|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
dipl. polit. Ana Knežević
|
|
|
|
|
Problematika rada na crno tokom posljednjih godina zauzima sve dominantnije mjesto za velikim stolom problema hrvatskog gospodarstva i društva općenito. Pritom nije samo riječ o kršenju zakona i pozitivnih propisa, nego i gaženju ljudskih prava na dostojanstven rad danas te ne manjeg prava na pristojnu mirovinu u budućnosti.
To nije problem izoliranog pojedinca nit se tako može gledati. To je problem društva koji se tiče svih nas i problem države kojemu se, u viziji pretpristupnih pregovora s Europskom unijom, možda ipak i nazire rješenje.
Stopa rada na crno iznad 20 posto
Godinama se u Hrvatskoj priča o radu na crno, ali se ništa konkretno ne poduzima. Po onoj staroj Churchillovoj: ‘Ako ne želiš riješiti problem – osnuj povjerenstvo’, od strane Vlade RH čak je imenovana komisija koja se bavila sivom ekonomijom i radom na crno. Ne treba trošiti riječi na (ne)rad te komisije.
Savez samostalnih sinikata Hrvatske (SSSH) još od 2005. godine vodi proaktivnu kampanju za borbu protiv rada na crno što je, po nama, jedan od najvećih socijalno-gospodarskih problema u našoj zemlji.
To potvrđuje činjenica da Hrvatska ima stopu rada na crno veću od 20 posto (daleko iznad prosjeka Europske unije od oko pet posto), koja se već godinama održava što jasno govori kako se na suzbijanju rada mimo zakona ništa ne poduzima.
Koji su problemi rada na crno? Pod radom na crno ne podrazumijeva se samo rad bez Ugovora o radu, već se u našoj zemlji posljednjih godina razvijaju, da tako kažem, sofisticiraniji oblici rada na crno. Radom na crno smatra se svaki rad koji nije plaćen sukladno pozitivnim propisima, tretiran bilo zakonima bilo kolektivnim ugovorima.
U Sindikatu trgovine Hrvatske tijekom dugog niza godina radili smo analize prekovremenog rada zaposlenih u trgovini, u čemu najveći dio zauzimao nedjeljni i blagdanski rad, i brojke do kojih smo došli bile su zastrašujuće. S početnih 25 milijuna prekovremenih sati u 2001. godini - neplaćenih u 95 posto slučajeva što je u to vrijeme nosilo oko 12 tisuća radnih mjesta - izračun iz 2006. godine pokazao je, pak, da se brojka udvostručila na ukupno 53 milijuna prekovremenih sati samo u sektoru trgovine.
Razvidno je kako bitno drugačije nije niti u ostalim sektorima gospodarstva pa je ovakva analiza trebala biti dostatan podstrijek da se napravi cjelovit i stručan pregled procesiranja rada u Hrvatskoj. No, poduzelo se nije apsolutno ništa, čak naprotiv, postalo je sasvim prirodno da se radi prekovremeno te je samo po sebi razumljivo da se taj rad ne plaća.
|
Indikativno je da su i ankete građana, vezano uz rad trgovina nedjeljom, indirektno otkrile stanje u kojem se naši zaposleni nalaze. Većina ispitanika, naime, bili su protiv zatvaranja trgovina nedjeljom iz razloga što im je to bio jedini dan u tjednu kad su imali vremena otići u kupovinu.
Svi vidimo da ljudi rade sve duže i da se time narušava socijalna kohezija, društvena solidarnost, da ljudi odlaze iz zemlje, da je populacijska politika bez rezultata itd... Sindikat je ove teme javno potencirao 1. svibnja prošle godine podsjećajući da su se još 1886. godine radnici u Čikagu izborili za ‘tri osmice’ – osam sati rada, osam sati za razonodu i kulturno uzdizanje te osam sati za odmor.
Ovu drugi ‘osmicu’ u Hrvatskoj smo ozbiljno načeli i okupirali, a u nekim djelatnostima čak je i uzurpirano i vrijeme za odmor. Postavlja se pitanje što smo to mi radili više od sto godina ako su se parametri rada kakvom težimo uspostavili još u 19. stoljeću.
Minimalna plaća, ostatak ‘na ruke’...
Prema tome, rad na crno nije samo rad bez ugovora, nego i rad iznad propisane satnice koji nije uopće ili nije odgovarajuće plaćen, ali i dobar dio rada koji se plaća minimalnom plaćom.
Institut minimalne plaće sve se više zlorabi tako što se radniku isplaćuje ‘minimalac’, a ostatak se daje ‘na ruke’; i takav način poslovanja ne predstavlja ništa drugo negoli rad na crno u kojem su oštećeni država, jer na dio dohotka nisu plaćeni porezi i doprinosi, te radnik kojemu taj iznos ne ulazi u mirovinsku osnovicu.
Ovakav način poslovanja, kao što rekoh, sve je prisutniji. Upravo iz tih razloga Sindikat je zahtjevao da se donese Zakon o minimalnoj plaći kojemu bi prva svrha bila borba protiv siromaštva, a drugi cilj upravo borba protiv rada na crno.
Novi bi Zakon trebao definirati najnižu plaću za pojedina radna mjesta, odnosno za pojedine stručne spreme kako bi se stalo na kraj praksi kakvu smo imali do sada. Naši pokazatelji govore da u Hrvatskoj uistinu ima 50 tisuća radnika koji primaju minimalnu plaću u bruto iznosu 2442 kune (1890 kuna neto) i to su upravo oni radnici koji obavljaju najjednostavnije poslove.
|
Međutim, prema našim izračunima, postoji još oko 200 tisuća radnika koji primaju ‘minimalac’, a razliku dobivaju na druge načine, od kojeg broja najviše ima radnika s višim i visokim stručnim spremama.
To je izrazito prisutno kod malih poslodavaca (koji zapošljavaju do 20 radnika), koji obično nisu obvezani nikakvim pravilnikom nego se odnosi između radnika i poslodavca ugovaraju njihovim međusobnim ugovorom.
Ti su ugovori najčešće na štetu radnika u kojima često nema spomena prava na godišnji odmor, regulacije prekovremenog rada i sl. jer ne postoje zakonski propisi koji bi to jasno propisali pa sve veći broj poslodavaca zlorabi takvu mogućnost.
SSSH je u brojnim navratima tražio da se obavi izvid poslovanja takvih tvrtki. Međutim, inspekcija bi obavila svoj dio posla i potom proslijedila zahtjev Poreznoj upravi koja bi trebala prekontrolirati na koji su način plaćeni radnici.
Porezna uprava gotovo po pravilu odgovara da ne može provesti nadzor zbog necjelovite dokumentacije, odnosno isplatnih lista na kojima se navodi samo ime radnika, mjesec za koji je plaća isplaćena te bruto i neto iznos plaće bez ikakvih podataka o stvarnoj strukturi radnog vremena.
Evidencija radnog vremena po zakonu iz 1976. godine
Upravo gore navedeno prebacivanje odgovornosti institucija koje su dužne reagirati kad je u pitanju nezakonsko postupanje dokaz je kako Hrvatskoj nedostaju dva nova propisa.
Prvi je Zakon o evidenciji radnog vremena koji bi zamijenio važeći Zakon o evidencijama iz oblasti rada iz 1976. godine, donesen u bivšoj državi te ‘preuzet’ u hrvatsko zakonodavstvo, koji ne može definirati promijenjene uvjete rada koji su se dogodili u protekla tri desetljeća.
Ne treba, pritom, ništa posebno smišljati, nego jednostavno preuzeti modele koje uspješno implementirane imaju razvijene zapadne demokracije. Osnova im je da su evidenciju dužni voditi i radnik i poslodavac, da su u određenim vremenskim intervalima obvezni usklađivati pojedinačne evidencije, a ako u tome ne uspiju radnik se može obratiti sudu - koji će uvažiti njegovu evidenciju.
Pored tog zakona nedostaje nam i propisani sadržaj isplatne liste kojeg većina zemalja, također, ima uređenog ili zakonom ili podzakonskim aktom. To je uređenje za koje bi ponajveći interes trebala pokazati sama država, znači da se za svaki uredno odrađeni sat u gospodarstvu plate propisani porezi i doprinosi, a interes radnika bi samim time bio ostvaren.
Kako tomu nije tako pokazalo je i naše istraživanje iz 2006. godine koje je otkrilo da je porezna evazija iznosila oko osam milijardi kuna, iznos koji se u prošloj godini i dalje povećavao. I još uvijek raste.
|
Pored ovog normativnog segmenta postoji i materijalni dio koji se odnosi na zdravstveni i mirovinski sustav. Nije slučajno definirano kako radni tjedan može trajati 40 sati, a prekovremeni rad dodatnih 10 sati te da za sve preko toga treba dobiti suglasnost inspekcije.
Sa sigurnošću tvrdim kako u 99 posto slučajeva ne postoji nikakva suglasnost inspekcije, nego se radnike jednostavno tjera da rade, taj se rad ne evidentira pa se niti ne može dokazati koliko je rad trajao. Tako postavljen sustav rada nužno dovodi do narušavanja zdravlja ljudi i gubljenja radne sposobnosti.
U konačnici, dolazimo do neželjenih posljedica i za radnika ali i za poslodavca, koji je dužan plaćati bolovanje radniku u trajanju od 42 radna dana, mora zaposliti drugog pa si tako generira dvostruki trošak. Radniku ostaje dugotrajno bolovanje ili invalidska mirovina. Hrvatska je kako po broju bolovanja, umirovljeničkoj populaciji tako i po broju invalida vodeća zemlja s obzirom na broj stanovnika.
Moram konstatirati da se praktički ne poduzima ništa na rješavanju ovog, po mnogo čemu, gorućeg i temeljnog problema hrvatskog društva i gospodarstva.
Nazire li se rješenje u 2008.?
Unatoč svemu navedenom i unatoč gorljivom otporu hrvatske države na promjene, za očekivati je da se područje radnog zakonodavstva uskladi s pravnom stečevinom EU u sklopu pregovora koji su se u posljednje vrijeme intenzivirali. Ovo područje trebalo bi se riješiti do kraja godine u okviru poglavlja 19 pa je to i idealna prilika da se donese novi Zakon o radu.
Važno je spomenuti i problem zaštite na radu u kojem naša zemlja isto tako bilježi neslavnu statistiku. Danom zaštite na radu proglašen je 28. travnja pa nije naodmet ponoviti da oko 25 tisuća ljudi u Hrvatskoj godišnje nastrada na radnom mjestu.
Od toga oko dvije tisuće ljudi ostanu trajno nesposobni za bilo kakav posao. Prošle je godine na radnom mjestu poginulo 60 ljudi, u 2006. njih 48, dok je u 2005. zabilježeno 40 smrtnih slučajeva. To znači i da osnovna zaštita na radu - zaštita života - sve slabije funkcionira na radnim mjestima u Hrvatskoj.
To se nametnulo kao jedan od najvećih problema u okviru screeninga za poglavlje 19 što će generirati velike troškove kako za poslodavce tako i za državu, obzirom da se do sada cijelo područje zaštite na radu uglavnom ignoriralo. Procjenjeno je da se početni trošak za implementaciju EU propisa u ovom području kreće oko 57 milijuna kuna.
|
Potrebno je donijeti i odgovarajuće izmjene u postojeći institut Ugovora o radu. Prema važećoj legislativi Ugovor o radu se mora potpisati u roku od osam dana što je u najmanju ruku čudno rješenje. Ne mora se biti ekonomista pa da se konstatira kako je Ugovor o radu po definiciji ugovorni odnos čijih odredbi radnik treba biti svjestan u momentu stupanja u radni odnos.
Imali smo slučajeva gdje radnici nisu dobivali niti ugovor niti bilo kakvu potvrdu o radu pa se onda po zakonu moralo ići na tzv. utvrđivanje radnog odnosa. Nisu nam nepoznati niti slučajevi u kojima poslodavac zaniječe da je radnika ikada vidio, a kamoli imao u radnom odnosu te instruirao ostale uposlenike da, pod prijetnjom otkaza, izjave isto.
Radnici na određeno – građani drugog reda
Najvažnija izmjena, pak, na kojoj Sindikat inzistira je izmjena instituta rada na određeno vrijeme. Nakon izmjene Zakona iz 2003. godine devet od 10 novozaposlenih u radni odnos stupa s ugovorom na određeno vrijeme. To je posebno vidljivo u sektoru trgovine gdje je takva praksa postala pravilo.
Budući da nema propisa o stručnoj spremi potrebitoj za obavljanje posla u trgovini i budući da postoji veliki broj nezaposlenih poslodavcima je omogućeno da za svoje dugoročne projekte i investicije zapošljavaju kratkoročnu radnu snagu. Mi smo već odavno rekli da su radnici koji rade na određeno vrijeme radnici drugog reda.
Oni ne mogu dobiti kredit, čekove ili kreditne kartice bez čega je danas teško ostvariti ikakve dugoročnije životne planove, ti ljudi nemaju niti zdravstvenu iskaznicu već kojekakve ceduljice pa se i po tome vidi da nisu u stalnom radnom odnosu, takvi su ljudi spremni prihvatiti bilo kakav posao pod bilo kakvim uvjetima sve u nadi da će jednom biti zaposleni na neodređeno vrijeme.
Naš će zahtjev ići u smjeru da se ta mogućnost svede na najdulje godinu dana te da u jednoj tvrtki mogu biti najviše dva takva ugovora na određeno vrijeme, s iznimkama zamjene odsutnog radnika, povećanog obima poslova ili dovršenja započetog projekta.
Na kraju, da ponovim, SSSH očekuje da se u sklopu poglavlja 19 izmijeni Zakon o radu prema praksi zemalja Europske unije, što uključuje donošenje Zakona o evidenciji radnog vremena, definiranje sadržaja isplatnih lista te reformira sudstva u pravcu izdvajanja radnih sudova kao posebnih ili formiranje vijeća za radne sporove koji bi po hitnom postupku rješavali predmete.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|