|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
|
Zašto nema razvojnih projekata?
|
Usprkos brojnim prosvjedima i najavama oštrijih socijalnih nemira najveći broj građana Hrvatske svjestan je da je sadašnje stanje dugoročno neodrživo, pa se i dalje zalažu za proaktivnu gospodarsku politiku, koja će otvarati nova radna mjesta, povećavati proizvodnju, stvarati nove dodane vrijednosti i, u konačnici, otvoriti manevarski prostor za viši životni standard. To je ujedno i najjasnija poruka kreatorima gospodarske politike, sadašnjim i budućim.
Nažalost, stvari se ne kreću prema takvom scenariju. Već šest tromjesečja bilježimo pad BDP-a; industrijska proizvodnja i dalje bilježi minuse, a potrošnja – glavni pokretač poslovnih aktivnosti – i dalje je u padu. Novih značajnijih ulaganja u domaću industriju nema, niti se uskoro očekuju, usprkos ranijim najavama da će HEP započeti novi, snažan investicijski ciklus.
Izostaju i priželjkivana inozemna ulaganja. Prividno povoljniji rezultati u izvozu zapravo su zamka: smanjivanje uvoza u mjeri u kojoj je to prisutno, ukazuje na smanjivanje poslovnih posebno proizvodnih aktivnosti. Struktura smanjenog uvoza, naime, pokazuje da su smanjeni uvoz opreme, strojeva i uređaja, što se nepovoljno odražava na samu industrijsku proizvodnju.
Na Zavodima za zapošljavanje vlada prava strka: sezonski poslovi, koji su privremeno ublažili stopu nezaposlenosti, prestaju, pa se očekuje snažan pritisak. Konačno, i najnoviji propisi o odlasku u mirovinu potiču povećani broj umirovljenika, što se opet, u začaranom krugu, javlja kao nepovoljna tendencija i pritisak na proračunska sredstva.
Istina je da svaka zdrava ekonomika počiva na stabilnosti prihoda i rashoda, pri čemu mi godinama zapuštamo prihodovnu stranu. Točnije rečeno, prihode nastojimo povećavati samo (pogrešnom) fiskalnom politikom, prije svega opterećivanjem cijene rada i poduzetnika, što nas čini sve manje konkurentnim na svjetskim tržištima.
O jasnoj industrijskoj politici, pa i o politici usluga nedostatno razmišljamo i određene mjere u tom pogledu provodimo samo sporadično. Stoga i ne možemo očekivati ozbiljne rezultate ili ozbiljnije pomake.
|
Hrvatska nema jasnu razvojnu i industrijsku politiku
Vlada je odlučila da više neće upumpavati sredstva iz Državnog proračuna za održavanje u životu i spašavanje od gašenja izabranih tvrtki ili čak cijelih grana. Mjerama državne politike pokretat će se samo ozbiljni reformski zahvati tamo gdje je to potrebno, a konkretnim potporama, prije svega horizontalnim, sredstva potpore usmjeravat će se isključivo u istraživanje i razvoj.
Na taj se način nastoji doći od potrebnih inovacija i ukupnog povećanja konkurentnosti, što su temeljne pretpostavke jačanja proizvodnje i, kao konačne konzekvencije, jačanje izvoznih aktivnosti hrvatskog gospodarstva.
Pokazalo se, naime, da Strateški okvir za razvoj, koji je još pred tri godine predložila Vlada, daje u tom pogledu određene pozitivne naznake, ali nedovoljno jasne i nedovoljno operabilne da bi se stvarno postigao željeni učinak.
Sve ozbiljne rasprave na tu temu pokazale su, da bi se gospodarski rast ubuduće morao zasnivati na visokim stopama, jer je „gospodarski rast osnova sveukupnog razvitka države i osnovni cilj makroekonomske politike svih suverenih država”. Tu su ciljevi vladajuće garniture i oporbe isti. Razlika je, međutim, u pristupu realizaciji ciljeva.
No, najbitnija razlika proizlazi iz činjenice da je Strateški okvir za razvoj predviđao visoku stopu rasta, a Hrvatska je danas sučeljena s padom BDP-a. Okviri ekonomske politike su se mijenjali, ali naši kreatori ekonomske politike to jednostavno ignoriraju.
Tu dolazimo do ključnog pitanja. Naime, strategija industrijalizacije jest svjesni utjecaj države i društva na dugoročni opći i sektorski razvoj industrije. Pritom je osnovni cilj povećanje proizvodnosti rada i učinkovitosti te njezine međunarodne konkurentnosti. Tu definiciju kao da smo zaboravili, jer se najveći dio kretanja u našem industrijskom sektoru kreće obrnutim pravcem.
Proizvodnost rada postižemo smanjivanjem broja radnika, a ne uvećanom proizvodnjom; konkurentnost nam opada, što pokazuje ranglista konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma gdje, nažalost, gubimo pozicije i sve se više približavamo dnu, a ne vrhu te liste.
|
Temeljno pitanje koje se u takvim uvjetima nameće jest: ZAŠTO? Mali uvid u strukturu hrvatske industrije pokazuje da smo u tijeku posljednjih desetak godina izgubili snažne poluge industrijskog razvoja, pa time i smanjili ulogu industrije u stvaranju BDP-a.
Ili, u prerađivačkoj industriji Hrvatska je izgubila od 1990. godine na ovamo više radnih mjesta no što ih danas uopće ima u tom dijelu proizvodnje. Razvili smo do besmisla ideju kako se u Hrvatskoj gotovo ništa više ne isplati proizvoditi, zapostavljajući pri tome vlastitu pamet, vlastiti razvoj, a onda – kao logična posljedica takvih razmišljanja – i vlastiti proizvod. Perjanice hrvatske industrije u izvozu ostale su bez perja, a nove nismo ni stvarali niti imamo ideju kako ih stvarati.
No, da bi se industrija neke zemlje mogla zaista izrazito izvozno orijentirati, tj. da postane istinski međunarodno konkurentna, potrebna joj je i međunarodno konkurentna ekonomska politika. Drugim riječima, potrebno je stvoriti povoljno gospodarsko-poduzetničko okruženje i uvjete slične onima koji vladaju u gospodarstvima konkurentskih zemalja.
Ovdje se ne misli samo na relativno stabilne uvjete privređivanja – pri čemu kod nas prevladava mišljenje da smo to postigli na području cijena, tečaja i inflacije – već na ukupnu pravnu i poslovnu sigurnost svih subjekata na tržištu. Podaci, a i brojne kritike međunarodnih institucija, sve do zainteresiranih ulagača, pokazuju da već godinama upravo na toj sigurnosti gubimo bitku za nove investicije.
Uvijek iznova valja podsjetiti da je najveći resurs sposobno i vitalno stanovništvo, koje se nažalost ni približno realnim mogućnostima ne koristi kao učinkovita proizvodna snaga. Potpuno je zapostavljen, uz časne iznimke, domaći razvoj. Svjetska iskustva, međutim, govore da su upravo znanje, tehnika i tehnologija oni čimbenici koji odlučuju o sudbini svake zemlje.
Zanemariti ljudski potencijal označava svjesni ulazak u tromi, slabo pokretni sustav kojega karakterizira izrazito slabašan proces stalnih inovacija i znanstveno-tehnološkoga napretka. Hrvatska je upravo u tom položaju.
|
Zašto ne koristimo ’njemački poučak‘?
Pokazalo se da se stvarni oporavak gospodarstva može postići samo uz dva uvjeta: povećanjem proizvodnje i snažnim rastom izvoza, usklađenog s primjerenim rastom uvoza. Sve ostale mjere, radikalne ili ne, bolne ili manje bolne, donose sa sobom samo nove probleme i nesporazuma, ali u suštini ne rješavaju ništa.
U tom smislu poučan je ‘njemački poučak’: snažan rast izvoza, zasnovan na pojačanoj proizvodnji, ubrzao je rast BDP-a iznad očekivanja stručnjaka, predstavio se kao lokomotiva ukupnog rasta unutar Europske unije i brzim koracima kroči izvan krize, recesije, otvarajući nova radna mjesta.
Nažalost, mi ne slijedimo taj primjer i taj poučak. Industrijska proizvodnja je i dalje u padu, ukupni hrvatski dug raste, zaposlenost stagnira, a izvoz jest za prvih pet mjeseci porastao za 8,6 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine (uvoz je za isto razdoblje manji za 8,5 posto), ali to nije onaj pravi odgovor koji se očekuje.
Struktura izvoza je dosta nepovoljna, a struktura uvoza pokazuje da zaostajemo i dalje u proizvodnom sektoru. Prema službenim pokazateljima, vrijednost izvoza za prvih pet mjeseci povećana je 2,02 milijarde kuna. Dodamo li tome da na izvoz prometnih sredstava otpada 1,9 milijardi, najvećim dijelom iz brodogradnje, analitička slika se bitno mijenja. Sve ostale djelatnosti povećale su izvoz samo za 125 milijuna kuna. O čemu mi to govorimo?!
Nakon pada gospodarstva u nekoliko uzastopnih tromjesečja, treće i četvrto trebalo bi donijeti oporavak i izlazak zemlje iz recesije, a takav će se trend nastaviti, prema procjenama ekonomskih analitičara, i sljedeće godine. Velik dio analitičara prognozira da će rast BDP-a u drugom dijelu godine biti oko pola do jedan posto. Dovoljno za izlazak iz recesije, no ne sa sigurnošću i iz krize.
Prvo tromjesečje završilo je u minusu od 2,5 posto, a drugo u minusu oko 2,6 posto. Među negativnim kretanjima i dalje se ističu investicije, rast nezaposlenosti, a neizvjestan je i oporavak proizvodnje u drugoj polovici godine. Neto izvoz u sljedećem bi razdoblju mogao biti niži. U prvoj polovici godine imao je dobar rezultat zbog izvoza brodova.
Pravi izlazak iz recesije naši ekonomski prognostičari vide tek početkom sljedeće godine, pri čemu upozoravaju da bi optimizam kod građana moglo pokvariti poskupljenje komunalnih usluga i energenata te prehrambenih proizvoda. Nedostaju i kapitalne investicije. Stoga će, smatraju oni, u sljedećih nekoliko godina Hrvatska imati znatno niži rast gospodarstva nego što je imala prije krize.
Takav ishod nije poželjan, jer niska stopa rasta BDP-a ne osigurava servisiranje duga prema inozemstvu, ne rješava pitanje likvidnosti i ne osigurava potreban razvoj.
|
14 rebalansa u 11 posljednjih godina
Hrvatska u razdoblju 1999.-2009. nije imala ni jednu godinu bez rebalansa državnog proračuna – bilo ih je 14 u posljednjih 11 godina.
U analizi proteklih 11 godina zamjetno je kako su gotovo redovito rebalansima povećavani rashodi – i u godinama kad su rasli prihodi, ali i u godinama kad su prihodi smanjivani. Iznimka je 2009. kad su smanjivani i prihodi i rashodi, ali rashodi ipak znatno manje nego prihodi. Pri svakom rebalansu, osim 2009., posebice u godinama parlamentarnih izbora, povećavani su rashodi za zaposlene i socijalne naknade.
Analiza svih dosadašnji rebalansa ukazuje na loše planiranje javnih financija koje se očito vode stihijski, od danas do sutra. S takvom praksom treba prestati stvaranjem mehanizama za dugoročnije i vjerodostojnije fiskalne politike, pri čem treba izbjegavati krupne i nagle promjene u proračunskom sustavu, poboljšati kvalitetu procjena makroekonomskih pokazatelja, usredotočiti se na kvalitetnije planiranje rashodne strane proračuna, posebice na stalno rastuće socijalne naknade i rashode za zaposlene te donijeti kvalitetan zakon o fiskalnoj odgovornosti i njegovim provođenjem onemogućiti povećanje rashoda u predizbornim razdobljima.
Analiza tih rebalansa ujedno je i najoštrija kritika gospodarske, fiskalne i monetarne politike svih dosadašnjih Vlada te ih nitko i ništa u tom pogledu ne može opravdati. Već 16 godina uporni ekonomski analitičari ukazuju na pogrešan model gospodarske politike, iz kojeg proizlazi i neprimjerena ekonomska politika. Tome nije uzrok samo sadašnja svjetska kriza.
Nije li ta činjenica sama po sebi dovoljna da se svi zajedno zapitamo: Hrvatska, kuda to ideš?
|
Hrvatski menadžeri ne vide izlaz
Hrvatski menadžeri smatraju da vrhunac gospodarske krize tek dolazi. Pokazala je to studija koju su proveli financijski savjetnici konzultantske kuće Roland Berger. U Roland Bergeru ističu da je Hrvatska u krizu ušla kasnije, da ju je jače pogodila i da će iz nje izaći poslije zemalja u susjedstvu.
Domaći menadžeri najpesimističniji su u regiji i smatraju da Hrvatsku do kraja godine čekaju nova otpuštanja. Mogućnost izlaska iz krize vide u rezanju troškova, pokazala je studija. U Roland Bergeru ističu da hrvatski menadžeri nemaju planove suzbijanja nelikvidnosti jer je neplaćanje postalo normalan način rada. Iako je velika odgovornost na menadžmentu, hrvatski poslovnjaci moraju se boriti s rekordnim brojem raznih parafiskalnih davanja, a država i javna poduzeća godinama su generator nelikvidnosti.
I dok su one uspješnije hrvatske kompanije već odavno prisutne na globalnom tržištu, neučinkovitost javnih poduzeća – stoji u istraživanju – i dalje je kamen oko vrata hrvatskoga gospodarstva. Bez njihova žurnog restrukturiranja mogli bismo upasti u još dublju krizu.
|
Quo vadis Hrvatska?
U travnju 2010. prezentiran je program gospodarskog oporavka Hrvatske koji bi ovu zemlju trebao odvratiti od osamnaestogodišnjeg lutanja hrvatske gospodarske stvarnosti i osigurati joj u budućnosti toliko potreban gospodarski uzlet. Danas, pola godine kasnije, postavlja se vrlo jasno pitanje: je li u tom Programu sadržan potencijal koji može realno realizirati osnovni cilj – gospodarski oporavak te stvaranje konkurentskog gospodarstva za ostvarenje visokog standarda i kvalitete življenja?
Program nabraja „strukturne slabosti”, ali ne navodi čije slabosti pa tako imamo: ograničenja u vođenju ekonomske politike zbog inozemne zaduženosti, ovisnost dijela gospodarstva o vertikalnim državnim potporama (brodogradnja, HŽ, poljoprivreda), izraženu autarkičnost gospodarskih subjekata i oslanjanje na državne nabavke i projekte, slabu konkurentnost hrvatskih proizvoda i usluga na inozemnom tržištu zbog niske tehnološke razine, loše upravljanje državnom imovinom, osobito trgovačkim društvima u državnom vlasništvu, nisku stopu zaposlenosti te nepovoljnu investicijsku klimu. Zašto Program ne detektira uzroke nastajanja takvih slabosti? Odsnosno, još određenije – čije su to slabosti?
U više smo navrata ukazivali da sadašnji model gospodarske politike nije primjeren ciljevima i da Hrvatsku vodi u pogrešnom pravcu. Pritom je ključno da se od samog početka nije uklopio u postojeće uvjete hrvatske društvene i ekonomske stvarnosti. Visoka inozemna zaduženost, niska stopa zaposlenosti, nepovoljna investicijska klima i dr. posljedica su neadekvatnog ekonomskog modela, formiranog u razvijenim kapitalističkim zemljama, koji se nikad nije adaptirao na tranzicijske uvjete u Hrvatskoj.
Hrvatska država od samog početka osporila je, nažalost, sama sebi pravo da aktivno upravlja gospodarstvom. Eskiviranje aktivne uloge u procesu upravljanja nacionalnim gospodarstvom sigurno je najvećim dijelom rezultat kroničnog nedostatka vizionarstva. Kad nemaš vizije, nemaš ni jasnog cilja!
|
Međusektorska analiza i proizvodna struktura
Osamnaest godina hrvatska vladajuća ekonomska misao nije ni jedan put pokrenula izradu input-output tablica hrvatskog gospodarstva čime cijelo vrijeme svjedoči da joj je privredna struktura irelevantna. Izrada input-output tablica nekog gospodarstva složen je stručni izazov šireg kruga interdisciplinarnih stručnjaka koji za državu nije ni jeftin.
Ali u stvarnosti nema boljeg načina da se utvrdi proizvodna struktura gospodarstva, da se uoče sve potrebne međuzavisnosti, da se dijagnosticiraju sve ”neuralgične točke” gospodarske strukture te da se u obliku mjera i aktivnosti u određenom vremenskom razdoblju različitim sustavima poticaja mijenja proizvodna struktura zemlje.
Artikulirajući doprinos države oživljavanju gospodarstva autori Programa apostrofiraju povećanje gospodarske aktivnosti i zaposlenosti kao osnovni cilj. Iako hrvatska država od osnutka pokazuje visok stupanj nezainteresiranosti za proizvodnu strukturu vlastitog gospodarstva ipak su autori Programa u definiranju doprinosa države oživljavanju gospodarstva predvidjeli poticanje investicijskih projekata iz sektora energetike, zaštite okoliša, obrazovanja i zdravlja, poljoprivrede i navodnjavanja te infrastrukture.
Zašto su posebno izdvojena navedena područja poznato je autorima Programa. Zašto je posebno izdvojena poljoprivreda, a ni riječi o industriji? Kako je moguće racionalno analizirati razvojne potrebe sektora energetike a ne sagledati sve međuzavisnosti sektora energetike sa ostalim sektorima npr.
u gospodarskoj strukturi zemlje kako onoj postojećoj tako i u onoj poželjnoj ili programiranoj? Kako je moguće dobro programirati obrazovni okvir ako nije poznat programirani okvir proizvodne strukture zemlje? Kako je moguće precizno definirati infrastrukturne potrebe ako nije poznat smjer gospodarskog razvoja?
I konačno, kako je uopće moguće kreirati program gospodarskog oporavka kada u osamnaest godina nikada nije ugledao svjetlo dana suvisli program gospodarskog razvoja?
|
Nikakvi programi oporavka ili razvoja na duži rok neće dati značajnije rezultate ako vrijednosno-moralni okvir nacije ne promijeni temeljni odnos prema radu, proizvodnji. Različitim instrumentima upravljanja privredom država mora stvoriti percepciju da se rad „isplati”, da stvara vrijednost.
Vrijednosni sustav treba reafirmaciju rada kao temeljne odrednice ljudske opstojnosti. Politički sustav treba decentralizaciju u upravljanju resursima kako bi se maksimalno mimoišla tromost i afirmirala prilagodljivost. U tim ključnim promjenama koje bi označile početak gospodarskog oporavka na dugi rok, država mora u samom startu pokazati primjerom da je sama u temelju promijenila svoj odnos prema radu, stvaranju, okupiti interdisciplinarni tim hrvatskih stručnjaka i po prvi put napraviti međusektorske tablice hrvatskog gospodarstva te na taj način priskrbiti alat koji bi pokazao da želi osigurati aktivnu ulogu u kreaciji hrvatskog gospodarskog razvoja.
Što je sa zacrtanim reformama?
Aktualna Vlada usporila je svoje djelovanje na provođenju reformi. Jednom zbog izrazitog suprotstavljanja Sindikata (Zakon o radu, promjene u Mirovinskom sustavu); drugi put zbog straha od socijalnih nemira (poljoprivreda, školstvo, zdravstvo).
Pokazalo se da u Hrvatskoj nema dovoljno političke odgovornosti svih relevantnih stranaka da zajednički pronađu put kako razriješiti krupne društvene nesuglasice i trasiraju put prema nekim prihvatljivim rješenjima. Pokazalo se, dalje, da ni jedna politička stranka, vladajuća ili oporba, ne mogu sami izaći iz ćor-sokaka u koji smo se doveli pogrešnom ekonomskom politikom.
Stoga se opetovano javljaju glasovi kako nam je potrebna velika koalicija, koja bi mogla jasno artikulirati ciljeve i programe izlaska iz krize. Takva koalcija ne bi trebala sklapati ‘trule kompromise’ s irelevantnim strankama, s kojima mora sklapati trgovinu da bi opstala na vlasti.
Hrvatsko društvo je umorno od stalnih političkih i ideoloških ‘prepucavanja’, koja nas vode samo u dublji kal. Hrvatskoj je potreban razvoj. Hrvatska želi višu kvalitetu života. Hrvatska želi vjerovati da ima bolju budućnost od one koju nam nude aktualni političari. Toliko smo dužni novim naraštajima kojima u nasljeđe ostavljamo samo velike dugove.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|