Seniko studio
Broj 3/2010
Izdvajamo iz broja:
Certificiranje proizvoda nužno za prodor na svjetska tržišta - Ladislav Kralj
Razmjena iskustava u području zaštite potrošača – dosadašnja praksa i buduće smjernice - dipl. oec. Đema Bartulović, mag. iur. Vesna Buntić
Nepostojanje socijalnog dijaloga - Srećko Sertić i Goran Pavlović
Bez promjena ne možemo naprijed - Srećko Sertić
Utjecaj zaposlenika na kupce i marku u uravnoteženom krugu - prof. dr. sc. Zvonimir Pavlek
Broj 3-2010
Povećana odgovornost prema budućnosti
Ante Gavranović
Ciljevi Vladinog programa oporavka hrvatskog gospodarstva poprimaju jasnije oblike: određenim, često i nepopularnim mjerama, osigurati stabilan i održiv rast i razvoj te pokrenuti nove poslovne aktivnosti. Sada, blizu tri mjeseca od donošenja toga programa, mogu se 'očitati' i neke jasne nepovoljne naznake, koje se javljaju kao otežavajuće okolnosti u realizaciji stvarno ambicioznog programa, ma što tko o njemu mislio.

Naime, to je – nakon duge stanke – prvi ozbiljan pokušaj da se uđe u suštinu problema i konačno prekine nepovoljna kretanja, koja sežu duboko u prošlost.

Nema političke stranke u Hrvatskoj koja se neće složiti s postavkom da su nužne ozbiljne promjene u našem društvu – političke, socijalne, gospodarske. No, kad se krene u pomnije razmatranje i analizu tih promjena, javlja se egoizam pojedinih struktura.

„Ne diraj moje krugove”, problemi su negdje drugdje. „Promjene da, ali ne u mom dvorištu”. Takav negativistički stav prema nužnim promjenama i ozbiljnim reformama prate nas godinama i izgubili smo najmanje cijelo desetljeće da krenemo drugim stazama, koje zahtijevaju i potpuno drukčiju ekonomsku politiku s osloncem na izvozno gospodarstvo.

Otpor prema promjenama
Očigledna nespremnost na promjene snažna je odrednica koja koči reformske zahvate, jer svaka društvena skupina pokušava zaštititi stečene pozicije. Ne obazire se na političke, gospodarske, društvene i demografske promjene, koje su – potencirane ozbiljnom krizom u svakom pogledu – odredile potpuno drukčije društveno okruženje i traže nove odgovore.

Najnovija izvješća eminentnih ekonomskih stručnjaka i njihove procjene rasta BDP-a ukazuju na relativno spor oporavak hrvatskog gospodarstva, ako se o oporavku može uopće govoriti. Posljednji pokazatelji rasta industrijske proizvodnje i kretanja lošiji su no što se očekivalo. Tome pridonosi i usporeni oporavak gospodarstva u širem okruženju.

Veoma nervozna reagiranja na financijskom tržištu, osobito u odnosu na EUR, dodatna su nepovoljna olakotnost, a čišćenje bilanci poslovnih banaka na području jugoistočne Europe prijeti poskupljenjem kapitala. Dodamo li tome nedostatak kvalitetnih investicijskih komercijalnih projekata, realno je postaviti pitanje: kako stvoriti konkurentan hrvatski proizvod, sposoban za širi izlazak na međunarodna tržišta?

Pomniji analitičari gospodarskih kretanja uočavaju da predloženi Program nije konzistentan: čitav niz kvalitetnih mjera ne uklapa se u cjelovitu koncepciju ozbiljnog gospodarskog oporavka. Previše je prostora pridano financijskoj konsolidaciji, a Program se manje bavi proizvodnjom, zaposlenošću i izvozom – trima polugama koje jedino mogu dugoročnije promijeniti stanje. Autori Programa opet smatraju da bez financijske konsolidacije nema povoljnih pomaka na ovim područjima. Zapravo, vrtimo se u krugu.
Konkurentnost i učinkovitost u raskoraku
Prof. dr. Ante Pulić, čovjek koji je u hrvatsko gospodarstvo 'unio' pojam 'stvaranja dodane vrijednosti kroz intelektualni kapital', od samog početka svog djelovanja na tom segmentu privređivanja upozorava na potrebu povećanja efikasnosti hrvatskog gospodarstva.

To je, naime, bitan segment ukupne konkurentnosti, koja – kako to u kontinuitetu pokazuju podaci Nacionalnog vijeća za konkurentnost – stalno svrstava Hrvatsku na relativno sve nižim pozicijama svjetske konkurentnosti.

Četiri su temeljna pitanja koja prof. Pulić upućuje kako predstavnicima vlasti tako i široj gospodarskoj javnosti:

• kako to da nitko ne reagira na veliki gubitak koji Hrvatska trpi zbog neučinkovitosti na svim razinama, kako u gospodarstvu, tako i u javnom sektoru;

• kako uvjeriti javnost da je potrebno drugačije poimanje uspješnosti poslovanja odnosno da stvaranje prihoda ne označava ujedno i uspješno poslovanje;

• kako ukazati na nužnost brze edukacije menadžmenta, kako političkog tako i gospodarskog, o novim kretanjima u svjetskom gospodarstvu, gdje je rast i razvoj zasnovan na ekonomiji znanja;

• koji su to argumenti koji će uvjeriti sve aktere da je proces povećanja učinkovitosti primjenjiv zaista u svim područjima djelovanja, dakle i u gospodarstvu, i u javnim službama.

„Da bi se postigao prosperitet za sve, gospodarstvo i vlada moraju surađivati kako bi se stvaralo više bogatstva, što efikasnije i u dovoljnoj mjeri da se reinvestira na pravim mjestima pa tako osiguralo snažan rast gospodarstva” – stav je koji se sve češće citira kao temeljna poruka u borbi za novostvorenu vrijednost i povećanu efikasnost društva i gospodarstva.

Ako to prevedemo na razumljiv jezik svakidašnjice proizlazi da se sve veći prosperitet može ostvariti samo kroz proširenu poslovnu aktivnost, razvučenu i po regijama, te suradnju kojom će – kao konačni rezultat – proizaći stalno povećanje ukupne produktivnosti pojedinaca i društva u cjelini. Pretpostavka za takav učinak je da svaki čovjek na svom radu pokuša stvarati najveći mogući output.

Činjenica je da bi svim akterima u stvaranju vrijednosti moralo biti u interesu podizanje učinkovitosti, i to na svim razinama: zaposlenici osiguravaju radna mjesta i povećavanje plaća, vlasnici dobivaju sigurnu dividendu, menadžeri bonuse, sindikati su zadovoljni, a država povećava budžetske prihode kojima uspješnije rješava društveno-socijalna pitanja.

To je danas, sve ukazuje na tu činjenicu, ozbiljna rak-rana hrvatskoga gospodarstva, jer se usporedo s aktualnim gospodarskim kretanjima javlja i ogroman vanjskotrgovinski deficit, koji se svake godine ozbiljno povećava.
Koncentracija ili disperzija?
Još su dvije karakteristike bitne za ocjenu stanja u hrvatskom gospodarstvu na temelju rezultata iz protekle godine. Jedna se odnosi na ogromnu koncentraciju u kojoj 400 najvećih tvrtki ostvaruje otprilike polovicu ukupnoga prihoda i ukupne dobiti i više od polovice ukupnoga izvoza hrvatske privrede.

Druga pokazuje da od 400 najvećih poduzeća više od polovice njih ima sjedište u Zagrebu ili Zagrebačkoj županiji, što je odraz velike metropolizacije gospodarstva, koja ide na štetu primorskih i slavonskih županija.

Jedan od glavnih zadataka ove i svih budućih Vlada stoga je da se razvoj gospodarstva ravnomjernije rasporedi po cijeloj državi, jer se samo na taj način može osigurati racionalniji regionalni i ukupni razvoj. Osiguranje ravnomjernog regionalnog razvoja trebao bi biti cilj svake nacionalne ekonomije, jer od toga u velikoj mjeri ovisi i daljnji ukupan razvoj zemlje.

Opće je uvjerenje da u Hrvatskoj trenutno postoje preveliki razvojni dispariteti.

Bez toga jačat će suprotnosti između metropole i ostaloga dijela države, a to dugoročno sigurno nije najbolji model privređivanja i donosi ukupne štete cijelom gospodarstvu, s bitnim nepovoljnim učincima i na konkurentnost i na učinkovitost ukupne gospodarske politike.

Hrvatska traži svoju industrijsku politiku?
U posljednje vrijeme, zajedno s razmišljanjima o povećanju hrvatskoga izvoza, na vidjelo dolazi istina: hrvatska nema jasno razrađenu razvojnu, ni industrijsku politiku.

Pokazalo se, naime, da Strateški okvir za razvoj, koji je još pred četiri godine predložila Vlada, daje u tom pogledu određene pozitivne naznake, ali nedovoljno jasne i nedovoljno operabilne da bi se stvarno postigao željeni učinak.

Sve ozbiljne rasprave na tu temu pokazale su, naime, da bi se gospodarski rast ubuduće morao zasnivati na visokim stopama, jer je „gospodarski rast osnova sveukupnog razvitka države i osnovni cilj makroekonomske politike svih suverenih država”. Tu su ciljevi vladajuće garniture i oporbe isti. Razlika je, međutim, u pristupu realizaciji ciljeva.

U svom viđenju strategije ozbiljni ekonomski stručnjaci predviđaju (pretežno) očuvanje stabilne fiskalne i monetarne politike, ali veliku važnost pridaju novoj industrijskoj i regionalnoj politici. Cilj predložene industrijske politike je, prije svega, zaposliti postojeće proizvodne resurse uz stalno usklađivanje strukture gospodarstva s onim u EU.
Tu dolazimo do ključnog pitanja. Naime, strategija industrijalizacije jest svjesni utjecaj države i društva na dugoročni opći i sektorski razvoj industrije. Pritom je osnovni cilj povećanje proizvodnosti rada i učinkovitosti te njezine međunarodne konkurentnosti.

Tu definiciju kao da smo zaboravili, jer se najveći dio kretanja u našem industrijskom sektoru kreće obrnutim pravcem. Proizvodnost rada postižemo smanjivanjem broja radnika, a ne uvećanom proizvodnjom; konkurentnost nam opada, što pokazuje ranglista konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma gdje, nažalost, gubimo pozicije i sve se više približavamo dnu, a ne vrhu te liste.

Gubitak razvojnog tempa
Temeljno pitanje koje se u takvim uvjetima nameće jest: ZAŠTO? Mali uvid u strukturu hrvatske industrije pokazuje da smo u tijeku posljednjih desetak godina izgubili snažne poluge industrijskog razvoja, pa time i smanjili ulogu industrije u stvaranju BDP-a.

Ili, u prerađivačkoj industriji Hrvatska je izgubila od 1990. godine na ovamo više radnih mjesta no što ih danas uopće ima u tom dijelu proizvodnje. Razvili smo do besmisla ideju kako se u Hrvatskoj gotovo ništa više ne isplati proizvoditi, zapostavljajući pri tome vlastitu pamet, vlastiti razvoj, a onda – kao logična posljedica takvih razmišljanja – i vlastiti proizvod. Perjanice hrvatske industrije u izvozu ostale su bez perja, a nove nismo ni stvarali niti imamo ideju kako ih stvarati.

No, da bi se industrija neke zemlje mogla zaista izrazito izvozno orijentirati, tj. da postane istinski međunarodno konkurentna, potrebna joj je i međunarodno konkurentna ekonomska politika. Drugim riječima, potrebno je stvoriti povoljno gospodarsko-poduzetničko okruženje i uvjete slične onima koji vladaju u gospodarstvima konkurentskih zemalja.

Ovdje se ne misli samo na relativno stabilne uvjete privređivanja – pri čemu kod nas prevladava mišljenje da smo to postigli na području cijena, tečaja i inflacije – već na ukupnu pravnu i poslovnu sigurnost svih subjekata na tržištu. Podaci, a i brojne kritike međunarodnih institucija, sve do zainteresiranih ulagača, pokazuju da već godinama upravo na toj sigurnosti gubimo bitku za nove investicije.

Uvijek iznova valja posjetiti da je najveći resurs sposobno i vitalno stanovništvo, koje se nažalost ni približno realnim mogućnostima ne koristi kao učinkovita proizvodna snaga. Potpuno je zapostavljen, uz časne iznimke, domaći razvoj.

Svjetska iskustva, međutim, govore da su upravo znanje, tehnika i tehnologija oni čimbenici koji odlučuju o sudbini svake zemlje. Zanemariti ljudski potencijal označava svjesni ulazak u tromi, slabo pokretni sustav kojega karakterizira izrazito slabašan proces stalnih inovacija i znanstveno-tehnološkoga napretka. Hrvatska je upravo u tom položaju.
Sada se javlja jedno novo stanje: postupno jača spoznaja da je odnos prema Programu i naš odnos prema budućnosti zemlje i njenih žitelja, posebno mladih uzrasta. Možemo lamentirati o tome tko je i zašto doveo Hrvatsku u takvu poziciju, ali od toga nema koristi.

Pritom moramo upozoriti na veliki destruktivni kapacitet u Hrvatskoj, koji je spreman upozoravati na negativnosti, ali se kloni snažno uprijeti u zajedničko kolo da se te negativnosti uklone. Istodobno, nužna nam je visoka razina socijalnog suglasja. Možda više nego ikad ranije. Prije svega zbog odgovornosti prema našoj ukupnoj budućnosti.

Izdvajamo iz broja:
Certificiranje proizvoda nužno za prodor na svjetska tržišta
Razmjena iskustava u području zaštite potrošača – dosadašnja praksa i buduće smjernice
Nepostojanje socijalnog dijaloga
Bez promjena ne možemo naprijed
Utjecaj zaposlenika na kupce i marku u uravnoteženom krugu
Arhiva
   
 
 
Tražilica
 
 
Newsletter

Želite li primati
gospodarske novosti
na Vaš e-mail?
Prijavite se odmah!

E-mail:
Anketa