|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
Tema broja
|
|
|
Genetski modificirana hrana i trgovina
dr.sc. Danko Matasović
|
|
|
|
|
Kvaliteta stručnih časopisa ogleda se u pouzdanosti i pravovremenosti izvještavanja, a pošten odnos prema čitateljima u izboru tema, neovisno o tomu koliko su osjetljive. Oba mjerila pažljivo njegujemo u svojoj, za ovakav tip časopisa, dugoj tradiciji izlaženja i zalaganja za unapređivanje trgovačke struke. Posljedica toga je i ovaj broj posvećen, u mnogo čemu dvojbenim, pitanjima prometa genetski modificirane hrane u suvremenoj trgovini i nedoumicama koje takve namirnice izazivaju kod zaposlenika u trgovini.
Zašto trgovina
Opće prihvaćeno mišljenje da je hrana osnovni preduvjet preživljavanja i jamac zdravog i sadržajnog života, te da se danas malo tko hrani hranom s vlastite njive, iz vlastita vrta ili staje, uglavnom je točna. Najveći dio hrane koju troši suvremeno čovječanstvo prošlo je neki od stupnjeva tehnološke obrade i složene puteve prometa “od njive do stola”. Na tom putu trgovina nije samo posrednik nego i vrlo aktivan sudionik u zaštiti života, zdravlja i gospodarskih interesa potrošača. Kako bi djelatnici u trgovini mogli biti potpuno i svjesno odgovorni za robu koju prodaju moraju, prije svega, znati što prodaju i kakve posljedice to što prodaju može imati na zdravlje potrošača.
Poznavanje prehrambene robe bilo je, gotovo do konca prošlog stoljeća, razmjerno jednostavna znanstvena i stručna disciplina na razini solidnog srednjoškolskog znanja, kakvom smo je prikazivali na stranicama našeg časopisa, u udžbeničkoj i stručnoj literaturi. Svijest o potrebi očuvanja i zaštite okoliša, nagli razvoj i širenje alternativnih načina prehrane, pojavu transgenih biljaka i nekih novih kupaca, kao i donedavno nepoznatih namirnica, internacionalizaciju svjetskog tržišta hrane i zakonodavstva, razmjerno smo lako prihvaćali i postupno primjenjivali u praksi.
A onda je 1992. godine počelo komercijalno iskorištavanje genetski modificiranih organizama (GMO) u poljoprivredi i proizvodnji hrane. Masovna proizvodnja i velike količine genetski modificiranih organizama, koji se slobodno puštaju u prirodu ili nekontrolirano uporabljuju u proizvodnji hrane može biti štetna za zdravlje ljudi, okoliš i biološku raznolikost svijeta koji nas okružuje. Na moguće probleme pri nekontroliranoj uporabi novih i zdravstveno nedovoljno ispitanih namirnica među prvima je reagirala Europska unija.
Europska komisija se u srpnju 2003. godine izjasnila kako odsutnost štetnih posljedica genetski modificirane hrane na zdravlje ljudi nije jednoznačno i znanstveno dovoljno argumentirano dokazana. Primjenom temeljnog principa predostrožnosti u prometu hrane, prema kojem je “dovoljna opravdana sumnja da hrana može biti štetna za zdravlje, pa da se takva hrana ne smije prodavati”, posljednjih pet godina u Europskoj uniji traje moratorij na uvoz svih vrsta genetski modificirane hrane.
|
U novije doba europski stav je djelomično ublažen, ali ne dovoljno da bi se otklonio spor sa Sjedinjenim Državama koje daju punu podršku razvoju novih transgenih biljaka i komercijalizaciji najnovijih dostignuća biotehnologije u proizvodnji hrane.
U tim odnosima je znakovito da je u srpnju ove godine upravo američka vlada, putem svojeg ministarstva poljoprivrede, zajedno s Kanadom i Argentinom, pokrenula inicijativu protiv europskog moratorija na uvoz genetski modificirane hrane pred Svjetskom trgovačkom organizacijom (WTO). Određeni pritisak američke administracije osjetila je i Hrvatska u svezi s inače vrlo dobrim prijedlogom Zakona o zabrani genetski modificiranih organizama iz 2001. godine, koji do danas nije donesen i rješavan je na drugi način.
Da se ne radi samo o predostrožnosti i znanstvenim nedoumicama rječito govori i podatak da je uvoz američkog kukuruza u Europu od 191 milijun dolara iz 1997. godine pao na samo 2 milijuna u 2001., najvjerojatnije s daljnjom tendencijom pada. Primjer Europe slijede i pojedine najnerazvijenije afričke i druge zemlje sve do granice upitnosti prihvaćanja obimne američke pomoći najsiromašnijima.
Nove namirnice i opasnosti
Općenito, negativnom odnosu prema upotrebi GMO i hrane koja se iz njih ili pomoću njih dobiva u prehrani ljudi i životinja, uz to što često ne znamo o čemu se zapravo radi, doprinose i negativna iskustva sa zagađivanjima okoline i neselektivnom uporabom kemijskih dodataka hrani (sjetimo se samo sumnjičavosti prema konzervansima i općenito aditivima!), opća informiranost i sve veća svijest o potrebi zdravog života i zdrave prehrane kod sve većeg broja potrošača, neslaganja među znanstvenicima i ponekad senzacionalistički prikazi u sredstvima javnog priopćavanja.
Na upit znade li što su GMO i genetski modificirana hrana većina bi ispitanika najvjerojatnije odgovorila potvrdno. Na pitanje o razlici između genetski modificiranih organizama i genetski modificiranih tvari u namirnicama, ili o razlikama između prirodnih, selekcijom uzgojenih i genetski modificiranih plodina nepoznata porijekla, u dvojbi bi se našao i dio kvalificiranih stručnjaka.
|
Detaljnija rasprava i pojašnjavanje odgovora na postavljena pitanja, njihovo značenje za promet hrane u modernoj trgovini i zakonskoj regulativi koja prati njihovu proizvodnju, promet i potrošnju znatno bi prešla okvire ovog prikaza. No, ostaje činjenica da se o mogućnostima štetnog utjecaja genetski modificiranih organizama i hrane na zdravlje vode oštre i često puta kontradiktorne rasprave o općim i visokostručnim pitanjima pobornika i protivnika GMO, njihovoj uporabi u proizvodnji hrane, dodatcima namirnicama, aditivima, ljekovitim pripravcima ili lijekovima. Pri tomu je čak i manje informiranim potrošačima jasno da se ne radi o istim problemima i težini koju te tvari i način njihovog dobivanja mogu imati u sustavu zaštite zdravlja, okoliša i potrošača. Nije isto zasijavaju li se velike površine visokorodnim sortama žitarica selekcioniranim i na tradicionalan način uzgojenim, transgenim biljkama ili genetski nedovoljno ispitanim i provjerenim biljnim kulturama (za to najčešće nije bilo dovoljno vremena !) ili su genetski modificirani mikroorganizmi upotrijebljeni za proizvodnju čistih kemikalija, aditiva ili lijekova.
Njihovo izjednačavanje, i činjenica da se na pojedinim područjima mišljenja vrhunskih stručnjaka i zakonodavstva u pojedinim zemljama ne slažu. zbunjuju građane, dovode do štetne uznemirenost i sumnjičavosti i tamo gdje neophodno nije potrebna:
- Genetski modificirane namirnice su sa stajališta uporabne vrijednosti i zakonske regulative, u krajnjoj liniji, uvijek nove namirnice istih ili vrlo sličnih poboljšanih svojstava, koja bi morala biti "identična prirodnom uzorku". S obzirom da je njihovo preoblikovanje zapravo veći ili manji zahvat u njihovu temeljnu gensku strukturu, takve namirnice, na razini organizma ili prirodnih tkiva, ni u kom slučaju ne mogu biti iste kao prirodni predložak. Takve sirovine u proizvodnji namirnica zahtijevaju poseban oprez, odobrenje i provjeru. U prometu moraju biti označene i jasno upozoravati korisnike o kakvim se proizvodima radi.
- Čiste kemikalije, rafinirane sirovine koje ne sadrže genetski modificirane dijelove, pročišćeni supstrati (primjerice funkcionalne bjelančevine, enzimi ili hormoni) ili gradbeni elementi poznate strukture visokog stupnja čistoće, mogli bi se upotrebljavati u proizvodnji hrane na isti način kao slični supstrati ili dodaci hrani prirodnog ili sintetskog porijekla.
- Lijekovi i ljekoviti pripravci ispitanog i zajamčeno pozitivnog djelovanja u prevenciji i liječenju bolesti te poboljšanju zdravstvenog stanja pučanstva podliježu posebnim propisima i putevima prodaje krajnjim korisnicima. Njihovi učinci na zdravlje uvijek su veći nego moguće negativne posljedice koje takvi pripravci u kontroliranim količinama mogu imati.
|
- Kod slobodnog puštanja u opticaj (okoliš) GMO, njihovih dijelova, sporednih ili otpadnih produkata njihove prerade (što je slučaj kod svih transgenskih mikroorganizama i biljaka, kloniranih ili mutiranih životinja i sl.) dio genetski modificiranog materijala može izmaknuti kontroli i postoji potencijalna opasnost nekontrolirane interakcije s prirodnim ili umjetnim supstratima, uz moguće štetne posljedice na zdravlje i očuvanje biološke ravnoteže. Ističemo može, ali i ne mora.
Napredak i predostrožnost
Nažalost, kao rijetko kad u povijesti, vrhunska dostignuća znanosti i tehnologije danas nalaze put do komercijalizacije prije nego što je znanstveno dokazana neupitnost njihove uporabe za ljudsku hranu.
O nekim problemima genetski modificirane hrane postoji gotovo jednoznačno mišljenje svih zainteresiranih. Radi se o naglašenoj potrebi:
- da se to područje obuhvati posebnim zakonskim propisima
- da zdravstvena ispravnost hrane, sirovina, aditiva i dodataka hrani s genetski modificiranim tvarima mora biti dokazana i ne smije biti upitna
- da je pravo potrošača da budu informirani što kupuju i kakvim se prednostima i mogućim rizicima izlažu potrošnjom takvih proizvoda i
- da znanstvena istraživanja s takvim organizmima u ograničenim i kontroliranim uvjetima treba odobriti.
Težina dokazivanja zdravstvene ispravnosti genetski modificiranih organizama i sigurnost pri slobodnom puštanju u okoliš i uporabu za ljudsku hranu, tvari i novih namirnica, koje su od njih proizvedene, je na znanosti, proizvođačima i zakonodavcu, koji je obvezan problem rješavati na najbolji mogući način.
|
Zakonski okviri, Hrvatska i Europa
Društvena skrb za zaštitu zdravlja i interesa potrošača mora biti zakonski regulirana na odgovarajući način. Na problem genetski modificiranih namirnica u prometu nitko nije indiferentan i svatko ga želi riješiti na svoj način.
Hrvatska nastojanja za osuvremenjavanjem sustava prehrambenog prava i uključivanjem u europske integracije, pozitivno su, iako nešto usporeno, djelovala i na zakonsko reguliranje prometa genetski modificiranih organizama i hrane na domaćem tržištu, pri uvozu i izvozu tih proizvoda. Koncem 2000. godine Ministarstvo zdravstva imenovalo je Povjerenstvo za izradu izmjena i dopuna Zakona o zdravstvenoj ispravnosti namirnica i predmeta opće uporabe, a Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva Povjerenstvo za izradu Zakona o hrani.
Od 2001. godine oba povjerenstva su ujedinjena. Rad brojnih stručnjaka, ministarstava, vladinih i nevladinih organizacija rezultirao je odlukom Hrvatskoga sabora, koji je na sjednici 14. srpnja 2003. godine donio odluku o proglašenju Zakona o hrani (NN 117/03). Zakon o hrani regulira probleme: “hrane i sastojaka hrane koji sadrže genetski modificirane organizme ili se sastoje od njih (u daljnjem tekstu: GMO), hrane i sastojaka hrane, osim prehrambenih aditiva (aroma i enzima), koji su proizvedeni od GMO, ali ne sadrže GMO” u kategoriji nove hrane, na nov i europskom zakonodavstvu sukladan način.
O zakonu će biti još mnogo rasprava, mišljenja i komentara. O razlozima donošenja Zakona o hrani s posebnim osvrtom na uređivanje problematike genetski modificirane hrane imamo poseban prikaz ing. B.Rukavina u ovom broju našeg člasopisa. Ono što već sada smatramo bitnim jest:
- moderan pristup problemima odabira, odobravanja, registriranja, stavljanja na tržište, praćenja prometa i deklariranja GMO i namirnica dobivenih iz ili pomoću GMO
- osnivanje Hrvatske agencije za hranu s odgovarajućom doradom sustava službene kontrole hrane i hrane za životinje, ovlaštenih ispitnih i referentnih laboratorija, upravljanja krizom i hitnim slučajevima što bi, zajedno s jasnim “ovlastima i odgovornostima nadležnih tijela glede hrane i hrane za životinje proizvedene u Republici Hrvatskoj ili uvezene te stavljene na tržište Republike Hrvatske”, trebalo biti solidna osnova zakonskog uređenja tog osjetljivog pitanja zaštite zdravlja, okoliša i potrošača u vremenu koje je pred nama.
U izradi Zakona korištena su iskustva i preporuke Europske komisije te dio sustava koji se primjenjuje na tržištima za koja smo posebno zainteresirani. Sretna je okolnost da je, približno u isto vrijeme (02. srpnja 2003.), Europski parlament u drugom čitanju prihvatio prijedloge Europske komisije koji se odnose na način stavljanja na tržište, praćenje i označavanje (deklariranje) GMO i namirnica dobivenih iz ili pomoću GMO. U svakom slučaju, dobra osnova za provjeru i verifikaciju učinjenog u domaćim okvirima, usporedbom s iskustvima onih koji su na tom području ispred nas.
|
Ono što je sada za trgovinu najvažnije jest činjenica da Zakon jasno određuje da nova hrana, što se odnosi i na GMO i hranu proizvedenu iz ili pomoću GMO, ne smije:
- biti opasne za zdravlje,
- stvarati zabludu kod krajnjeg potrošača i
- razlikovati se od hrane ili sastojaka hrane, koju bi po svojoj namjeni trebala zamijeniti, tako da njihova potrošnja za krajnjeg potrošača u prehrambenom smislu nije nepovoljna.
Ili pojednostavljeno, sukladno pravilima Europske unije, ocjena podobnosti za ljudsku prehranu i dozvola za stavljanje GMO i hrane proizvedene iz ili pomoću GMO na tržište podliježe jasnim pravilima koja se primjenjuju unutar EU za europsko tržište, ili prema pooštrenim odredbama Zakona o hrani u Republici Hrvatskoj. No, o detaljima nešto više nekom drugom prilikom.
Teškoće provedbe
Kada je riječ o detaljima, realna je činjenica da je put od donošenja temeljnih zakona, preko provedbenih propisa, do uvođenja djelotvornog sustava provedbe i nadzora razmjerno dug i neprimjeren potrebama i brzini kojom nove namirnice i novi problemi osvajaju tržište. Iako u Hrvatskoj nema pouzdanih podataka o količini i rasprostranjenosti GMO, ili nam takvi podaci nisu poznati, hrana s GMO ili njihovim dijelovima već se nalazi na domaćem tržištu, što zahtijeva brzo i učinkovito rješavanje, na što nas obvezuju međunarodni ugovori i konvencije koje smo potpisali.
Vjerujemo da nam i na tom području mogu pomoći iskustva Europske unije i teškoće na koje su u provedbi jasnih preporuka nailazili u nekoliko posljednjih godina. Znakovito je da Europska unija od svojih članica ne zahtijeva ništa što nam ne bi bilo prihvatljivo ili bi nas ugrožavalo. U odnosu na GMO Europska unija je već ranije svojim naizgled djelotvornim i provjerenim sustavom direktiva i preporuka obvezala svoje članice da započnu postupak izdavanja dopuštenja za GMO. Pri tomu EU svim svojim, kao i kasnije pridruženim članicama, ostavlja slobodu izbora prihvaćanja ili odbijanja GMO.
To pravo nitko ne može osporiti ni Hrvatskoj: prihvaćanju ili odbijanju GMO prethodi dobro razrađen sustav procjene opasnosti i analiza koja bi trebala jamčiti da GMO ili njegovi dijelovi koji se stavljaju u promet, nemaju opasnost za zdravlje ljudi i okoliš. Na koji ćemo način taj princip realizirati i obvezati domaće proizvođače i uvoznike ovisi gotovo isključivo o nama i našim interesima uključivanja u sustav pravnog usklađivanja zahtjeva za slobodan protok roba, usluga, kapitala i osoblja, koji je razrađen i dobro funkcionira unutar Europske zajednice i razvijenog svijeta.
Nažalost, jasne odredbe i obvezujuće odluke ne provode se niti u Europi na idealan način. Nije poticajno, ali je indikativno: 15. srpnja 2003. Europska komisija je odlučila da pred Europskim sudom pokrene postupak protiv 11 (sic!) svojih članica zbog neprovođenja citirane (vrlo liberalne !) obveze da započnu postupak donošenja propisa o prihvaćanju i izdavanja dopuštenja za GMO.
|
Kako ne bi ostalo samo na prijetnjama sustav je reagirao, među ostalim, i novom smjernicom (2001/18/EU), kojom se pruža pomoć članicama u provedbi novog sustava, povećava učinkovitost i prepoznatljivost postupka izdavanja dozvola, podsjećanjem na osnovne faze ocjenjivanja opasnosti za okoliš (primjenjiv od 17. listopada 2002.) i drugo što može korisno poslužiti u daljnjoj razradi temeljnih odrednica domaćeg Zakona o hrani.
Za trgovinu je važno da je Zakon izglasan i da je započeo postupak njegova uvođenja u praksu.
Što i kako dalje
I na kraju, iako ne manje važno, osobno mišljenje o temi GMO u Hrvatskoj s gledišta:
- potrebe uvođenja genetski modificiranih organizama i s njima ili od njih proizvedene hrane na hrvatsko tržište i
- značenja opisanih i očekivanih promjena za domaću trgovinu i osobe koje su se školovale u drukčijem zakonskom i gospodarskom okruženju
Prije svega to su ponovo dva različita pitanja. Zakonsko uređenje tako osjetljivog područja znanstvenog i tehnološkog napretka kao što su GMO i genetski modificirana hrana je conditio sine qua non našeg gospodarskog napretka i uključivanja u međunarodnu podjelu rada, razmjenu ideja i informacija. Odgovor na dvojbu o tome je li nam u sadašnjoj situaciji potrebna masovna potrošnja GMO i genetski modificirane hrane ili postoje bolja, sigurnija i pouzdanija rješenja, sasvim je drugo pitanje.
Hrvatska raspolaže višestruko većim obradivim poljoprivrednim površinama, gospodarskim i znanstvenim potencijalima za uzgoj i preradu hrane, nego što je potrebno za prehranu vlastitog stanovništva i izvoz, i nema potrebe za GMO, sve dok se ne podastru sigurni i znanstveno utemeljeni dokazi o njihovoj neškodljivosti za zdravlje pri dugotrajnoj potrošnji.
Postojeće potencijale potrebno je samo adekvatno iskoristiti i pomno pratiti razvoj biotehnologije i transgenih organizama u svijetu. Kako bismo na izazove novih tehnologija i komercijalizacije vrhunskih znanstvenih i tehnoloških dostignuća, kojima šire područje biotehnologije nesumnjivo pripada, mogli valjano reagirati, potrebna su nam i vlastita istraživanja.
Da bismo znali što se na tom području događa, očekuje, i s kakvim ćemo se problemima susretati, neophodno je dozvoliti eksperimentalna istraživanja u ograničenim prostorima i kontroliranim uvjetima. Hoćemo li se u razradi zakonske regulative prikloniti obvezi deklariranja više od 1 % genetski modificiranih tvari, koliko je potrebno po sadašnjim europskim propisima ili za sniženi prag od 0,9 % koliko se predlaže u sljedećih šest mjeseci (26.07.2003), ili nekoj drugoj vrijednosti, potrebno je posebno razmotriti i specificirati prije prihvaćanja i ugradnje u domaći zakonodavni sustav.
|
Od osnivanja Hrvatske agencije za hranu i razrade sustava donošenja i usklađi¬vanja pro¬ved¬benih propisa također se puno očekuje. Nešto više optimizma na to područje unosi činjenica da je u tijeku postupak izrade većeg broja izmjena najvažnijih pravilnika o kakvoći namirnica, među kojima Pravilnik o općem deklariranju namirnica zauzima posebno mjesto. O kako važnom području se radi dobro je poznato većini naših čitatelja i zaposlenih u trgovini prehrambenih proizvoda.
No, to je tek prvi korak, kojem slijedi cijeli niz drugih aktivnosti. Kao što smo već istaknuli, ništa ne dolazi preko noći, a uvođenje novog sustava zahtijeva puno strpljivosti i razumijevanja. Zakon o hrani, prilično optimistično, predviđa prijelazno razdoblje od tri godine za realizaciju obimnih zadaća donesenih provedbenih propisa, što je sasvim dovoljno za pripreme i uvođenje nove zakonske regulative i norme ponašanja. Uostalom i do sada smo poslovali u zemlji i inozemstvu prema nekim propisima, u kojim smo se dobro snalazili. Mogući problemi prilagodbe su prirodna posljedica svih, kako ovih tako i drugih očekivanih promjena u skoroj budućnosti. Za one koji tek dolaze, te promjene neće biti ništa neobično.
U Hrvatskoj je nedavno donesen Zakon o zaštiti potrošača, intenzivno se radi na usklađivanju ostalih zakona sa zakonodavstvom Europske unije, a u tijeku je i još jedna reforma školstva (koja po redu?). Ozakonjeni su novi temeljni propisi o udžbenicima za osnovne i srednje škole (Zakon o udžbenicima i Udžbenički standard), što znači da će se sve o čemu smo pisali, nadajmo se, skladno uklopiti u osnovna znanja o poznavanju prehrambene robe i zakonskih regulativa na razini redovnog školovanja i praktičnog rada u trgovini. Novi udžbenici iz poznavanja prehrambene robe za trgovačke škole obvezni su do kraja školske godine 2005/2006.
Sa svoje strane naš časopis, koji se vać danas dostavlja i čita u 77 Obrazovnih centara u Republici Hrvatskoj, nastavit će uvodno citiranu praksu stalnog educiranja svojih čitatelja o ovim i drugim promjenama i novostima u prometu hrane.
Naravno, sve izneseno samo po sebi nije dovoljno bez pune podrške svih zaposlenih u trgovini hrane. Pritisak organiziranih potrošača na prodavače i organizatore prodaje u trgovini uskoro će se pojačati. Zato ne zaboravimo: potpuna i točna informacija o robi koju kupuju, nije samo njihovo pravo, nego i obveza proizvođača i prodavača te robe. Stalno školovanja i ulaganje u stjecanje novih znanja važna je obveza svih zaposlenika i vlasnika domaće trgovine.
Samo je dobro školovan i informiran prodavač dobar prodavač. Dobar prodavač težit će ostvarivanju svog prava na stalno školovanje i stručno usavršavanje. Od vlasnika se očekuje da mu to pravo osigura, stalno ulaže u njegovo školovanje i time doprinese vlastitom probitku i boljem informiranju potrošača.
Nadajmo se s očekivanim učincima i većom sigurnošću u poslovanju trgovine, zaštiti zdravlja, okoliša i potrošača.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|