|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
Opet pod stručnim i društvenim povećalom
Dva su događaja ponovo aktualizirala rasprave oko genetski modificirane hrane. Prvi se odnosi na EU, koja i dalje preispituje ukupni odnos prema GMO, a drugi je vezan uz donošenje Zakona o zaštiti prirode, kojim se u Hrvatskoj regulira zakonski odnos prema genetski modificiranoj hrani.
Zašto tolika uzbuna? Tema genetskog inženjeringa – a o tome je zapravo riječ – posljednjih godina je uzrok žestokih sukoba i kontroverzi u cijelom svijetu. Jedna struja tvrdi da genetski modificirana hrana ne nudi rješenje problema (bojazan od nedovoljne proizvodnje hrane), dok druga, suprotstavljena strana tvrdi kako su biotehnologija i genetski inženjering svojevrsna alternativa primjeni kemijskih sredstava u poljoprivrednoj proizvodnji te da čovjek, koji oduvijek djeluje na prirodu, selekcijom organizama odlučuje o njihovim karakteristikama. Razlika je, po njihovu shvaćanju, samo u tome što se to ranije radilo u – epruveti.
U Hrvatskoj je ta rasprava prerasla u ozbiljnu zabrinutost. Sabor Republike Hrvatske u samom početku tih rasprava prilično jasno se odredio prema genetski promijenjenoj hrani, uz određene preporuke u pogledu uvoza i uzgoja te hrane. Kasnije se, međutim – pod pritiskom SAD na odluke Svjetske trgovinske organizacije u pogledu GMO – stav Vlade dosta izmijenio: Vlada je 'odustala' od otvorene zabrane genetski modificiranih proizvoda na hrvatskom tržištu, ali je odredbe koje se odnose na to 'pretočila' u poseban Zakon o zaštiti prirode. Učinila je to ipak dosta nemušto, kao što to i inače čini kad se treba jasno odlučiti i opredijeliti za neko konkretno rješenje. Novim zakonima se ne zabranjuje uvoz GMO proizvoda, ali se određuje procedura prema kojoj se takvi proizvodi mogu nabavljati i stavljati u promet. Zakonski se traži da prisutnost GMO u konkretnom proizvodu bude vidljivo i jasno naznačena na deklaraciji, ambalaži i popratnoj dokumentaciji.
|
Poučena lošim iskustvima iz prošlosti te posebno potaknuta praksom Europske unije (gdje se odstupa od bespogovornog forsiranja slobodne trgovine poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, a u korist jasne regulative s težištem na zaštiti zdravlja i sigurnosti potrošača) koalicijska Vlada je (konačno) pred ljetne praznike posložila zaštitnu regulativu u cjelovit Zakon o hrani, koji u Hrvatskoj uzdiže sigurnost i zdravlje na razinu najvećega prioriteta, te ga poslala u saborsku proceduru. Kasnije se, međutim, iz dosta neobjašnjivih razloga ta cijela materija poprilično razvodnila. Nositelj novog zakonskog prijedloga – sada unutar Zakona o zaštiti prirode – je Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, a izrađen je uz suglasnost s Ministarstvom zdravstva i Ministarstvom poljoprivrede i šumarstva. Dio problematike rješava se i Zakonom o zaštiti potrošača. Zakon o zaštiti prirode, smatraju njegovi neposredni predlagači, temelji se na međunarodnim propisima koji se odnose na biološku raznolikost, konvencije o međunarodnoj trgovini te ugroženim vrstama flore i faune. Mnoge su strukture društva, stručno i sociološki, podvrgle takve zakonske odredbe vrlo oštroj kritici i izrazile svoje neslaganje, pa će biti zanimljivo vidjeti konačnu sudbinu tog Zakona u Saborskoj proceduri.
Kakve će konačne efekte imati taj novi zakonodavni okvir na ukupno ponašanje prema genetski modificiranoj hrani u Hrvatskoj teško je dokučiti. Cijeli dosadašnji sustav temeljio se isključivo na certifikatima o zdravstvenoj ispravnosti hrane. Sada, međutim, prvi put dolazi na vidjelo da hrvatska prehrambena industrija plaća svake godine značajna sredstva za sve takve certifikate. Učestali su i prigovori kako Hrvatska troši velika sredstva na uvoz prehrambenog 'bofla', bez većega značenja za njihov plasman kroz domaću trgovinsku mrežu. Važnija je forma od stvarnog sadržaja.
Zašto povike? Mnogi domaći proizvodi ne mogu se ni zamisliti bez raznih dodataka za koje je sasvim izvjesno da ih svjetski proizvođači dobivaju iz genetski modificiranih biljaka i organizama. A to nigdje nije naznačeno... Akcija zelenih, na primjer, tvrdi kako se već sada na policama hrvatskih prodajnih mjesta nudi više od 700 GM proizvoda, najčešće bez ikakve oznake na ambalaži ili u deklaraciji. Tradicionalne kontrolne usluge se umnožavaju bez valjanih razloga, dok za novije oblike kontaminacije počesto nema opreme ni osposobljenih kadrova. Čak i tamo gdje svega toga ima – kontrole se ne obavljaju na primjeren način.. Kontrole u takvim uvjetima postaju same sebi svrha, a ne služe zaštiti potrošača niti garantiraju da na tržište dolaze ispravno deklarirani proizvodi.
Kontrole proizvoda nisu uvijek ni primjerene, ali ni dostatno učinkovite. Pretežito je riječ o rutinskim kontrolama, koje se obavljaju prema zastarjelim tehničkim pravilnicima, a počesto i neprimjerenom i zastarjelom opremom. Hrvatska je veliki uvoznik hrane, pa time kvalitetna kontrola dobiva svakako na značaju.
|
Hrvatski zavod za javno zdravstvo javnosti je ovih dana predstavio laboratorij za detekciju genetski modificiranih organizama, u kojem će se uskoro provjeravati sve namirnice uvezene iz inozemstva za koje se posumnja da sadrže genetski izmijenjene sastojke. Novi laboratorij (uloženo oko 2,5 milijuna kuna) ima kapacitet za analizu otprilike 600 uzoraka sirovina ili gotove hrane na mjesec, prije no što oni dospiju na hrvatsko tržište. Praktična primjena zapet će, vjerojatno, ipak na cijeni: analiza samo jednoga GM organizma koštat će, prema riječima ministra zdravstva, 125.000 eura, čime se « građanima jamči zaštita zdravlja i mogućnost izbora». Cilj je ove laboratorijske obrade proizvoda da se, osim određivanja genetski modificiranih sastojaka u namirnicama i kontrole samih namirnica koje se deklariraju kao organski proizvedene (GMO Free hrana), zaštiti i potrošače koji se odluče za kupnju GM hrane, jer će se provjeravati i njihova kvaliteta. Potrošači će ih prepoznavati po posebnim obaveznim deklaracijama. Je li to istinski iskorak iz dosadašnje 'močvare propisa' ili je to samo privid? Vrijeme će, kao i uvijek, dati najtočniji odgovor na to pitanje.
Svakako, posebnu pozornost zaslužuju najnovija pravila o proizvodnji i plasmanu organski proizvedenih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, koja je nedavno obznanilo američko Ministarstvo poljoprivrede. Naime, tu se otvara nova razdjelnica i dilema koja kod potrošača stvara istinske zablude: je li organski uzgojena hrana samo još jedna slatka iluzija potrošača? Ti standardi uvedeni su krajem 2002. godine (National Organic Standards), vrlo obuhvatni i vrlo oštri, obvezuju proizvođače da vidno označe na proizvodu upravo pojam 'organsko'. One će dobiti, ako udovoljavaju strogim standardima, poseban certifikat za njihovo stavljanje u promet. Sve organski deklarirane namirnice bez takvoga pečata tretirat će se kao - krivotvorine. Stručnjaci u SAD pokušavaju na taj način demistificirati strah od GMO i 'prednosti' organskih proizvoda, smatrajući da je priča o organski proizvedenoj hrani samo još jedna iluzija kojom se marketinški uspješno 'hranilo' potrošače i na tome zarađivalo značajnu dobit. Štoviše, elitne medicinske ustanove u SAD uopće ne prave razliku između konvencionalnog ili organskog uzgoja hrane, jer prema njihovom mišljenju ta razlika postoji samo u glavama potrošača i ta je slika – nametnuta vanjskim utjecajem.
John Foster, direktor Sektora za izdavanje certifikata američkog Ministarstva poljoprivrede, na tu temu kaže: «Organski pristup prehrani je filozofija i sustav proizvodnje koji bi trebao zrcaliti prirodne zakone živućega svijeta. Organska hrana uzgaja se imitirajući prirodan eko-sustav ili barem uvažavajući zakonitosti prirodnog eko-sustava. No, ona nikada ne može biti identična prirodi. Organska proizvodnja 1930. i 2000. godine nikako nije ista, jer su se u tom razdoblju potpuno promijenili ostali uvjeti».
|
Je li u ovim stavovima najuvaženijih medicinskih institucija prisutna prava istina ili je to samo 'ustupak' velikim proizvođačima kemijskih zaštitnih sredstava za poljoprivredu? Kao što je poznato, za prevlast se na tom području bore velike kompanije kao što su Monsato, Novartis, DuPont, Zeneca, AgrEvo, Bayer, Rhone-Pulenc, Hoechst i drugi. Svaka od tih firmi želi postati u svijetu biotehnologije ono što je Microsoft u svijetu informatike. Svaki takav pokušaj ujedno je i novi izazov antitrust i antimonopolnom zakonodavstvu, ali i nosi povećanu odgovornost prema sudbini čovječanstva.
Istina ili zablude? Sve do nedavno hrvatski je građanin bio uglavnom potpuno neobaviješten o problemu genetski modificirane hrane, a Hrvatska nije u odnosu na primjenu biotehnologije i transgene hrane imala jasne stavove. Sada se stanje ponešto mijenja, iako je vrlo upitno kad će se donijeti prateći propisi koji reguliraju ovo područje i koliko će vremena proteći dok se ne stvore uvjeti za realnu primjenu novih zakonskih propisa u tom pogledu. Sigurno je samo jedno: već sada imamo mnogo GMO-proizvoda na našim stolovima, a ubuduće će ih biti još i više. Naime, najveći proizvođači transgenih proizvoda – SAD, Kanada i Argentina – ujedno su i najveći svjetski izvoznici GMO proizvoda. Za te je proizvode (još uvijek) EU-tržište velikim dijelom zatvoreno, pa je realno očekivati da će meta biti zemlje istočne Europe, Azije, Afrike i Južne Amerike.
Hoće li naši stručnjaci i političari prihvatiti logiku SAD o nepostojanju razlika između GMO i organski proizvedene hrane ili će se, poučeni iskustvima EU, ipak prikloniti tezi i praksi da se iskoriste prednosti manje onečišćenja tla i okoliša, a time i mogućnost prirodne, organske proizvodnje hrane, koja je na Zapadu sve traženija i (dohodovno) isplativija.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|