Seniko studio
Broj 6/2008
Izdvajamo iz broja:
Broj 6-2008 - Ante Gavranović
Osnovano tijelo za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine - HUP
O vrhunskim sirevima za istim stolom - Maja Bator
Dizajn za bolji svijet - Berislav Pribanić
Kriza naša svagdašnja - dr.sc. Guste Santini
Neke naznake minijaturnog osvrta na aktualno ekonomsko stanje - prof.dr.sc. Nikola Knego
Potpisan Ugovor između Hrvatskog teniskog saveza i Agrokora - Uredništvo
Ante Jerković menadžer godine u izboru CROMA-e - Uredništvo
Mercator-H donirao milijun kuna za 46 projekata u 2009. godini - Uredništvo
Dodaci prehrani u ljekarnama - prof.dr.sc. Zvonimir Pavlek
Ne prelamati krizu preko leđa radnika
Ana Knežević
Hrvatska politička i gospodarska realnost već godinama boluje od kratkovidnosti i posljedičnog nedostaka dugoročnih rješenja. Brojne prilike su u proteklom periodu propuštene, brojna iskustva ostala neiskorištena, a danas se nude ad hoc rješenja koja će nastupiti danom ulaska u Europsku uniju kada će svi problemi nestati. Problemi brodogradnje, pravosuđa, zdravstva... nisu se rješavali u nekim ranijim i sretnijim vremenima pa je hrvatski poučak stupio na djelo: opet će se sve rješiti brzo i uspješno u samo godinu dana zato što to drugi traže od nas.

A primjer (ne)zamrzavanja plaća, kao dosad jedina egzaktna mjera borbe protiv krize s kojom se suočavamo, samo je jedan u nizu pokazatelja da se malo toga u ovoj zemlji radi na promišljen i svrsishodan način.

Gdje smo u pregovorima s Europskom unijom?
U vremenu svjetske gospodarske krize koja je svoje pipke dobrano spustila na Europu izuzetno je bitno za Hrvatsku da ne doživi krizu upravljanja, pored posvemašnije krize na financijskom tržištu i s njom povezanih negativnih učinaka u realnom sektoru.

Iako Europska komisija nije ponudila jedinstvena rješenja, koja bi se mogla aplicirati na sve zemlje Europske unije i zemlje kandidatkinje, nego je poručila da svaka zemlja treba iznaći vlastita specifična rješenja, mnogo je primjera, prije svega onih negativnih, koje bi Hrvatska trebala uzeti u obzir i dobro proučiti kako ne bi radila iste greške. Osim Islanda, kao posebnog primjera male zemlje, analitičari procjenuju kako će najveći teret gospodarske krize iznijeti velike zemlje EU – Njemačka, Britanija i Francuska.

Hrvatska treba pomno pratiti što se događa u EU, i to na analitički, proaktivan način, kako bi na vrijeme uočila što treba učiniti i u kojem trenutku. To ne treba izjednačavati s predpristupnim pregovorima koji se koriste kao apologija za sve neuspjehe na domaćem kako političkom tako i na gospodarskom i socijalnom planu.
Nažalost, stječe se dojam kako su ova tri nužna, gradivna i neodvojiva segmenta svakog društva i države u našoj zemlji na određen način razjedinjena i suprotstavljena. Tako se iz usta politike kao strateški cilj Republike Hrvatske poima ulazak u Europsku uniju do konca 2009. godine kada bi, kako se iz svega može zaključiti, svi naši problemi trebali biti riješeni.

S druge strane, gospodarski i socijalni ciljevi ulaska u EU sagledavaju se u zdravorazumskoj činjenici da nešto može postati dio veće cjeline tek kada je spremno za integraciju. Bilo bi uistinu lijepo kada bi hrvatsko društvo u cjelini uistinu postalo spremno za integraciju u EU za godinu dana, no iskustvo i brojke iz dosadašnje tri godine pregovora ne govore tome u prilog.

Naime, od listopada 2005. godine Hrvatska je zatvorila sveukupno četiri poglavlja pregovora i to samo privremeno. Nerealno je očekivati da se u samo godinu dana otvori svih preostalih 29 poglavlja te uspješno završe pregovori o svim pitanjima. Vremenski kriterij završetka pregovora uspostavlja se i dalje kao jedino mjerodavno mjerilo što nikako nije dobro.

Mi u sindikatu smo odavno rekli da nije bitno kad ćemo ući u EU nego kako ćemo ući. I posljednje izvješće Europske komisije o napretku Hrvatske u predpristupnim pregovorima govori upravo o tome da nedostaje opće društveno-političke svijesti što ti pregovori zapravo predstavljaju.

Dojam je javnosti u Hrvatskoj kako je tu gotovo isključivo riječ o usklađivanju kojekakvih spisa, zakona, i tome slično, dakle teorijskoj razini. A realnost je da upravo implementacija i primjena predstavlja srž pristupnih pregovora, ali ne zbog Europske unije, nego zbog nas samih.

Prema izvješću EK, Hrvatska za primjenu europske pravne stečevine nije spremna niti po razini društvene svijesti niti, kako navode u izvješću, imamo dovoljno administrativnih kapaciteta da bismo načela preveli u djelo i time postali spremni na izazove zajedničkog europskog tržišta.
Brodogradnja kao eklatantan primjer (ne)rješavanja problema
Poseban problem će biti poglavlje 8, Tržišno natjecanje, u sklopu kojega se nalazi i brodogradnja. Svima je danas jasno kako je država predugo čekala da bi se krenulo u rješavanje problema hrvatskih brodogradilišta, godinama pokrivajući njihove dugove iz državnog proračuna i time samo prolongirajući suočavanje s problemom.

Na kraju smo došli u situaciju da se tako važno društveno-gospodarsko pitanje rješava u kratkom roku i u izuzetno nepovoljnom ekonomskom okruženju, a da se u proteklim godinama praktično nije učinilo ništa na restrukturiranju i tržišnom repozicioniranju brodogradnje.

Doveli smo se time u situa-ciju gdje je jedino rješenje za brodogradnju privatizacija, ali privatizacija bez alternative. Naime, realna je mogućnost da natječaj za prodaju ne uspije, bilo da ne bude zainteresiranih kupaca ili istima uvjeti prodaje ne budu atraktivni, pa će jedino rješenje za brodogradilišta biti odlazak u stečaj. A zna se što će to značiti za 15 tisuća radnika u brodogradnji, osam tisuća ljudi zaposlenih u kooperantskim firmama i još nekih 20 tisuća radnih mjesta u tvrtkama čiji proizvodi nalaze primjenu u hrvatskim brodovima.

Ne postoji apsolutno nikakav plan prekvalifikacije radnika ukoliko do takvog scenarija dođe, a radi se o vrlo zahtjevnoj i relativno staroj radnoj populaciji koji su prosječno desetak godina do mirovine te će eventualni proces prekvalifikacije biti sve samo ne jednostavan. Brodogradnja je tako samo školski primjer kako Hrvatska nepripremljeno prilazi izazovima koje pred nju stavljaju predpristupni pregovori s Europskom unijom.
Zaštita okoliša prebačena na lokalnu samoupravu
Nadalje, u poglavlju 27 – Okoliš, u kojem ima najviše posla za lokalnu samoupravu i koje će nas financijski ponajviše koštati, također ulazimo nespremni jer to područje u najvećem dijelu moraju odrađivati općine. S postojećom prenapregnutom mrežom lokalne samouprave, koja broji 555 gradova i općina i u kojima po pravilu ne postoji stručno educirano osoblje, teško je očekivati da se programi zaštite okoliša kvalitetno realiziraju.

Slično je i na ispunjavanju uvjeta iz Kyotskog sporazuma po kojemu se Hrvatska obvezala smanjiti emisiju ugljičnog dioksida, što se poglavito odnosi na pojedine industrijske grane poput građevinskog materijala, zatim na poljoprivredu i promet za što je krajnji rok 2010. godina. Sve se to trebalo pripremiti u okviru akcijskog plana energetske učinkovitosti do konca srpnja ove godine, ali se to nije ispoštovalo. Sve će to imati negativne učinke u pogledu zapošljavanja radnika u industriji koje ćemo osjetiti vrlo skoro.

Ekonomsku krizu dočekali nepripremljeni
U ovako letargičnom raspoloženju zatekla nas je i ekonomska kriza. Još u listopadu su iz Vlade poručivali kako će val svjetske i europske krize Hrvatsku zaobići, a onda se dogodilo iznenađenje. Kriza je, bez prethodne najave, došla u Hrvatsku.

Tijekom studenog i početkom prosinca održavani su brojni sastanci kako bi se iznašlo prave odgovore na gospodarsku situaciju u zemlji, da bi se ispostavilo kako je cijela rasprava svedena na (ne)zamrzavanje plaća zaposlenima u javnom sektoru. Taj se potez do dan danas očituje kao naj-egzaktnija mjera hrvatske Vlade za izlazak zemlje iz gospodarske krize. Sindikati nisu bježali od tog poteza, iako bolnog za radništvo, no htjeli smo vidjeti što će Vlada poduzeti kao najodgovorniji kreator makroekonomske politike te što će učiniti poslodavci.

Ovako rigidna politika plaća mogla je biti jedna od mjera, ali svakako posljednja i nikako prva. Treba pritom napomenuti kako je u sporazumu o godišnjem rastu plaća u javnom sektoru od šest posto tijekom tri godine zapravo riječ o niveliranju plaća i njihovom relativnom povratku na razine iz 2003. godine kada su umanjene za 20 posto. U prijevodu, kada se u obzir uzme stopa inflacije, s rastom plaće od šest posto i godišnjom stopom inflacije od 6,4 posto, plaće zaposlenih su i tako manje za 0,4 postotna boda.
Istovremeno, Vlada nije bila spremna odustati od infrastrukturnih projekata upitne isplativosti, poput gradnje Pelješkog mosta, uz, u ovim uvjetima pomalo degutantno obrazloženje, kako je to pitanje hrvatskog suvereniteta. Pa zar nije i standard hrvatskih građana pitanje hrvatskog suvereniteta?

Sindikati nikako nisu protiv gradnje Pelješkog mosta, ali smatramo kako za tako dugoročne investicije treba pričekati neka bolja vremena. Mi jesmo za investicije i javne radove koje bi vodila država, ali za one koji zapošljavaju domaću radnu snagu, one koji će trošiti domaći materijal i čija se investicija brzo vraća. Kada su u pitanju poslodavci stajališta smo da se, imajući u vidu visoke stope iskazanog profita, dio tih sredstava treba preusmjeriti u očuvanje postojećih i otvaranje novih radnih mjesta te podizanje razine plaća radnika s najnižim primanjima kako bi se očuvala i podigla kupovna moć.

A po kupovnoj moći Hrvatska bilježi konstantan pad. Tako smo trenutno na 30. mjestu, lani smo bili 29., a preklani na 27. mjestu. Nije ugodan trend, pa smatramo kako nije previše tražiti od poslodavaca da se ponašaju odgovornije spram zajednice u kojoj te profite ostvaruju.

Razina komunikacije također nije na zadovoljavajućoj razini. U ovako životno važnim pitanjima, od kojih je pitanje zamrzavanja plaća najaktualnije kao jedne od projiciranih mjera da se ostvari uravnoteženi proračun, vrlo je bitno da pregovaračke strane imaju na raspolaganu sve informacije i moguće reperkusije svakog mogućeg rješenja. Međutim, tek nakon mjesec dana rasprave o plaćama sindikatima se priopćava kako je potreba nultog deficita državnog proračuna direktno povezana s kreditnim rejtingom zemlje.

Deficit sam po sebi nije najveći problem koliko činjenica da država i državna poduzeća neće na jednostavan način biti u mogućnost doći do neophodnih kredita. Štednje i racionalizacije potrošnje u javnom sektoru svakako mora biti, no za deficit državnog proračuna i sve negativne posljedice nikako se ne može kriviti radnike poradi njihovog legitimnog prava koje ostvaruju slijedom potpisanog Kolektivnog ugovora.

Napose, sindikati nisu zadovoljni ni s radom nedavno oformljenog Ekonomskog vijeća, savjetodavnog tijela Vlade i Gospodarsko socijalnog vijeća, odnosno s načinom kako je to vijeće strukturirano i s načinom kako funkcionira. Prije svega nije dobro što je predsjednik Vlade ujedno i predsjednik Vijeća.

Ono treba biti nezavisno i djelovati kao vijeće eksperata te mora biti sposobno kritizirati i konstruktivno djelovati na poteze Vlade. U suprotnom se vraćamo na onu staru tezu da „ako ne želiš riješiti problem - osnuj vijeće“.

Izdvajamo iz broja:
Broj 6-2008
Osnovano tijelo za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine
O vrhunskim sirevima za istim stolom
Dizajn za bolji svijet
Kriza naša svagdašnja
Neke naznake minijaturnog osvrta na aktualno ekonomsko stanje
Potpisan Ugovor između Hrvatskog teniskog saveza i Agrokora
Ante Jerković menadžer godine u izboru CROMA-e
Mercator-H donirao milijun kuna za 46 projekata u 2009. godini
Dodaci prehrani u ljekarnama
Arhiva
   
 
 
Tražilica
 
 
Newsletter

Želite li primati
gospodarske novosti
na Vaš e-mail?
Prijavite se odmah!

E-mail:
Anketa