Seniko studio
Broj 3-4/2003
Izdvajamo iz broja:
Broj 3-4/2003 - dr.sc. Danko Matasović
Teorijski i praktički aspekti marketinga (II) - prof.dr.sc. Zdenko Segetlija
Poljoprivredno-prehrambeni proizvodi u trgovini i turizmu - prof.dr. Nikola Knego
Zakon o zaštiti potrošača
Genetski modificirana hrana – GMO - Ante Gavranović
Odnos potrošača prema hrani i onoj – genetski modificiranoj - mr. Zvonimir Pavlek
Genetski modificirana hrana – bussines i izazov - mr.sc. Stipan Bilić
Akcija "Kupujmo hrvatsko" u Koprivnici, Dubrovniku i Zadru
Zakon o hrani i GMO
Božica Rukavina
Razlozi donošenja Zakona s posebnim osvrtom na uređenje problematike genetski modificirane hrane
Domaća prehrambena industrija je još prije nekoliko godina «upozorila» nadležne institucije da Hrvatskoj nedostaje zakon o hrani odnosno propis koji bi cjelovito i sveobuhvatno regulirao područje proizvodnje i prometa hrane. Od «ideje» o potrebi izrade takvog propisa pa do njegovog usvajanja od strane Hrvatskog sabora i stupanja na snagu u srpnju ove godine (NN br. 117/2003, 130/2003) put nije bio lagan niti kratak. Isto niti ne čudi, ako se uzme u obzir činjenica da ovaj Zakon na neki način zadire u područje raznih struka, a i u nadležnost raznih tijela državne uprave. Dakle, pri njegovoj izradi bio je nužan multidisciplinarni pristup i učešće raznih tijela državne uprave, znanstvenih i stručnih ustanova, gospodarskih interesnih udruženja i nevladinih udruga.

Nositelj izrade Zakona o hrani bilo je Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, a Zakon je pripreman u suradnji prvenstveno s Ministarstvom zdravstva te drugim tijelima državne uprave nadležnim za gospodarstvo, trgovinu, obrt, malo i srednje poduzetništvo, zaštitu okoliša, turizam, normizaciju i mjeriteljstvo, europske integracije. Također, u izradi su sudjelovali i stručnjaci iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, Hrvatskog veterinarskog instituta te brojni drugi stručnjaci prehrambeno-tehnološke, agronomske, pravne i drugih struka. Svakako valja istaknuti i doprinos koji su kroz prijedloge i primjedbe dale Hrvatska gospodarska komora, Obrtnička komora, gospodarsko-interesna udruženja proizvođača hrane i pića, Hrvatska udruga poslodavaca, udruge potrošača i brojni drugi pojedinci koji se s različitih aspekata bave pitanjima vezanim uz hranu. Nakon niza strateških dokumenata i propisa koje je usvojio Hrvatski sabor, Zakon o hrani zaokružuje globalni okvir reforme poljoprivredno-prehrambene legislative.

Brojna su pitanja koja su uređena Zakonom a sadržana su u dvadeset poglavlja i 113. članaka Zakona. Ono što svakako treba istaknuti je da Zakon na jednom mjestu objedinjuje odredbe kojima se uređuje higijena, zdravstvena ispravnost i kakvoća hrane, što znači da predstavlja temelj za pobliže reguliranje ove problematike u provedbenim propisima kao i temelj za usklađivanje propisa o hrani u Republici Hrvatskoj s propisima EU i drugim međunarodnim standardima. Također, Zakon uređuje i pitanja koja do sada nisu bila regulirana hrvatskim propisima, poput primjerice hrane i hrane za životinje koja sadrži ili se sastoji od genetski modificiranih organizama.
Razlozi zbog kojih je donesen Zakon o hrani
Danas sve više postaje važno pitanje s aspekta potrošača je li hrana koju jedemo «briga ili zadovoljstvo» i na neki način ovo pitanje je postalo globalno pitanje. Hrvatski potrošač jednako tako kao i bilo koji drugi u svijetu ne želi ni na koji način imati dojam da je prevaren ili da sustavom kontrole hrane nije osigurano njegovo temeljno pravo, a to je da kupujući i konzumirajući hranu nije ugroženo njegovo zdravlje i ekonomski interes. Stoga se, kao temeljni razlozi za donošenje Zakona navode zaštita života i zdravlja ljudi kao i zaštita interesa potrošača. Osim toga, jedan od temeljnih razloga zbog kojeg je donesen Zakon je i zaštita globalnog interesa RH u nastupu na međunarodnom tržištu.

Osiguranje kakvoće i zdravstvene ispravnosti hrane globalizacijom tržišta postalo je od međunarodnog značaja, a u nadležnosti je vlada, proizvođača, ali i potrošača. Prema ocjeni Svjetske organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO), Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Svjetske trgovinske organizacije (WTO), početkom 21. stoljeća pozornost će se usmjeriti preoblikovanju općeg prehrambenog sustava, posebno novim tehnologijama u proizvodnji hrane kao što je primjerice moderna biotehnologija i povećanje trgovine hranom. Trgovina kao i nove tehnologije svakako pridonosi općem razvitku i dobrobiti, ali znači i nove rizike za sigurnost prehrane. Proizvodnja zdravstveno ispravnih namirnica, osim zaštite vlastite populacije, omogućava i izlazak Hrvatske kao ravnopravnog partnera na svjetsko tržište, što je imperativ gospodarskog razvoja. U uvjetima sve veće liberalizacije tržišta potrebno je uskladiti zakonsku regulativu u području kakvoće i zdravstvene ispravnosti hrane s međunarodnim standardima i standardima Europske unije, kako bi domaći proizvodi imali ravnopravan položaj s proizvodima na međunarodnom tržištu. Neizravno, na taj se način ostvaruje jedan od prioritetnih ciljeva hrvatske poljoprivredne i prehrambene politike, a to je podizanje razine konkurentnosti domaće proizvodnje. Povlastice bescarinskog izvoza ili slobodnog pristupa tržištu od 380 milijuna ljudi u zemljama Europske unije koje za hrvatske proizvođače znače gotovo neograničene mogućnosti izvoza neće se moći koristiti ukoliko ne postoji jamstvo potrošačima na tim zahtjevnim tržištima da hrana koja dolazi iz naše zemlje ne udovoljava visokim standardima prije svega zdravstvene ispravnosti, a zatim i zahtjevima potrošača u odnosu na posebnu kakvoću hrane.
Prehrambena industrija i drugi subjekti koji posluju s hranom što naravno uključuje i trgovinu hranom, danas sve više, a što je trend na međunarodnoj razini, nastoje svoje poslovanje obavljati u skladu s 3 E: ekonomija, ekologija i etika. Zašto spoj svega ovoga kada se zna da je prvenstveni ekonomski interes svakog poslovnog subjekta ostvarenje što veće dobiti, odnosno zarada uz što manje troškove poslovanja? Odgovor treba tražiti u očekivanju potrošača koji su sve zahtjevniji u odnosu na hranu koju konzumiraju. Vezano uz ekonomski interes, potrošači očekuju odgovarajuće cijene hrane ekvivalentne kakvoći. Također sve više rastu očekivanja u odnosu na ekologiju to jest održivo gospodarenje u poljoprivredi i industriji koje vodi brigu o okolišu. Ono što u posljednje vrijeme sve više dobiva na značaju su etička pitanja koja se pojavljuju, prije svega u svezi hrane koja sadrži genetski modificirane organizme. Potrošači žele biti informirani o hrani koju kupuju u odnosu na njezino podrijetlo i sastav te primijenjene tehnike proizvodnje, kako bi mogli izvršiti izbor hrane koju će konzumirati.

Pored već navedenih temeljnih razloga zbog kojih je donesen Zakon o hrani, važno je spomenuti i neke od ostalih najznačajnijih razloga za donošenje Zakona. Jedan od njih, a koji su najvjerojatnije osjetili «na svojoj koži» svi oni koji na bilo koji način posluju s hranom, bilo je pomanjkanje koordinacije između tijela državne uprave nadležnih za provedbu desetak zakona i podzakonskih propisa, koji između ostalog reguliraju područja proizvodnje, prometa i kontrole hrane i hrane za životinje. Ovdje se prvenstveno misli na preklapanja u inspekcijskom nadzoru nadležnih inspekcija: sanitarne, veterinarske, gospodarske inspekcije Državnog inspektorata. Preklapanja u nadzoru navedenih inspekcija proizlazila su uslijed njihovih nadležnosti definiranih u propisima te odsustva međusobne komunikacije i koordinacije tih službi. Međutim, valja naglasiti da takvo stanje nije specifičnost Hrvatske, već je i Europska unija iz istog razloga u svojim strateškim dokumentima definirala potrebu uspostavljanja jedinstvenog autoriteta nadležnog za sigurnost hrane. Isto nije lako provedivo te i pojedine zemlje članice EU imaju poteškoća pri uspostavi jedinstvenog ili dobro koordiniranog sustava službene kontrole. U osnovi, niti u zemljama EU ne postoji jedinstveni obrazac ili model za organizaciju inspekcija. Međutim, od nadležnih inspekcija zahtjeva se prije svega učinkovitost i organizirano djelovanje u cijelom prehrambenom lancu «od farme do stola» kao i odgovornost jednog tijela za sigurnost hrane.
Definiranim modelom službene kontrole hrane u Zakonu, kao i osnivanjem Hrvatske agencije za hranu koje se uskoro očekuje, učinkovito se razrješava pitanje vertikalne odgovornosti pojedinih inspekcija, postavlja se okvir za suradnju između tijela državne uprave, prije svega Ministarstva zdravstva i Ministarstva poljoprivrede i šumarstva nadležnih za zdravstvenu ispravnost i kakvoću hrane, a dakako u dijelu kontrole kakvoće i Državnog inspektorata.

Pitanje troškova službene kontrole hrane uvijek zanimljivo našim gospodarstvenicima, pitanje je koje je u uvjetima rastuće konkurencije i potrebe da se proračunska sredstva što učinkovitije koriste bilo vodilja nositelju izrade Zakona. Troškovi su jednim dijelom bili vezani i za preklapanje u nadležnostima inspekcija. Međutim, valja otkloniti svaku iluziju oko mogućeg bitnog smanjenja troškova. Pouzdan proizvod na tržištu, pouzdan sustav analize rizika s obzirom na zdravstvenu ispravnost ipak iziskuje troškove kako samih proizvođača tako i osiguranja sredstava državnog proračuna za potrebe učinkovite službene kontrole hrane. Racionalizacija i smanjene ovih troškova moguća je točnim definiranjem nadležnosti pojedinih inspekcija, što je i učinjeno u Dodatku Zakona o hrani, kao i u odredbama Zakona koje se odnose na uzimanje uzoraka za potrebe laboratorijskih ispitivanja. Smanjenje troškova službene kontrole hrane biti će dodatno moguće nakon što saživi u Zakonu postavljen sustav analize rizika i sustav brzog uzbunjivanja o opasnostima u hrani što će biti i glavna zadaća Hrvatske agencije za hranu. Proces analize rizika koji uključuje procjenu rizika, obavještavanje o riziku i upravljanje rizikom temelj je modernog europskog i međunarodnog prehrambenog prava. Naime, sve mjere koje se primjenjuju sukladno propisima o hrani moraju se temeljiti na procjeni rizika. Procjena rizika temelji se na dostupnim znanstvenim dokazima i obavlja na nezavisan, objektivan i transparentan način. To znači da nadležna tijela koja upravljaju rizikom, što uključuje i nadležne inspekcije, poduzimaju preventivne i kontrolne mjere sukladno rezultatima procjene rizika. Mjere upravljanja rizikom ne smiju ograničavati trgovinu više nego što je potrebno da bi se postigla visoka razina zaštite zdravlja ljudi.
Značajan razlog za donošenje Zakona su i obveze RH na međunarodnoj razini. Najvažnija od njih proistekla je iz paketa obveza koje Hrvatska ima u procesu pridruživanja EU a odnosi se na harmonizaciju s EU propisima. Poljoprivredno-prehrambeno zakonodavstvo EU u većoj mjeri odnosi se na sigurnost hrane. Zakon slijedi europske smjernice i uredbe, a najznačajnija je Uredba br. 178/ 2002 iz siječnja 2002. godine koja je bila i temelj za izradu Zakona. Pravna praksa EU je težište odgovornosti za sigurnost hrane stavila na proizvođače odnosno sve subjekte koji posluju s hranom bilo da se bave proizvodnjom, preradom, skladištenjem, prijevozom ili bilo kojim oblikom distribucije hrane uključivo uvoz i prodaju. Dakle za osiguranje zdravstvene ispravnosti i higijene hrane prvenstveno su odgovorni oni koji posluju s hranom, a tek zatim odgovornost je i na državnim tijelima zaduženim za službenu kontrolu.

Genetski modificirana hrana
Kada se promatra međusobni odnos Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije nameće se pitanje to jest dvojba je li GMO “nova hrana” ili “trgovinska brana”? Odgovor bi mogao glasiti “i jedno i drugo”. Znanstvena istraživanja koja se provode u SAD, a posljednjih godina i u zemljama EU nisu dokazala negativan učinak na ljudsko zdravlje uslijed konzumiranja hrane koja sadrži genetski modificirane organizme. Ipak, Europska unija je s velikim oprezom pristupila odobravanju proizvoda koji sadrže GMO na svojem tržištu te u posljednje vrijeme usvojila ili pripremila čitav niz novih propisa koji vrlo restriktivno reguliraju ovo područje.

Zakon o hrani sukladno propisima EU uređuje uvjete za stavljanje na tržište hrane i hrane za životinje koja sadrži GMO. Hrana i sastojci hrane koja sadrži ili potječe od GMO svrstana je u kategoriju “nove hrane” (novel food), a to je hrana koja se do sada nije znatnije rabila za prehranu ljudi u RH. Dopuštenje za stavljanje na tržište genetski modificirane hrane izdaje ministar zdravstva uz suglasnost ministra poljoprivrede i šumarstva, a na temelju prethodno pribavljenog znanstvenog mišljenja Hrvatske agencije za hranu. Ministarstvo zdravstva vodit će upisnik o izdanim dopuštenjima. Sljedeći princip odnosno načelo predostrožnosti sadržano u Protokolu o biološkoj sigurnosti kao i u EU Uredbi 178/2002. u Zakonu je predviđena mogućnost privremene zabrane stavljanja na tržište GM hrane i to ukoliko postoje znanstvene nedoumice glede njenog štetnog djelovanja na zdravlje ljudi. Ukoliko se temeljem znanstvene procjene rizika utvrdi njena štetnost za zdravlje ljudi zabrana će biti trajna. Ista procedura stavljanja na tržište predviđena je i za hranu za životinje koja sadrži GMO, samo u ovom slučaju dopuštenje izdaje ministar poljoprivrede i šumarstva.
Kako bi potrošači bili obaviješteni da je riječ o GM hrani, ona će na tržištu biti posebno označena. Genetski modificirana hrana mora na deklaraciji, ambalaži i popratnoj dokumentaciji imati vidnu oznaku da sadrži ili se sastoji od genetski modificiranih organizama ili da od njih potječe, te mora biti napisano i o kojem je GMO riječ. Ista pravila deklariranja ili označavanja vrijede i za hranu za životinje koja sadrži GMO.

U Agenciji za hranu osnivat će se znanstveni odbori za procjenu rizika, a jedan od odbora bit će i Odbor za novu hranu i hranu za životinje koja sadrži GMO. Kako bi cijeli sustav za koji su temelji postavljeni u Zakonu mogao profunkcionirati,to jest kako bi se osigurala implementacija ovih odredbi,potrebno je donijeti podzakonske akte o deklariranju nove hrane i GM hrane za životinje, pobliže regulirati postupak stavljanja genetski modificirane hrane i hrane za životinje na tržište kao i službenu kontrolu, vođenje upisnika pri nadležnim ministarstvima. Za sve ovo Zakonom je predviđen rok od godine dana, a u tom razdoblju se neće izdavati dopuštenja za stavljanje na tržište.

Početkom rujna ove godine, dakle samo nešto više od mjesec dana od stupanja na snagu Zakona o hrani otvoren je laboratorij za kvalitativne i kvantitativne analize GMO pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Laboratorij je u mogućnosti dokazati prisustvo genetski modificiranog organizma u hrani i hrani za životinje te odrediti i postotak odnosno količinu istog. Također je osposobljen za ispitivanja genetski modificiranog sjemena. U Europi postoji 45 laboratorija koji su međusobno povezani u mrežu laboratorija za detekciju GMO, a hrvatski je 46. i bit će dio te mreže.

Stupanjem na snagu Zakona o hrani započeto je uređenje problematike genetski modificirane hrane u Republici Hrvatskoj, a donošenjem provedbenih propisa, osnivanjem Agencije za hranu i laboratorija za detekciju GMO uspostavit će se učinkovit sustav provedbe i nadzora ovog itekako značajnog zdravstvenog, ekonomskog, ekološkog i etičkog pitanja.

Izdvajamo iz broja:
Broj 3-4/2003
Teorijski i praktički aspekti marketinga (II)
Poljoprivredno-prehrambeni proizvodi u trgovini i turizmu
Zakon o zaštiti potrošača
Genetski modificirana hrana – GMO
Odnos potrošača prema hrani i onoj – genetski modificiranoj
Genetski modificirana hrana – bussines i izazov
Akcija "Kupujmo hrvatsko" u Koprivnici, Dubrovniku i Zadru
Arhiva
   
 
 
Tražilica
 
 
Newsletter

Želite li primati
gospodarske novosti
na Vaš e-mail?
Prijavite se odmah!

E-mail:
Anketa