|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
Predizborna promišljanja
|
|
|
Gospodarstvo (ipak) u prvom planu
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
Očito je da su dublje, a ne samo površinske analize gospodarskoga stanja konačno ipak primorale sve političke stranke da predizbornu kampanju svedu na gospodarska pitanja. Međutim, izbori su i vrijeme za svođenje bilanci uspjeha i neuspjeha.
Izbori, koji bi se trebali održati u drugoj polovini studenoga, ubrzano se približavaju, pa nervoza u redovima pozicije i oporbenih stranaka raste geometrijskom progresijom.
Od sadašnje Vlade i kreatora gospodarsko-socijalne politike se tražilo da uspostave realan makroekonomski okvir u kojem će poduzeća, posebno ona izvozno orijentirana, smoći dovoljno snage i manevarskog prostora za bolje djelovanje u zadanim i pretpostavljenim okvirima.
Ako je suditi po stabilnosti cijena i tečaja kune, to je postignuto. Pitanje je samo uz koju cijenu? Što je s izvozom, zaposlenošću, daljnjim osiromašenjem najvećega dijela stanovništva?
Naglasak za realni izlaz iz strukturnih gospodarskih teškoća i poremećaja je, tvrdili smo oduvijek, prije svega na mjerama mikroekonomije, u nas godinama gotovo potpuno zapostavljene discipline. U gospodarskim analizama gotovo da i nema riječi o efikasnosti, rentabilnosti, akumulaciji, investicijama.
Poduzeća moraju, osmišljeno i s nekom jasnom vizijom, dati svoje odgovore na tako uspostavljene okvire (ako ih bude) i u tom prostoru tražiti rješenja za sebe i svoje radnike. Pritom nije dovoljno samo matematički povećavati produktivnost (iako je to neobično važno) već valja stvarati prostor i za nove radnike, i za nove proizvode.
Samo tako se mogu stvarati potrebna sredstva za normalnu socijalnu i gospodarsku politiku jednoga društva, gdje su svi sustavi vrijednosti poremećeni i gdje je poremećen i temeljni odnos aktivnih radnika i broja umirovljenika.
Svaka buduća Vlada mora ponajprije odgovoriti na neka značajna pitanja. Naime, hrvatsko se gospodarstvo već godinama nalazi u ozbiljnom procesu deindustrijalizacije. Udio industrije u stvaranju BDP-a Hrvatske stalno se smanjuje u korist trgovine.
Kao što smo to već višekratno isticali, pokrivenost uvoza izvozom stalno pokazuje trend opadanja i u prvih osam mjeseci 2007. zadržava se na nekih 47-48 posto. Zabrinjava dodatno i činjenica da izvoz u Europsku zajednicu opada i da je gotovo prepolovljen u odnosu na neke ranije analize.
|
Druga zabrinjavajuća tendencija se nazire u ozbiljnim gospodarskim izvještajima. Naime, prema nedavnoj analizi bečkog Instituta za međunarodne odnose, smanjenje udjela industrije u BDP-u brže je u Hrvatskoj nego u uspješnim susjednim tranzicijskim zemljama. S obzirom na raspoložive resurse, proizvodne potencijale i stručnu radnu snagu, ovakav je trend objektivno nepotreban.
Pozitivan pritisak ili kritika?
Iščitavanjem brojnih komentara nakon nedavnog govora Predsjednika Republike na otvaranju ovogodišnjeg Zagrebačkog velesajma stječe se utisak da mnogi nisu razumjeli (ili nisu htjeli razumjeti) stvarne poruke iz pozdravnog govora.
Naime, naslovi poput Mesić napada Sanadera ili slični, koji su se pojavili u medijima, ne odgovaraju istini. Osobno doživljavam izrečene stavove (pri čemu je predsjednik Mesić posebno naglasio da se radi izričito o njegovim osobnim gledištima) kao trajni pozitivan pritisak za promjene koje svi želimo, a manje kao kritiku sadašnje Vlade.
Zašto? Predsjednik je uvodno spomenuo da se referira na razdoblje od 2000. na ovamo, dakle obuhvaća razdoblje dva mandata, Račanove i Sanaderove Vlade. Kritika, ako je netko tako doživljava, podjednako se odnosi na obje Vlade.
I ona je utemeljena, bez obzira na trenutne makroekonomske pokazatelje. Činjenica je da su tri strateški najvažnija cilja ekonomske politike vezana za zapošljavanje, izvoz i zaduživanje. Osim na području zapošljavanja, gdje sadašnja Vlada bilježi najnižu stopu nezaposlenosti unatrag desetak godina, na druga dva strateška gospodarska područja nijedna Vlada nije položila ispit s uspjehom.
Takva se slika dobiva kad se gleda na rast i razvoj gospodarstva u nekom lančanom slijedu, a ne kad se rezultati mjere godinu na godinu. Naši političari, pa i istaknuti ekonomisti to čine upravo na taj način.
Analize su pokazale da su u četverogodišnjem razdoblju svake od spomenutih Vlada postignuti apsolutni pozitivni pomaci, ali u relativnim pokazateljima kaskamo za većinom tranzicijskih zemalja. I to je činjenica na koju Predsjednik Republike s pravom ukazuje.
|
Gdje su nesporazumi?
Prema podacima Hrvatske narodne banke u proteklih se sedam godina hrvatski inozemni dug povećavao svakog mjeseca za prosječno 230 milijuna eura ili 9,6 milijuna svakoga dana. U prošloj godini Hrvatska je taj dug povećavala svakog mjeseca čak za 288 milijuna eura.
Upravo je ovih dana objavljeno da smo ušli u zonu visokog rizika, jer je ino-zaduženje poraslo na preko 88 posto BDP-a. I bez obzira što država stalno smanjuje svoj udio u zaduženju, porast inozemnog duga ostaje konstantom bivše i sadašnje Vlade. Predsjednik Mesić jasno i s pravom tvrdi da je to «život na dug i trošenje novca dobivenog prodajom imovine koju su stvarale prethodne generacije».
Prostora za razvoj u tim uvjetima jednostavno nema, jer nam stopa rasta BDP-a od šest posto jedva osigurava servisiranje naraslog inozemnog duga. Treba li stvarati realne preduvjete za više stope rasta? To pitanje nije vezano za stranačku pripadnost, ali je važno za svakog stanovnika naše Lijepe. Gospodarska pitanja ne samo da prerastaju u najvažnija pitanja, već o njima ovisi i naša ukupna budućnost.
Naši najpoznatiji ekonomisti slažu se uglavnom s ocjenom da bismo svoj gospodarski rast morali zasnivati upravo na konkurentnim proizvodima za izvoz i ulaganjima u izvozne proizvode, dovoljno kvalitetnim i konkurentnim da izdrže utakmicu na globaliziranom i dosta nemilosrdnom svjetskom tržištu.
Konačno, nikada zadovoljni ljudi nisu mijenjali svijet. A nama su promjene nužne – kroz reforme, kroz promjenu mentaliteta i šire. Stoga stalni javni pritisak na izvršnu vlast ne treba doživljavati kao kritiku već kao impuls, poticaj i novi izazov. Jer, bez obzira sviđalo nam se to ili ne, praksa traži konkretne odgovore. Problema zaista ima podosta.
|
Kako popraviti kvalitetu življenja?
«Zadatak svake društvene i socijalno odgovorne politike je stvaranje uvjeta da što veći broj ljudi ima pristojan posao, da od toga posla može dostojno živjeti i uzdržavati vlastitu obitelj i da svojim radom pridonese općem dobru i razvitku cijeloga društva. Srednjoročni prioriteti bi trebalo biti poticanje zapošljavanja, kako bi se hrvatskim građanima omogućilo da SVOJIM RADOM zarade za život i kako bi se ljudima VRATILA VJERA U BUDUĆNOST»
Ovaj citat nije izvađen iz nikakve Programske orijentacije Vlade ili neke političke stranke. To je samo dio jasne poruke predsjednika Stipe Mesića na prošlogodišnjem Savjetovanju hrvatskih ekonomista u Opatiji. Pritom je poručio još nešto zanimljivo: «Osjećam veliku političku i moralnu odgovornost da provedem politički i ekonomski program na osnovi kojega sam izabran i dobio veliko povjerenje hrvatskih građana.
Osnovne točke moga programa bile su i ostale slijedeće: politička demokratizacija i uvođenje vladavine prava; izlazak iz međunarodne izolacije i afirmacija Hrvatske u svijetu; približavanje Hrvatske euroatlantskim integracijama; oporavak hrvatskoga gospodarstva i smanjenje nezaposlenosti. Iako ostvarivanje ovih ciljeva u najvećoj mjeri zavisi od volje izvršne i zakonodavne vlasti, ne mogu biti zadovoljan postignutim».
Kad prvi građanin ove zemlje tako ozbiljnom skupu uputi poruku takvoga sadržaja, moramo se – kao društvo u cjelini – zabrinuti. I nije dovoljno samo slegnuti ramenima i jednostavno odbaciti ove zaista teške riječi s povodom (kao što to uglavnom i čini Vlada ne obazirući se na poruke Predsjednika, doživljavajući ih počesto kao neutemeljenu kritiku). Praksa pokazuje da su upravo to žarišta nezadovoljstva u društvu i da svaka buduća Vlada mora ozbiljno poraditi na tim pitanjima.
Formula (ne)uspjeha
Opravdano se postavlja pitanje: Gdje leže uzroci slabijih rezultata u odnosu na druge tranzicijske zemlje, s kojima se volimo (i možemo) uspoređivati? Je li tome razlog samo naša nekonkurentnost? Formula neuspjeha je, međutim, ponešto drugačija.
Ona se svodi na neorganiziranost, pomanjkanje jasnih ciljeva gospodarske politike, pomanjkanje podrške izvoznicima, pogrešne premise da se više ništa ne isplati proizvoditi, sve snažnijeg uvoznog lobija. Dodajmo tome i trajno pogrešnu politiku stabilnog tečaja, netransparentnost sanacijskih mjera, nekonzistentnost makroekonomske politike, ali i potpuno zapostavljanje mjera mirkoekonomije, koja kao da je nestala iz naših razmišljanja i djelovanja.
Nekonkurentnost je u takvom nepovoljnom okruženju samo sintetički izraz pogrešnoga modela ekonomske politike.
|
Ni ova Vlada, usprkos svim proklamacijama i obećanjima, nije u tom pogledu učinila mnogo. Jednostavnije rečeno, nije razradila proaktivnu industrijsku i izvoznu politiku. Obećanja Vlade i samog premijera da će se određena industrijska poduzeća, pretežnih izvoznika, u okviru nove gospodarske politike i ukupne strategije razvoja, staviti u fokus društvenog interesa, da će se njih promovirati i podržati ukupnom razvojnom, gospodarskom i monetarnom politikom ostala su prazno slovo na papiru.
Bio bi to istinski pokušaj da se redefinira 'uloga i mjesto domaće industrije u ukupnom gospodarskom životu Hrvatske i posebno njenom razvoju'. Pokušaj, uobičajeno, nije dao rezultata, a voda je došla do grla.
Iako je pokušaj propao u samom začetku, zbog nejasnog i nedovoljno definiranog pristupa, ne bi samu ideju trebalo odbaciti. Štoviše, ona bi morala postati bitnom sastavnicom nacionalnog programa razvoja koji se 'kuha' već godinama.
Sama ideja da se promijeni stav prema domaćoj industriji dugo je sazrijevala. Sazrijevalo je i mišljenje kako Hrvatska može sama financirati, sama izvesti i sama koristiti neke velike projekte, koji nisu samo poticaj zaposlenosti, već prije svega impuls razvoju domaće industrije.
Najnoviji primjer da domaći konzorciji posljednjih godina dobivaju značajne investicijske i razvojne poslove (izgradnja nastavka autoceste, razvoj i izgradnja domaćeg niskopodnog tramvaja) to najbolje pokazuje.
Zašto je odjednom došlo do promjene uvjerenja? Pokazalo se na nizu primjera da inozemni krediti i međunarodni natječaji (vezani uz njih) pružaju istinski vrlo malo mogućnosti da se domaće tvrtke uključuju u veće projekte, osim eventualno kao izvođači grubih graditeljskih i drugih uslužnih radova ili podizvođači samo nekih segmenata ili proizvoda.
Ako se, naime, razmotri međunarodne natječaje tih financijskih institucija, može se vrlo jednostavno utvrditi vrlo nijansirane razlike i sofisticirane zamke, koje domaćim proizvođačima zapravo ne daju nikakve mogućnosti u tim natječajima.
Hrvatska Vlada je (konačno) otkrila da postoji potrebno domaće znanje, čak i potrebni domaći kapital, i da bi svaki drugi oblik kreditiranja velikih projekata, koje može svladati domaća industrija, bio dodatni nepovoljni uteg u daljnjem procesu nazadovanja domaće proizvodnje i onemogućavanje vlastitog razvoja.
Vlada je shvatila i činjenicu da mora, ako želi opstati, razvijati sofisticirane mehanizme zaštite vlastitih gospodarskih interesa, jer postoji opasnost da se oni utope u opća kretanja.
|
To, međutim, ne znači da se Hrvatska treba zatvarati, osobito u okvirima procesa internacionalizacije i globalizacije, ali mora voditi računa da ima barem recipročne odnose s partnerima. Jasno, oni ne štite domaću proizvodnju klasičnim carinama (što je kod nas uvriježeno kao praksa), već bescarinskim mjerama, standardima, pokusnim ispitivanjima, certifikatima, rokovima probne proizvodnje i na slične načine.
Ništa od toga nije prisutno kad je riječ o plasmanu inozemne opreme i kompleksnih postrojenja u nas.
Odabir pravog puta je – na nama. Izazov liberalizacije i restrukturiranja, ma kako bolan i bio, pravi je ispit ukupne društvene odgovornosti za vlastiti razvoj, vlastiti identitet, ali i spremnosti da se na novim osnovama uključujemo u tijekove međunarodne razmjene i gospodarske suradnje.
Glavna potka, koja se provlači kroz cijelu ovu raspravu, odnosi se na pitanje: kako osigurati gospodarski rast i prosperitet građana RH. Svojevrsna novost u pristupu leži u činjenici da je, ravnopravno s razmišljanjima o rastu, tretirano i pitanje blagostanja i prosperiteta građana.
Nacionalno vijeće za konkurentnost u tom smislu poziva na misli jednog od najvećih svjetskih stručnjaka, Michaela E. Portera koji polazi od postavke da je u «modernoj globalnoj ekonomiji PROSPERITET izbor nacije», naglašavajući kako je potvrđeno da «vladine politike mogu imati utjecaj pri stvaranju konkurentske prednosti nacije», a da je «ključni cilj vladine gospodarske politike stvaranje temelja za ostvarivanje maksimalne produktivnosti nacionalnih resursa».
Sve svodne analize pokazuju da samo visoka stopa rasta BDP-a može osigurati određene pomake i nove trendove. Svaka stopa rasta ispod 7 posto, nažalost, znači daljnje povećanje raskoraka prema glavnim tranzicijskim zemljama, u čemu već godinama gubimo korak i sve smo bliži pokazateljima Bugarske i Rumunjske, a udaljeniji od Slovenije, Mađarske ili Češke.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|