|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
Upravo je u tijeku rasprava o Proračunu za 2010., pa je to prigoda da se prema gospodarskoj i socijalnoj zbilji postavimo odgovorno i realno. U ocjeni trenutka hrvatske gospodarske zbilje, procjene njenog stanja i realnih mogućnosti, valja se podsjetiti na stvarnu razinu BDP-a i usporediti realno očekivane prihode i stvarne rashode.
„Kvaka 87“ se na tom putu racionalnog pristupa javlja kao temeljna prepreka. Što uopće označava „kvaka 87“? Prema kreatorima novog Proračuna toliko je zadanih veličina i stečenih prava u ukupnom Proračunu. Kreatorima tako ostaje samo pukih 13 posto da svedu u taj okvir razvojne ambicije, poticaje i sve ono što bi moglo ubrzati gospodarski rast odnosno unijeti neke ozbiljnije promjene u naš gospodarski život. Jasno, to je premalo.
No, nije problem samo u činjenici da se sa 13 posto ukupnog Proračuna možda i ne može ozbiljno zadirati u strukturu gospodarstva, poticati restrukturiranje, osnažiti poduzetničke inicijative i otvoriti manevarski prostor za nastup sposobnih poduzeća na svjetskim tržištima. Problem je u tome da smo se zaigrali s rashodima, ne vodeći računa da se posuđeno i potrošeno mora vratiti. Veliki naš ekonomski guru, Mijo Mirković, još je 1958. napisao u tadašnjem VUS-u da su „stari dubrovački trgovci već u 14. I 15. stoljeću znali da posuđeno treba vratiti“, pa su se i ponašali u skladu s tom neumitnom istinom.
Ekonomika uvijek počiva na politici rashoda, što smo očito zanemarili. To dosta zorno pokazuju pokazatelji prihoda i rashoda posljednjih godina. Inozemni dug u razdoblju od 1994. do zaključno srpnja 2009. porastao je sa 3 na 40 milijardi eura. Broj ukupno zaposlenih stalno se smanjuje (najnoviji podaci iz srpnja opet govore o smanjivanju broja zaposlenih u industriji).
Inozemna ulaganja, najvećim dijelom usmjerena na kupnju dionica u postojećim portfeljima, a vrlo malo na greenfield investicije, ne bi pretrpjele ozbiljniju analizu učinkovitosti. Dapače, analiza ulaganja u hrvatska poduzeća pokazala bi kako sa svakom milijardom inozemnih izravnih ulaganja ozbiljno opada zaposlenost.
|
Nerealan mirovinski sustav
U mnogo smo navrata i na ovim stupcima pokušavali upozoriti na činjenicu da sadašnji ekonomski sustav, posebno mirovinskog osiguranja ne može opstati. Pritom smo imali na umu činjenicu da je samo 57 posto radno aktivnog stanovništva uključeno u radne procese i da omjer broja umirovljenih osoba i zaposlenih iznosi 1 prema 1,40, što ni mnogo bogatije zemlje od Hrvatske ne bi mogle podnijeti. Naime, prema izvješću Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje - HZMO proizlazi da je na dan 31. prosinca 2008. evidentirano ukupno 1,148.290 korisnika mirovina i 1,604.848 aktivnih osiguranika. Pregled broja korisnika mirovina u kolovozu 2009. pokazuje daljnji raskorak u tom pravcu.
Zanimljivo je da svi odgovorni te činjenice znaju ili bi ih trebali znati. Recimo, prosječni mirovinski staž korisnika starosne mirovine iznosi 32 godine, korisnika invalidske 23 godine, a obiteljske 27 godina. No, prosjek mirovinskog staža svih korisnika mirovine iznosi 29 godina. Pritom udio umirovljenika s navršenim mirovinskim stažem od 40 i više godina u ukupnom broju umirovljenika iznosi samo 11,47 posto.
Još šokantniji, javnosti sve do nedavno malo poznat, podatak odnosi se na strukturu mirovina. Tako od ukupno 1,148.290 umirovljenika (u taj su broj uključeni i korisnici mirovina Hrvatske vojske (HV), hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) samo njih 589.567 ili 51,34 posto korisnici su starosne mirovine. Invalidsku mirovinu ostvarilo je 308.689 korisnika (26,88 posto), a obiteljsku mirovinu 250.034 korisnika odnosno 21,78 posto.
Studija Svjetske banke o stanju u Hrvatskoj, koja je ukazala upravo na spomenute disproporcije, na neki je način izazvala lavinu protesta. Međutim, činjenica je da je mirovinski sustav u Hrvatskoj i ranije poticao rano povlačenje aktivne radne snage u prijevremeno umirovljenje. Prisjetimo se samo načela rješavanja viška radnika u mnogim tvrtkama, gdje se, uz obilate otpremnine, stvari rješavalo otkupom radnog staža i slanjem zaposlenika u mirovinu. Sve dosadašnje Vlade poticale su ovisnost o socijalnim naknadama i državnoj pomoći, što se nepovoljno odražava na tržište rada.
Dodamo li tome neujednačenost mjerila, što se ponajbolje vidi kroz nerealno određene invalidske i obiteljske braniteljske mirovine koje su znatno veće od prosječne plaće, stvari smo doveli gotovo do apsurda. Pribrojimo li sve mu tome i povlaštene mirovine, o kojima se tek posljednjih mjeseci veoma stidljivo govori, slika nepovoljnog stanja se kompletira. Sama činjenica da 42,8 posto socijalne pomoći odlazi na nezaposlene, što radno sposobne stanovnike dodatno opterećuje kroz Proračun.
|
Nesposobnost u traženju pogodnog ekonomskog modela
Vraćam se na početak. Svi su se ti podaci znali i ranije, no tek je ozbiljna financijska i gospodarska kriza prisilila odgovorne da o tome progovore na drukčiji način i traže rješenja. U tim okolnostima postavlja se opravdano pitanje gdje je izlaz.
Analitičari će se prisjetiti da je omjer umirovljenika i zaposlenih u Hrvatskoj 1980. iznosio 1 prema 4. Kasnije se stalno spuštao, ali se još dosta dugo zadržao na prihvatljivoj razini, pa je tako u 1994. iznosio 1 prema 1,97. Međutim, platili smo danak pogrešnom modelu privatizacije, primjeni 'divljeg kapitalizma' i nesnalaženju u novim uvjetima slobodnog tržišta.
Poznat je podatak da je 1989. samo u prerađivačkoj industriji Hrvatske radilo oko 560.000 radnika. Danas ih je u tom segmentu industrije zaposleno samo 238.000, s tim da se taj broj stalno dalje smanjuje. Treba li nam drugih dokaza o nesposobnosti da pronađemo model ekonomske politike koji bi poticao zapošljavanje, otvaranje proizvodnih radnih mjesta i bio usmjeren prema svjetskim tržištima?
Put do gospodarskog zdravlja vodi kroz temeljito – pročišćenje organizma. To se podjednako odnosi na svakoga pojedinca, ali i na društvo odnosno državu u cjelini. Osobno smatram da je Hrvatska upravo sada na raskrsnici gdje se mora opredijeliti je li spremna na takav pristup ili će i dalje tavoriti na sadašnjoj razini standarda. Prvi ispit na tom putu je upravo već spomenuti Proračun. Vlada očito nije spremna zagristi u kiselu jabuku koja se zove svođenje prava sviju, posebno povlaštenih, u realne okvire. A bez toga se stvari ne mogu promijeniti.
Odgovor je sadržan u činjenici da samo nova proizvodnja, ponovni uspon industrije i domaće znanje mogu otvoriti manevarski prostor za visoke stope rasta i, kroz to, odgovoriti i na sve naglašenije zahtjeve stanovništva koje bi željelo i osjetiti 'blagodati' naše ukupne gospodarske i razvojne politike. Znači, stvari i prioritete treba postaviti naglavce. Najvažniji je, u svakom slučaju, povratak cijeloga društva prema realnoj ekonomiji, bez virtualnog blagostanja zasnovanog na prevelikom zaduživanju stanovništva.
Odgovor je u stvaranju realnih preduvjeta i poticaja (ne samo materijalnih ili financijskih) da se razvija poduzetnički duh, da se pri ulasku u novi posao razmišlja o širem tržištu, što uključuje odmah i razmišljanje o izvozu, i da se nastoji domaćom proizvodnjom, jasno kvalitetom i prihvatljivom cijenom, supstituirati preveliki uvoz svega i svačega.
Odgovor je, konačno, u rasterećenju privrede, smanjenju javne potrošnje, racionalnijoj javnoj upravi, boljim mehanizmima prikupljanja poreza, a smanjivanjem raznih doprinosa, prireza i drugih davanja koja guše proizvodnju i poduzetništvo.
No, odgovor svih odgovora je u jasnim pokušajima da vratimo radu i radnim ljudima dostojanstvo i pravo na njega.
|
Borba za vlastiti gospodarski identitet
Na Prvoj konvenciji hrvatskih izvoznika, prije nekoliko godinae, jedan od naših korifeja makroekonomije, prof. dr. Mate Babić, izašao je s novom, veoma zanimljivom i intrigantnom sintagmom. Već uvriježenom sloganu «Kupujmo hrvatsko», Babić je suprotstavio novi, sadržajniji i s većom motivacijom: «Izvozimo hrvatsko». U ovom sloganu sadržani su, zapravo, svi zahtjevi izvoznika: i nova proizvodnja, i nove tehnologije, i nova radna mjesta i, konačno, veća konkurentnost, pa time i veća izvozna sposobnost hrvatskoga gospodarstva.
Jalova uzrečica kojom se posljednjih godina 'pokrivaju' svi objektivni neuspjesi u gospodarskim odnosima s inozemstvom svodi se gotovo isključivo na pojam nekonkurentnosti hrvatskoga gospodarstva. Formula neuspjeha je, međutim, ponešto drugačija. Ona se svodi na neorganiziranost, pomanjkanje jasnih ciljeva gospodarske politike, pomanjkanje podrške izvoznicima, pogrešne premise da se više ništa ne isplati proizvoditi, sve snažnijeg uvoznog lobija.
Dodajmo tome i trajno pogrešnu politiku stabilnog tečaja, netransparentnost sanacijskih mjera, nekonzistentnost makroekonomske politike, ali i potpuno zapostavljanje mjera mikroekonomije, koja kao da je nestala iz naših razmišljanja i djelovanja. Nekonkurentnost je u takvom nepovoljnom okruženju samo sintetički izraz pogrešnoga modela ekonomske politike.
U svakoj ozbiljnijoj stručnoj raspravi o položaju hrvatskoga gospodarstva sve više prodire misao da rast izvoza, zapravo, nosi znak jednakosti s razvojem. Ni ova Vlada, usprkos svim proklamacijama i obećanjima, nije u tom pogledu učinila mnogo. Jednostavnije rečeno, nije razradila proaktivnu industrijsku i izvoznu politiku.
Ideja prof. Babića nije, nažalost, uhvatila dublji korijen u hrvatskom gospodarstvu. O tome svjedoči, konačno, činjenica da nam pokrivenost uvoza izvozom stalno opada, usprkos određenim pomacima u broju izvoznika i nekim najavama u realizaciji hrvatske izvozne ofenzive.
Ovaj stav, kao svojevrsna metafora, trebao je osigurati novi, rekli bismo vrlo ozbiljan pristup domaćoj proizvodnji i razvoju domaće industrije. Praksa je ipak krenula drugim putom. U Hrvatskoj se desetak godina slavilo tvrtke koje su dohodak ostvarivale zaštićene carinama ili su živjele na račun proračuna, a oni koji su tražili mjesto na inozemnim tržištima, cijelo su vrijeme bili u određenom zapećku i vrlo su često tretirani kao neuspješna, gotovo besperspektivna poduzeća.
Primjera za ovu ozbiljnu tvrdnju ima na pretek, a poimence je to neprimjereni odnos prema, zapravo, cjelokupnom hrvatskom metalskom kompleksu, koji je – s druge strane - godinama bio štitonoša i barjaktar ukupnoga hrvatskog izvoza i industrijskog razvoja.
|
Postoji li zaštita domaćih interesa?
Hrvatska se industrija, ali i gospodarstvo u cjelini, zaista nalazi na raskrsnici. Ili će se štititi domaći interesi i adekvatno se ponašati u skladu s takvim opredjeljenjem i time omogućiti razvoj industrijama koje su bile nositelj ukupne snage hrvatskoga gospodarstva, ili će upravo ta industrija potonuti u sivilo i doći u potpuno podređeni odnos prema razvijenima kad je riječ o proizvodnim i izvoznim mogućnostima odnosno kada je u pitanju ukupni razvoj. Odabir pravog puta je – na nama.
Izazov liberalizacije i restrukturiranja, ma kako bolan i bio, pravi je ispit ukupne društvene odgovornosti za vlastiti razvoj, vlastiti identitet, ali i spremnosti da se na novim osnovama uključujemo u tijekove međunarodne razmjene i gospodarske suradnje.
Pritom valja naglasiti kako je potpuno pogrešna teza da nam nastojanja oko ulaska u EU onemogućuju jačanje domaće proizvodnje. Štoviše, upravo u tim nastojanjima dolazi do izražaja naša ukupna sposobnost da postavimo viša mjerila konkurentnosti domaće proizvodnje, ali i obrambene mehanizme protiv škarta inozemne proizvodnje. Dosad u tome nismo uspjeli.
|
Izlaz – u povratku povjerenja
Nije mi namjera sada posebno ukazivati na nelogičnosti takvog pristupa i svojevrsno zamagljivanje činjenica odnosno svjesno zaglupljivanje velikoga dijela osiromašenog stanovništva. One jednostavno postoje, za njih se zna i nitko razuman ih ne može osporiti. Jednostavno za to nema argumenata.
No, kako (uvijek) pokušavamo stanju u društvu i gospodarstvu pristupati afirmativno, s pogledom prema budućnosti, razumno je razmišljati kako dalje. Što nam je činiti da se odnosi promijene i da stvarno o Hrvatskoj ne govorimo u kategorijama siromaštva, besposlice, besperspektivnosti?
Činjenica je da smo se u svim aktivnostima u posljednje vrijeme suviše vezivali za početak pregovora o priključivanju u Europsku uniju, a ozbiljno zanemarili ukupno stanje u gospodarstvu. U tom smislu je izuzetno važno pitanje gdje se nalazi Hrvatska u Benchmarkingu u odnosu na druge zemlje, prije svega tranzicijske zemlje koje su nedavno ušle u Europsku uniju. Naime, jedan od ključnih kriterija za članstvo u europskoj obitelji država je da je svaka zemlja-članica u stanju izdržati konkurentske pritiske u okviru jedinstvenoga tržišta EU, uz istodobno povećanje životnoga standarda.
Zašto, ako sve to znamo – a znamo – stvari ne idu u pravcu poboljšanja ukupnoga stanja u hrvatskom gospodarstvu? Formula neuspjeha je, međutim, dosta jasna. Ona se svodi – kao što smo to već napomenuli na samom početku - na neorganiziranost, pomanjkanje jasnih ciljeva gospodarske politike, pomanjkanje podrške izvoznicima, pogrešne premise da se više ništa ne isplati proizvoditi, sve snažnijeg uvoznog lobija.
Nekonkurentnost je u takvom nepovoljnom okruženju samo sintetički izraz pogrešnoga modela ekonomske politike. Odabir pravog puta je – na nama. Izazov liberalizacije i restrukturiranja, ma kako bolan i bio, pravi je ispit ukupne društvene odgovornosti za vlastiti razvoj, vlastiti identitet, ali i spremnosti da se na novim osnovama uključujemo u tijekove međunarodne razmjene i gospodarske suradnje. U te neophodne poteze ulazi i raščišćavanje s nepotrebnim rashodima.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|