|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Srećko Sertić i Goran Pavlović
|
|
|
|
|
Predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske, Dragica Mišeljić, kao glavne razloge za trenutno nepostojanje socijalnog dijaloga u Hrvatskoj u prvome redu krivi Vladu koja narušava temeljne principe socijalnog pregovaranja te pokušava silom zakona nametnuti rješenja. Problemi nisu od danas, smatra ona, nego su plod dugotrajnog vođenja neracionalne politike, krivih pristupa i manjka planiranja.
„Savez samostalnih sindikata Hrvatske, zajedno s ostalim sindikalnim središnjicama, podržava referendum o Zakonu o radu iz mnogo razloga. Geneza problema je složena, no srž svih nesuglasica ipak je u tome što su prethodni pregovori Vlade i sindikata oko određenih promjena kolektivnog ugovora za javni sektor zapravo pokazali svu nesposobnost pa i bahatost Vlade.
Vlada očito neće ili ne zna razlučiti svoju ulogu kad je poslodavac i kako se treba ponašati kao poslodavac, a kada treba biti u ulozi Vlade i odrađivati svoj dio posla. Činjenica jest da je upravo sadašnja premijerka bila glavna pregovaračica u prethodnom vremenu kada se pregovaralo o spornom kolektivnom ugovoru te kada su i određene razine prava ugovorene.
Svi pregovarači time su preuzeli odgovornost za poštivanje i primjenu takovog koloektivnog ugovora. Ne znam jesu li oni ugovorili mogućnost i razloge otkazivanja, način primjene, što ozbiljni socijalni partneri uvijek naprave u kolektivnim ugovorima jer se s obzirom na okolnosti nikada ne zna što će se dogoditi sutra u smislu mogućnosti ostvarivanja onoga što je potpisano kao obaveza.
Dakle, u tim okolnostima činjenica da Vlada u ulozi poslodavca i sindikati u vrijeme krize nisu uspjeli naći rješenje za prevazilaženje poteškoća oko primjene sadašnjeg KU zbog nedostatka sredstava u proračunu nikako ne daje za pravo Vladi da posegne za silom vlasti kako bi nadomjestila svoju nesposobnost da kao poslodavac uredi svoje odnose sa socijalnim partnerom sindikatima”, naglašava Mišeljić.
Ako nema dogovora, donesi zakon
Ona dodaje kako smo u gospodarstvu, bilo da je riječ o realnom sektoru ili uslugama, nažalost svjedoci umanjivanja ili odgode primjena ugovorenih prava - kroz različite sporazume, anekse i druge načine uređivanja prava sve kako bismo sačuvali zaposlenost, ne dirali u plaće ako je to moguće i onda uređivali da bismo umanjili ili u cijelosti otklonili isplatu određenih pojedinačnih prava.
„Različito je to uređeno u pojedinim sektorima i kod pojedinih poslodavaca i mislim da je to jedini ispravan način kada govorimo o socijalnom dijalogu i odnosu socijalnih partnera. Vlada je napravila nešto što nije smjela. Kad nije uspjela kao poslodavac postići dogovor sa sindikatima ona poseže za zakonom koji bi trebao nadomjestiti njenu nesposobnost da ispuni obveze iz KU.”
Zašto Vlada ne otkaže KU ako ga ne može ispoštovati te ako su sindikati, kako su znali reći vladajući, nerazumni pa se ne žele odreći ugovorenih prava?, pita Mišeljić.
|
Pritom navodi primjer iz sektora trgovine. „Kao sindikalni zastupnici od radnika nismo dobili mandat da pristanemo na umanjenje određenih prava makar i na određeno vrijeme. Poslodavac je naveo kako nije u mogućnosti isplaćivati ugovorena prava, a da pritom ne dovede u opasnost opstojnost samoga društva. I kolektivni ugovor je otkazan.
Zaočeli smo pregovore o novom KU koji je sada u mnogo segmenata lošiji od onoga koji smo imali ranije, ali to je bio rizik: rizik radnika i sindikata kad nisu pristali na određena privremena umanjenja i rizik poslodavca kad je išao u otkazivanje KU. I to je pravi socijalni djalog.
Jedino ispravno rješavanje odnosa između poslodavaca i sindikata. Vlada kada je u poziciji poslodavca nema druge pozicije ili mogućnosti niti smije posezati za prijetnjom 'ako vi nećete na to pristati, zakonom ćemo vas prisiliti na nešto što nismo uspjeli dogovoriti'.”
Socijalni dijalog na umoru
„Polazeći od te pretpostavke i razloga zbog kojih je Vlada krenula s prijedlogom izmjena Zakona stav je sindikata da se na taj način dokida socijalni dijalog na što nikada nećemo pristati. Ukidanje načela dobrovoljnosti pregovaranja socijalnih partnera iz konvencije 98 o kolektivnom pregovaranju temeljni je način i načelo djelovanja socijalnih partnera.
Smatram kako nijedna vlada nema pravo zakonom uređivati taj segment odnosa između poslodavaca i sindikata. U tome leži odgovornost onoga koji pregovara hoće li baš sve situacije prepoznati, predvidjeti i riskirati. Jer svi riskiramo kroz pregovore baš zato što ne znamo što će nam se sutra događati. Međutim, mi smo neuređena država u kojoj je sve moguće”, ističe čelnica sindikata.
Iz tih razloga smo odlučili da se prekinu pregovori, dodaje, te da se na određeni način ide u edukaciju naših građana kako kroz referendum možemo nešto učiniti, promijeniti određene uvjete i odnose, sve u konačnici zbog toga da bi vladajući bili u funkciji građana, a ne da samo brinu o sebi i o zadržavanju pozicije vlasti. Istrajat ćemo do kraja, što će biti svojevrsni test naše vlasti, kako izvršne tako i zakonodavne, te će se vidjeti koliko su spremni poštivati zakone raspisivanjem referenduma.
|
Privatni sektor u još težoj situaciji
Kada je riječ o privatnom sektoru, Mišeljić drži kako nije uputno povlačiti paralele s problematikom javnog sektora. „Jednostavnim rječnikom rečeno, ako vlada kao poslodavac nije spremna provoditi vlastite zakone, kako to isto možemo očekivati od privatnih poduzetnika.
Činjenica je da je javni sektor u bitno povoljnijem položaju i pritom ne govorim o visini plaće, nego je riječ o tome kako javni sektor nije prolazio kroz sve ono kroz što su svi sektori na tržištu prošli. Pretvorba i privatizacija ostavili su tisuće radnika bez posla, bez plaća, a o božićnicama i regresima još i danas veliki dio radnika u gospodarstvu, a posebice u uslugama, može samo sanjati.
Ne znaju kada su nešto takvo zadnji puta imali, a šanse da to imaju u budućnosti gotovo da ne postoje. Povlačiti tu paralelu mislim da nije pošteno u krajnjem slučaju. Mi ne stavljamo u istu poziciju niti različite sektore unutar gospodarstva jer i tu postoje brojne razlike.
Sa svoje strane, zaposleni u javnim službama imaju stanovitu sigurnost plaća i zapošljavanja koja zasigurno ne postoji u privatnom sektoru, gdje se ugovori o radu više ne odnose na godinu dana pa niti na šest mjeseci, već nerijetko padaju na tek jedan mjesec. U tim je uvjetima nemoguće očekivati od radnika bilo kakvu produktivnost ili kreativnost.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|