|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
prof.dr. Nikola Knego
|
|
|
|
|
Uvod
Globalizacija je pojam kojeg učestalo nailazimo u različitim tiskovinama ili ga čujemo koristeći elektronske medije. Ona je posljedica razvoja tehnologije, prije svega komunikacijske, koja je stvorila pretpostavke za tretiranje svijeta kao “globalnog sela”. Proizvodi globalizacije su, u gospodarskom smislu, globalne tvrtke i globalni proizvodi. Globalizaciji se može pristupati, više ili manje, ekstenzivno ili intenzivno. Krajnje ekstenzivan pristup globalizaciji bi bio onaj koji pod globalnom tvrtkom ili globalnim proizvodom podrazumijeva one tvrtke odnosno proizvode koji su prisutni na tržištima zemalja cijeloga svijeta. Intenzivniji pristup je uže poimanje globalizacije na način da predznak globalno mogu dobiti one tvrtke ili njihovi proizvodi koji su zastupljeni u tri ključna segmenta svjetskog tržišta. Ti segmenti su tržišta:
a) SAD i Kanade,
b) EU i
c) Japana.
Globalizacija je u funkciji unifikacije: očekivanja, potreba i ukusa potrošača. U kojoj je mjeri globalizacija različitih aspekata društvenog života stvarnost ili mit moglo bi se detaljnije istraživati i raspravljati. Spomenuto nam nije namjera, osim napomene da se može brojkama potvrđivati kako većina vodećih svjetskih industrija svoje outpute glavninom plasira regionalno. Isto vrijedi i za generiranje te plasman inozemnih direktnih investicija. Pojednostavljeno rečeno, najveći dio proizvodnih proizvoda te inozemnih direktnih investicija se plasira ondje gdje se i stvara. Spomenuto vrijedi za sva tri ključna segmenta globalnog tržišta. Kako se spomenuto može potkrijepiti brojkama, možda bi primjerenije bilo češće koristiti pojam regionalizacija umjesto pojma globalizacija. Gornje smo naveli samo zato što smo htjeli naglasiti što je na djelu danas u svjetskom i hrvatskom turizmu, te u kojoj mjeri autentičnost i neponovljivost kao elementi individualizma turističkih destinacija dobivaju na cijeni.
Dakle, što je na djelu danas kada je riječ o turizmu kao o jednoj od vodećih svjetskih industrija? Turizam je jedna od vodećih svjetskih industrija. Možemo ga tretirati kao globalni fenomen u onoj mjeri u kojoj opći društveni razvoj stvara pretpostavke za njegovu pojavu na različitim turističkim destinacijama širom svijeta. Potvrđuje se, tijekom vremena, svojevrsna prostorna disperzija značaja pojedinih turističkih tržišta tako da koeficijent koncentracije značaja prvih pet ili vodećih deset postupno gubi na značaju. Detaljnija brojčana analiza turističkih učinaka, poput ostvarenih noćenja, turističkih dolazaka te ostvarenih turističkih prihoda kao i rashoda, bi potvrdila kako u tom fenomenu ipak dominiraju obilježja regionalizma. Što to znači?
|
Europa i SAD su dominantne turističke destinacije. Glavnina turističkih tijekova i rezultata je vezana za ta dva segmenta svjetskog tržišta. Regionalna komponenta europskog turizma se naglašava značajem zemalja članica EU u doprinosu ostvarenim turističkim rezultatima. Unutar zemalja EU izrazite turističke destinacije su mediteranske zemlje članice. Sve one su izrazito receptivna turistička tržišta što se može potvrditi koeficijentom koji proizlazi iz odnosa ostvarenog prihoda od inozemnog turizma i rashoda koje su njihovi rezidenti ostvarili odlazeći kao turisti u druge zemlje.
Hrvatski turizam, u spomenutom smislu, nije nikakav izuzetak. Izrazito su mu naglašena regionalna obilježja kako u receptivnom tako i u emitivnom smislu. Prvo se potvrđuje značajem jadranskih županija u ostvarenju turističkih rezultata, a drugo značajem prva tri, prvih pet ili prvih sedam emitivnih turističkih tržišta za hrvatski turizam. Turistička potražnja je izrazito regionalno koncentrirana. Svih prvih sedam emitivnih turističkih tržišta za hrvatski turizam su tržišta sadašnjih ili sutrašnjih zemalja članica EU. Osim izrazito regionalnog obilježja hrvatskog turizma, u tržišnom smislu, danas bi bilo teško argumentirati nešto što bi imalo obilježja globalizacije kada je u pitanju nastup nekih od krupnih turističkih “igrača” na hrvatskom turističkom tržištu. Mislimo, prije svega, na neke od velikih tour operatora i svjetski poznatih lanaca hotela te njihovo prisustvo i zastupljenost u hrvatskom turističkom rezultatu.
Globalizacija i regionalizacija da u onoj mjeri u kojoj su to procesi koje Republika Hrvatska u cjelini, ali i njezin turizam ne mogu izbjeći. Dio smo svijeta i procesa koji se u njemu odvijaju te nas na ovaj ili onaj način dotiču. Mišljenja sam da ćemo biti uspješniji ili barem stvarati pretpostavke za povećanu uspješnost u onoj mjeri u kojoj budemo jačali prepoznatljivost, autentičnost i neponovljivost hrvatskog turizma u pozitivnom smislu. Spomenuto bi moglo biti u funkciji privlačenja turista koji nisu skloni konzumiranju konfekcijskih proizvoda kakvi se mogu naći i konzumirati i izvan hrvatskog turističkog tržišta.
Globalizacija i regionalizacija, htjeli to mi ili ne, nameću postupno ujednačavanje potreba i želja te postupno brišu razlike u ukusima potrošača. Procesi su to koji se intenzivnije odvijaju u segmentima industrijskih proizvoda za masovnu upotrebu. Prepoznatljiva i neponovljiva obilježja podneblja, kulturne baštine, mentaliteta ljudi s naglaskom na njihovoj gostoljubivosti, neposrednosti i raspoloženju te autentičnim jelovnicima s izborom proizvoda konkretnog podneblja kojeg turisti posjećuju, mogu predstavljati značajnu tržišnu prednost.
|
Proces globalizacije u segmentu hrane i pića
Pokazuje se da su procesi ujednačavanja kulturoloških obilježja i prehrambenih navika značajno sporiji u odnosu na brisanje razlika u nizu drugih obilježja. Prilika je to za jačanje autentičnih, prepoznatljivih i neponovljivih obilježja hrvatskog turističkog tržišta u cjelini ili njegovih pojedinih segmenata. Zadržat ćemo se detaljnije na autentičnim hrvatskim prehrambenim proizvodima, odnosno proizvodima koji su uzgojeni na hrvatskom prostoru i mogu biti u funkciji jačanja autentične hrvatske turističke ponude u segmentu hrane i pića. Kakva je pozicija i kakve su mogućnosti da poljoprivredno-prehrambeni i industrijski proizvodi uzgojeni i proizvedeni na prostorima Republike Hrvatske postanu dominantni u podmirenju turističkih potreba?
Trenutno stanje, kao posljedica vremena koje je iza nas, nije dobro. Udio uvozne komponente je pretjerano velik. Ona se procjenjuje i do 70% od onoga što je u funkciji pružanja turističke usluge u najširem smislu riječi. Dakle, nije se nužno sporiti o bruto rezultatima jer bi morali biti zainteresirani za povećanje neto efekata. Postali smo, bez pretjerivanja, filijala za prodaju inozemnih proizvoda. To bi mogao biti jedan od razloga zašto nas hvale. Naime, o čemu je riječ. Čujemo, češće ili rjeđe, kako nas inozemni činitelji, predstavnici institucija i pojedinci hvale kako smo se u izuzetno kratkom periodu uspjeli oporaviti od ratnih događanja i njihovih posljedica.
Mišljenja sam kako nisam zločest ako mi se pritom nameću sljedeća razmišljanja:
a) na osnovi čega možemo suditi o brzini oporavka? Postoji li u civiliziranoj Europi primjer značajnije receptivne turističke zemlje koja je u zadnjem deceniju prošlog stoljeća i tisućljeća vodila rat, a s kojom bi se mogli usporediti te suditi o tempu oporavka-sporijem, jednakom ili bržem? Ne postoji. Dakle, moguće se uspoređivati sa samim sobom u odnosu na neko ranije kraće ili duže razdoblje ili s rezultatima koje danas ostvaruju druge, nama konkurentne turističke zemlje i
b) u kojoj mjeri su takve pohvale zasnovane na objektiviziranim činjenicama ili su u funkciji stvaranja euforičnog raspoloženja, barem kod nekih, koji bi nam trebalo zamagliti pogled na stvarni problem. Problem je u pretjeranoj zastupljenosti uvozne supstance u pružanju turističke usluge. Postali smo filijala za prodaju inozemnih proizvoda. Također smo skloni ponudi jelovnika koji nemaju izrazitu prepoznatljivost i autentičnost prostora i podneblja u kojem se nude. Zadržat ćemo se samo na segmentu poljoprivredno-prehrambenih proizvoda.
Naši ugostitelji nisu skloni nuditi autentična, nekada težačka jela, za koja je s obzirom na rezultate naše poljoprivredne proizvodnje danas skoro nemoguće, pribaviti nužne sastojke. Ispričat ću nešto što može biti na razini anegdote.
|
Naša posjeta, prošlo ljeto, jednom prestižnom restoranu u perfektnom ambijentalnom okruženju kakvo se samo poželjeti može, mogla bi biti prihvatljiva ilustracija onoga što želimo reći. Restoran je smješten na jugu Hrvatske. Nudi jela ispod peke, pastrvu ulovljenu u prisustvu gosta, pršut, sir i drugo. Sve bi to na neki način mogli svrstati u klasiku ugostiteljske ponude jer štošta od spomenutog možemo naručiti i u restoranima u unutrašnjosti zemlje. Jela koja u tom restoranu, na upit jednog gosta, nisu imali su nekad prepoznatljiva težačka jela čiji su temeljni sastojci mahunarke kakve su: bob, bobica, slanutak i slično. Dijalog gosta i konobara je tekao tako što je gosta zanimalo imaju li kakvo jelo koje bi sadržavalo neki od spomenutih sastojaka. Kako je upit išao od jedne do druge vrste mahunarke tako su se odgovori konobara ponavljali. Čulo se četiri ili pet puta: nemamo. Na kraju se konobar nasmijao i rekao da on nešto od toga ima kod kuće. Gost je ljubazno rekao da ga ne zanima što ima kod kuće već što mu od toga može ponuditi u restoranu, a on je za to spreman platiti cijenu klasično nuđene janjetine. Do realizacije te tražnje nije došlo premda bi se moglo očekivati kako se u ambijentu izrazitijeg ruralnog okruženja, u kojem se restoran nalazi, takvo nešto može dobiti. Mogla bi se otvoriti pitanja koliko je često nekom palo na pamet da takvo nešto traži te bi li to bila možda prvoklasna jela kada bi se nudila? Današnje generacije teško da razlikuju spomenute mahunarke. Sklonije su hamburgerima, cheeseburgerima, pizzama te nekim mesnim jelima s epitetom bečki ili francuski.
U prilici sam da vremenski kontinuirano, svakomjesečno i dugogodišnje prolazim Republikom Hrvatskom. Češće s juga prema sjeveru i obrnuto, a rjeđe od zapada prema istoku ili obrnuto. Što zapažam? Za naše prilike ogromna zemljišna prostranstva, veoma slabo ili nikako obrađena, u najvećoj mjeri zapuštena, bez usjeva, dugogodišnjih nasada voća, zapuštenih pašnjačkih površina bez stoke krupnog i sitnog zuba, ali i veoma slabe ili nikakve naseljenosti. Takve zemljišne površine su izvan funkcije i jedna smo od rijetkih europskih zemalja koja uvozi mlijeko. Dovoljno je obići megamarkete i pogledati podrijetlo proizvoda kakvi su voće i povrće te konstatirati da je najveći dio proizvoda iz uvoza. Slično bi konstatirali obilaskom hrvatskih veletržnica i tržnica na kojima je dovoljno zapaziti samo ambalažne materijale i načine pakiranja za konstataciju odakle proizvodi stižu. Zašto?
|
Zato što smo deficitarni kvalitetnim ambalažnim materijalom i što je naša industrija materijala za pakiranje na niskoj razini. A kada bi je i imali morala bi biti izvozno usmjerena jer bi malo toga bilo primjereno takvom pakiranju. Pročitajmo naljepnice na ambalaži i dodatno ćemo se uvjeriti u spomenuto. Uvozi se doslovno sve. Od svih vrsta zelenih salata, luka, peršina, celera, blitve, mrkve, rajčica, paprike, paradajza i drugog povrća te svih vrsta voća. Ne samo egzotičnog nego i onog poput jabuka, krušaka, grožđa, šljiva i svih vrsta agruma, pa čak i lovorovog lista.
Ima slučajeva u kojima bismo možda pomislili da se radi o autentičnom hrvatskom proizvodu ali bismo se ponekad i prevarili. Spomenut ćemo dalmatinski pršut i pancetu. Ovih dana smo mogli pročitati kako jedna od poljoprivrednih zadruga u okolici Zadra obnavlja svoje kapacitete za proizvodnju dalmatinskog pršuta i pancete. Riječ je općenito o suhomesnatim delikatesnim proizvodima koji su izvorno hrvatski proizvodi samo utoliko što će na španjolsku sirovinsku osnovu biti primijenjena odgovarajuća tehnologija proizvodnje svojstvena spomenutom podneblju. Pilot je to program kojega podržava Međunarodna organizacija za razvojne programe područja stradalih u Domovinskom ratu.
Deficitarnost domaće sirovinske osnove
Slično bi mogli konstatirati i za ponudu suhih smokava koje u našu trgovačku mrežu stižu iz Turske ili badema (bajama) koji se nabavljaju iz Kalifornije. Indirektno je to potvrda deficitarnosti domaće sirovinske osnove.
Spomenut ću nekoliko primjera:
Primjer 1: Svojevremeno je na prostoru Republike Hrvatske, u neposrednoj blizini Zagreba ili na njegovu rubnom istočnom ulazu bila locirana tada najveća svinjogojska farma u Europi. To je tada bilo na taj način prezentirano. Farma je dokinuta, a danas se planiraju na tom prostoru, između ostalog, izgraditi stambeno-poslovni objekti. Razumljivi su mi problemi stanovanja u takvom susjedstvu, ali nam mora biti jasno da bez pratećih neugodnih mirisa nema proizvodnje ovakve vrste hrane. Farma nije premještena na podesniju lokaciju, nije supstituirana odgovarajućim brojem manjih farmi i nije poboljšanom tehnologijom proizvodnje utjecano na manje aero zagađenje. Istovremeno pojačano uvozimo sve vrste mesa i mesnih prerađevina pa i svinjetine.
|
Primjer 2: Naš ulazak iz Slovenije u Austriju, nekoliko godina ranije, u vrijeme proljetnih poljodjelskih radova je ostao zapamćen upravo po spomenutom aero zagađenju. U dubini prostora, lijevo od auto ceste, nazirali su se prizemni objekti farmi. Sve su poljoprivredne površine do autoceste bile obrađene, a na tako obrađenim površinama su bili traktori cisterne s raspršivačima gnojnice koji su nama, sudionicima u prometu na određeni način, “zagorčavali” život. Sve dovode zraka smo zatvorili, ali aero zagađenje nismo mogli izbjeći i to kilometrima. Tada sam se zapitao što bi se dogodilo da se tako nešto događa na rutama prolaska turista, recimo u Istri ili Dalmaciji. Bez pretjerivanja bi to bila zahvalna tema njihovog tiska, a turisti bi birali druge turističke destinacije. Austrijanci su imali i imaju prvoklasno obrađeno meso i to ne samo za vlastite potrebe nego i za izvoz. Svakome mora biti jasno da proizvodnja hrane pa i mesa bez prisustva neugodnih mirisa, ove ili one vrste, jednostavno ne postoji.
Primjer 3: Naše spuštanje i ulazak u Barcelonu iz pravca Andore je dalo naslutiti da je u blizini auto ceste locirana farma za proizvodnju mesa i mlijeka. Osjetilo se to po kvaliteti zraka koji je ispunio autobus. Ništa čudno. U neposrednoj blizini je lociran veliki trbuh kakav je grad Barcelona. Svi veliki gradovi su veliki trbusi koje treba nahraniti. Nije ni čudo što je jedan putopisac sugerirao putnicima i turistima koji posjećuju različita mjesta da u vremenskoj stisci obvezno posjete tržnicu i groblje. Tržnica je mjesto na kojem se grad dobrim dijelom snabdijeva, a groblje je mjesto na kojem ovaj oblik života prestaje. Utiske o oba prostora možemo srediti kasnije i štošta zaključiti o mjestu kojega smo posjetili. U situaciji raspolaganja s raskošnijim fondom vremena turistički itinerar je potrebno značajnije obogatiti.
Primjer 4: Prateći vrlo slikopisne i zanimljive emisije i priloge jedne naše uvažene novinarke kojoj je preokupacija bavljenje ekološkim temama ostao sam u jednoj prigodi pomalo zatečen. Dotična gospođa je u kratkoj kontakt emisiji gledateljici na njezino jadanje o aero zagađenju uzrokovanom držanjem krava u njezinom susjedstvu odgovorila: Pozovite nas, doći ćemo i to snimiti. Moja je reakcija bila instiktivno drugačija. Dotičnu bih upitao: Gdje živite? Imate li i vi kravu ili više njih? Ako nemate zašto nemate? Spomenutim ne negiram pravo življenja u ugodnom seoskom ambijentu s uređenim gospodarskim dvorištima, oivičenim zimzelenim nasadima i ružičnjacima. Za spomenuto treba financijske snage, društvene potpore i vremena.
|
Najlakše je ukloniti izvore aero zagađenja gašenjem proizvodnje. Što je s hranom koja je svakodnevno potrebna? Značajan broj sela se danas po ponašanju, posebice mlađeg stanovništva, ne razlikuje od života ljudi na gradskom asfaltu. Moj susret sa slavonskim selima, koja su mi iz djetinjstva ostala u sjećanju prepuna šetajuće peradi (patke i guske) po širokim sokacima, danas je na određeni način razočaravajući. Mlijeko se pije kupljeno u seoskoj prodavaonici, kravu ima ponetko ili nitko, sokaci su prazni, a mnoga dječica ni ne znaju kako uživo izgleda guska ili patka. Spomenute vrste peradi su mi poslužile samo kao metafora, a slično bi bilo i s bilo kojom drugom vrstom poljoprivrednog proizvoda. Možda ćete ostati ravnodušni ili se iznenaditi kada vam mladi domaćini u pripremi objeda iznesu konfekcijsku piletinu na podlošku od stiropora umotanu u celofansku foliju koja će im poslužiti kao sirovinska osnova za pripremu jela. Istovremeno seoska dvorišta i okućnice zjape prazne.
Opća je konstatacija kako se malo toga ili ništa kod nas ne isplati proizvoditi. Nije teško konstatirati kako zemljišne površine, one koje nisu kontaminirane minsko-eksplozivnim sredstvima, najčešće ostaju prazne, zapuštene i potencijalna su opasnost od požara te da predstavljaju svojevrstan “mrtvi” kapital.
Proizvodnja ekološki čiste hrane
Istovremeno se čuju priče o ekološki očuvanom podneblju i prostoru kao stvorenom za proizvodnju ekološki čiste hrane čija bi ponuda mogla biti sastavni dio turističke ponude za ekološki osviještenu i platežno sposobnu turističku klijentelu. Možda je to ključ za privlačenje potrošno rastrošnije turističke klijentele. Spomenut ću primjer:
Primjer 5: Jedan pariški pekar koji se bavi proizvodnjom pekarskih proizvoda (raznovrstan asortiman kruha i peciva) je promidžbeno nastupao prezentirajući se tržištu i potencijalnim kupcima kao proizvođač kruha i peciva od ekološki uzgojenih raznovrsnih cerealija. Spomenuto je podrazumijevalo uzgoj žitarica na njivama koje nisu tretirane mineralnim gnojivima i različitim herbicidima i pesticidima za zaštitu usjeva. Jasno, prinos je u takvim okolnostima uzgoja znatno manji, što takvu proizvodnju poskupljuje. Prikupljeno zrnje se mljelo u vodenici, a ne u električnom mlinu što doprinosi sačuvanju hranjivih sastojaka i minerala te povećanju kvalitete osnovne sirovine u proizvodnji pekarskih proizvoda kakvo je brašno. U pripremi tijesta upotrebljavana je voda koja je u Pariz dovožena s planinskog izvora na lokaciji x. Po svim osnovama su stvorene pretpostavke za ekološki čist i ispravan proizvod visoke cijene kojega manji broj potencijalnih kupaca može i spreman je platiti. Bilo bi nužno da kao kupci pojedine elemente, gornje priče, permanentno provjeravamo kako ne bi ispalo da se plaća povećana cijena kruha i peciva za standardno uzgojene žitarice, mljevene u električnom mlinu visoke produktivnosti i s umješanom vodom iz mjesnog vodovoda.
|
Hrvatska gospodarska praksa je, pored ostalog, obilježena nesrazmjernim odnosom robnog izvoza i uvoza u čemu značajan doprinos daje i uvoz svakovrsnih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Pitanje je što se pri tom uvozi i je li se i u kojoj mjeri radi o proizvodima upitnim glede njihove kvalitete. Svima je jasno da danas nema visokorazvijene proizvodnje hrane čija su obilježja visoki prinosi te da bi bilo teško pronaći zemlju koja kotira kao značajan proizvođač hrane na ljestvici vodećih zemalja svijeta, a da nema visoko razvijenu kemijsku industriju koja je u funkciji stvaranja pretpostavki za osiguranje visokih prinosa i njihove zaštite od raznovrsnih nametnika i ugrozivača. U igri su visoki ulozi i očekivani profiti. Ništa se ne može prepustiti slučaju. Prepuštanje slučaju je obilježje nisko razvijenih koji u pravilu nemaju dostatnu vlastitu proizvodnju i primorani su uvoziti egzistencijalne poljoprivredno-prehrambene proizvode. U takve spadamo i mi.
Genetski modificirana hrana
Razvoj biotehnologije i genetskog inženjeringa ima za posljedicu proizvodnju genetski modificirane hrane. Često će to biti naznačeno skraćenicom GMO. Bilo bi primjerenije koristiti skraćenicu GMF. GMO su genetski modificirani organizmi (genetically modified organisms-GMOs), a GMF je genetski modificirana hrana (genetically modified food). Mogli bismo genetski modificirane organizme shvatiti kao širu kategoriju u odnosu na genetski modificiranu hranu.
Genetski modificirana hrana spada u genetski modificirane organizme, ali svaki genetski modificirani organizam ne mora biti u funkciji hranidbenog konzumiranja od strane ljudi.
Postoji i kategorija genetski modificiranih mikro-organizama (GMMs). Sve tri spomenute kategorije bi se mogle definirati kao organizmi, hrana i mikroorganizmi u kojima se genetski materijal (DNA) mijenja na način kako se ne događa prirodnim putem.
|
U kojoj smo mjeri konzumenti genetski modificirane hrane, znamo li što uopće konzumiramo i kako se zaštiti od mogućih malverzacija i zloupotreba te mogućih posljedica neizmjerne ljudske pohlepe u stjecanju tržišnih prednosti i mogućih profita.
Primjer 6: Jeste li ikada vidjeli da kupljeni primjerci povrća ili voća fantastično dobro izgledaju, a da su istovremeno predstavljali izuzetno bezokusne plodove koje kada bi ih žmireći konzumirali nije moguće identificirati prema kriteriju pripadajuće vrste. Slično je i s dužinom njihovog trajanja i to u neprimjerenim uvjetima držanja. Spomenut ću primjere salate puterice čiji primjerci su u neprikladnim uvjetima držanja izdržali veoma dugo, a da nisu pokazali nikakve znakove uvelosti, sasušenosti ili truljenja. Svo troje bi bilo za očekivati. Spomenuto nameće potrošačku sumnju o prepariranosti proizvoda kemijskim sredstvima koja usporavaju procese razgradnje proizvoda ili genetskoj intervenciji u proizvod.
Mitovi o genetski modificiranoj hrani
Mitovi o genetski modificiranoj hrani najdirektnije proizlaze iz mitova o genetskom inženjeringu. Sudbina mnogih mitova je takva da se prije ili kasnije pokaže kako su temeljeni na krajnje problematičnim osnovama. Mogli bi se asocijativno sjetiti čitavog niza mitova koji su se odnosili na nas i prostore na kojima obitavamo. Sjetimo se samo mita o iznad prosječno obrazovanoj radnoj snazi koji je raskrinkan zadnjim popisom stanovništva ili mita o bogatstvu voda i mogućim sukobima koji bi se hipotetički mogli voditi na ovim prostorima za tekućinu koja život znači. Ovoljetna izrazita suša je pokazala da se špekulira i oko mogućih redukcija i ograničenja potrošnje vode.
Navest ćemo trinaest mitova o genetskom inženjeringu (detaljnije vidjeti: Acres USA Jan 2000(1):
1. Genetski inženjering nije nov. Isti je kao ubrzanje odabira uzgajanjem;
2. Genetski inženjering je precizan;
3. Genetski modificirana hrana se razlikuje od genetski nemodificirane hrane samo u karakteristikama koje su izmijenjene;
4. Genetski modificirana hrana se opsežno i sveobuhvatno analizira, a ona koja je prisutna na policama naših supermarketa je savršeno sigurna za jelo;
5. Genetski modificirana hrana ima povećanu nutricionističku vrijednost;
6. Svatko može uvijek izabrati da ne jede genetski modificiranu hranu;
7. Farmeri će profitirati od porasta genetski modificiranih usjeva;
8. Genetski modificirani usjevi će smanjiti upotrebu herbicida i pesticida;
9. Nije evidentno da genetski modificirani usjevi ugrožavaju okruženje;
10. Genetski modificirani usjevi će poštedjeti svijet od gladi;
11. Možete vjerovati znanstvenicima kada kažu kako je genetski modificirana hrana dobra za vas i za svijet;
12. Ne možete zaustaviti napredak i
13. Postoje puno važnije stvari oko kojih bi trebalo biti zabrinut, nego što je to genetski modificirana hrana.
|
Svaki od navedenih mitova bi mogao argumentiranom raspravom biti odbačen ili značajno uzdrman.
Najveći svjetski proizvođači genetski modificirane hrane su locirani u SAD, Argentini i Kanadi. Spomenut ćemo da se oko 2/3 genetski modificirane hrane proizvodi u SAD. Broj njihovih proizvođača je u nepune dvije godine povećan za oko 71% i to s 3,5 milijuna na 6,0 milijuna uzgajivača u periodu 2000-2002.godina. Spomenute činjenice koje se odnose na alociranje uzgajivača genetski modificirane hrane potpunije rasvjetljavaju interesne sukobe na relaciji SAD i zemlje EU.
Kako danas stvari stoje, visok je stupanj vjerojatnosti kako će se genetski modificirana hrana moći plasirati na hrvatskom tržištu. Pretpostavke za njezin plasman su rigorozna kontrola te posebno vidljivo istaknuta oznaka. Oznaka je u funkciji osnaženja navedenog mita pod brojem 6: “Svatko može uvijek izabrati da ne jede genetski modificiranu hranu”.
Umjesto zaključka
Mišljenja smo da autentični i prepoznatljivi poljoprivredno-prehrambeni proizvodi hrvatskog podneblja mogu biti u funkciji porasta kvalitete turističke ponude. Nužno je poraditi na proizvodnji ekološki čistih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda i u većoj mjeri potencirati ponudu autentičnih jela našega podneblja. To se uklapa u porast trenda tražnje tzv.”slow food” umjesto “fast food”. Fast food je nametnut tempom življenja i cijenom koštanja.
Sve atraktivnije bi mogle biti kuharice, skupovi, manifestacije i specijalizirani restorani zasnovani na ugostiteljskoj ponudi “što su jeli naši stari”.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|