|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Stipan Bilić
|
|
|
|
|
|
poveznica koje nema – nije ni postojala – i razvezani vezovi
|
Povijesno gledano trgovina i trgovanje povezivalo je proizvođača i one koji troše na način da i jedni i drugi od toga imaju korist, a da trgovac pritom ostvari zaradu. Proces trgovanja je važan iako se trgovanjem ne pridonosi povećanju vrijednosti samih roba kojima se trguje.
Trgovina je u svojoj biti internacionalna i sama po sebi nastoji uspostaviti međupovezano, jedinstveno svjetsko tržište i ostvariti poslovni internacionalizam. Zbog toga su države ili određeni pripadnici društvene elite trgovini oduvijek nametali i druge ciljeve i zadaće, koje je trgovina uvijek provodila, od propisa i pravila trgovanja žitom i angažmana brodovlja za prijevoz žita u antičkoj Ateni, do sadašnjih carinskih i drugih poslovnih ograničenja. Zarada trgovaca je važna, ali nema prednosti nad državnim interesima.
Trgovina je u svim zemljama provodila ono što je ta država zahtijevala i osmislila. Razvijene države podržavale su i nametale trgovački internacionalizam, a u stvarnosti pod takvim vidom “pravde i nevidljive ruke tržišta” eksploatirale su manje razvijene zemlje. I to se provodi do današnjeg dana. Ma koliko ovo bilo opće poznato i prihvaćeno uvijek to treba isticati kada se govori o trgovini.
Problemi naše trgovine iz vremena socijalizma - naslijeđe kojim je određena sadašnja uloga trgovine
Naslov ističe da naša trgovina nije bila poveznica između proizvođača i potrošača i da čvorovi, koji povezuju ove interese, nisu bili ravnomjerno pritegnuti.
Ako se analizira naša sadašnja trgovina, bez poznavanja naslijeđa iz vremena socijalističke Jugoslavije i komunističke gospodarske doktrine, mnogo toga neće biti shvatljivo. U socijalizmu trgovina - kao i drugo gospodarstvo - nije bila uvjetovana ekonomskim, već političkim kriterijima. Trgovina je imala osnovni politički zadatak - osigurati kakvu-takvu opskrbu stanovništva s osnovnim proizvodima.
Prostorno, u jednoj zajednici općina, trgovine su imale teritorijalni monopol, pa osim Zagreba - gdje su djelovale tri-četiri veće trgovačke kuće - u svakoj tadašnjoj zajednici općina postojao je jedan SOUR trgovine s lokalnim monopolom koji je i osiguravao opstanak udruženim trgovinama.
Jedna od osnovnih značajki socijalističkog gospodarstva bila je u tome što je cjelokupni obrtni kapital potrošen ili ga nije ni bilo. Vlasnici kapitala - partija i država - preko Narodne banke i poslovnih banka određivale su tko će dobiti kredite (obrtni kapital) i tako su bez poslovne odgovornosti preko distribucije kapitala usmjeravali cjelokupno poslovanje. Tako je trgovina poslovala bez kapitala.
Međutim, u socijalističkim poduzećima poslovanje bez novca postepeno je uvelo kulturu neplaćanja kao dominantni oblik uspješnog poslovanja. U to vrijeme dugovanja građana nije bilo ili su bila minimalna, a kulturu dugovanja uvodila su društvena poduzeća i njihova poslovna elita.
|
Teritorijalni monopoli, politička distribucija obrtnog kapitala i praksa odgode plaćanje robe dobavljačima bili su karakteristični za tu trgovinu. U tom vremenu, trgovina nije bila ekonomski djelotvorna niti je na najefikasniji način povezivala proizvođače s potrošačima, na obostranu korist, već je trgovina bila brana postavljena između proizvođača i potrošača koja je ostvarivala mješavinu političkih ciljeva i poslovnih interesa.
Tranzicija trgovine i tranzicija problema naslijeđenih u trgovini
Kako je trgovina u socijalizmu poslovala bez vlastitog obrtnog kapitala (roba u trgovini i skladištu nije bila plaćena), u procesu privatizacije privatizirana su samo osnovna sredstva, odnosno imovina poduzeća. Budući da su nositelji privatizacije sami bili bez obrtnog kapitala, a privatizacijom su kupovali trgovačka poduzeća uz privatizacijske kredite, tranzicija je ozbiljno produbila naslijeđene probleme trgovine.
Naslijeđena trgovačka poduzeća nisu dobila novi kapital (i to prvenstveno obrtni kapital), već su novonastali vlasnici iz takve trgovine i trgovanja vraćali i poslovne i privatizacijske kredite. Privatizacijom sve više siromaši trgovina, koja je još opterećena i vraćanjem privatizacijskih kredita, pa nije bilo kapitala za plaćanje roba u primjerenom vremenu. U novim uvjetima problemi plaćanja nastavljaju se u gorem obliku nego je to bilo u bivšoj Jugoslaviji.
U nastavku ovog prikazivanja trgovine, kao veze između proizvođača i potrošača, imamo na umu trgovinu na malo robama široke potrošnje, a trgovanje ostalim robama trajne potrošnje ionako su vezane za specifičan odnos tih proizvođača prema trgovini i tržištu, a nažalost, to su kod nas većinom uvozni proizvodi te nas trgovina te robe ovdje ne zanima.
Ukupna vrijednost prodane robe u maloprodaji je cca135 mlrd kn, a u toj maloprodaji vrijednost prodaje roba svakodnevne potrošnje je cca 90 mlrd kn i svi navodi ovog prikaza odnose se na trgovanje robom svakodnevne potrošnje, što i čini temelj naše trgovine na malo.
Kako je u socijalizmu postojao lokalni teritorijalni monopol trgovine, s početkom privatizacije taj problem poprima nove forme. Naime, od ranije više koncentriranosti na širokim ruralnim prostorima dolazi do koncentracije u/i oko većih naselja, a ruralna mjesta ostaju bez stanovnika, odnosno tamo ostaju stanovnici koji nisu mogli nikamo odseliti.
Kako naše urbane sredine nisu imale politiku urbanizacije i politiku izgradnje trgovine i prodajnih centara tako se bez plana i programa u svim većim gradovima i naseljima grade veliki prodajni centri bilo u vlasništvu domaćih poduzeća ili u vlasništvu međunarodnih korporacija.
Tako izgrađeni prodajni centri više ne obavljaju funkciju opskrbe pučanstva na određenom širem području, već je u tih nekoliko poduzeća koncentrirana prodaja čime preuzimaju veći dio maloprodajnog tržišta i to usko koncentrirano na malom broju prodajnih mjesta.
|
Treba voditi računa da su od 2000. godine uložene velike investicije u trgovinu i to pretežito u maloprodaju ili u objekte za podršku maloprodaji pri čemu je ukupna vrijednost ulaganja u trgovini jednaka vrijednosti svih investicija u industriji.
U ovim uvjetima trgovine su dodatno opterećene i investicijskim i privatizacijskim kreditima (vlastitog obrtnog kapitala nikada nisu ni imale), te su primorane povećati svoj udio i prisvojiti sve viši dio prodajne cijene. I to čine uglavnom na račun domaće industrije, posebno industrije roba široke potrošnje, a najvećim dielom na račun prehrambene industrije.
Naime, naša industrija nema više kao prije carinsku zaštitu koja bi bila apsolutna pa naši proizvođači do potrošača mogu doći jedino preko trgovine koja ima monopolistički položaj. I trgovine u vlasništvu domaćih poduzetnika ili u stranom vlasništvu opterećene su investicijskim kreditima i/ili privatizacijskim kreditima te moraju iz zarade pokriti troškove poslovanja, ali i vraćanje kredita.
Tu zaradu ostvare na dva načina: s jedne strane od domaćih proizvođača i industrije traže se različita vanknjižna plaćanja (rabati, skonti, plaćanje police, plaćanje marketinga i sl.), koja ponekad dostižu i do 30% prodajne cijene te potom na tu cijenu trgovina zaračunava svoju maržu i do 25%.
Na takav način trgovina poskupljuje domaće proizvode od čega proizvođač nema apsolutno nikakve koristi. Periodi plaćanja se ugovaraju na 80, 120 pa i do 180 dana. Zbog odgode plaćanja troškove financiranja trgovine proizvođači moraju ugraditi u prodajne cijene pa se i s tog osnova povećavaju finalne cijene domaćih proizvoda.
Međutim, kako bi trgovine kao prodajni subjekti bile konkurentne i imale niske cijene istodobno započinju s praksom vlastitog uvoza gotovih proizvoda koji se prodaju po nižim cijenama od domaćih. Takva trgovačka praksa postala je najskuplji ceh koji domaća industrija plaća trgovini.
S jedne strane, zbog uvjeta prodaje i rokova plaćanja mora povećati svoje cijene, a onda ista trgovina uvozi jeftinije gotove proizvode (jer inozemnim proizvođačima ne mogu nametati iste uvjete prodaje te ih plaćaju avansom tj. unaprijed), što je i glavni razlog zašto su strani proizvodi u konačnici jeftiniji.
Prehrambena industrija ima pokrivenost uvoza svojim izvozom preko 90%. Istodobno je uvoz poljoprivrednih proizvoda i hrane dvostruko veći od izvoza tih proizvoda, pri čemu su najveći uvoznici hrane i poljoprivrednih proizvoda upravo trgovci.
Za prehrambenu industriju ovo stanje je šizofreno jer se novcima koje generira ta industrija financira jeftiniji uvoz istovrsnih proizvoda. Ta industrija ovaj problem sama ne može riješiti i prije će propasti, nego raspetljati ovaj gordijski čvor. U ovakvim uvjetima trgovina zasigurno nije partner našoj industriji, a bez trgovine industrija ne može doći do potrošača i kupaca.
|
Drugi problem kojega trgovina nameće domaćoj proizvodnji je uvoz raznih roba dvojbene kvalitete koje bi u europskim zemljama morale biti povučene iz prodaje uz velike troškove oko uništavanja i zbrinjavanja tih proizvoda. U prvome redu riječ je o uvozu proizvoda čiji sadržaj ne odgovara deklaraciji. Također, ono što je bitno kod uvozne nelojalne konkurencije je trajnost proizvoda koji dospijevaju na police naših prodavaonica. Iako nema istraživanja koja bi to nedvojbeno utvrdila, svakodnevnim zapažanjem u našim je trgovinama moguće vidjeti uvozne proizvode koji na police stižu kada se približi istek roka trajanja, obično u posljednjih 10-15% zakonske trajnosti proizvoda.
Posve je jasno da je taj proizvod u EU namijenjen za smeće i spalionicu i da se kod nas uvozi uz cijenu koja je upola manja od cijene istog svježeg proizvoda. Ovakvim uvozom prehrambenih proizvoda naša trgovina zamjenjuje europske spalionice otpada, a našim proizvođačima “konkurira” jeftinim proizvodima poznatih robnih marki.
Ako se ovome pribroji manjak interesa domaćih institucija za poticanje povećanja proizvodnje domaće industrije, interes stranih banaka – koje su vlasnice domaćih banaka - za financiranje uvoza njihovih proizvođača iz njima domicilnih zemalja, politika tečaja koja podilazi stranim interesima i bankama, onda nije čudo što smo u krizi i to krizi koja nema baš nikakve veze s krizom u svijetu.
Iako samo djelomično tangira sustav trgovine, mora se istaći neshvatljiva politika Hrvatske narodne banke (HNB). Naime, ova institucija fokusirala je svoju misiju na zaštitu od inflacije, što je razumno i općeprihvaćeno. No, kako se to provodi. Kod nas se kao kretanje inflacije prati porast cijena nekih osnovnih proizvoda široke potrošnje, a kako te cijene ne bi porasle, HNB vodi politiku precijenjenog tečaja kune čime je svaki uvozni proizvod jeftiniji od domaćeg usprkos carini i troškovima uvoza.
I tako se “branimo” od inflacije. U ovako postavljenom gospodarskom sustavu, koji guši domaću proizvodnju, trgovini je samo dodijeljena određena uloga koja niti ne može biti bitno različita od gospodarske politike koja se provodi.
Više u časopisu Suvremena trgovina
|
|
 |
|