|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
prof. dr. sc. Nikola Knego
|
|
|
|
|
|
Nekoliko aktualnosti vrijednih uvodnika
|
1. Uvodna riječ
Časopis Suvremena trgovina je zahvaljujući entuzijazmu glavnog i odgovornog urednika gospodina Sertića, starijega, te ekipe neumornih pregalaca oko njega u svojoj 37. godini izlaženja. Uz časopis su rasli i stasali njegovi suradnici te je tako koordinaciju poslova i uređivanje časopisa preuzeo jednako tako uspješno Sertić mlađi.
Časopis bez pretjerivanja izuzetno dobro izgleda, kako sadržajno, tako i vizualno, te temama kojima se bavi pogađa u srž problema nudeći konkretna mišljenja i viđenja pojedinih aktualnih pitanja koja direktno ili indirektno utječu na poziciju trgovine u gospodarstvu te anticipira trendove koji su prisutni u distributivnoj trgovini zemalja s razvijenim tržišnim strukturama.
Stoga mi je zadovoljstvo biti po drugi put urednik Suvremene trgovine, odnosno broja tri koji je dostupan stručnoj čitalačkoj publici. Nije mi namjera baviti se njegovim sadržajem, već ću se usmjeriti na viđenje, komentiranje i iznošenje mišljenja o nekoliko pitanja za koja smatram da su bitna i da će, ovisno o rješenjima, ostaviti dugoročnije posljedice po funkcioniranje hrvatskog gospodarstva, pa onda i trgovine kao njezinog sastavnog dijela te hrvatskog društva u cjelini.
2. Pojmovi koji to sadržajno najčešće nisu: reforma i restrukturiranje
Prvo bi trebalo komentirati učestalo spominjanje pojmova kakvi su reforma i restrukturiranje. Zašto to? Zato što se autor ovih redaka s prvim pojmom susreo dosta davno. Prošlo je od tada gotovo pet decenija i u kontinuitetu se susrećemo s potrebom reformiranja ovoga i onoga, s potrebom provođenja reformi i reformskih zahvata koji su, kako nas uvjeravaju, preduvjet opstanka. Nužno je reformirati ili restrukturirati ovo i ono.
Uvjeravaju nas da bez reformiranja i bez restrukturiranja nema opstanka. Ispada da je jedino stalno i trajno rješenje je reforma i restrukturiranje. Mi koji duže pamtimo prošli smo mnoge reforme koje su najčešće bile neuspješne, a kao i svake druge promjene generirale su dodatne troškove njihovih provedbi.
Nije dobro izjednačavati promjenu i reformu. Riječi promjena i reforma nisu sinonimi ili riječi istoznačnice. Svaka promjena nije istovremeno i reforma, ali je svaka reforma istovremeno promjena. Dakle, riječ reforma bi, kako kod njezinog izricanja, tako i kod njezinog slušnog ili čitalačkog prihvaćanja, trebala stvarati i buditi dojam potpunosti, prostudiranosti, dugoročnosti posljedica, kako pozitivnih, tako i negativnih.
Često puta tomu nije tako. Svaka promjena ili pokušaj da se nešto mijenja izjednačava se s reformom. Pa i onda kada je promjena manje ili više bitna, slabije ili bolje pripremljena i kada posljedice promjene jesu ili nisu precizno utvrđene.
|
Od učestalog spominjanja riječi reforma, pa i kada je to samo pokušaj da se nešto mijenja, pojam se u velikoj mjeri 'izlizao' i postao nešto što prolazi mimo nas, što traje vremenski onoliko koliko i oni koji takve promjene iniciraju, nešto što treba izdržati.
Riječ reforma i riječ restrukturiranje na našem su prostoru postale riječi istoznačnice koje umnije zvuče, a najčešće su zamjena za suroviju stvarnost koja za posljedicu ima više cijene, otpuštanje i smanjivanje broja zaposlenih te zavlačenje ruke u džep stanovništva i povećavanje troškova poslovanja poduzeća i obrta. Jednostavan primjer toga je reformiranje određenog tarifnog sustava.
Što to znači? Promjenu cijena na više. Jeste li bili sudionici reformskih zahvata koji su za posljedicu imali niže cijene, dugoročno provjerljiv kvalitetniji rezultat (povijesni aspekt)? Opći bi stav bio da se reforme i restrukturiranja na našem prostoru ne pamte po ničem dobrom, a najčešće rezultiraju posljedicama kakve su raditi isto za manje ili više za jednako, uz one koji provedbom reformi i restrukturiranjem ostaju bez posla.
Bilo bi pogrešno zaključiti da je autor ovih redaka protivnik promjena, reformi i odricanja. Protivnik je nepripremljenih promjena, promjena koje traju koliko i njihovi pokretači, promjena koje jedino sigurno generiraju više troškove i odricanja radi odricanja, promjena koje bi trebale indirektno ukazati širem auditoriju da oni prije nas nisu radili dobro.
Što više mijenjaju to je sve manje bilo dobrog u vremenu prošlom, prije njih. Pobornik je prostudiranih promjena koje su vremenski definirane, troškovno kvantificirane, rezultatski anticipirane i koje posljedično rezultatu uzdižu ili sankcioniraju predlagače.
3. Tko ima više treba dati više
Opet nešto što se sve češće može čuti, a odnosi se na potrebu da se u javnoj komunikaciji iskaže stav o potrebi da se teret promjena i (ili) reformi ravnomjernije rasporedi kako bi se izbjegle konstatacije da oni koji imaju najmanje nose najveći teret na leđima. Tu se nije potrebno zavaravati jer oni koji imaju najmanje, koji su najslabije plaćeni, najčešće nose relativno najveće terete takvih stanja.
|
Tko ima više treba dati više je nešto što se samo po sebi podrazumijeva i što se u praksi prakticira na svim legalnim načinima i izvorima stjecanja prihoda. Tko uprihoduje više doprinosi više. Pitanje je samo koliko to netko misli da bi trebao doprinositi više. Mislim da nije nikoga potrebno uvjeravati da osoba s minimalnom plaćom participira drastično manje u podmirivanju niza opće društvenih potreba od osobe s iznadprosječnom plaćom ili višestruko većom.
Doprinose li ljudi s iznadprosječnim ili višestruko iznad prosječnim legalnim primanjima većem ili manjem podmirivanju opće društvenih potreba? Logično je da doprinose više. Što se događa kada preostali neto iznos odluče utrošiti u Republici Hrvatskoj? Jedna četvrtina, uz iznimke nižih stopa poreza, bit će prihod državnog proračuna. I to je način kako onaj tko raspolaže s više financijskih sredstava više i doprinosi društvu.
Očigledno da su nas političke elite dovele u situaciju kada ni to nije više dovoljno. Treba doprinositi još više. Kako? Smišljanjem novih tereta, novih poreza. Jedan od takvih koji se najavljuje je porez na imovinu. Na koju imovinu? Na svu imovinu ili na neke oblike imovine. Najčešće se spominju stanovi, kuće i vikendice. Jedan ministar reče da je svatko tko ima stan i vikendicu bogat čovjek. Dodao bih, bogat čovjek treba da plati. Je li plaćao do sada? Jest. Što? Doprinose i poreze da bi od bruto dobio neto zaradu. Kada je neto zaradu trošio kupujući u Hrvatskoj plaćao je poreze na kupljeno po stopama kakve su bile u vrijeme kupnje.
Što mu je bila moguća alternativa? Otići i potrošiti u inozemstvu, putujući, kulturno se uzdižući, upoznavajući običaje i kulturu različitih zemalja i mjesta uzduž i poprijeko meridijana i paralela. Mogao je uložiti u kupnju slike ili slika. Ulja na platnu, pardon staklu. Svojevremeno su hrvatski naivci bili u modi. Mogao je kupiti zlatnu polugu. Držati je u sefu. Mogao je uvećavati stanja na kunskom i deviznom računu, ulagati u kupnju obveznica, dionica ili nečeg što ovdje nije spomenuto.
Porez na koju imovinu? Otvara li se ponovno pitanje što je to imovina? Je li novac imovina? Sjetimo se svojevremenog mudrovanja osobe po kojoj novac nije imovina. Očigledno da se imovini pristupa na redukcionistički način i da prvenstveno država pokazuje interes za materijalnu imovinu tipa kuća, stanova, vikendica, zemljišta. Je li dobro da jednaka vrijednost materijalne imovine (stan, kuća, vikendica) i financijske imovine budu različito oporezovani. Porez na materijalnu imovinu je izvjestan. Porez na materijalnu imovinu postoji i danas. Različita komunalna davanja, različiti fiksni iznosi. Kakva je naša praksa za pretpostavit je da će sve to ostati i da će se uvesti neki novi porez. Za očekivati je nova opterećenja.
|
Najavljuje se porez na neobrađeno zemljište. Prolazim, vozim se i gledam. Neobrađenog zemljišta koliko hoćeš. Zemljišne parcele usitnjene, pretežito staračka domaćinstva na devastiranom selu koja osnovne egzistencijalne proizvode kupuju isto kao i stanovništvo na gradskom asfaltu.
Od koga i iz kojih prihoda naplatiti porez na neobrađeno poljoprivredno zemljište ili materijalne resurse koji nisu u funkciji? Usput, ako se spomenuto realizira, hoće li država sama sebi obračunavati porez na objekte i zemljišta koja nisu u funkciji?
Što je s porezom na financijsku imovinu. Tko doprinosi društvu i gospodarstvu više? Onaj tko kupuje ili onaj tko štedi? Koje su posljedice svega toga. Jesu li ponovno na cijeni naivci? Pisac ovih redaka pamti na što se sve nije plaćao porez zadnjih decenija, odnosno na što se sve postupno počeo plaćati porez.
Je li hrvatsko društvo danas stabilnije samim tim što se plaćaju ovi ili oni porezi i koliko su novi porezi potreba posljedice saniranja nedomaćinskog ponašanja menadžmenta ustrojstva hrvatskog društva na svim razinama njegove rastrošne organiziranosti. Apetiti su veliki, usta su širom otvorena i nema tih poreza koji bi ih uz ovakvu rastrošnost i rasipanja mogli napuniti, a stanovništvo ih moglo nositi.
|
4. Raditi ili ne raditi nedjeljom?
Još jedno od pitanja koje se zadnjih mjeseci ponovno aktualizira, ali ne na način da se razgovara i zauzimaju stavovi oko principijelnog pitanja raditi ili ne raditi nedjeljom, već oko zagovaranja stava ne raditi u trgovini nedjeljom. Ostaje otvoreno pitanje zašto se s toliko žara raspravlja o potrebi da se ne radi nedjeljom u trgovini, a zanemaruje se rad nedjeljom u ugostiteljstvu, hotelijerstvu, javnom prijevozu i svim drugim aktivnostima s neprekinutim procesima ili aktivnostima koje organizacijske strukture imaju ustrojene prema vremenu.
Odgovor je jasan. Trgovina je značajan poslodavac. Veliki prodajni centri postaju konkurencija nekima. Imaju u vremenu jačanja potrošačkog mentaliteta privlačnu snagu. Diversificiraju aktivnosti i nude sadržaje za sve od 7 do 77 godina.
Bilo bi idealno da je nedjelja neradni dan za svakoga. Jasno nam je da idealne situacije i okolnosti nisu česte. Odatle proizlazi potreba da se radi nedjeljom. Najnormalnije je da policija, vatrogasci i bolnice rade kontinuirano jer se provale, krađe, razbojstva, ubojstva, požari i bolesti ne događaju od ponedjeljka do petka ili subote i samo u prvoj ili drugoj smjeni.
Glasni zagovornici nerada nedjeljom u trgovini ne primjećuju da se nedjeljom radi u kafićima, restoranima, ali i u javnom gradskom prijevozu. U čemu je razlika? Koji je razlog da ne ističu potrebu nerada nedjeljom restorana, kafića i drugih oblika ugostiteljskih aktivnosti?
Pisac ovih redaka bio bi sretan da je nedjelja za svakoga dan slobodan od poslova vezanih za radno mjesto kojih u ovoj zemlji ima sve manje i da je dan posvećen obitelji i odmoru. Kako je to općenito utopija, to nema ništa da poduzetnici, pa i u trgovini, određuju i definiraju radno vrijeme čije bi držanje trebale nadzirati i kontrolirati inspekcijske službe.
Pri tome se misli da se poštuju sve postojeće odredbe o nagrađivanju zaposlenika za rad nedjeljom i za vrijeme praznika i blagdana te da se osigura pravo zaposleniku na jedan slobodan dan tijekom tjedna.
Bilo je pokušaja u promjenama Zakona o trgovini, tijekom proteklog vremena, da se zabrani rad u trgovini nedjeljom. Očigledno da zakonske odredbe nisu bile dobro odmjerene i postavljene kada nisu mogle izdržati provjeru viših sudskih instanci koje su ih obarale.
|
Za upitati se također kako to da se u nekim odredbama bivših Zakona o trgovini uz zabranu rada nedjeljom istovremeno zalagalo za to da određeni broj nedjelja u prosincu mogu za trgovce biti radne nedjelje. Dobro se zna što je krajem prosinca. Tu su blagdan Božića i Nova godina. Jesu li principijelno nedjelja u ožujku i nedjelja u prosincu iste ili različite nedjelje.
Dakle, podržao bih svaki principijelni stav o potrebi da se nedjeljom ne radi. Nisam za selekcioniranje da se nedjeljom ne radi u trgovini, a može u ugostiteljstvu i sličnom. Kako je stvarnost demantirala zagovornike takvih stavova potrebno je da u okolnostima kada na našim prostorima ima sve više problema s nedostatkom posla i mogućnosti zapošljavanja ne sputavati bilo koju inicijativu koja će rezultirati s više zaposlenih, a rad izvan okvira kakve utvrđuju civilizirana društva potrebno je nadzirati i svaku nepravilnost sankcionirati u skladu s postojećim zakonima.
5. Završno
Moglo se još o koječemu. Dotaći se najavljenih velikih infrastrukturnih projekata. Pruga i pruge, tu i tamo, ceste, zaobilaznice, koridori, državne institucije na Savi, hidrocentrale, hej ne jedna, njih nekoliko. Možda sam propustio kanal u Slavoniji o kojem su još Rimljani navodno raspravljali koji spaja dvije rijeke i stvara pretpostavke za navodnjavanje sve češće i duže žednih slavonskih polja. Pjesnik bi rekao treba nama ići preko rijeke. Spominje se tu dotjerivanje fasada zgrada, podizanje njihove energetske učinkovitosti. Stvara se privid mogućeg investicijskog poleta.
U čemu je problem? O svim velikim infrastrukturnim projektima prije početka njihove realizacije pričalo se više decenija. Obiđite konkretne lokacije hidrocentrala na Dravi u Sloveniji ili bilo gdje u Hrvatskoj pa možete vidjeti koliko je proteklo vremena od prvog udarca krampa ili bagera do njihovog puštanja u pogon. Sve spomenuto bilo bi krasno realizirati.
Jednog dana dosta toga će se i ostvariti. Kako danas stoje: imovinski odnosi i njihova regulacija, u kojoj fazi dogotovljenosti su potrebni projekti i gdje su sredstva za njihovo financiranje? Sve je daleko od spremnosti da se krene u realizaciju odmah i sada, ove godine, upitno do kraja mandata ove Vlade.
Više sam nego siguran da će se navedenim u ovom tekstu baviti, na ovaj ili onaj način, autori koji će tijekom ove godine surađivati s časopisom Suvremena trgovina. Nešto od toga će se ponavljati i u godinama koje su pred nama kao što i sam ponavljam neke stavove koje vrijeme nije demantiralo.
|
|
 |
|