|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Boris Vukić
|
|
|
|
|
„Uspješne poduzetničke (Go Go) kompanije više trebaju onima koji u njima rade nego onima koji su ih osnovali.”
U razvoju svakog poduzeća postoje dva ključna trenutka. Prvi je sam začetak kompanije, njezino rađanje, trenutak kada iz sanjarenja i maštanja ona izlazi u svijet. Pretenciozno upotrebljavam riječ kompanija jer je to tada samo novorođenče koje je na svijet došlo u nekoj „garaži” od embrija začetog u nečijoj ili nečijim glavama.
I sve, ama baš sve, kompanije ovog svijeta su bile u toj „garaži”, neka kraće, a neke duže. Neke prije nekoliko stotina godina, a neke se upravo sada rađaju. O tome što im se sve tamo događa i o čemu ovisi hoće li sa jedne strane tu ubrzo završiti svoj život ili pak na sasvim drugoj strani u luksuznom mramornom zdanju ili negdje između (gdje nije tako loše) nekom drugom prilikom. Ovaj put hajdemo popričati o drugom rađanju kompanije.
U Adizes pogledu na životni ciklus poduzeća to se naziva izlazak iz Go go faze. Da podsjetim, Go go faza je faza koju u početku karakterizira samouvjerenost, puno energije, žara, spremnosti na nove izazove. To je kompanija koja, ne samo da vjeruje da sve svoje postojeće i mnoge, mnoge buduće proizvode može prodavati svima koji žive širom svijeta već to i pokušava.
(Da parafraziram „Od kolijevke pa do groba najljepše je Go Go doba”. Ali odmah zatim i slijedi „Blago onome tko može razumjeti Go Go doba”.) Sve više i više isplivavaju problemi uslijed nejasnih nadležnosti, nedovoljne kontrole troškova, dolazi do problema u međusobnoj komunikaciji. I sve više se osjeća duh nečega što se tako istinito naziva Osnivačeva zamka.
Onaj koji je sve pokrenuo sve češće i češće se pita tko tu koga ima. Ima li on zaista tu kompaniju ili ona sada ima njega. Ne pričam o novcima. On novce ima, ali ih ne može potrošiti, pa makar i da je sazidao najveću kuću i kupio najveći auto. Jer nema vremena.
Radi puno, puno toga što je morao raditi kada je počinjao, ali i sada kad oko sebe ima deset ili sto puta više ljudi nego što je bilo na početku. Ne samo ključne odluke, donosi i zato što se voli pitati, a ne rijetko, i zato što vole da ga pitaju. U knjigama piše da treba prepustiti ovlasti.
U rijetkim piše i ono što on dobro zna, da u tom trenutku on gubi kontrolu. Pred njim su vrata koja treba otvoriti kako bi zakoračio u besmrtnost i osigurao da u onom trenutku kada njega više ne bude kompanija nastavi svoj život. Ali možda još važnije da taj trenutak što duže odgodi.
Površno gledano ključ je u njegovim rukama. Točnije jedan, prvi ključ zaista je kod njega i ukoliko on ne odluči krenuti na put koji mi nazivamo put od Go go-a kroz Adolescenciju ka Top formi, svaka riječ koja slijedi nema smisla.
|
Osnivač (ili osnivači) moraju odlučiti hoće li se kompanija roditi po drugi put. Da li će to stvarno postati ozbiljna kompanija (kakvom je već okruženje i doživljava, ali samo na osnovu rezultata koji su još uvijek plod njegove „genijalnosti”) sa jasnom misijom, politikama, nadležnostima, ovlastima, sustavom nagrađivanja? Jedan ključ je u njegovim rukama i njegovo je pravo da odluči hoće li ga staviti u bravu.
Sa potpunim pravom da to nikada i ne učini. Ali sa saznanjem da, za razliku od njegove biološke djece, ovo njegovo dijete ga neće puno nadživjeti. Prema njemu je bio posesivna majka koja je napravila malog kretenčića koji se ne može sam brinuti o sebi.
I ako stavi ključ, pokuša otključati.... na vratima je još jedna brava. Drugi ključ se nalazi u rukama njegovih prvih suradnika. Najčešće su to bili oni ljudi koje je upoznao još u „garaži”, koji su ga razumjeli kada nitko drugi nije, koji su sanjali njegove snove. On ih jednostavno voli, bili su uz njega kada je bilo najteže, spavali su zajedno u autu na prvim poslovnim putovanjima.
Sa njima je proveo u zadnjih desetak godina više nego sa samim sobom. Prvoborci. Okumili su se, krstili djecu. Ali to danas nije kompanija u kojoj su oni dijelili sendviče, sada svatko od njih ide zasebno na ručak u luksuzne restorane, sa luksuznim autima u luksuznim odjelima.
Kako se oni ponašaju
Prvo ih uhvati sindrom „proći će to njega”. Ionako je svakog ponedjeljka dolazio sa novom idejom što bismo sve mogli novo raditi, kome i gdje bismo to sve mogli prodavati. I pola od toga nismo napravili jer ili nismo stigli ili ga je uhvatila nova „bubica”.
Tako će ga proći i ova ideja da po cijeli božji dan sastančimo i raspravljamo o planovima, podnosimo izvještaje, analiziramo što se događa na tržištu. Da pričamo o nekoj čudnoj riječi koja počinje na „p” a ne zove se prodaja već profit. Jednog od njih je žena već nekoliko puta pitala jesu li oni svi tamo retardirani kada toliko pričaju i ne mogu se dogovoriti.
Odnosno dogovore se da će od sada provoditi ono što su se prošli put dogovorili da će provoditi. O dogovoru dogovorenog dogovora.
|
I ovo novo rađanje boli, ne ide ni ovo sve lako. Najčešće se u početku krši ono što je dogovoreno. Prokletstvo je što ovakvu reorganizaciju po pravilu prati pad prodaje što stvara dodatnu nervozu. Zato što smo sada okrenuti unutra, sebi, manje energije nam ostaje da se borimo na tržištu.
Slijedi logičan zaključak „Da smo ovako radili od početka nikada ne bismo napravili ovo što smo napravili”. Što je apsolutno točno da su ovako radili na početku nikada od njih ne bi bilo ništa. A ako ovako nastave pretvorit će se u ništa.
I ponekad prvi odustane. Ali zakratko. Pa dovodi neke nove ljude u ono što sve više počinje da sliči na top menadžment. Što stvara dodatnu nervozu kod „prvoboraca”.
Ne shvaćaju da ta kompanija više treba njima nego što treba njemu. Rješenje svih njegovih problema može biti da sve lijepo proda. Ili da bira što će prodati, da se zabavlja jednim manjim dijelom a da od nekretnina uzima rentu. Ili ... Pa ionako u bankama, dionicama, „čarapama” ima i za njega i za djecu. A da se ista obraduju i ponovo upoznaju oca.
Pa da se ponovo upozna sa ženom, mamom, tatom. Prijateljima. Da putuje, da ...
Ali za sve zaposlene imam jednu sretnu vijest. Velika većina osnivača ovo nikada neće napraviti. Zašto? Zato što nisu racionalni ljudi, jer da su racionalni oni nikada ne bi pokrenuli svoje kompanije. I zato što bi sve ovo doživjeli kao poraz a oni ne vole gubiti.
I ima li ova priča sretan kraj? Kako bih izbjegao zamku da objašnjavam što je sretan reći ću pravedan. Za onog tko se najviše godinama i godinama trošio. On prvi bira. Prije ili kasnije izabrati će pravi put. Tko hoće sa njim dobro je došao, tko neće...
I to je pravedno.
|
|
 |
|