Seniko studio
Broj 2/2008
Izdvajamo iz broja:
Hrvatska i rad na crno - dipl. polit. Ana Knežević
Relevantnost pristupa u marketingu i brandingu - prof. dr. sc. Zvonimir Pavlek
Ljekarenje i ljekarničko prigovaranje - Berislav Pribanić
Potrošači i norme (2) - dr. sc. Dragutin Funda
Tradicionalno hrvatsko - udarna poruka u trgovini i izvozna šansa domaćeg gospodarstva (3) - dr. sc. Danko Matasović
Broj 2-2008
Pomanjkanje vizije uvjetuje i pomanjkanje strategije
Rezultati izvoza hrvatskoga gospodarstva u prošloj godini i prva tri mjeseca ove godine pokazuju da se nastavlja nepovoljni trend bržeg rasta uvoza od izvoza.

Samo u tih 15 mjeseci ostvaren je vanjskotrgovinski deficit od desetak milijardi USD. Ekonomski analitičari već godinama, sve očitije s pravom, upozoravaju na činjenicu je da je hrvatski model rasta građen na jačanju unutarnje potrošnje, a ne na rastu izvoza.

To vrlo uočljivo pokazuju svi podaci, a najupečatljiviji je svakako onaj da se hrvatski ukupni izvoz u razdoblju od 1994. do 2007. nalazi u okvirima 4,2 do maksimalnih 12,3 milijardi USD.

U isto je vrijeme hrvatski uvoz porastao s 5,2 na preko 25,8 milijardi. Pretvorimo li to u neke jednostavnije brojke, pokazuje se da je u tom četrnaestogodišnjem razdoblju hrvatska vanjskotrgovinska razmjena sa svijetom ostvarila negativni saldo koji prelazi 60 milijardi USD.

Pravo pitanje zapravo i više nije kako da Hrvatska poveća izvoz, već se ono pretvara u svoju suprotnost i glasi: zašto Hrvatska nije izvozna zemlja?

To postaje zaista prvorazredno gospodarsko, a kroz posljedice i političko pitanje. Svi, na primjer, pričaju o tome da Hrvatska izvozi samo 2800 USD po stanovniku i to je već mnogo puta spominjana činjenica. Isto tako, činjenica da na svakoga Slovenca otpada otprilike 15.000 USD izvoza.

Kad smo već na brojkama spomenimo i to da izvoz u hrvatskom BDP-u čini samo 23 -25 posto, dok je prosjek za zemlje EU 36 posto, a u tranzicijskim zemljama čak 41 posto.
Mnogi su skloni tvrditi kako Hrvatska jednostavno nema proizvoda koji bi tehnološki i konkurentno podnijeli sve žešću borbu na svjetskim tržištima. Drugi će navesti kako je to posljedica dezindustrijalizacije hrvatskoga gospodarstva, što je uništilo osnovu hrvatskog industrijskog izvoza.

Svoje tvrdnje zasnivaju na činjenici da između 90 i 95 posto svih izvoznih proizvoda ulaze u domenu prerađivačke industrije. A upravo u njoj je izgubljeno više radnih mjesta no što ih danas uopće ima u tom dijelu gospodarstva.

Ukupno gledajući, kvaliteta hrvatskog izvoznog proizvoda je nesumnjivo slabija nego prije desetak godina. Za dokazivanje ove tvrdnje treba jednostavno pogledati ovogodišnju izvoznu robnu strukturu i usporediti je s onom od prije 10-15 godina.

Iz izvozne nomenklature praktično su nestali (ili se javljaju samo sporadično) veliki inženjering poslovi, kapitalna oprema i dobra i drugi zahtjevniji industrijski proizvodi. Posebno se može zamijetiti da nedostaju kompleksni poslovi koji su, pored izvoza opreme, sadržavali izvoz industrijskih znanja, tehničke pomoći, licenci, know-how-a. Pojedini svijetli primjeri samo potvrđuju ukupno poraznu sliku.

To je, uz ostale nespretne i nesretne okolnosti, dovelo do toga da je Hrvatska postala prava uvozna zemlja, u kojoj je izvoz postao gotovo hobby, ali ne i strateška odrednica hrvatske gospodarske politike. Pokazalo se – a to se i dalje stalno iznova potvrđuje – da bez snažne industrije nema izvoza, ali i obratno: bez izvoza nema ni snažne industrije. Taj začarani krug očito je hrvatska gospodarska stvarnost i – sudbina.

Stoga je jedan od prioritetnih ciljeva hrvatske gospodarske politike i strategije stvoriti uvjete za reindustrijalizaciju. Jasno, na novim tehnologijama, s novim proizvodima i vjerojatno uz nastojanja da se u tom novom kontekstu međunarodnih odnosa pronađu moguće niše za prošireni plasman hrvatskih proizvoda.
U okviru takvih spoznaja dosta šuplje zvuče najave Vlade da će novom razvojnom politikom i proaktivnim odnosom prema inozemnim tržištima odnosno proaktivnom podrškom poduzetnicima (kroz brze i kvalitetne informacije, podršku novim tehnologijama i uz redovno objavljivanje novih tendera) voditi aktivniju politiku prema izvozu. Izvoznici promptno odgovaraju kako i dalje nema odgovora na bitna pitanja koja onemogućavaju privrednike da budu konkurentniji i bolje osposobljeni za izvozničke poduzetničke djelatnosti.

Upravo se na tu temu razgovaralo u Predsjedničkim dvorima, na inicijativu predsjednika Mesića, s najodgovornijim gospodarstvenicima kad je riječ o gospodarskim odnosima Republike Hrvatske sa svijetom. Sam Predsjednik postavio je, uvodno, 13 puta pitanje ZAŠTO?, polazeći od konkretnih primjera iz prakse, koji očito nepovoljno utječu na izvozna kretanja.

Zaključak koji se iz svega onoga što se čulo u sadržajnoj raspravi može izvesti, svodi se na to da je izvoz za Hrvatsku imperativ, izazov i jedini realni izlaz iz stanja u kojem se hrvatsko gospodarstvo trenutno nalazi. Isto je tako važno osigurati s jedne strane domaću podršku izvoznicima, ali i stvoriti realne i prihvatljive uvjete šireg dolaska stranoga kapitala. U svim je tranzicijskim zemljama vrlo jasna međuovisnost tih ulaganja i povećanja izvoza.
Da bi se u tome barem djelomice uspjelo važno je osigurati relativno visoku stopu ukupnoga gospodarskog rasta i, povećavanjem konkurentnosti i izvozne ponude, dugoročno povećavati izvoz po još višim stopama. Kako je rečeno, izvoz mora postati dugoročno i osmišljeno osnovni generator ekonomskog rasta i zapošljavanja.

Stručnjaci tvrde kako je za ostvarivanje i skromnog gospodarskog rasta od 3-4 posto potrebno povećavati izvoz za oko 7-8 posto godišnje. Odnosno, dugoročno – uz nešto ofenzivniju gospodarsku politiku i ambicioznije ciljeve u rastu BDP – važno je trajno održavati stopu rasta izvoza nad stopom ukupnoga gospodarskog rasta.

Ključ izlaza u povećanju konkurentnosti
Konkurentnost je postala središnja preokupacija razvijenih i nedovoljno razvijenih zemalja. Posljedica je to rastuće otvorenosti svjetskih tržišta i sve više integrirane svjetske privrede kao i spoznaje da je upravo mikroekonomija temeljni preduvjet sutrašnjega blagostanja jednoga naroda.

U nas već godinama postoji zabluda kako sve ovisi o makroekonomskom ozračju i makroekonomskim učincima. Nažalost, pojmovi poput produktivnosti, rentabilnosti, efikasnosti poslovanja izostaju. Treba li tome biti tako?

Svi dosadašnji pokušaji da se sačini prvi ozbiljniji benchmarking hrvatskoga gospodarstva upravo u spomenutom smjeru, nažalost, nisu dali rezultata, iako je u Izvješću Nacionalnoga vijeća za konkurentnost, koje je dalo realnu ocjenu stanja u dominantim dijelovima hrvatskoga gospodarstva, jasno upozoreno: jačanje produktivnosti i opće konkurentnosti mora postati vodeća misao vodilja za stvaraoce i provoditelje ekonomske politike.

Nalazi NVK-a bez odgovora i akcije
S obzirom na ukupna gospodarska kretanja smatramo da nije na odmet podsjetiti na glavne nalaze Nacionalnog vijeća za konkurentnost, jer su mnoge postavke iz toga izvješća ostale gotovo nedirnute. U skladu s tim nema ni bitnijeg pomaka prema jačanju konkurentnosti.
• Hrvatska je prošla rat, ali to nije jedini, a danas više ni glavni razlog što još nije postignuto ni 90 posto BDP-a s kraja devedesetih godina prošloga stoljeća. Danas je vidljivo da je glavni uzrok relativnog i apsolutnog zaostajanja u previsoko plaćenom tranzicijskom trošku, u sustavnom uništavanju industrijskih kapaciteta, u ekonomskoj politici koja je vođena zabludom da je makroekonomska stabilnost dovoljan uvjet gospodarskoga rasta te u izostajanju politike konkurentnosti.

• U osnovi slabe vanjskotrgovinske i unutrašnje konkurentnosti Hrvatske su visoki troškovi, posebno troškovi rada te, kao glavni čimbenik, razmjerno niska produktivnost tj. mala dodana vrijednost po stanovniku. U tom smislu je povećanje dodane vrijednosti odnosno produktivnosti temeljni konkurentski izazov hrvatskoga gospodarstva.

• Opterećenost porezima na dobra i usluge, koje je najviše među svim uspoređenim tranzicijskim zemljama, neizravno pogađa poduzetnike jer smanjuje efektivnu domaću potražnju. Tako su nisko izravno porezno opterećenje poduzeća i visoko neizravno opterećenje potrošača hrvatski model financiranja velikoga javnog sektora.

• Slaba potražnja za domaćim proizvodima odnosno ograničene tržišne mogućnosti odraz su slabe unutrašnje i vanjskotrgovinske konkurentnosti domaćih proiz-vođača. Tome uvelike doprinosi relativno slaba konkurencija na domaćem tržištu. Stoga su zaštita tržišnoga natjecanja i snižavanje zakonodavnih i regulativnih ulaznih i izlaznih barijera ključni za otvaranje domaćeg tržišta. Tu je i slaba međusobna povezanost domaćih proizvođača te izrazita ovisnost o stranim dobavljačima proizvodnih inputa, dok primjeri dinamične suradnje u obliku klastera u osnovi (još uvijek) ne postoje.

• Rast hrvatskoga gospodarstva do sada se uglavnom temeljio na postojećim gospodarskim kapacitetima, prije svega na području turizma i brodogradnje. Novih investicija u proizvodnju uglavnom nije bilo. Postojeće investicije dominantno su vezane uz obnovu, infrastrukturu i građevinarstvo, a strana ulaganja nisu korištena kao poluga razvoja, izvoza i unapređenja tehnološke razine. Osjetno zaostajemo i u ulaganjima u obrazovanje i inovacije, bez kojih nema bitnoga napretka.
• Restrukturiranje hrvatskih poduzeća pretežito je temeljeno na tzv. defanzivnom ili pasivnom restrukturiranju. To je vidljivo u smanjivanju proizvodnih kapaciteta, posebice u prerađivačkoj industriji, zatim u opadanju broja zaposlenih, napuštanju pratećih djelatnosti i na drugim oblicima smanjenja troškova poslovanja. Analize pokazuju da se mogućnosti poboljšanja konkurentnosti temeljene na takvoj strategiji u velikoj mjeri iscrpljuju. Defanzivno restrukturiranje poduzeća ne rješava problem relokacije radnika i poduzeća iz nisko produktivnih u visoko produktivne djelatnosti. Posljedica takve strategije je neiskorištenost radnih potencijala stanovništva. Činjenica je, naime, da anketna zaposlenost jedva prelazi 50 posto.

• Poduzetništvo odnosno osnivanje novih poduzeća je vrlo slaba strana konkurentnosti Hrvatske unatoč relativno jednostavnom osnivanju novih poduzeća. Problem je očito u mehanizmu “kreativne destrukcije” odnosno u sporom zatvaranju starih i otvaranju novih radnih mjesta. Daljnji visoki rast, međutim, nije moguć bez intenziviranja restrukturiranja poduzeća odnosno istovremenog zatvaranja neprofitabilnih i otvaranja novih poduzeća.

• U Hrvatskoj su plaće korigirane razinom produktivnosti na razini prosjeka zemalja EU. Tako Hrvatska nema, za razliku od zemalja kandidata za članstvo u EU, konkurentsku prednost u troškovima rada. U Hrvatskoj su, istina, plaće otprilike četiri puta manje nego u EU, no u odnosu na druge zemlje tranzicije, osobito one koje su nedavno postale članice EU, prosječni trošak rada veći je za 54 posto. To još više zaoštrava problem konkurentnosti i postavlja pitanje kako uopće osigurati postojeću realnu razinu primanja. U usporedbi s većinom tranzicijskih zemalja u Hrvatskoj su ostali troškovi poslovanja – energije, financija, komunikacija i slično – izrazito veći.

• Visoki udio stanovništva sa srednjom stručnom spremom uz visoke troškove rada ne predstavlja konkurentsku prednost Hrvatske. Radna snaga takve obrazovne razine obično je usko specijalizirana, što zahtijeva kontinuirano stručno osposobljavanje i usavršavanje, posebno u pogledu usvajanja novih tehnologija. Međutim, slabi konkurentski pritisak i tehnološka pozicija poduzeća ne potiču poduzeća na ulaganja u stručno usavršavanje. Slabu orijentaciju poduzeća na nove tehnologije ocrtavaju i nedostatni izdaci poslovnog sektora za istraživanje i razvoj (R&D), kao i vrlo slaba suradnja sa sveučilištima.

• Analize pokazuju da u nekim aspektima država relativno dobro obavlja svoju ulogu (porezni sustav, primjena određenih zakona i propisa), ali najveća slabost države s aspekta konkurentnosti vidljiva je u sudstvu. Ono nije učinkovito niti dovoljno transparentno. To, uz ostalo, usporava strukturne promjene. Uz to, značajne su i regulativne prepreke investiranju i poslovanju te je prisutno preintenzivno subvencioniranje nekonkurentnog gospodarstva.
Podugačka lista nepovoljnih efekata
Lista faktora koji onemogućuju da konkurentnost Hrvatske postigne zadovoljavajuću razinu porprilično je duga i, nažalost, s velikom specifičnom težinom: visoki troškovi poslovanja; visoko ukupno porezno opterećenje; visoki javni dug; slaba konkurencija koja poduzeća ne sili na inovacije i konkurentnost; neriješeni sustav zbrinjavanja otpada; kvaliteta prometne infrastrukture, velike barijere za likvidaciju poduzeća; rigidno radno zakonodavstvo i slaba učinkovitost i transparentnost javne uprave, posebice pravosuđa, samo su dio ‘sante ledenoga brijega’. Uostalom, odnos vlasti prema 55 preporuka NVK najbolje pokazuju pravi odnos prema ovim pitanjima.

I što sada? Kuda to ide hrvatsko gospodarstvo? Pojedini stručnjaci – a njima se u svojim stavovima i razmišljanjima pridružuje i predsjednik Mesić - smatraju da je zaista vrijeme ‘paljenja crvenih lampica’, koje upućuju ne samo na oprez nego na društveni alarm.

Stanje se mora mijenjati, a može se mijenjati samo konsenzusom cijeloga društva, svih političkih stranaka. A toga konsenzusa u nas nema ni na pomolu. Štoviše, stvaraju se određeni lobiji, koji nas žele vratiti u – prošlost. Nama bi, međutim, trebao sasvim suprotni odnos – povratak u budućnost.

Hrvatska je – i to treba jasno reći - sve manje sposobna da se na svjetskim tržištima javlja s gotovim industrijskim proizvodima, ali ima velike mogućnosti pronalaženja posebnih niša, u kojima može – kao proizvodni kooperant - valorizirati svoju tehničku osposobljenost i visoku razinu stručne radne snage.

Glavna i temeljna prepreka takvim rješenjima je u pomanjkanju jasne gospodarske strategije – cjelovito i po pojedinim segmentima, na primjer industrijske, energetske ili turističke politike. Tu, nadalje, mislimo na pogrešno provedenu privatizaciju, koja je dovela do sloma najvećih sustava i osiromašila ukupno tržište.

Tu, konačno, valja spomenuti i nedostatni nadzor nad financijskim tokovima, koji su doveli do toga da je danas svaki građanin Hrvatske zadužen s više od 8000 eura. Toliki je i ostvareni dohodak per capita. Gdje onda ostaje prostor za razvoj?

Učinkovitost, racionalnost i produktivnost su očito pojmovi koji su u hrvatskom gospodarstvu na dnu ljestvice vrijednosti. A upravo o ovim pokazateljima, kao rezultanti njihove sinergije, ovisi pojedinačna konkurentnost i ukupna društvena produktivnost, koja je opet temelj naše osposobljenosti za drugačiju poziciju na svjetskom tržištu. Svakim danom je spoznaja o tome snažnija.
Hrvatska, koja u mnogome slijedi austrijski model privređivanja, najavila je pokretanje snažne izvozne ofenzive, kojom želi udvostručiti sadašnji obujam svoga (skromnog) izvoza.

Osnovna ideja vezuje se na austrijsku inicijativu “Go International”, koja izvoznim naporima daje posebnu dimenziju. Mnogi analitičari smatraju cijeli taj pristup ponešto ishitrenim, treba pozdraviti barem inicijativu da izvozna ofenziva označava nastojanja oko jačanja i boljeg organiziranja domaćih firmi, koje u svom poslovanju moraju primijeniti znanje i nove tehnologije.

Izvozna ofenziva pretpostavlja i konkretni plan tržišta na koja idemo, kao i izbor proizvoda koje nudimo tim tržištima. Velika uloga u tim nastojanjima svakako pripada klasterima koji će se slagati nakon analiza po sektorima i analiza izvoznih tržišta. Ova ofenziva dolazi u pravo vrijeme, jer se raskorak izvoza i uvoza stalno proširuje i sada već dobiva okvire u kojima je teško nadoknaditi razliku.

Izvoz pokriva manje od 50 posto uvoza. Pritom je veoma važno sagledati ukupnu strukturu hrvatske privrede, napose strukturu društvenog proizvoda. Kako pojedine grane i djelatnosti kotiraju na tržištu? Zašto zapinje proces reindustrijalizacije Hrvatske? Kakva je uspješnost poduzeća? Gdje se nalazi Hrvatska u Benchmarkingu u odnosu na druge zemlje, prije svega tranzicijske zemlje koje su nedavno ušle u Europsku uniju?

Opterećeni smo makroekonomskim, a zapostavljamo mikroekonomske pokazatelje. Pokazalo se, međutim, da je upravo usporedba grana i djelatnosti unutar našeg gospodarstva, a onda i usporedba s drugim zemljama temelj proučavanja i realizacije ključnih pomaka koje Hrvatska treba učiniti u tom pravcu.

Naime, jedan od ključnih kriterija unutar nacionalnog gospodarstva, a napose vezano za članstvo u europskoj obitelji država je da je svaka zemlja-članica u stanju izdržati konkurentske pritiske u okviru jedinstvenoga tržišta EU, uz istodobno povećanje životnoga standarda. Gdje smo mi u tom pogledu?

Najnovije izvješće Nacionalnog vijeća za konkurentnost pokazalo je da se na svjetskoj ljestvici udaljavamo a ne približavamo tom cilju. Pad ukupne konkurentnosti Hrvatske na tim ljestvicama – bez obzira na sam pristup tim gradacijama – korisna je prigoda da se ukupna javnost, a posebice gospodarska, pobliže upozna s načinom razmišljanja o gorućim problemima hrvatskoga gospodarstva.

To se, prije svega, odnosi na pitanje zašto nema potrebnog dijaloga na relaciji Poslovni sektor – Vlada, kolike su sposobnosti Hrvatske da konkurira na globalnom tržištu (izvoz kao mjera konkurentnosti i SWOT analiza hrvatske ekonomije) te rasprava o ljudskim resursima u nas.
Hrvatska danas ozbiljno zaostaje u svim segmentima konkurentnosti, kako u poslovnom i javnom sektoru, tako i na području obrazovanja i tehnologije. Ozbiljni strukturni problemi gospodarstva, ali i društva u cjelini, objektivno ne omogućavaju nužno potrebne promjene.

Štoviše, sve mjere gospodarske i socijalne politike donose se parcijalno; rizici poduzetništva izvan poslovnog sektora preveliki su, a tri temeljne poluge adekvatnije poduzetničke klime – DIJALOG, KONSENZUS i PROMJENA SVIJESTI – zanemarene su kategorije u ponašanju.

Čelnici Hrvatske gospodarske komore, Nacionalnog vijeća za konkurentnost i Hrvatske udruge poslodavaca odnosno Udruge izvoznika stalno ponavljaju već toliko puta isticanu misao da je sadašnji model ekonomske politike i socijalne sigurnosti očito prevladan.

Hrvatska, nažalost, nije uspjela izgraditi svoj novi model, iako je jasno da ona ne smije KOPIRATI tuđe modele upravo zbog svojih izrazitih specifičnosti. Da bi se u tome uspjelo, potrebno je redefiniranje gospodarstva, ali i države. No, očito je da nema potrebne kritične mase ni političke volje da se te promjene zaista i dogode.

I najnovija analiza stanja u hrvatskom gospodarstvu pokazuje da Poslovni sektor – ako uopće želi kredibilitet, mora konzistentnije zastupati teze da samo konkurentnost, jačanje izvoza i jasan sustav vrijednosti na osnovi zajedničkih ciljeva mogu u Hrvatskoj dovesti do promjena u trendu i ukupnom ponašanju.

Podatak da u Hrvatskoj imamo samo jedno poduzeće koje izvozi više od sto milijuna eura odnosno da prvih stotinu izvoznika sudjeluje sa više od 50 posto u ukupnom izvozu Hrvatske, jedan je od najporaznijih podataka uopće. On pokazuje slabljenje uloge industrije u ukupnom privrednom životu, ali ujedno odmah upozorava da bez industrije nema ni ozbiljnijih pomaka u izvoznim rezultatima.

Najmjerodavniji predstavnici poslovnog sektora šalju, međutim, jasnu poruku: konkurentnost je glavna bojišnica hrvatskoga gospodarstva i sada valja uložiti sve snage da se ta borba vodi na jačanju produktivnosti, fleksibilnosti tržišta rada i pojačanog izvoza. Država pak treba učiniti dodatne napore da učini potrebne korake u ‘pročišćavanju’ javne uprave, koja od ‘neprijatelja’ mora postati glavni saveznik poduzetnicima. Bez takvog pristupa nema očekivane i potrebne izvozne ofenzive.

Naglašenija podrška domaćim proizvođačima i izvoznim nastojanjima dobro zvuči, ali se postavlja pitanje: da li je riječ samo o novoj retorici ili stvarnoj promjeni razmišljanja o ulozi industrije i izvoza u gospodarskom životu Hrvatske. Htijenja i konkretna praksa su u dosta velikom raskoraku.
Hrvatska danas nema niti jedno ozbiljno vanjskotrgovinsko poduzeće koje bi se osmišljeno bavilo izvozom. Kako bez takvih mehanizama povezivati malo i srednje poduzetništvo i okupljati ono najbolje što imamo na tom području i kako tim dokazano kreativnim ljudima omogućiti plasman njihovih kvalitetnih proizvoda na inozemnim tržištima?

Od 20 zemalja s kojima imamo najrazvijenije vanjskotrgovinske odnose samo s BiH i Srbijom imamo pozitivnu trgovinsku bilancu. Nepovoljne bilance imamo i s Bugarskom odnosno Rumunjskom, zemljama koje su po mnogočemu iza naših proizvodnih mogućnosti. Je li tome razloga samo naša nekonkurentnost?
Što sve to pokazuje?

Jalova uzrečica kojom ‘pokrivamo’ sve te naše objektivne neuspjehe u gospodarskim odnosima s inozemstvom svodi se gotovo isključivo na pojam nekonkurentnosti. Formula neuspjeha je, međutim, ponešto drugačija. Ona se svodi na neorganiziranost, pomanjkanje jasnih ciljeva gospodarske politike, pomanjkanje podrške izvoznicima, pogrešne premise da se više ništa ne isplati proizvoditi, sve snažnijeg uvoznog lobija.

Dodajmo tome i trajno pogrešnu politiku stabilnog tečaja, netransparentnost sanacijskih mjera, nekonzistentnost makroekonomske politike, ali i pot-puno zapostavljanje mjera mirkoekonomije, koja kao da je nestala iz naših razmišljanja i djelovanja. Nekonkurentnost je u takvom nepovoljnom okruženju samo sintetički izraz pogrešnoga modela ekonomske politike.

Pogrešna gospodarska filozofija
Najbolji i zapravo jedini realni model razvoja hrvatskoga gospodarstva je ukupno osnažena izvozna orijentacija koja potiče stalni rast i suvremeni razvoj, novo proizvodno zapošljavanje i uravnoteženje trgovinske bilance. Na to nas sada pojačano sili i nepovoljna slika ino-zaduženja.

Otvoreno je pitanje što je temeljni smisao i pravac hrvatske ekonomske politike? Treba li (i možemo li) prihvatiti dosta široko rasprostranjeno razmišljanje kako Hrvatska niti želi, niti može proizvesti nešto kvalitetno i kako je najbolje sve kupovati, uvoziti? Upravo u toj pogrešnoj gospodarskoj filozofiji je odgovor na pitanje možemo li - a moramo - ‘pročistiti’ hrvatski gospodarski organizam.

Odgovor je sadržan u činjenici da samo nova proizvodnja, ponovni uspon industrije i domaće znanje mogu otvoriti manevarski prostor za visoke stope rasta i, kroz to, odgovoriti i na sve naglašenije zahtjeve stanovništva koje bi željelo i osjetiti ‘blagodati’ naše ukupne gospodarske i razvojne politike. Znači, stvari i prioritete u gospodarskoj filozofiji i politici treba postaviti naglavce.
Najvažniji je, u svakom slučaju, povratak cijeloga društva prema realnoj ekonomiji, bez virtualnog blagostanja zasnovanog na prevelikom zaduživanju stanovništva.

Odgovor je u stvaranju realnih preduvjeta i poticaja (ne samo materijalnih ili financijskih) da se razvija poduzetnički duh, da se pri ulasku u novi posao razmišlja o širem tržištu, što uključuje odmah i razmišljanje o izvozu, i da se nastoji domaćom proizvodnjom, jasno kvalitetom i prihvatljivom cijenom, supstituirati preveliki uvoz svega i svačega.

Odgovor je, konačno, u rasterećenju privrede, smanjenju javne potrošnje, racionalnijoj javnoj upravi, boljim mehanizmima prikupljanja poreza, a smanjivanjem raznih doprinosa, prireza i drugih davanja koja guše proizvodnju i poduzetništvo.

Razumniji hrvatski političari i ekonomisti opetovano će reći da je najveći propust bivših Vlada što su ‘pratili’ model privređivanja uspostavljen Stabilizacijskim programom iz 1993. i da ga nisu prilagođivali stvarnim procesima. U ocjeni hrvatske gospodarske zbilje, procjene njenog stanja i mogućnosti, valja se podsjetiti na stvarnu razinu BDP-a, bez manipulacija s padom vrijednosti dolara što nam je donijelo porast od 20 posto kad to računamo po glavi stanovnika.

Inozemni dug u razdoblju od 1994. do zaključno listopad 2007. porastao je sa 3 na 33 milijarde eura. Razlika između uvoza i izvoza u posljednjih 14 godina iznosi više od 60 milijardi USD. Broj ukupno zaposlenih u industriji stalno se smanjuje. Inozemna ulaganja, najvećim dijelom usmjerena na kupnju dionica u postojećim portfeljima a vrlo malo na greenfield investicije, ne bi pretrpjele ozbiljniju analizu učinkovitosti.

Dapače, analiza ulaganja u hrvatska poduzeća pokazala bi kako sa svakom milijardom inozemnih izravnih ulaganja ozbiljno opada zaposlenost.

Realne pretpostavke i mogućnosti pojačane gospodarske suradnje s našim partnerima u regiji ukazuju i na potrebu repozicioniranja hrvatskog izvoza na tržištima jugoistočne Europe. Drugim riječima, treba iskoristiti određenu prepoznatljivost hrvatskih proizvoda na tim tržištima.

No, ne treba se ni tu zavaravati: pritisak drugih zemalja na ova (ipak kupovno ograničena) tržišta stalno se povećava, pa se zaoštrava i konkurencija na tim tržištima. Dugogodišnje gospodarske veze s tim zemljama omogućavaju hrvatskim poduzetnicima određenu komparativnu prednost na samom početku, ali to ne traje vječnost.

Sve češće se javljaju i glasovi razuma koji ističu kako je određena politička suzdržanost prema zemljama istočne Europe, posebno Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji, Kazahstanu i drugim zemljama bivšeg Sovjetskog saveza kontraproduktivna s gospodarskog stajališta i dugoročnih interesa hrvatskog gospodarstva.
Zašto opada društvena efikasnost?
Prof. dr. Ante Pulić, predsjednik Udruge za unapređenje intelektualnog kapitala Hrvatske gospodarske komore, upozorava na potrebu povećanja efikasnosti hrvatskog gospodarstva. To je, naime, bitan seg-ment ukupne konkurentnosti, koja – kako to pokazuju posljednji podaci Nacionalnog vijeća za konkurentnost stalno padaju i svrstavaju Hrvatsku na sve nižim pozicijama svjetske konkurentnosti.

Četiri su temeljna pitanja koja prof. Pulić upućuje kako predstavnicima vlasti tako i široj gospodarskoj javnosti:
• kako to da nitko ne reagira na veliki gubitak koji Hrvatska trpi zbog neučinkovitosti na svim razinama, kako u gospodarstvu, tako i u javnom sektoru;

• kako uvjeriti javnost da je potrebno drugačije poimanje uspješnosti poslovanja odnosno da stvaranje prihoda ne označava ujedno i uspješno poslovanje;

• kako ukazati na nužnost brze edukacije menedžmenta, kako političkog tako i gospodarskog, o novim kretanjima u svjetskom gos-podarstvu, gdje je rast i razvoj zasnovan na ekonomiji znanja;

• koji su to argumenti koji će uvjeriti sve aktere da je proces povećanja učinkovitosti primjenjiv zaista u svim područjima djelovanja, dakle i u gospodarstvu, i u javnim službama.

“Da bi se postigao prosperitet za sve, gospodarstvo i vlada moraju surađivati kako bi se stvaralo više bogatstva, što efikasnije i u dovoljnoj mjeri da se reinvestira na pravim mjestima pa tako osiguralo snažan rast gospodarstva” - stav je Particije Hewitt, britanske parlamentarke i ministrice za trgovinu i industriju, koji se sve češće citira kao temeljna poruka u borbi za novostvorenu vrijednost i povećanu efikasnost društva i gospodarstva.

Ako to prevedemo na razumljiv jezik svakidašnjice proizlazi da se sve veći prosperitet može ostvariti samo kroz suradnju kojom će - kao konačni rezultat - proizaći stalno povećanje produktivnosti ljudi. Pretpostavka za takav učinak je da svaki čovjek na svom radu pokuša stvarati najveći mogući output.

Činjenica je da bi svim akterima u stvaranju vrijednosti moralo biti u interesu podizanje učinkovitosti, i to na svim razinama: zaposlenici osiguravaju radna mjesta i povećavanje plaća, vlasnici dobivaju sigurnu dividendu, menedžeri bonuse, sindikati su zadovoljni a država povećava povećava budžetske prihode kojima uspješnije rješava društveno-socijalna pitanja.

Razvili smo gotovo do besmisla ideju kako se u Hrvatskoj gotovo ništa više ne isplati proizvoditi, zapostavljajući pri tome vlastitu pamet, vlastiti razvoj, a onda – kao logična posljedica takvih razmišljanja – i vlastiti proizvod. Perjanice hrvatske industrije u izvozu ostale su bez perja, a nove nismo ni stvarali niti imamo ideju kako ih stvarati.
Strategija industrijalizacije jest svjesni utjecaj države i društva na dugoročni opći i sektorski razvoj industrije. Pritom je osnovni cilj povećanje proizvodnosti rada i učinkovitosti te njezine međunarodne konkurentnosti.

Tu definiciju kao da smo zaboravili, jer se najveći dio kretanja u našem industrijskom sektoru kreće obrnutim pravcem. Proizvodnost rada postižemo smanjivanjem broja radnika, a ne uvećanom proizvodnjom; konkurentnost nam ne raste dovoljno brzo, što pokazuje ranglista konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma gdje, istina, u relativnim odnosima poboljšavamo pozicije, ali još uvijek nedovoljno u odnosu na stvarne mogućnosti.

U posljednje vrijeme kao da smo se osvijestili i sagledali da se bez udjela industrije u BDP-u na razini 25-30 posto teško mogu postizavati makroekonomski ciljevi, koji polaze od relativno visokih stopa rasta BDP-a. No, da bismo održavali takve visoke stope potrebni su i snažniji društveni napori, prije svega konkretna podrška razvojnim ciljevima i izvoznoj orijentiranosti cijeloga gospodarstva, što sada nije slučaj.

S velikom pompom najavljena Izvozna ofenziva Hrvatske, polazi od promjena u načinu pristupa, ali i ukupnog mentalnog sklopa, koji je vjerojatno i najveća prepreka približavanju svjetskim trendovima. Treba, naime, shvatiti da se nova industrijalizacija ne može provoditi sa starom tehnologijom, zaostalom opremom i starim idejama.

Doktrina izvozno orijentirane industrije
Podsjetimo se na trenutak kako se stvarala izvozno orijentirana industrija u zemljama ‘azijskih tigrova’. Gospodarski nerazvijene, dominantno poljoprivredne, s izrazito nepovoljnom obrazovnom strukturom stanovništva i relativno siromašnim resursima, zemlje jugoistočne Azije uspjele su u svega nekoliko desetljeća razviti snažnu domaću industriju i prisiliti mnoge razvijene zemlje da formuliraju strategije zaštite svojih tržišta.

Uspjele su u tom svom pohodu na svjetska tržišta ponajviše zahvaljujući jasnoj doktrini izvozno orijentirane industrijalizacije, podržane i državnom intervencijom, uz postupno otvaranje domaćeg tržišta snažnoj međunarodnoj konkurenciji.
Čini nam se, bez obzira što neki stručnjaci ističu slabosti takvog pristupa i odgovaraju kreatore gospodarske politike od poticanja izvoza da je taj pristup u najvećem broju elemenata veoma relevantan za hrvatsko gospodarstvo u cjelini, posebice za industrijski sektor.

No, da bi se industrija neke zemlje mogla zaista izrazito izvozno orijentirati. tj. da postane istinski međunarodno konkurentna, potrebna joj je i međunarodno konkurentna ekonomska politika. Drugim riječima, potrebno je stvoriti povoljno gospodarsko-poduzetničko okruženje i uvjete slične onima koji vladaju u gospodarstvima konkurentskih zemalja.

Ovdje se ne misli samo na relativno stabilne uvjete privređivanja – pri čemu kod nas prevladava mišljenje da smo to postigli na području cijena, tečaja i inflacije – već na ukupnu pravnu i poslovnu sigurnost svih subjekata na tržištu. Podaci, a i brojne kritike međunarodnih institucija, sve do zainteresiranih ulagača, pokazuju da već godinama upravo na toj sigurnosti gubimo bitku za nove investicije.

Uvijek iznova valja podsjetiti da je najveći resurs sposobno i vitalno stanovništvo, koje se nažalost ni približno realnim mogućnostima ne koristi kao učinkovita proizvodna snaga. Potpuno je zapostavljen, uz časne iznimke, domaći razvoj. Svjetska iskustva, međutim, govore da su upravo znanje, tehnika i tehnologija oni čimbenici koji odlučuju o sudbini svake zemlje.

Zanemariti ljudski potencijal označava svjesni ulazak u tromi, slabo pokretni sustav kojega karakterizira izrazito slabašan proces stalnih inovacija i znanstveno-tehnološkoga napretka. Hrvatska je upravo u tom položaju.
Sada je središnje pitanje kako vratiti povjerenje i vjerodostojnost Vladi i uopće političarima u našoj sredini? Predizborni slogan vladajuće stranke “Pokrenimo Hrvatsku” potrebniji je no ikad.

To je veoma teško postići u uvjetima kad uporno izostaje meritorna rasprava o ključnim pitanjima hrvatske budućnosti: gospodarstvu, a u okviru toga o zapošljavanju, problemu nezaposlenosti, ino-zaduženju, unutarnjem dugu i puzajućoj nelikvidnosti, manjkavom i nedovoljnom izvozu – da spomenemo samo rak-rane hrvatske stvarnosti.

Političari i stranke najmanje se bave onim što stvara novu vrijednost: proizvodnjom i razmišljanjima kako ovoj zemlji i ovom ispaćenom narodu vratiti samopouzdanje i vjeru u istinski boljitak. Čudi li stoga da su na svim listama vjerodostojnosti politika i političari uvjerljivo na posljednjem mjestu?

Ili, najnovija istraživanja po kojima ispada da najveći broj političara uključivanjem u izbore, nedavno nacionalne, sada lokalne, traži ponajprije svoj vlastiti probitak?
Takav odnos, razumljivo, izaziva ‘bunt’ radnika i drugih zaposlenika, koji ga prepoznaju gotovo na svakom koraku. U tom smislu su nedavni sindikalni prosvjedi i zvižduci protesta samo znak upozorenja kojim se konačno traži sposobnost, kompetentnost i kredibilitet ljudi koji vode i upravljaju ovom zemljom?

To su za hrvatsko društvo, ma kako patetično zvučala, sada središnja pitanja.

Izdvajamo iz broja:
Hrvatska i rad na crno
Relevantnost pristupa u marketingu i brandingu
Ljekarenje i ljekarničko prigovaranje
Potrošači i norme (2)
Tradicionalno hrvatsko - udarna poruka u trgovini i izvozna šansa domaćeg gospodarstva (3)
Arhiva
   
 
 
Tražilica
 
 
Newsletter

Želite li primati
gospodarske novosti
na Vaš e-mail?
Prijavite se odmah!

E-mail:
Anketa