlo ekstreman. U jednom trenutku smo išli na partikularizaciju financijskog sektora, a onda smo preko noći (1999.) kapital koncentrirali i prodali. Poznato je kako izgleda danas struktura hrvatskog financijskog sektora: više od 95 posto je u rukama banaka stranog podrijetla. One velikim dijelom utječu na usmjeravanje dijela potrošnje, a manje su okrenuti potrebama razvoja ostaloga dijela gospodarstva.
“Ne bih volio da se slična situacija dogodi u trgovini, jer se onda postavlja pitanje društvene funkcije trgovine, kao što se moglo davno postaviti pitanje društvene funkcije financija, kad je u pitanju odnos prema ostalim sektorima nacionalne politike. To se prije svega odnosi na industriju, na agrar i na ostale segmente gospodarskog sustava”, eksplicitan je u stavu predsjednik HGK Nadan Vidošević.
Bio je, nažalost, zloguki prorok, jer se sve to dogodilo. “Prodor tih velikih sustava na nacionalna tržišta ne rješavaju Vlade, nego lokalne zajednice, a taj odgovor, nažalost, iako je HGK na to upozoravala, nije došao niti iz Zagreba, a niti iz drugih hrvatskih urbanih centara.”
|
Podjela društvene odgovornosti
Svoju ulogu moraju odigrati i pripremiti se sva tri generalna opća subjekta koja djeluju u gospodarstvu, a to su: država, poduzetnici i sindikati. Svatko u novonastalim uvjetima treba točno odrediti svoju ulogu, napraviti svoju strategiju. Svakako, najvažnije je poticati trgovinu koja će biti u funkciji razvoja domaće proizvodnje, bez obzira na vlasništvo te trgovine.
Čak i površne analize pokazuju kako je odsustvo nacionalne strategije razvoja maloprodaje stvorilo uvjete i otvorilo prostor za široki ulazak multinacionalnih trgovačkih lanaca u našu zemlju. Pokazalo se da nismo sami bitno utjecali na određivanje prioriteta, već su nam redoslijed važnosti problema diktirale banke u stranom vlasništvu.
Nažalost, kreatori gospodarske politike su u tom pogledu ozbiljno zakazali. Pokazalo se, kao i na mnogim drugim primjerima, pogubnim odsustvo donošenja nacionalne strategije razvoja, u ovom slučaju maloprodaje. U taj zahtjev se uklapa i jasna politika regionalnog i općeg gospodarskog razvoja Hrvatske. A toga, nažalost, u nas još uvijek nema.
Analitičari s pravom tvrde da je rast BDP-a posljednjih nekoliko godina najviše porastao na osnovi jačanja trgovine, odnosno potrošnje. Tamnija strana makroekonomskih pokazatelja gospodarskih kretanja odnosi se na povećani negativni saldo vanjskotrgovinske razmjene, povećanje unutarnjeg i vanjskog duga, povećanu ili stagnantnu stopu nezaposlenosti, a posebno na prezaduženost stanovništva.
Otvoreno je pitanje oko kojega se spore Vlada i ekonomski stručnjaci, napose Hrvatska narodna banka, je li prezadužena i sama država.
Zapravo, na hrvatskoj trgovačkoj pozornici nije više ništa kao prije nekoliko godina. Koncentracija trgovačkih lanaca uvjetuje i koncentraciju ponude, pa sudbina mnogih, posebno malih proizvođača, uvelike ovisi o pripravnosti lanaca da stave njihove proizvode na police svojih prodajnih mjesta. To, međutim, počesto dovodi ponajprije do kupovine kondicija, dok su sami proizvodi u drugom planu.
U tim okvirima veliki trgovački lanci preuzimaju (što je i logično) sve veći dio potrošačkog kolača i njihov udio u ukupno obavljenom prometu stalno raste. Koncentracija trgovine neminovno nosi sa sobom i koncentraciju ponude, jer upravo trgovina sve više diktira plasmane i odnos prema proizvodnji.
Ukratko, ono što nismo uspjeli, uz pomoć stranog kapitala, postići na području industrije – a to su investicije u “greenfield” – vrlo smo brzo postigli na području trgovine. Zanimljivo je da se, kad je riječ o trgovinskim lancima, nisu čule primjedbe o nepovoljnim uvjetima ulaganja.
I to je, opetovano, samo još jedan u nizu dokaza kako u nas gospodarska politika potiče, prije svega, uvozna kretanja i preferira trgovinu, a zapostavlja proizvodne odnose i samu proizvodnju.
|
Danas se sve češće upire prstom u činjenicu da su trgovački lanci krcati robom stranog podrijetla, a sve je manje proizvoda domaćih proiz-vođača. Dio je to stalno prisutne i vrlo nesmiljene borba za potrošača, pri čemu se ovaj ipak najčešće priklanja onome tko mu nudi ukupno povoljniji odnos i bolje uvjete.
Samo po sebi to znači da će pritisak uvoznih proizvoda i želja da ih se u što većoj mjeri plasira i na hrvatskom tržištu neminovno rasti.
U tim okvirima uloga domaće proizvodnje u odnosu na trgovinu dolazi u vrlo specifičan i osjetljiv odnos. U prednosti će biti proizvođači koji imaju vlastite kanale distribucije (maloprodaju), a ostali će se morati dovijati kako u utakmici s jeftinijim stranim proizvođačima osigurati put svojih proizvoda na police trgovačkih lanaca.
Sindikat trgovine već godinama smatra da novi hipermarketi i supermarketi niču u Hrvatskoj poput gljiva poslije kiše, bez ikakva organizirana utjecaja gradova i općina na tu gradnju. To onemogućava uspostavljanje bilo kakve čvršće i kvalitetne kontrole. Nepostojanje čvrste legislative u pitanju trgovine također otežava ukupno stanje i pridonosi određenom kaotičnom stanju.
Tu se, prije svega, misli na nedefinirani pojam veletrgovine, preveliki broj carinskih prijelaza, nedovoljno jasna mjerila kad je riječ o stručnoj spremi za trgovce i specijalistička zanimanja, zatim neregulirano radno vrijeme, nedostatna ovlaštenja inspekcija. Broj tih nedostataka mogao bi se nizati u kolonama.
Sindikat tu posebno upozorava na kršenje odredbi o radnom vremenu provedenom na radu kroz neregularno odrađivanje radnih sati u tjednu – bez plaćanja prekovremenoga rada. Na gotova sva ta pitanja nema odgovora, što revoltira obične građane. Dio bojkota usmjeren je i prema tim pitanjima.
Sudbina domaće proizvodnje ovisi o odnosima s trgovinom
Pitanje je hoće li se domaći proiz-vođači uspijevati nametnuti trgovačkim lancima, odnosno u kojoj će mjeri ti lanci biti pripravni prihvaćati takve proizvode. Upravo ta nepoznanica, ali i činjenica, učvršćuje uvjerenje da sudbina domaće proizvodnje ponajviše ovisi o odnosima proizvođača i trgovine.
S jedne strane u kojoj će mjeri domaći proizvođači poštivati tržišne odnose: cijenu, kvalitetu, dizajn, rokove isporuke. S druge strane, koliko će trgovina biti spremna podržati takva nastojanja i honorirati ih stavljanjem tih proizvoda na svoje police.
Postoji i dodatni problem. U sučeljavanju domaćih i stranih trgovačkih lanaca ne treba računati s posebnom podrškom potrošača, bilo u jednom ili drugom pravcu. Potrošač se u očitoj besparici opredjeljuje eventualno za kvalitetu usluge i, svakako, nižu cijenu. U ovom trenutku su to jedini elementi koji ga zanimaju, pri čemu je cijena najbitniji faktor.
|
U više smo navrata upozoravali na bitne promjene maloprodajnog krajolika i na hrvatskom tržištu. Strani trgovački lanci se neumoljivo šire i dosad je već službeno zabilježeno 50-ak stranih trgovačkih kuća. Neke od njih posluju na hrvatskom tržištu godinama i postupno zauzimaju sve strateške točke koje su očito zacrtale u svojim jasno razrađenim višegodišnjim planovima prodora na naše tržište.
Koncentracija stranih trgovačkih lanaca usmjerena je, prije svega, na zagrebačko područje, što je i bilo za očekivati. Pažljivija analiza prostiranja novih prodajnih objekata stranih trgovačkih lanaca na jadranskoj obali pokazala bi da su i tu zauzete strateške pozicije, koje će svakim danom jačati.
Kuda ide hrvatska maloprodaja?
Tri su ključna pitanja na koja se traži odgovor. Prvo, znamo li što želimo uopće od trgovine kao gospodarske djelatnosti; drugo, znamo li kako bismo željeli vidjeti hrvatsku maloprodaju u idućih deset godina; treće, što je učinjeno na jačanju konkurentnosti hrvatske maloprodaje kako bi uspješnije odgovorila izazovima globalizacije i koncentracije?
Na sva ta tri pitanja, nažalost, nema pravog odgovora. Činjenica je da imamo ovakvo stanje kakvo jest, s kojim domaća maloprodaja nikako ne može biti zadovoljna. Sada se postavlja ozbiljno pitanje kako se snaći u nastaloj situaciji. Dva su otvorena pitanja - kako omogućiti preživljavanje tradicionalne trgovine, jer je činjenica da 46 posto registriranih poduzeća koje su članice HGK dolaze iz trgovine.
U njima je zaposleno 200.000 radnika, mahom žena, pa je prema tome s aspekta nacionalne ekonomije to i te kako važno pitanje. Kod Hrvatske obrtničke komore registrirano je 20.000 obrtničkih trgovaca sa 22.000 prodavaonica i 42.000 zaposlenih. Njihov se broj smanjuje upravo pod pritiskom novih trgovačkih megamarketa. Dokle?
To, međutim, nije samo pitanje ekonomskih parametara, već i socijalno pitanje, pitanje zaposlenosti, što je izuzetno važno za Hrvatsku koja ima tako veliki broj nezaposlenih i može imati daljnje negativne reperkusije, pa zato na to pitanje moramo naći odgovor.
Drugo pitanje je da se usporedno sa svjetskom koncentracijom događa i koncentracija na hrvatskom trgovačkom prostoru, i to u okviru nacionalnih trgovačkih kuća, što može biti pozitivno, ali samo ako bude prvi korak u ekspanziji u regiji. Ako bi ta koncentracija bila isključiva svrha stvaranja kakve-takve nacionalne čvrste pozicije, ona prije svega neće biti dobra za nacionalnu ekonomiju, društveni interes, a niti za ta pojedina poduzeća.
|
Hrvatska ima, prema riječima Borisa Vukelića, predsjednika ceha trgovine u sklopu Hrvatske obrtničke komore, 90 naselja s više od 5000 stanovnika, a više od 5000 naselja s manje od 500 stanovnika. Tisuća manjih naselja uopće nema trgovine.
Trgovina je, međutim, sustav koji treba zadovoljiti potrošače i njihove potrebe po asortimanu, kvaliteti i cijeni, po mjestu gdje će isporučivati robu i usluge, po uslugama koje će pratiti određene robe ma gdje oni obitavali. I tu dolazi do prve razdjelnice, gdje obrtnička trgovina stječe određenu prednost, jer pokriva i takva naselja, često na uštrb bilo kakve dobiti. Već samim svojim opstankom na tim područjima pokazuje koliko je važna kao čimbenik socijalne stabilnosti. To se, međutim, u našem društvu ne honorira.
No, upravo takav odnos pokazuje da je trgovine, zapravo, najsnažnije pod pritiskom diktata tržišta od svih gospodarskih djelatnost, i kad na prvi pogled gledate kako uopće funkcionira tržište, ono se upravo na prvi pogled jedino i vidi u i kroz kretanja u trgovini. Zbog toga je gotovo neprihvatljiv stav da se razvoj trgovine, posebno maloprodaje, prepušta u nas gotovo stihiji.
Sada je i laicima potpuno jasno da nema ni potrebe, a ni velike koristi, suprotstavljati se globalizaciji; jedino se treba realno postaviti prema tom izazovu. Trebamo se organizirati prema tim procesima koji globalno djeluju i to tako da uvećavamo pozitivne učinke globalizacije, a umanjujemo negativne. Iz takvoga pristupa nameću se odmah i neki jasni zadaci za svakog od sudionika u tom procesu.
• Zadatak države je da uredi ili pokuša urediti trgovinski sustav kako bi potrošači zadovoljili svoje potrebe za robom i uslugama na odgovarajućem mjestu, u odgovarajuće vrijeme, uz odgovarajuću kvalitetu i uz odgovarajuću cijenu. Otezanje u izradu i donošenju novog Zakona o trgovini pokazuju da na tom području još uvijek tragamo za rješenjima. Konkretna praksa, međutim, traži brze i prihvatljive odgovore.
Država treba osigurati uvjete u kojima će trgovci i trgovina učinkovito djelovati, u kojima će moći povećavati svoju učinkovitost i uvjete u kojima će država moći naplatiti svoj dio, da bi uopće kao država i mogla funkcionirati.
|
• Velika su očekivanja u pogledu unapređenja Zakona o trgovini, Zakona o obrtu, Zakona o elektronskoj trgovini, kao i Zakona o zaštiti potrošača. Posebno je pozdravljen najavljeni partnerski odnos u kojem bi ‘baza’ mogla utjecati na konačne zakonodavne odnose, kako bi se izgradili novi odnosi na relaciji industrija-trgovina-zaštita potrošača.
• Država, nažalost, ne pristupa problemima na taj način, ne diferencira potrebe i mogućnosti, pa često svojim dodatnim tumačenjima otežava i poskupljuje rad trgovine, posebno malih obrtničkih trgovaca. Ne uvažava se načelo reprociteta (kineska trgovina, na primjer, pa nemogućnost prodora na slovensko tržište), dvojako poslovanje METRO-a (izdaje svoje kartice i običnim građanima, a ne samo ovlaštenim trgovcima).
Upozoravaju i na monopolističko ponašanje TDR-a u jednosmjernom smanjivanju maloprodajnih rabata, smanjivanju rokova plaćanja, intervencijama u distributivnoj mreži. Zamjerki sa strane trgovaca je zaista mnogo, intervencija inspekcijskih službi nedovoljno i često u pogrešnom pravcu.
• Najvažnije je (ipak) poticati trgovinu da bude u funkciji razvoja domaće proizvodnje, bez obzira na vlasništvo te trgovine. Trgovina je najbrži put za izlaz do domaćeg potrošača, kroz turizam i na inozemna tržišta, pa u tom smislu može biti za određene segmente privrede i djelatnosti istinska ‘lokomotiva razvoja’.
• Što je država konkretno učinila u tom pogledu? Tek u posljednje dvije-tri godine ona konkretnim mjerama (Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva) potiče i pomaže proizvodnju, pa su tek u posljednje vrijeme nešto učestaliji napori očuvanja i jačanja domaće prehrambene industrije. No, ‘gaf’ s prodajom “Dukata” pokazao je da državna administracija ne drži ni tu konce su svojim rukama, pa čak ni u industrijama koje smatra strateški važnim.
Postavlja se pitanje: kakva je uloga domaćih malotrgovinskih lanaca u svim tim kretanjima? Hoće li oni pridonijeti raščišćavanju tih nepovoljnih i sve više nagomilanih problema, ili će ih samo produbljivati?
Najnovija kretanja pomalo ohrabruju. Naime, nedavno potpisani sporazum KONZUM-a i većeg broja domaćih proizvođača s predstavnicima obrtničke trgovine pokazuju da ima lijeka, ako se pristupa organizirano. Činjenica da je već blizu 1000 obrtničkih trgovina ušlo (ili će ući) u sustav Plus Market govori da, usprkos određenim porođajnim mukama i usklađivanju interesa, to daje rezultate.
Pritom valja uvažavati upozorenja da je to zajednička borba za opstanak domaće trgovine i domaće proizvodnje, u kojoj nema gubitnika i pobjednika. Riječ je o golom preživljavanju, pri čemu su svi sudionici u istom čamcu. No, najnovija zajednička akcija oko snižavanja cijena nekim proizvodima u svim prodavaonicama toga lanca pokazala je i realne mogućnosti utjecaja na kretanja na tržištu, što je svakako pozitivan signal ohrabrenja i predstavlja novost na domaćem tržištu.
|
Dva moguća scenarija budućnosti
Dva su scenarija koji se u ovom trenutku postavljaju pred Hrvatsku. Možemo pokušati povećati udjele na svjetskim tržištima robe i usluga, i to ponudom jeftinijih proizvoda i usluga, a da pritom svoju konkurentnost zasnivamo na slabo plaćenim zaposlenicima.
Druga je inačica i suprotna strategija proizvodnja visoko kvalitetnih proizvoda i usluga, koje proizvode visoko obrazovani i dobro osposobljeni zaposlenici, pod pretpostavkom da su i dobro plaćeni i da primjenjuju nove tehnologije i brojne inovacije u radu. Ova druga strategija počiva na matrici stalnog rasta znanja i produktivnosti. Što prije to shvatimo, tim bolje za sve nas.
Sadašnji obrazovni sustav, nažalost, nije odgovorio na takve zahtjeve i veliki broj nesporazuma koji nastaju u praktičnom vođenju gospodarske politike proizlazi upravo iz raskoraka potreba i stanja u kojem se nalazimo i stvarne razine naših kadrovskih potencijala.
Škole na svim razinama izbacuju kadrove koje ne trebamo; povećava se stalno broj zanimanje za koja nema interesa. Naše političke, ali i gospodarske, elite ne vode dovoljno računa o području obrazovanja, a često i ne znaju što bi trebalo na tom području (u)činiti.
Analize pokazuju da u posljednjih pet-šest godina dolazi do zastoja u obrazovnoj reprodukciji. Broj diplomiranih studenata stagnira, a broj završenih studenata pokazuje i dalje tendenciju male uspješnosti samog načina studiranja. Štoviše, visoko obrazovanje poprima sve više socijalnu funkciju, čime se na određeni način ublažava i onako visoka stopa nezaposlenosti.
Dodajmo tome i vrlo nepovoljnu strukturu diplomiranih studenata koja postaje otežavajući balast. Naime, najveći broj diplomiranih studenata bilježimo u društvenim i humanističkim znanostima te je njihov broj povećan na ukupno 57 posto. Treba li nam takva struktura i tko je odgovoran za nju?
Što reći za područje trgovine? Trgovačke škole izbacuju kadrove bez praktičnoga iskustva, a u samim trgovinskim organizacijama nema dovoljno razumijevanja za uspostavu tzv. mentora koji bi radili na stalnom stručnom obrazovanju i doškolovanju tih mladih ljudi.
Pogrešno je misliti da se u trgovini danas može raditi na stari način. I tu je tehnologija unijela brojne novosti, koje treba pratiti. Uostalom, oblici trgovanja gdje je prodavač na specifičan način suočen s potrošačem traže i nova psihološka, pa i niz drugih znanja.
Tu se, međutim, javlja i nekoliko drugih pitanja, koja dobivaju na važnosti. Prije svega, riječ je o tome da je zanimanje trgovca sustavno zanemarivano i društveno obezvrijeđeno, pa je motivacija mladih da ulaze u to zanimanje jedva na granici snošljivosti.
Neke ankete pokazuju da je zanimanje izgubilo na značenju i ugledu, da se (previše) feminizira i uopće nije dovoljno atraktivno. U trgovačke škole se mahom upisuju učenici/ce koje nisu uspjele upisati neku drugu školu, pa otuda i porazan podatak da 60 posto završenih učenika nikada ne želi raditi u maloprodaji.
|
Tome pridonosi i slab materijalni položaj radnika u trgovini, niske plaće, radno vrijeme, uvjeti rada i smanjivanje socijalnih prava, što nije stimulativno za poticanje za ulazak u struku. Trgovina, međutim, treba kvalitetne kadrove, pa je na svim socijalnim partnerima da razmisle o uzrocima kadrovskog stanja i mogućnostima promjene.
Ovako izražavamo samo nezadovoljstvo, ali s druge strane i nemoć da se stanje promijeni – i u samom školstvu, i u praktičnom životu trgovine. S jedne strane, na burzi rada imamo 20.000 nezaposlenih trgovaca, a s druge nam u trgovini rade ljudi drugih struka. Ili, traži se SSS kao potrebna stručna sprema, ali se ne navodi da se traži trgovačka struka.
Sve to stvara pomutnju na tržištu rada, a obija se o glavu samim trgovcima, ali u krajnjoj konzekvenciji, slabi položaj domaćega gospodarstva. Predsjednica Sindikata trgovaca Hrvatske s pravom ističe da je u 2005. godini čak 85 posto ukupno novozaposlenih to učinilo kroz ugovor na određeno vrijeme. Fluktuacija radne snage u trgovini je velika, a nije poželjna jer stvara dodatne troškove poslodavcu.
Gdje je tu potrošač?
Iz današnjega kuta gledanja sigurno je samo jedno: kao i na svim ostalim gospodarskim područjima, i na području trgovine nam nedostaje istinska vizija i spremnost da se za budućnost ove zemlje i njenog samostalnog gospodarstva ponesemo visoki stupanj odgovornosti.
Međutim, bitka za prevlast na domaćem maloprodajnom tržištu svojevrsna je borba i za opstanak domaćih proizvođača. Naime, vrlo je bitno stalno pratiti odnos domaćih i inozemnih pro-izvoda koji se nude u svim oblicima vele ili maloprodaje u nas. Vrlo je bitno hoće li se, politikom cijena, možda čak i dumpingom istih, pokušati smanjiti domaću u korist strane proizvodnje i uvoznih artikala.
U “ratu cijena” domaći proizvođači ne mogu na dulju stazu konkurirati stranim lancima, koji mogu podnijeti i poslovanje u određenom vremenskom razdoblju bez zarade. Domaći lanci, a osobito mali trgovci, takvu utakmicu ne mogu podnijeti. No, udruženi s domaćom proizvodnjom, na kvalitetnim osnovama, mogu produljiti i produbiti tu posljednju bitku za opstojnost, a to je u ovom trenutku od presudne važnosti.
|
|
Vratimo se na početak: bojkot kao protest na kretanja u trgovini ili zvižduci upozorenja Vladi na poteze gospodarske politike? Svatko će naći elemente za jedno i drugo. Međutim, jasno je da cijene (ipak) ne kreira trgovina. Uostalom, podatak da je prosječna marža trgovine bila daleko ispod realnih marži u razvijenim zemljama upozorava da neki međuodnosi nisu dobro ni do kraja riješeni. A činjenica da je upravo trgovina ostvarila najveću dobit među svim gospodarskim djelatnostima pokazuje i drugu stranu medalje. Tu dobit nije ostvarila maloprodaja!
|
|
 |
|