|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
prof.dr.sc. Nikola Knego
|
|
|
|
|
Ključno obilježje današnjice na našim prostorima je izrazita nestabilnost, nesigurnost, sijanje straha i stvaranje pozamašne nervoze u čijem kreiranju sudjeluju oni od kojih bi se to najmanje očekivalo. Spomenuta nestabilnost nije proizvod brzih kvalitetnih promjena koje se odvijaju u sve kraćim vremenskim intervalima i za razumijevanje kojih ili za uspješno participiranje u istim prošla iskustva vrijede sve manje.
Sve se više potvrđuje da ljudi opterećeni prošlim iskustvima, već viđeni pojedinci i timovi nemaju tu bitno što novoga dati, a što nije već viđeno, u čemu su već sudjelovali s rezultatima kakve imamo i s kojima se kao društvo danas sudaramo s malim izgledom da ishod bude u našu korist. A što bi se očekivalo? Očekivalo bi se, ali ne od danas, da imaju jasne dugoročne ciljeve, da imaju viziju kako ih dostizati, da otvaraju perspektivu kako za svakog pojedinca, tako za organizacije i društvo u cjelini.
Situacija kakva je, a koja nije nastala danas nego se kumulira kao posljedica odrađenih stvari na pogrešan način kao i neodrađenih kada ih je trebalo odraditi u vremenskom intervalu od skoro dvadesetak godina. Stoga tu nema čarobnih rješenja koja bi se postigla u roku do sutra. Iskustvo potvrđuje da na razini društva nema sposobnosti i strpljenja za kontinuirani dugoročni rad s jasno uspostavljenim dugoročnim ciljevima postavljenim prema kriteriju prioriteta.
Svaka promjena vlasti je značila hod od početka. Svaka vlada, svaki ministar ima svoju reformu s najčešće kratkoročnim ciljem: kako se iskobeljati iz financijskih problema i preživjeti dok su oni ili dok je on tu. Slijedeći će odrediti svoje prioritete i imati svoju reformu kao sinonim za kratkoročna, a ne dugoročna rješenja, za dublje uvlačenje građanstvu ruke u džep, za više napora, a manje novaca i prihoda i sve više psihoze i straha za najobičnije preživljavanje prosječnog čovjeka u ovoj zemlji.
Kako je moguće da smo prije nešto više od jedne godine bili po priči istih, koji su jasno pretjerivali jer su im trebali glasovi, dobro stojeća zemlja, zemlja meda i mlijeka, a mož-da i nekih suhomesnatih proizvoda povješanih zna se gdje. Narod veli po plotovima.
Kako se to moglo tako bitno od tada do danas izmijeniti? Jasno je da se dogodilo to što se dogodilo u najrazvijenijim gospodarstvima svijeta, a i da se nije dogodilo Republika Hrvatska bi kao rastrošan domaćin imala problema kako servisirati dospjele obveze u dolazećoj godini. To bi se tada moglo jednostavnije odraditi, ali time problemi koji se kumuliraju sami po sebi ne bi bili ništa manji. Okolnosti sadašnjeg trenutka su ih samo razotkrili u svoj njihovoj punini.
Nema tu bitne razlike u ponašanju pojedinca, poduzeća ili društva u krizi. Namjerno kažem u krizi a ne pogođenog krizom jer ono prvo sugerira zapažanje da je kriza u glavnini proizvod neodgovarajućeg ponašanja kako pojedinca, tako poduzeća i društva. Naglasak je na subjektivnim a ne objektivnim činiteljima od utjecaja na generiranje krize.
|
Stare mudrosti proizašle iz tisućljetnog kumuliranog iskustva sugeriraju svakom odgovornom domaćinu, bez obzira na razinu na kojoj se nalazi, da poslije “sedam debelih krava” dolazi “sedam mršavih krava”. Za period “mršavosti” se treba pripremiti. Kada se pripremati?
U vremenu “debelih krava” ili drugačije kazana kada imamo, kada nam dobro ide nužno je kvalitetno anticipirati događaje. Sposobnosti anticipiranja događaja i povlačenja pravih poteza bi trebali biti obilježja kvalitetnog menadžmenta i to potrebnija što je razina organiziranosti viša.
Neki bi rekli sposobnost viđenja “velike slike”. Teško je povjerovati da je ta sposobnost došla do potpunog izražaja i da je slika vidljiva u svoj njezinoj veličini i složenosti boja, a ako jest, pitanje je načina njezinog viđenja. Prelamaju se tu različiti umjetnički i slikarski stilovi: realizam, hiperrealizam, impresionizam...
Za pesimiste se kaže da su to optimisti sa iskustvom. Gdje je u svemu spomenutom mjesto za optimizam? Svi oni koji nešto duže pamte imaju iza sebe manje ili više uspješno preplivavanje različitih vremenskih dionica obilježenih elementima kriznih situacija, a izazvanih različitim činiteljima u dužim vremenskim intervalima.
Drugim riječima kazano, imaju iskustvo preživljavanja. Opstajalo se u manje ili više povoljnim ili nepovoljnim okolnostima. Plaćale su se više ili niže cijene za to. Filozofija štednje ne nastaje kao proizvod trenutka. Nastaje i stvara se s vremenom. Riječ je o procesu stjecanja navika.
Tu se može primijeniti pravilo da više vrijedi gram primjera nego tona uvjeravanja. To bi mogao biti putokaz za smjer kretanja državnog menadžmenta i za lakše preuzimanje tereta od strane svakog segmenta organiziranog društva kao i za lakše, brže i bolje međusobno razumijevanje. Narodna mudrost konstatira da je navika jedan problem, a odvikavanje dva problema uvijek i onda kada nam ono od čega se trebamo odviknuti ide u korist ili prilog.
Autor ovog teksta iskustveno potvrđuje da su granice štednje izuzetno rastezljive u okolnostima kada ste pritisnuti, satjerani u kut i kada se mora. Tada se možemo spustiti na toliko malo i opstati, o čemu je lakše filozofirati u okolnostima kada se ima i može.
U godinama koje su na sreću iza nas, na prostoru krajnjeg hrvatskog juga, ali ne samo njega, opstali smo bez struje, a čaša vode nam je služila za umivanje, pranje zubi, brijanje i pranje umivaonika. I tada mi je padalo na pamet čime bi raspolagali kada bi tako štedjeli u normalnim okolnostima. Čaša vode ovdje je figura, primjer koji uz sebe veže razinu dostojanstva ljudskog življenja u najširem smislu riječi.
|
Vjerujem da nismo dotle stigli premda je teško povjerovati da oni koji vas uvedu ili dobrano doprinesu kriznoj situaciji istovremeno su oni koji će vas iz te situacije izvesti. U čemu je tu nesporazum?
Završit ćemo tu s konstatacijom da su najozbiljniji segment društva svi oni koji nisu bili u prigodi vlastitim činjenjem ili nečinjenjem doprinositi stvaranju osnova za situaciju u kojoj jesmo, a koji će za sve to platiti najveću cijenu.
|
|
 |
|