|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Goran Pavlović
|
|
|
|
|
Tijekom Bjelovarskog sajma, početkom rujna u Gudovcu pokraj Bjelovara, u organizaciji Hrvatskog poljoprivrednog zadružnog saveza (HZS) i časopisa Suvremena trgovina održan je stručni skup na temu ''Tržne šanse hrvatskog stočarstva'', s posebnim osvrtom na položaj zadrugarske stočarske proizvodnje u uvjetima koji trenutno vladaju u toj grani poljoprivrede.
Uključivši zadrugare kao male proizvođače, velike poljoprivredne sustave na primjeru Agrokora te Ministarstvo poljoprivrede, na skupu su predočena obuhvatna gledišta dosadašnjih, ne baš ohrabrujućih, kretanja te budućih mogućnosti razvoja konkurentnijeg stočarskog proizvoda.
U uvodnom dijelu tribine postavljeno je inicijalno pitanje ima li hrvatsko stočarstvo tržnu šansu, pitanje na koje su stručnjaci u svojim izlaganjima i s različitih aspekata pokušali dati odgovor.
Zadružno organiziranje u stočarskoj proizvodnji tradicionalni je oblik povezivanja malih stočara s mesnom industrijom, a dokaz da je stočarstvo od izuzetne gospodarske važnosti upravo je bjelovarski stočarski sajam na kojem se mogla uočiti visoka razina uzgoja konvencionalnih, ali i izvorno hrvatskih pasmina stoke.
Imajući u vidu neupitni interes koji postoji za tu granu poljoprivrede, ali i izazove koje nosi vrijeme pred ulazak u Europsku uniju, nameće se pitanje što učiniti, kako organizirati obiteljska poljoprivredna gospodarstva i je li nacionalni program razvoja govedarstva, kroz različite poticajne mjere, dovoljan da se u tome uspije.
Statistički pokazatelji stočarske proizvodnje
Zoran Starešina, savjetnik u HZS za projektiranje i konzalting, u uvodnoj je prezentaciji prikazao komparativne prednosti i nedostatke hrvatske stočarske proizvodnje u širem europskom okruženju. Transparentnost tržišta, naglasio je, pred male zemlje postavlja imperative sustavnog sagledavanja vlastitih kapaciteta te manje ili više bolnih rezova, a sve u cilju uviđanja komparativnih prednosti koje bi mogle tržišno afirmirati proizvod na nadnacionalnom tržištu.
Statistički gledano, Hrvatska po broju stanovnika predstavlja približno jedan posto stanovništva EU, dok površinom obuhvaća oko 1,5 posto teritorija. Prema podacima Eurostata, naseljenost goveda na tisuću hektara poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj predstavlja tek četvrtinu prosjeka Unije, svinja oko 50 posto, a ovaca oko 40 posto.
Poseban problem predstavlja i vrlo niska klaonička težina goveda: u odnosu na europske standarde naša stoka se kolje sa 75 posto prosječne klaoničke težine. Izvoz goveda, pri tom, oscilira na razini od oko 40 posto, dok je uvoz istovremeno 17 posto veći od prosjeka zemalja članica EU.
|
Ipak, nešto su pozitivniji trendovi prisutni u sektoru svinjogojstva. Podaci govore da je ukupan broj svinja sličan prosjeku Unije, pri čemu je prosječna potrošnja u nas za devet posto veća, uvoz je veći za čak 87 posto, no problem leži u činjenici što Hrvatska izvoza gotovo niti nema.
Ukupan broj ovaca i koza je oko pet posto manji od prosjeka, a potrošnja ovčjeg i kozjeg mesa sedam je posto niža. U grani peradarstva često se nameće teza o samodostatnosti domaće proizvodnje, no i u toj grani naša je zemlja tek na 77 posto prosjeka 25 zemalja EU.
U dijelu prerade mlijeka podaci su posebno zabrinjavajući jer proizvodimo manje od trećine, a potrošnja mliječnih prerađevina per capita jedva prelazi 40 posto europskog prosjeka. Također je značajno naglasiti kako je uvoz 7,5 puta veći od uvoza zemalja s kojima se uspoređujemo.
Proizvodnja mesa je na oko 60 posto prosjeka i ,dok je potrošnja 30 posto veća, uvoz je u ovoj grani čak 18 puta (1800%), veći od prosjeka zemalja članica! Pokrivenost uvoza izvozom Hrvatska ostvaruje samo u proizvodnji ribe i prerađevina od mesa, no poražavajuće djeluje podatak da je izvoz živih životinja vrijedan tek 7 mil. USD, a uvoz gotovo 60 mil. USD. Omjeri uvoza i izvoza je gotovo identičan kad je riječ o mesu i klaoničkim proizvodima te stočnoj hrani.
U svjetlu ovakvih brojčanih odnosa, Starešina je zaključio kako je nužno podignuti konkurentnost hrvatskog poljoprivredno-prehrambenog proizvoda na višu razinu kroz poticanje novih investicija u poljoprivredni sektor te unaprjeđenje modela i načina prodaje s ciljem ostvarenja veće dodane vrijednosti.
Nepostojanje dugoročnog plana razvoja poljoprivrede
Predsjednik Hrvatskog agronomskog društva, Mirko Gagro, istaknuo je primarnim donošenje dugoročne strateške odluke o smjeru i načinu razvoja poljoprivrede.
Svijest o važnosti prehrambene industrije za svaku državu proglašava se neupitnom kategorijom na gotovo svakoj instanci, bilo političkoj bilo stručnoj, ali se još uvijek malo čini kako bi se definirala konkretna proizvodnja, odnosno što se na određenim područjima treba proizvoditi, postoji li za te proizvode osigurano tržište, koje proizvodne grane treba pratiti državnim poticajima, kakvi bi ti razvojni poticaji trebali biti itd.
Prije nego se i pomisli na rješavanje svakog od tih delikatnih problema, potrebno je provesti stručnu analizu situacije u hrvatskoj poljoprivredi, a takav plan Hrvatska u ovom trenutku nema, istaknuo je Gagro.
|
Nadalje, neophodan je uvid u cjelinu domaćih potencijala, od proizvodnih kapaciteta i potreba naše zemlje, karakteristika podneblja, rentabilnosti proizvodnje pojedinih kultura i uzgoja odgovarajućih pasmina stoke, uvjeta tržišta koji determiniraju proizvodnju - što su sve preduvjeti za ostvarenje veće kvalitete koji, u konačnici, trebaju omogućiti plasman proizvoda na domaće i inozemno tržište.
Na taj način prvi bi pozitivan ishod bio smanjenje ovisnosti o uvozu što je zajednički cilj, no koji se neće postići bez kvalitetnije i obuhvatnije organizacije poljoprivredne proizvodnje u cjelini, pa u njenim okvirima i stočarstva.
Kako hrvatski proizvođači nemaju osiguran otkup - niti otkupnu cijenu niti plasman svojih proizvoda - tržište postaje rascjepkano i razjedinjeno te kao rezultat imamo sve veći udio inozemnih proizvoda na policama naših trgovina. S druge strane, obzirom da domaća poljoprivreda nije preuzela svjetske trendove masovne proizvodnje hrane, može se sa sigurnošću tvrditi da je takva proizvodnja praktički ekološka.
U cjelini gledano, suvišno je i postavljati pitanje tržišne opravdanosti hrvatske proizvodnje potencijal koje je uistinu ogroman, jer raspolažemo komparativnim prednostima koje samo treba znati prepoznati i iskoristiti. Okružje koje trenutno vlada u našoj poljoprivredi ne daje nam gotovo nikakve šanse na otvorenom europskom tržištu.
Međutim, brojne uvjete je moguće na drukčiji način postaviti kako bi se pronašla prava rješenja opstanka poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj, a to znači da finalni proizvod mora biti cjenovno i kvalitativno konkurentan.
Ambiciozni planovi Agrokora
Izvršni direktor za kooperacije u sustavu Agrokora, Stjepan Ban, izložio je perspektivu stočarskog sektora u vlastitom koncernu uzimajući u obzir usporedne vrijednosti proizvodnje zemalja s kojima se Hrvatska može i treba uspoređivati.
Posebno je naglasio vrijednost jasno definirane kooperantske suradnje, koja u okvirima tržišne realnosti treba dovesti do realizacije postavljenih ciljeva.
Koncern Agrokor, istaknuo je, predstavlja u ovom trenutku najveći poljoprivredni potencijal u Hrvatskoj, cilj kojega je stvaranje tržišnih pozicija sposobnih odgovoriti konkurenciji organizirane Europe.
Provedba ovako postavljene strateške politike nije lagan proces, posebno ako se ima u vidu da Hrvatskoj nedostaje cijela generacija poljoprivrednika jer je veliki broj malih proizvođača, kao posljedica tranzicijskih procesa tijekom devedesetih i ratnih pustošenja, praktički nestao s tržišta.
|
Ne zanemarujući doprinos zadruga u organizaciji poljoprivredne proizvodnje u lokalnim sredinama, a imajući u vidu ekspanzivni broj najrazličitijih oblika udruživanja koji su nastali zadnjih desetak godina u našoj zemlji, ostaje ipak nejasno na koji način djeluju i čijim interesima služe određene zadruge, istaknuo je, te dodao kako je sa stanovišta struke nedopustivo da organizirana poljoprivredna udruga služi dobivanju dnevno političkih poena, zanemarujući pri tom elementarne interese malih lokalnih proizvođača.
Upravo u toj i takvoj nedefiniranosti osnovnih interesa Ban vidi zametak većine problema zadružne poljoprivredne proizvodnje, a prevladavajuće mišljenje, po kojem bi država trebala biti krucijalni element koji će pokrenuti poljoprivredu, ocijenio je ostatkom i recidivom nekog prošlog vremena.
Plan Agrokora u segmentu mesne industrije je ambiciozan, ali provediv i dugoročan. Početkom iduće godine bit će dovršeni rekonstrukcijski zahvati na postojećoj klaonici u Vrbovcu, koja će po svojem kapacitetu - specijalizirana isključivo za proizvodnju pilećeg mesa - biti jedna od najvećih tvornica u regiji.
Uskoro se očekuje i početak gradnje nove klaonice za svinje u Baranji, koja će imati početni kapacitet od 600.000 tovljenika. Sirovinski materijal za ove tvornice Agrokor planira osigurati na domaćem tržištu kroz generiranje suradnje i daljnjim unaprjeđenjem poslovnih odnosa s kooperantskim proizvođačima te proizvodnjom na vlastitim farmama.
Ban je upozorio i na nerealne procjene Ministarstva čije se mjere u poljoprivredi, prema Operativnom programu iz 2004. godine, u neizmjenjenom obliku provode i danas, ne uzimajući u obzir kako su samo cijene građevinskog materijala u posljednje tri godine povećane za više od 40 posto.
Agrokor je također uputio i zahtjev Vladi kojim se traži realni iskorak u kreditnim linijama HBOR-a u smjeru adekvatnijeg i dugoročnijeg financiranja razvoja poljoprivrede, smatrajući kako krediti na 10 godina za prehrambeno-prerađivačku industriju nisu realni i razvojni.
Ukoliko se ne napravi kvalitetan pomak, a dugoročniji krediti su i praksa razvijenog europskog tržišta, upozorio je da se u dogledno vrijeme može očekivati da Hrvatska ne bude uopće imala proizvodnju svinja.
|
Osvrćući se na realne probleme u proizvodnji, rekao je kako Agrokor trenutno u kooperaciji ima oko 130.000 svinja te oko 17.000 junadi i teladi, ali se u kooperantskoj suradnji susreće s problemima nedovoljnog broja mladih stručnjaka kao i neadekvatnoj stručnoj osposobljenosti kadrova koji dolaze sa studija. Korporativni je cilj koncerna povezati znanost i praksu, konstatirao je direktor Agrokora.
Uz to, dodatni je problem što su proizvodne jedinice u našoj zemlji podkapacitirane što ni u kom slučaju ne može dovesti proizvodnju do razine rentabilnosti i konkurentnosti. Naveo je primjer Danske u kojoj se preko 70 posto poljoprivrednih površina pokriva stajskim gnojivom, kao prirodnim katalizatorom, dok se kod nas na prirodna đubriva i danas gleda kao na tehnološki problem.
Takva gledišta se trebaju mijenjati i upravo u tom smjeru vidim djelovanje Agrokora kao svojevrstan zamašnjak koji će postaviti primjer, a čiju će praksu slijediti naši farmeri kako bismo zajedno tvorili osnovicu prerađivačko-prehrambene industrije u Hrvatskoj, zaključio je Ban.
Izdvajanja za poljoprivredu 2,4 milijarde kuna u 2006. godini
U nastavku rasprave, pomoćnik ministra poljoprivrede Ivan Hodalić, demantirao je uvodno iznijete podatke o 30 posto većoj potrošnji mesa i mesnih prerađevina u Republici Hrvatskoj u usporedbi s Europskom unijom. Naglasio je kako su šećer, riba, duhan te upravo pileće meso četiri najjača hrvatska izvozna artikla. Nedovoljan broj novih proizvoda na tržištu, pak, ocijenio je elementarnim problemom domaće poljoprivrede.
Proizvodnja piletine, jaja, kukuruza, pšenice, mandarina i vina može pokriti potrebe domaćeg tržišta, dok sve ostalo moramo nadomjestiti uvozom. Ministarstvo je donijelo mjere za poticanje proizvodnje, kako u deficitarnim granama, tako i za poboljšanje i napredak produktivnijih poljoprivrednih sektora.
U prilog tomu idu i Operativni programi za svinjogojstvo i govedarstvo koji su, kao prvi cjeloviti programi u ovim područjima, stavljeni na raspolaganje još 2004. godine. Od svih tranzicijskih zemalja naša zemlja ima najveća izdvajanja za poljoprivredu, koja su u 2006. godini dosegla 2,4 milijarde kuna, napomenuo je.
Hodalić je također naglasio kako je Hrvatska još uvijek zemlja u tranziciji, kojoj tek predstoji razvoj europskih tržišnih mehanizama kao što su tržni redovi, koji pretpostavljaju postojanje transparentne politike određivanja zajamčenih i interventnih cijena proizvoda.
Takve mehanizme tržišta Hrvatska tek treba usvojiti te Ministarstvo poljoprivrede priprema Uredbu o tržnim redovima, koja će obuhvatiti tridesetak glavnih poljoprivrednih proizvoda, a uz to će se urediti i regionalizacija proizvodnje.
|
Hodalić je kao najveći problem hrvatske poljoprivrede apostrofirao slabu organiziranost udruga, kojih u Hrvatskoj djeluje preko tisuću, istaknuvši regionalno dobro ustrojene udruge u području svinjogojstva kao pozitivan primjer.
Drugi problem, ne manje važan, je činjenica da ne postoje gospodarski subjekti koji bi programe poticaja proizvodnje iskoristili u pojedinim granama proizvodnje. Napredak u poljoprivrednoj proizvodnji, koji po resursima i prirodnim potencijalima možemo ostvariti, treba uhvatiti zamah kroz adekvatne programe edukacije te Ministarstvo poljoprivrede, uz fakultete i druge stručne ustanove, pomaže i preko 30 srednjih škola poljoprivrednog, veterinarskog i prehrambenog smjera.
U Ministarstvu velike poteškoće u učinkovitijoj organizaciji proizvodnje vide i u problemu zemljišnih posjeda, jer je prosječna veličina posjeda svega 2,9 ha po domaćinstvu. Usporedbe radi, prosječna veličina poljoprivrednog posjeda u Austriji je 27 ha, Njemačkoj 67 ha, a u Engleskoj čak 70 ha.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|