|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
|
Trenutak hrvatskog gospodarstva
|
|
Znamo li odrediti prioritete?
|
Veliki dio nacije bavi se posljednjih dana pitanjem braniteljskog registra, korupcijskim aferama bez granica, obnaženom stražnjicom TV-spota i govorom predsjednika Josipovića u Parlamentu BiH. Treba glasno reći da to svakako nisu u ovom trenutku glavna pitanja koja bi trebala zaokupljati javnost u Hrvatskoj.
Pitanje svih pitanja u ovom trenutku (i još zadugo) je teško gospodarsko stanje i pronalaženje načina da se iz njega izađe.
Evidencija nezaposlenih dosegla je u ožujku brojku koja prelazi 318.000. Cijeli je niz industrijskih grana ozbiljno ugrožen, a time su u pitanju i radna mjesta. Sadašnju, ali i svaku drugu Vladu građani će zacijelo ocjenjivati ovisno o uspjesima u borbi protiv organiziranog kriminala, ali ipak dominantnu poziciju u svemu tome dobiva borba protiv nezaposlenost i oživljavanje poslovnih aktivnosti, jer je upravo to za mnoge u ovoj zemlji puno važnije.
Nezaposlenost je, naime, zakucala na vrata svake hrvatske obitelji, standard stalno opada, sve je veći broj stanovnika koji se smatraju socijalno i materijalno ugroženim. Naravno da treba pljeskati kada se organiziranim akcijama sprječava organizirani kriminal i pune se zatvori.
Ali, u zapadnim zemljama političari se mjere prvenstveno po tome koliko su radnih mjesta otvorili ili sačuvali. To kod nas očito još nije prihvaćena praksa i standardno ponašanje.
Krvna slika gospodarstva
Mnogo je elemenata koji govore u prilog toj činjenici, a mi ćemo navesti samo neke, uglavnom one koji se manje spominju:
• Hrvatska se nalazi na razini 63 posto prosječnog razvoja Europske unije i, prema navodima Eurostata iz ožujka 2010. Trebat će joj 30-ak godina da dostigne sadašnju prosječnu razinu;
• Po ostvarenom BDP zauzimamo prema podacima Svjetske banke tek 62. mjesto u svijetu;
• Vanjski dug već premašuje 44,6 milijardi eura ili više od 60 milijardi USD;
• Po stopi zaposlenosti nalazimo se među najnižima unutar Europe;
• Zauzimamo tek 53. mjesto na ljestvici svjetske konkurentnosti.
|
U ovom trenutku su podaci kojima raspolažemo vrlo nepovoljni. Naime, prema zadnjim podacima, i dalje bilježimo pad industrijske proizvodnje. Građevinarstvo je također u padu, kao i promet u trgovini. Nelikvidnost se, poput hidre, širi u svim pravcima i veća je za otprilike 45 posto no u istom razdoblju prošle godine.
Novaca je, tako, sve manje, a kada se podaci pretvore u radna mjesta dobivamo 101 tisuću osoba zaposlenih u građevinarstvu, 227 tisuća djelatnika u prerađivačkoj industriji, 215 tisuća u trgovini. Dakle, u tim je industrijama zaposleno ukupno 543 tisuće radnika koji strepe za radna mjesta, jer još nema dovoljno konkretnih poteza Banskih dvora koji bi upućivali na to što i na koji način namjeravaju poduzeti da bi se dugoročnije spasila ugrožena radna mjesta.
Fond za spas gospodarstva uvelike kasni
Hrvatska je već ranije ušla u razdoblje recesije i to znači da je hrvatsko gospodarstvo već posljednjih godina ozbiljno posustalo i da se suočava s problemima pred kojima ne može zatvarati oči. Treba hitno poduzimati mjere koje će pomoći gospodarstvu u rješenju tih problema što bi za posljedicu imalo zaustavljanje pada nezaposlenosti, gubitka radnih mjesta, zaustavljanje već tada izuzetno velike nelikvidnosti i svih drugih popratnih događanja koja znače u suštini gospodarski pad i novo zaostajanje gospodarstva i ukupnog društvenog razvitka Hrvatske.
Praksa, međutim, ukazuje da bez pratećih reformi, bez kompletnih mjera kojima treba utjecati na popravljanje ukupnog stanja i uvjeta u kojima posluju gospodarstvenici, nema konkretnih dugoročnih rješenja.
Što je potrebno da bi skromne mjere dale neke rezultate? Potrebno je poduzeti strukturne reforme u hrvatskome društvu od kojih najveći dio mora inicirati, osmisliti, provoditi i nadzirati upravo hrvatska Vlada. Moramo uspostaviti sustav kojim će se osigurati da se preraspodjela sredstava koja se zarađuju, koja se nalaze u državnom proračunu pretvore u proizvodnju, da ne prelijevamo iz šupljeg u prazno nego, da konačno počnemo poticati i brinuti o stvarnoj proizvodnji.
Moraju se osigurati reforme koje će pretežito uvozno gospodarstvo pretvoriti u pretežito izvozno gospodarstvo. Moraju se osigurati i provoditi one reforme koje će kulturu nerada pretvoriti u kulturu rada, a to prije svega znači poštivanje rada, radnika, radnog zakonodavstva i onda će se stvoriti uvjeti da i poduzetnik i radnik, jednako sa srcem, s voljom daju sve od sebe i osiguraju efikasnost u gospodarstvu odnosno daju svoj doprinos povećanju konkurentnosti hrvatskog gospodarstva bez čega neće biti boljitka.
|
Što još treba napraviti država? Govorimo o štednji i smanjenju javne potrošnje. To znači da se valja uhvatiti u koštac s trulom jabukom: treba restrukturirati državnu upravu, treba vidjeti što je to suvišno, što je to neefikasno. Pričamo puno o problemima u državnim i javnim poduzećima. Oni su užasno veliki, ali velikim dijelom i neracionalni potrošači.
Oni su ujedno mjesta gdje se troši previše ostvarenog bruto društvenog proizvoda, a rezultati su manjkavi. Treba također preispitati da li su prioriteti te izgradnje infrastrukture ovog trenutka oni pravi, da li ulažemo u onu infrastrukturu koja će sutra doprinijeti stvaranju bruto društvenog proizvoda, novih vrijednosti? U stvarnosti teško možemo prepoznati istinske pomake koji će osigurati poštenije, efikasnije i trošenje sredstava.
Trebaju se osigurati i porezna rasterećenja. Hrvatska Vlada je u zadnjih godinu dana uvela novi porez i povećala stopu PDV-a. Svakako da je to smanjilo potrošnju i dodatno otežalo uvjete poslovanja našega gospodarstva i stvaranje novih vrijednosti, a nažalost ovakva situacija smanjila je proizvodnju i zaposlenost.
Izgubljene godine
Ako analitički sagledamo statističke podatke proizlazi da smo se u mnogim segmentima gotovo vratili na 1999. godinu, koja je bila prije deset godina. Jesu li posljednjih deset godina izgubljene godine kad je riječ o razvoju hrvatskog gospodarstva? Postoji ipak jedna velika razlika: tada smo bili zaduženi manje od 10 milijardi eura, a danas smo zaduženi 44,6 milijardi. Koliko je to po glavi svakog Hrvata? Koliko će godina naša djeca morati vraćati te dugove?
Oštra kritika HNB
U organizaciji Tržišta novca Zagreb (TNZ) u Opatiji je održana znanstveno-stručna konferencija Hrvatsko novčano tržište. Konferenciju je otvorila premijerka Jadranka Kosor.
„Svi traže promjene, svi traže rezove, svi traže da se nešto učini, a malo tko, usudim se reći nitko, ne pristaje da promjene krenu od njega. Kad tu činjenicu osvijestimo i promijenimo se, krenut ćemo dalje”, istaknula je premijerka Kosor.
Bankarska tema Tko će sutra moći vratiti kredit, uz izlaganje guvernera HNB-a Željka Rohatinskog, bio je glavni sadržaj konferencije.
„Godina 2010. bit će godina stagnacije bez nekih stukturnih promjena u ukupnoj gospodarskoj politici”, procijenio je Rohatinski. „Zato što se stvarao dojam da u uvjetima krize možemo živjeti i raditi kao što smo radili dosad. A nije bilo ni snage ni motiva da se stvari počnu mijenjati”, istaknuo je guverner HNB-a.
Guverner je najavio povećavanje ukupnog kreditiranja kako za javni tako i privatni sektor, u prosjeku za šest posto. „Još smo u razdoblju preživljavanja, a ne izlaska iz krize”, upozorio je Rohatinski, a „primjer Grčke pokazuje da nam nitko osim nas samih neće pomoći”.
|
„Porast kredita države lani je iznosio 6,2 milijarde eura, drugi sektori smanjili su pozajmice za 1,5 milijardu. Oko 80 posto ukupnih kredita država je uzela za sebe i svoja javna poduzeća. Istisnuti privatni sektor, radi opstanka, posegnuo je za otpuštanjem i smanjivanjem plaća. A jedino taj sektor - napominje Rohatinski - može stvoriti prostor za nova radna mjesta”.
„Za porast zaposlenosti nužno je ostvariti održivi ekonomski rast kojeg ograničavaju deficit u platnoj bilanci i inozemni dug. U 2009. uvoz je pao za 25 posto, izvoz za 19 posto, prepolovljena su izravna vanjska ulaganja, ali i smanjen deficit tekućeg računa platne bilance s 9,2 na 5,2 posto BDP-a, pri čemu je 5,2 posto i dalje ogroman problem jer je zbog toga inozemni dug povećan s 83 na skoro 100 posto BDP-a”, naglasio je guverner HNB-a.
Guverner HNB nadalje ističe kako je problem i dodatno povećanje potreba refinanciranja države koja, uključujući Hrvatske autoceste, iznosi gotovo 7 posto BDP-a. „Tekući deficit se vjerojatno neće smanjiti, pa je oko 12 posto BDP-a potrebno refinancirati u sektoru države, a to pokazuje da još nema fiskalne prilagodbe koja bi izmijenila tu situaciju”, ustvrdio je.
Izvoz rak-rana hrvatskog gospodarstva
U ovogodišnjem govoru naciji Barack Obama je zatražio od američkog gospodarstva udvostručenje izvoznih rezultata u narednih pet godina. Konzultantska kompanija Ernst&Young je u studiji o britanskom gospodarstvu iznijela ocjenu: Britain must - export or die. Kriza i recesija izazvale su izvozni kolaps u njemačkom gospodarstvu, najvećem svjetskom izvozniku, pa i to utječe na usporeni oporavak gospodarstva unutar Europske unije.
U širokim odjecima u javnosti koje je izazvala kriza hrvatskog gospodarstva posebno mjesto imaju reakcije na stalnu rak-ranu hrvatskoga gospodarstva – izvoz i, s tim povezano, nepovoljnu vanjskotrgovinsku bilancu hrvatskoga gospodarstva. Taj problem ne samo da se stalno ponavlja, već se on produbljuje i prijeti da postane gotovo nerješivom enig-mom za kreatore naše ekonomske politike.
Opravdano je zapitati se u čemu je kvaka? Ukupna razmjena Hrvatske sa svijetom dosegla je u 2008. godini svoju dosad najveću vrijednost: 29,4 milijarde eura, pri čemu je vrijednost uvoza iznosila 20,6 milijardi, a vrijednost izvoza samo 9,8 milijardi eura. U 2009. bilježimo snažan pad izvoza i uvoza, koji je nepovoljno utjecao i na ukupnu poslovnu aktivnost, pa ukupna robna razmjena s inozemstvom doseže samo 22,7 milijardi eura.
Time se samo nastavlja dugogodišnji nepovoljan trend koji je zacrtan već mnogo ranije, a koji je rezultirao činjenicom da je negativna vanjsko-trgovinska bilanca u razdoblju od 2004. do 2009. godine dosegla vrijednost od 50,2 milijarde eura. Taj podatak upotpunjuje i činjenica da je ukupni udio izvoza u vrijednosti hrvatskoga gospodarstva prošle godine iznosio samo 16,5 posto, što ukazuje na ukupnu nedovoljnu orijentiranost prema izvozu.
|
Klima deindustrijalizacije u Hrvatskoj
Nije nevažno spomenuti u kakvim se ukupnim okolnostima i uvjetima odvija ta nepoštedna i često neravnopravna bitka za tržišta. Hrvatska se, naime, stalno sučeljava s relativno niskom stopom ekonomskog rasta, dugogodišnjom stagnacijom izvoza, tehnološkom zaostalošću, visokom stopom nezaposlenosti.
No, ostaje tvrdokorna činjenica da je udio prerađivačke industrije u bruto društvenom proizvodu 1990. godine iznosio više od 30 posto, da bi prošle godine bio sveden na jedva 15-16 posto. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, čak 96 posto robnog izvoza Hrvatske čine proizvodi prerađivačke industrije.
U uvjetima trajnog procesa deindustrijalizacije taj podatak dobiva na značenju, jer se postavlja pitanje kako na smanjenoj proizvodnji uopće povećavati izvoz. Dodamo li tome značajni pad izvozne aktivnosti (gledano kroz pokrivenost uvoza izvozom), onda slogan „izvoziti ili umrijeti”, veoma dobro oslikava kompleksan izazov pred kojim se nalazi naša gospodarska politika.
Jalove i neproduktivne rasprave
Činjenica je da izvoz stagnira usprkos svim deklaracijama i da nema bitnih pomaka koji bi ukazivali na promjenu toga stanja. Vode se jalove i najvećim dijelom neproduktivne rasprave o izvozu i izvoznoj politici.
Ukupno gledajući, kvaliteta hrvatskog izvoznog proizvoda je nesumnjivo slabija nego prije desetak godina. Za dokazivanje ove tvrdnje treba jednostavno pogledati ovogodišnju izvoznu robnu strukturu i usporediti je s onom od prije 20-ak godina.
Porazan je podatak da je u prošlogodišnjem izvozu bilo samo 3,3 posto proizvoda visoke tehnološke složenosti, dok je, na primjer u izvozu 1987. taj postotak iznosio visokih 64 posto. Iz izvozne nomenklature praktično su nestali (ili se javljaju samo sporadično) veliki inženjering poslovi, kapitalna oprema i dobra i drugi zahtjevniji industrijski proizvodi.
Posebno se može zamijetiti da nedostaju kompleksni poslovi koji su, pored izvoza opreme, sadržavali izvoz industrijskih znanja, tehničke pomoći, licenci, know-how-a. Pojedini svijetli primjeri samo potvrđuju ukupno poraznu sliku.
Rasprava o izvozu i postignutim izvoznim rezultatima, pa time i o stvarnoj opredijeljenosti kreatora gospodarske politike prema izvozno orijentiranoj proizvodnji otvara u tom kontekstu nekoliko ključnih pitanja koja traže adekvatan, jasan i primjeren odgovor: zašto su izvozne performance, uz nezaposlenost, najslabiji rezultati hrvatskog gospodarstva?
Zašto je Hrvatska, prema izvoznim ostvarenjima, među najslabijim tranzicijskim zemljama, iako je u startu imala prednost pred gotovo svakom od njih? Zašto se, nadalje, stanje izvoznog sektora, i pored velikih stručnih i političkih rasprava, ne popravlja?
|
Odgovor na ta pitanja sadržan je u potrebi da Hrvatska razvije cjelovit i konzistentan novi model gospodarskog rasta i razvoja. Pojednostavnjeno, temeljna formula trebala bi glasiti: gospodarski rast bez deficita i duga odnosno, još preciznije, ubrzanje gospodarskog rasta uz usporavanje rasta deficita i vanjskog duga.
Očito je svakako da je izvoz jedno od središnjih pitanja dugoročnog i strateškog razvoja hrvatskog gospodarstva. Pokazalo se da praktično samo kroz taj instrument možemo osigurati daljnji razvoj i zaustavljanje gubitaka radnih mjesta.
|
|
 |
|