|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
|
Hrvatska želi biti kompetitivna članica Europske unije, ali i svojim građanima osigurati primjereni životni standard i kvalitetu života. Strateški okvir za razvoj Hrvatske do 2013. godine pokušava odgovoriti na pitanja kako osigurati prosperitet u konkurentnom tržišnom gospodarstvu u okvirima socijalne države prilagođene uvjetima 21. stoljeća
|
U odnosu na sve dosada pripremljene i objavljene strategije razvoja hrvatskog društva i gospodarstva ova najnovija donosi određene pomake. Prvi put se u njoj izričito naglašava da su opća polazišta otvorenost i članstvo u EU, zatim konkurentnost i primjerena razina socijalne sigurnosti svih građana. Inzistiranje na konkurentnosti i socijalnoj sigurnosti ne znači nepomirljivih odnosa, kako bi se to moglo u prvi mah shvatiti, već usredotočenje interesa na društveno uravnoteženom razvoju, u kojem će rezultate gospodarskog napretka osjećati svi slojevi stanovništva.
Gledano analitički, temeljno je polazište, ali i temeljna poruka ovih strateških odrednica da se ostvarivanje rasta, razvoja, zapošljavanja, socijalne uključenosti i pravednosti mogu postići samo istodobnim i usklađenim djelovanjem na nizu strateških područja. Prvi put su i ta područja istaknuta, kako u tom pogledu ne bi bilo nedoumica: to su, prije svega, ljudi, znanje i obrazovanje, infrastruktura, informacijska povezanost i socijalna kohezija, makroekonomska stabilnost i djelotvorno financijsko tržište, održiv razvoj i ujednačen regionalni razvoj. Sve to bi trebalo biti popraćeno novom i sadržajnijom ulogom države, koja se transformira u učinkovit i djelotvoran servis građana i poduzetnika.
Novost je, kao što se vidi, da naglasak nije stavljen na prioritete u pojedinim djelatnostima, što je u svim dosadašnjim pristupima opterećivalo i usporavalo potrebnu operativnost i provedivost zamišljenih zadaća. Strateške odrednice više pozornosti obraćaju na stvaranje realnih preduvjeta za brže prilagođivanje mjerama i standardima EU, s naglaskom na jačanje konkurentnosti i pokušaj zadržavanja određene gospodarske autohtonosti (turizam, okoliš, regionalni razvoj i slično). Autori Strateških odrednica uzeli su u obzir 55 preporuka Nacionalnog vijeća za konkurentnost i time se odlučno usmjerile na bitne pretpostavke budućeg rasta i razvoja.
|
Strateške odrednice svele su načelo gospodarske otvorenosti u okvir šest glavnih makroekonomskih ciljeva:
• prosječnu stopu realnog rasta BDP-a u slijedećih sedam godina povećati na razini od šest posto godišnje, prvenstveno zasnovano na privatnim investicijama;
• očuvanje niske stope inflacije;
• smanjenje stope nezaposlenosti ispod 9 posto neposredno nakon ulaska u EU;
• daljnje povećanje omjera neto priljeva međunarodnog kapitala prema BDP-u, posebno izravnih i portfolio ulaganja;
• zaustavljanje rasta vanjske zaduženosti na sadašnjoj razini (160 posto vrijednosti ukupnog izvoza robe i usluga tj. blizu gornje granice umjerene zaduženosti), i
• zadržavanje omjera javnog duga i BDP-a trajno ispod 60 posto.
Autori Strateških odrednica izlaze u širu javnost i s jasnom vizijom i čvrsto postavljenim ciljevima: Hrvatska bi do sredine narednog desetljeća mogla doseći 75 posto razine razvijenost Europske unije. Da bi se u tome uspjelo, u četverogodišnjem razdoblju (2006. do 2009.) očekuje se prosječna stopa rasta realnog BDP-a od 5,1 posto, dok bi u drugom četverogodišnjem razdoblju (2010. do 2013.) ta stopa mogla prijeći i 7 posto prosječno na godinu. Sve te projekcije protkane su i određenim analizama, mjerama i preporukama na svakom od spomenutih područja interesa.
|
Kako osigurati visoke stope rasta?
Pravo je pitanje sada jesu li ove strateške odrednice realno postavljene ili su ipak (samo) pregršt dobrih želja? Zna se već odavno da samo visoka stopa rasta osigurava temeljne ciljeve hrvatskog društva, uključujući i koheziju i socijalnu komponentu. Još 1998. to je jasno iznio prof. dr. Pero Jurković, tadašnji savjetnik za gospodarstvo predsjednika Tuđmana, postavljajući tri različita scenarija rasta i razvoja hrvatskog društva. Naglasak je i tada bio da samo rast BDP-a iznad 7-8 posto na godinu osigurava prevladavanje strukturnih razlika i usporeno, ali ipak približavanje razvijenim zemljama EU. Nažalost, tadašnja garnitura na vlasti nije imala dovoljno sluha za ova upozorenja, a i sve kasnije Vlade nesuvislo su okolišale oko ovog pitanja, zanemarujući realna upozorenja istaknutog makroekonomiste. Pokazalo se, međutim, da rast i razvoj ne možemo temeljiti na sadašnjem modelu gospodarskog razvitka, velikim dijelom zasnovanom na načelima visokog zaduživanja i pojačane osobne potrošnje, a bez jasne vizije razvoja, industrijalizacije, odnosa prema izvozu i, možda najvažnijem društvenom pitanju u ovom trenutku, zaposlenosti.
Drugo važno pitanje je u kojoj će mjeri Hrvatski Sabor prihvatiti ova strateška promišljanja, kako će se Vlada postaviti prema operacionalizaciji mjera i prijedloga. Nije nevažno i kako će se oporbene stranke, prije svega SDP, odnositi prema ovom dokumentu. Već su najavljene druge strategije, koje baš ne obećavaju zajedništvo u postavljanju ciljeva.
Javnost, međutim, zanima u kojoj su to mjeri samo instrumenti predizbornih prepucavanja i koliko će se to realno odraziti na život građana. Brine ih što na ovako važnim pitanjima nikako ne uspijevamo uspostaviti zajedničku, usuglašenu platformu.
|
Kakvo je pravo stanje?
Imamo, dakle, na jednoj strani dosta. optimističnu sliku kako bi se stvari mogle odvijati u narednih 7-8 godina. Imamo, međutim, i stvarnu sliku stanja u kojoj se nalazi u ovom trenutku hrvatsko društvo, sa svim gospodarsko-socijalnim tenzijama i tegobama.
Usprkos optimizmu Vlade i zaista relativno dobrim makroekonomskim pokazateljima koji se (uglavnom) nastavljaju prvih pet mjeseci ove godine, nekog ozbiljnog pomaka na području gospodarsko-socijalnih kretanja zapravo – nema. Pokazatelji s kojima su sve glavne sindikalne udruge izašle u Prvomajskoj proslavi u Maksimiru moraju zabrinuti i najveće optimiste i zaista je potrebno puno hrabrosti tim brojkama suprotstaviti ranije spomenute makroekonomske ciljeve sadašnje Vlade. Ili, bolje rečeno, samo izuzetno ambiciozni programi rasta i razvoja, jasno s realnim pokrićem, mogu promijeniti stvarnu sliku stanja.
Spomenimo samo neke od podataka s kojima su izašli u javnost čelnici sindikalnih udruga:
• 311.311nezaposlenih, od čega 60 posto u najboljoj životnoj dobi;
• više od polovine nezaposlenih čeka na posao više od godine dana, a više od trećine duže od tri godine;
• gotovo 100.000 radnika prima plaću manju od 1.900,00 kuna;
• prosječna plaća u Hrvatskoj dovoljna je za 20 dana u mjesecu. Pritom 750.000 radnika prima plaću manje od prosječne;
• 119.000 građana koristi socijalnu pomoć;
• od 1,410.000 zaposlenih i 1,086.000 umirovljenika čak jedna trećina živi ispod praga siromaštva;
• prosječna radnička mirovina iznosi samo 40 posto prosječne plaće.
Dodamo li tome i činjenicu da na svakog našeg građanina otpada 8.500 eura duga, a da na svakog radnika otpada čak 25.600 eura duga, slika je zaokruženija i – manje ugodna za oko.
|
Nova uloga države
Povećanje konkurentnosti i djelotvorna socijalna uključenost – kao temeljni ciljevi Strateških odrednica – zahtijevaju kompletan i djelotvoran javni sektor koji će biti zaista katalizator određenih promjena. Naime, državu čini niz institucija u čijoj je nadležnosti ostvarivanje postavljenih strateških gospodarskih i socijalnih ciljeva, a kroz obavljanje poslova izvršne vlasti i stalne interakcije s privatnim sektorom i drugim čimbenicima u društvu. Pritom se ne smije smetnuti s uma da je država također i zakonodavac i temeljni jamac pravnog okvira i pravne sigurnosti, u kojem djeluje privatni sektor. Upravo tom svojom zakonodavnom ulogom, jasnoćom, transparentnošću i općenito načinom provođenja propisa, država utječe na ostvarivanje građanskih i poduzetničkih sloboda. Pokazalo se da je upravo to jedna od najvećih slabosti u našem cjelokupnom društvenom sustavu, pa je jasno da samo kompetentna, učinkovita i motivirana javna administracija, zatim pojednostavljenje i pojeftinjenje poslovnih procedura, učinkovito i nezavisno pravosuđe kao temeljne institucionalne odrednice mogu stvoriti i povoljniju poslovnu i poduzetničku klimu i ukupno okruženje.
Sve dosadašnje analize, bilo da je riječ o Nacionalnom vijeću za konkurentnost, bilo da se radi o izvješćima međunarodnih organizacija, ukazuju da su najznačajnije prepreke za poslovanje u nas upravo neefikasna javna uprava, korupcija, porezni propisi, porezne stope, neprimjerena infrastruktura, restriktivno radno zakonodavstvo, da ne nabrajamo više. Prema tome, jasno je gdje leže odgovori: nova uloga države trebala bi se ostvarivati na tri temelja područja – reforma javne uprave, reforma pravosuđa i modernizacija fiskalnog procesa i sustava.
Praksa pokazuje da su mnogi već 'polomili zube' na ovim zadacima. Sva tri temeljna cilja 'tvrd su orah' i nema previše sigurnosti da će se u tome uspjeti, barem ne u kratkom roku. No, Strateške odrednice za razdoblje 2006. do 2013. ne mogu čekati i nema vremena, posebno kad je riječ o kompetentnosti institucija za donošenje boljih propisa i međusobnu koordinaciju različitih tijela državne uprave pri donošenju novih propisa.
Kako upravo na tim odrednicama počiva i realna mogućnost ostvarivanja postavljenih ciljeva, čitava se logika budućeg ponašanja još jače vezuje uz prilagođavanje i usklađivanje sa standardima EU. Stoga je potrebno odmah sustavno pristupiti preispitivanju postojećih poslovnih propisa, s jasnim ciljem uklanjanja svega onoga što je objektivno nepotrebno i što opterećuje, dakle nepotrebnih i zastarjelih odredbi, kako bi se smanji troškovi poslovanja, uklonile prepreke ulaganjima i, što je jednako važno, smanjilo broj potencijalnih izvora korupcije.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|