Seniko studio
Broj 4-2008
Izdvajamo iz broja:
Dostojanstven rad za dostojanstven život - dipl. polit. Ana Knežević
Naturprodukt – primjer iz prakse - Berislav Pribanić
Tradicionalno hrvatsko - udarna poruka u trgovini i izvozna šansa domaćeg gospodarstva (5) - dr. sc. Danko Matasović
Broj 4-2008
Borba za vlastiti gospodarski identitet
Ante Gavranović
Na Prvoj konvenciji hrvatskih izvoznika, sada već prije dvije godine, jedan od naših korifeja makroekonomije, prof. dr. Mate Babić, izašao je s novom, veoma zanimljivom i intrigantnom sintagmom. Već uvriježenom sloganu “Kupujmo hrvatsko”, Babić je suprotstavio novi, sadržajniji i s većom motivacijom: “Izvozimo hrvatsko”.

U ovom sloganu sadržani su, zapravo, svi zahtjevi izvoznika: i nova proizvodnja, i nove tehnologije, i nova radna mjesta i, konačno, veća konkurentnost, pa time i veća izvozna sposobnost hrvatskoga gospodarstva.
Pokušajmo analizirati što se u međuvremenu dogodilo.

Jalova uzrečica kojom se posljednjih godina ‘pokrivaju’ svi objektivni neuspjesi u gospodarskim odnosima s inozemstvom svodi se gotovo isključivo na pojam nekonkurentnosti hrvatskoga gospodarstva. Formula neuspjeha je, međutim, ponešto drugačija.

Ona se svodi na neorganiziranost, pomanjkanje jasnih ciljeva gospodarske politike, pomanjkanje podrške izvoznicima, pogrešne premise da se više ništa ne isplati proizvoditi, sve snažnijeg uvoznog lobija. Dodajmo tome i trajno pogrešnu politiku stabilnog tečaja, netransparentnost sanacijskih mjera, nekonzistentnost makroekonomske politike, ali i potpuno zapostavljanje mjera mikroekonomije, koja kao da je nestala iz naših razmišljanja i djelovanja. Nekonkurentnost je u takvom nepovoljnom okruženju samo sintetički izraz pogrešnoga modela ekonomske politike.

Bez jasne industrijske politike
Imam ipak osjećaj da je samosvijest hrvatske industrije u posljednje vrijeme nešto ojačala. Dva su temeljna razloga tome. Prvi se odnosi na proces smanjenja udjela industrije u BDP-u, koji je uhvatio širokog maha i jednostavno prisilio domaću proizvodnju da “pokaže zube”. Drugi je vezan za učestalu politiku u kojoj dio domaćeg lobija, uglavnom uvoznici, protežiraju inozemnu proizvodnju ne vodeći računa o dugoročnijim interesima ukupnog hrvatskog gospodarstva.

U stručnoj raspravi o položaju hrvatskoga gospodarstva sve više prodire misao da rast izvoza, zapravo, nosi znak jednakosti s razvojem. Ni ova Vlada, usprkos svim proklamacijama i obećanjima, nije u tom pogledu učinila mnogo. Jednostavnije rečeno, nije razradila proaktivnu industrijsku i izvoznu politiku.

Ideja prof. Babića nije, nažalost, uhvatila dublji korijen u hrvatskom gospodarstvu. O tome svjedoči, konačno, činjenica da nam pokrivenost uvoza izvozom stalno opada, usprkos određenim pomacima u broju izvoznika i nekim najavama u realizaciji hrvatske izvozne ofenzive.
Ovaj stav, kao svojevrsna metafora, trebao je osigurati novi, rekli bismo vrlo ozbiljan pristup domaćoj proiz-vodnji i razvoju domaće industrije. Praksa je ipak krenula drugim putem. U Hrvatskoj se desetak godina slavilo tvrtke koje su dohodak ostvarivale zaštićene carinama ili su živjele na račun proračuna, a oni koji su tražili mjesto na inozemnim tržištima, cijelo su vrijeme bili u određenom zapećku i vrlo su često tretirani kao neuspješna, gotovo besperspektivna poduzeća.

Primjera za ovu ozbiljnu tvrdnju ima na pretek, a poimence je to neprimjereni odnos prema, zapravo, cjelokupnom hrvatskom metalskom kompleksu, koji je – s druge strane - godinama bio štitonoša i barjaktar ukupnoga hrvatskog izvoza i industrijskog razvoja. Obećanja su Vlade i samog premijera da će se ta poduzeća, u okviru nove gospodarske politike i ukupne strategije razvoja, staviti u fokus društvenog interesa, njih će se promovirati i podržati ukupnom razvojnom, gospodarskom i monetarnom politikom.

Ova (ipak isprazna)obećanja shvaćena su kao posljednji pokušaj da se domaća industrija vrati na stare ‘staze slave’ odnosno da se redefinira ‘uloga i mjesto domaće industrije u ukupnom gospodarskom životu Hrvatske i posebno njenom razvoju’. Pokušaj, uobičajeno, nije dao rezultata, a voda je došla do grla.

Postoje domaći resursi
Ideja da se promijeni stav prema domaćoj industriji dugo je sazrijevala. Sazrijelo je i mišljenje kako Hrvatska može sama financirati, sama izvesti i sama koristiti neke velike projekte, koji nisu samo poticaj zaposlenosti, već prije svega razvoju domaće industrije. U tom smislu treba pozdraviti nastojanja, kako bi se zacrtala jasna pravila igre i potpuno ‘pokrili’ nacionalni interesi u tom pogledu.

Zašto je odjednom došlo do promjene uvjerenja?
Pokazalo se na nizu primjera da inozemni krediti i međunarodni natječaji (vezani uz njih) pružaju istinski vrlo malo mogućnosti da se domaće tvrtke uključuju u veće projekte, osim eventualno kao izvođači grubih graditeljskih i drugih uslužnih radova ili podizvođači samo nekih segmenata ili proizvoda.

Ako se, naime, razmotri međunarodne natječaje tih financijskih institucija, može se vrlo jednostavno utvrditi vrlo nijansirane razlike i sofisticirane zamke, koje domaćim proizvođačima zapravo ne daju gotovo nikakve mogućnosti u tim natječajima.
Hrvatska Vlada je (konačno) otkrila da postoji potrebno domaće znanje, čak i potrebni domaći kapital, i da bi svaki drugi oblik kreditiranja velikih projekata, koje može svladati domaća industrija, bio dodatni nepovoljni uteg u daljnjem procesu nazadovanja domaće proizvodnje i onemogućavanje vlastitog razvoja. Vlada je shvatila i činjenicu da mora, ako želi opstati, razvijati sofisticirane mehanizme zaštite vlastitih gospodarskih interesa, jer postoji opasnost da se oni utope u opća kretanja.

To, međutim, ne znači da se Hrvatska treba zatvarati, osobito u okvirima procesa internacionalizacije i globalizacije, ali mora voditi računa da ima barem recipročne odnose s partnerima. Jasno, oni ne štite domaću proizvodnju klasičnim carinama (što je kod nas uvriježeno kao praksa), već bescarinskim mjerama, standardima, pokusnim ispitivanjima, certifikatima, rokovima probne proizvodnje i na slične načine. Ništa od toga nije prisutno kad je riječ o plasmanu inozemne opreme i kompleksnih postrojenja u nas.

Postoji li zaštita domaćih interesa?
Hrvatska se industrija, ali i gospodarstvo u cjelini, zaista nalazi na raskrsnici. Ili će se štititi domaći interesi i adekvatno se ponašati u skladu s takvim opredjeljenjem i time omogućiti razvoj industrijama koje su bile nositelj ukupne snage hrvatskoga gospodarstva, ili će upravo ta industrija potonuti u sivilo i doći u potpuno podređeni odnos prema razvijenima kad je riječ o proizvodnim i izvoznim mogućnostima odnosno kada je u pitanju ukupni razvoj.

Odabir pravog puta je – na nama. Izazov liberalizacije i restrukturiranja, ma kako bolan i bio, pravi je ispit ukupne društvene odgovornosti za vlastiti razvoj, vlastiti identitet, ali i spremnosti da se na novim osnovama uključujemo u tijekove međunarodne razmjene i gospodarske suradnje.

Pritom valja naglasitit kako je potpuno pogrešna teza da nam nastojanja oko ulaska u EU onemogućuju jačanje domaće proizvodnje. Štoviše, upravo u tim nastojanjima dolazi do izražaja naša ukupna sposobnost da postavimo viša mjerila konkurentnosti domaće proizvodnje, ali i obrambene mehanizme protiv škarta inozemne proizvodnje. Dosad u tome nismo uspjeli.
Licemjerna rasprava o inflaciji
Svima je jasno da inflacija velikim koracima kuca na vrata domaćeg gospodarstva, pa time ugrožava standard građana ove zemlje. Naime, cijene i inflacija rastu brže od rasta nominalnih plaća, pa je takav trend potpuno logičan. Naši političari pokušavaju taj trend povezati s kretanjima na svjetskim tržištima (cijena nafte, hrane, metala), ali to čine veoma nemušto.

No, čemu služe sve te tvrdnje i sve te žalopojke? Razlog je jednostavan: treba pokazati svu dvoličnost i licemjernost koja se na velika vrata unosi u naše cjelokupno društvo, ne samo kroz konkretne akcije već kao sustav ponašanja. Recimo, TV pretplata je porasla automatizmom za 1,5 posto na temelju dogovora o odnosu prema prosječnoj plaći, bez da se učinilo bilo kakvu analizu potrebe rasta pretplate.

Ili, zagrebački Holding je jednostrano poskupio sve komunalne usluge za desetak i više posto. Kakve su računice tom prilikom podastrijete stanovnicima glavnog grada, osim činjenice da je Grad Zagreb preraspodjelom financijskih sredstava iz Proračuna ostao ‘prikraćen’ za nekoliko stotina milijuna kuna?

Zastupnici i članovi najviših državnih institucija povećali su plaće za osjetno veći postotak no što ga izračunom dobivaju umirovljenici, pa se razlike u prosjeku stalno i dalje povećavaju na uštrb umirovljenika. Gdje su sada ekonomski stručnjaci i ekonomske analize? Zar se šutnjom mogu sakriti velike socijalne razlike?

Bez da ulazimo u razloge takvog ponašanja, vidljivo je da se u društvo uvlače razna mjerila. Koriste se kako i kada to kome odgovara. Na primjer, kod usklađivanja rasta mirovina koristi se i dalje ustrajno tzv. švicarski model, kojim su umirovljenici opet zakinuti. Da kreatori ovakvih odluka samo malo pomnije pogledaju račune komunalnih usluga, vjerojatno i sami ne bi vjerovali da mogu donositi takve prijetvorne odluke.

Poznato je da sarma sadrži meso i kiseli kupus. Jedni jedu meso, drugi kupus, pa prosjek čini tu tzv. sarmu. Po meni, tako je otprilike i odnos kad je riječ o “ocjeni životnog standarda” u nas.

Izlaz – u povratku povjerenja
Nije mi namjera sada posebno ukazivati na nelogičnosti takvog pristupa i svojevrsno zamagljivanje činjenica odnosno svjesno zaglupljivanje velikoga dijela osiromašenog stanovništva, u koje ne ulaze samo umirovljenici. One jednostavno postoje, za njih se zna i nitko razuman ih ne može osporiti.

Jednostavno za to nema argumenata. No, kako (uvijek) pokušavamo stanju u društvu i gospodarstvu pristupati afirmativno, s pogledom prema budućnosti, razumno je razmišljati kako dalje. Što nam je činiti da se odnosi promijene i da stvarno o Hrvatskoj ne govorimo u kategorijama siromaštva, besposlice, besperspektivnosti?
Činjenica je da smo se u svim aktivnostima u posljednje vrijeme suviše vezivali za početak pregovora o priključivanju u Europsku uniju, a ozbiljno zanemarili ukupno stanje u gospodarstvu. U tom smislu je izuzetno važno pitanje gdje se nalazi Hrvatska u Benchmarkingu u odnosu na druge zemlje, prije svega tranzicijske zemlje koje su nedavno ušle u Europsku uniju.

Naime, jedan od ključnih kriterija za članstvo u europskoj obitelji država je da je svaka zemlja-članica u stanju izdržati konkurentske pritiske u okviru jedinstvenoga tržišta EU, uz istodobno povećanje životnoga standarda.

Zašto, ako sve to znamo – a znamo – stvari ne idu u pravcu poboljšanja ukupnoga stanja u hrvatskom gospodarstvu? Formula neuspjeha je, međutim, dosta jasna. Ona se svodi – kao što smo to već napomenuli na samom početku – na neorganiziranost, pomanjkanje jasnih ciljeva gospodarske politike, pomanjkanje podrške izvoznicima, pogrešne premise da se više ništa ne isplati proizvoditi, sve snažnijeg uvoznog lobija.

Nekonkurentnost je u takvom nepovoljnom okruženju samo sintetički izraz pogrešnoga modela ekonomske politike. Odabir pravog puta je – na nama. Izazov liberalizacije i restrukturiranja, ma kako bolan i bio, pravi je ispit ukupne društvene odgovornosti za vlastiti razvoj, vlastiti identitet, ali i spremnosti da se na novim osnovama uključujemo u tijekove međunarodne razmjene i gospodarske suradnje.

Glavna potka, koja se provlači kroz cijelu ovu raspravu, odnosi se na pitanje: kako osigurati gospodarski rast i prosperitet građana RH. Sve svodne analize pokazuju da samo visoka stopa rasta BDP-a može osigurati određene pomake i nove trendove.

Svaka stopa rasta ispod 7 posto, nažalost, znači daljnje povećanje raskoraka prema glavnim tranzicijskim zemljama, u čemu već godinama gubimo korak i sve smo bliži pokazateljima Bugarske i Rumunjske, a udaljeniji od Slovenije, Mađarske ili Češke. Jadna je zemlja koja standard svojih građana brani cijenom kruha…

Očito, razlozi nesporazuma ne leže isključivo na strani Vlade, iako ona diktira tempo dijaloga, pa velikim dijelom i njegov sadržaj. Poslovni sektor u dosadašnjem razdoblju nije bio ni dovoljno jasan, ni dovoljno glasan u izražavanju svojih stavova prema ključnim pitanjima gospodarskog i sveukupnoga društvenoga razvoja.

Međutim, shvaćeno je da Poslovni sektor – ako uopće želi kredibilitet, mora konzistentnije zastupati teze da samo konkurentnost, jačanje izvoza i jasan sustav vrijednosti na osnovi zajedničkih ciljeva mogu u Hrvatskoj dovesti do promjena u trendu i ukupnom ponašanju.
Konkurentnost i učinkovitost u raskoraku
Sve je jasnije da se veći prosperitet Hrvatske u cjelini može ostvariti samo kroz proširenu poslovnu aktivnost, razvučenu i po regijama, te suradnju kojom će - kao konačni rezultat - proizaći stalno povećanje ukupne produktivnosti pojedinaca i društva u cjelini. Pretpostavka za takav učinak je da svaki čovjek na svom radu pokuša stvarati najveći mogući output.

Činjenica je da bi svim akterima u stvaranju vrijednosti moralo biti u interesu podizanje učinkovitosti, i to na svim razinama: zaposlenici osiguravaju radna mjesta i povećavanje plaća, vlasnici dobivaju sigurnu dividendu, menedžeri bonuse, sindikati su zadovoljni, a država povećava budžetske prihode kojima uspješnije rješava društveno-socijalna pitanja.

Prof. dr. Ante Pulić, čovjek koji je u hrvatsko gospodarstvo ‘unio’ pojam ‘stvaranja dodane vrijednosti kroz intelektualni kapital’, od samog početka svog djelovanja na tom segmentu privređivanja upozorava na potrebu povećanja efikasnosti hrvatskog gospodarstva. To je, naime, bitan segment ukupne konkurentnosti, koja – kako to u kontinuitetu pokazuju podaci Nacionalnog vijeća za konkurentnost - stalno svrstava Hrvatsku na relativno sve nižim pozicijama svjetske konkurentnosti.

Nedostatak regionalne politike razvoja
Prema prvim, još uvijek preliminarnim pokazateljima BDP je u Hrvatskoj u 2007. godini ostvaren na razini 8450 eura po stanovniku. To je statistički gledano povećanje od 10,96 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Na prvi pogled, postignuti su zaista dojmljivi rezultati.

No, samo malo pomnija analiza pokazala bi (pre)visoki stupanj koncentracije poduzetništva u gradu Zagrebu i oko Zagreba te u nekoliko većih županijskih središta. U gradu Zagrebu ima sjedište blizu jedne trećine svih hrvatskih poduzetnika. Odnos prema korištenju kapitala i dalje ne jamči rast produktivnosti i učinkovitosti.

To je danas, sve ukazuje na tu činjenicu, ozbiljna rak-rana hrvatskoga gospodarstva, jer se usporedo s aktualnim gospodarskim kretanjima javlja i ogroman vanjskotrgovinski deficit, koji se svake godine ozbiljno povećava.

Još su dvije karakteristike bitne za ocjenu stanja u hrvatskom gospodarstvu na temelju rezultata iz protekle godine. Jedna se odnosi na ogromnu koncentraciju u kojoj 400 najvećih tvrtki ostvaruje otprilike polovicu ukupnoga prihoda i ukupne dobiti i više od polovice ukupnoga izvoza hrvatske privrede.

Druga pokazuje da od 400 najvećih poduzeća više od polovice njih ima sjedište u Zagrebu ili Zagrebačkoj županiji, što je odraz velike metropolizacije gospodarstva, koja ide na štetu primorskih i slavonskih županija.
Što zapravo želimo?
Otvoreno je pitanje što je temeljni smisao i pravac hrvatske ekonomske politike? Treba li (i možemo li) prihvatiti dosta široko rasprostranjeno razmišljanje kako Hrvatska niti želi, niti može proizvesti nešto kvalitetno i kako je najbolje sve kupovati, uvoziti? Upravo u toj pogrešnoj gospodarskoj filozofiji je odgovor na pitanje možemo li - a moramo - ‘pročistiti’ hrvatski gospodarski organizam.

Odgovor je sadržan u činjenici da samo nova proizvodnja, ponovni uspon industrije i domaće znanje mogu otvoriti manevarski prostor za visoke stope rasta i, kroz to, odgovoriti i na sve naglašenije zahtjeve stanovništva koje bi željelo i osjetiti ‘blagodati’ naše ukupne gospodarske i razvojne politike. Znači, stvari i prioritete u gospodarskoj filozofiji i politici treba postaviti naglavce.

Najvažniji je, u svakom slučaju, povratak cijeloga društva prema realnoj ekonomiji, bez virtualnog blagostanja zasnovanog na prevelikom zaduživanju stanovništva. Odgovor je u stvaranju realnih preduvjeta i poticaja (ne samo materijalnih ili financijskih) da se razvija poduzetnički duh, da se pri ulasku u novi posao razmišlja o širem tržištu, što uključuje odmah i razmišljanje o izvozu, i da se nastoji domaćom proizvodnjom, jasno kvalitetom i prihvatljivom cijenom, supstituirati preveliki uvoz svega i svačega.

Odgovor je, konačno, u rasterećenju privrede, smanjenju javne potrošnje, racionalnijoj javnoj upravi, boljim mehanizmima prikupljanja poreza, a smanjivanjem raznih doprinosa, prireza i drugih davanja koja guše proizvodnju i poduzetništvo.

Jedan od glavnih zadataka ove i svih budućih Vlada stoga je da se razvoj gospodarstva ravnomjernije rasporedi po cijeloj državi, jer se samo na taj način može osigurati racionalniji regionalni i ukupni razvoj. Osiguranje ravnomjernog regionalnog razvoja trebao bi biti cilj svake nacionalne ekonomije, jer od toga u velikoj mjeri ovisi i daljnji ukupan razvoj zemlje. Opće je uvjerenje da u Hrvatskoj trenutno postoje preveliki razvojni dispariteti, koji posljedično narušavaju i ukupnu socijalnu sliku društva.

Bez toga jačat će suprotnosti između metropole i ostaloga dijela države, a to dugoročno sigurno nije najbolji model privređivanja i donosi ukupne štete cijelom gospodarstvu, s bitnim nepovoljnim učincima i na konkurentnost i na učinkovitost ukupne gospodarske politike.

Mikroekonomija – uvjet sutrašnjeg blagostanja nacije
Konkurentnost je tako postala središnja preokupacija razvijenih i nedovoljno razvijenih zemalja. Posljedica je to rastuće otvorenosti svjetskih tržišta i sve više integrirane svjetske privrede kao i spoznaje da je upravo mikroekonomija temeljni preduvjet sutrašnjega blagostanja jednoga naroda.

U nas, međutim, već godinama postoji zabluda kako sve ovisi o makroekonomskom ozračju i makroekonomskim učincima. Nažalost, pojmovi poput produktivnosti, rentabilnosti, efikasnosti poslovanja izostaju. Treba li tome biti tako?
“Blagostanje i bogatstvo nacije se ostvaruje na mikroekonomskoj razini gospodarstva, koja počiva na sofisticiranosti pojedinih kompanija i na kvaliteti mikroekonomskog gospodarskog i poslovnog okruženja u kojem se te nacionalne tvrtke natječu. Bez unapređivanja tih mikroekonomskih postavki, makroekonomija, političke, zakonodavne i socijalne reforme neće uroditi potpunim plodom” tvrdi jedan od gurua suvremene ekonomske misli, Michael. E. Porter.

Izvješće Nacionalnoga vijeća za konkurentnost, koje je dalo realnu ocjenu stanja u dominantnim dijelovima hrvatskoga gospodarstva upravo u skladu s Porterovom tezom, upozorava: jačanje produktivnosti i opće konkurentnosti mora postati vodeća misao vodilja za stvaraoce i provoditelje ekonomske politike.

Pritom je važan i ukupan društveni odnos prema industriji. Strategija industrijalizacije jest svjesni utjecaj države i društva na dugoročni opći i sektorski razvoj industrije. Osnovni cilj se svodi na povećanje proizvodnosti rada i učinkovitosti te njezine međunarodne konkurentnosti.

Tu definiciju kao da smo zaboravili, jer se najveći dio kretanja u našem industrijskom sektoru kreće obrnutim pravcem. Proizvodnost rada postižemo smanjivanjem broja radnika, a ne uvećanom proizvodnjom; konkurentnost nam ne raste dovoljno brzo, što pokazuje ranglista konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma gdje, istina, u relativnim odnosima poboljšavamo pozicije, ali još uvijek nedovoljno u odnosu na stvarne mogućnosti.

U posljednje vrijeme kao da smo se osvijestili i sagledali da se bez udjela industrije u BDP-u na razini 25-30 posto teško mogu postizavati makroekonomski ciljevi, koji polaze od relativno visokih stopa rasta BDP-a. No, da bismo održavali takve visoke stope potrebni su i snažniji društveni napori, prije svega konkretna podrška razvojnim ciljevima i izvoznoj orijentiranosti cijeloga gospodarstva, što sada nije slučaj.

Pompozno najavljena Izvozna ofenziva Hrvatske, istina, polazi od promjena u načinu pristupa, ali i ukupnog menatlnog sklopa, koji je vjerojatno i najveća prepreka približavanju svjetskim trendovima. Treba, naime, shvatiti da se nova industrijalizacija ne može provoditi sa starom tehnologijom, zaostalom opremom i starim idejama.
Zaostajemo u mnogim segmentima konkurentnosti
Da bi se industrija neke zemlje mogla zaista izrazito izvozno orijentirati, tj. da postane istinski međunarodno konkurentna, potrebna joj je i međunarodno konkurentna ekonomska politika. Drugim riječima, potrebno je stvoriti povoljno gospodarsko-poduzetničko okruženje i uvjete slične onima koji vladaju u gospodarstvima konkurentskih zemalja.

Ovdje se ne misli samo na relativno stabilne uvjete privređivanja – pri čemu kod nas prevladava mišljenje da smo to postigli na području cijena, tečaja i inflacije – već na ukupnu pravnu i poslovnu sigurnost svih subjekata na tržištu. Podaci, a i brojne kritike međunarodnih institucija, sve do zainteresiranih ulagača, pokazuju da već godinama upravo na toj sigurnosti gubimo bitku za nove investicije.

Hrvatska danas ozbiljno zaostaje u svim segmentima konkurentnosti, kako u poslovnom i javnom sektoru, tako i na području obrazovanja i tehnologije. Ozbiljni strukturni problemi gospodarstva, ali i društva u cjelini, objektivno ne omogućavaju nužno potrebne promjene. Štoviše, sve mjere gospodarske i socijalne politike donose se parcijalno; rizici poduzetništva izvan poslovnog sektora preveliki su, a tri temeljne poluge adekvatnije poduzetničke klime – DIJALOG, KONSENZUS i PROMJENA SVIJESTI – zanemarene su kategorije u ponašanju.

Naime, sve svodne analize pokazuju da samo visoka stopa rasta BDP-a može osigurati bitnije pomake i nove trendove. Svaka stopa rasta ispod 7 posto, nažalost, znači daljnje povećanje raskoraka prema glavnim tranzicijskim zemljama, u čemu već godinama gubimo korak.

Uvijek iznova ističemo kako je najbolji i zapravo jedini realni model razvoja hrvatskoga gospodarstva ukupno osnažena izvozna orijentacija koja potiče stalni rast i suvremeni razvoj, novo proizvodno zapošljavanje i uravnoteženje trgovinske bilance.

Na to nas sada pojačano sili i nepovoljna slika ino-zaduženja. Deindustrijalizacija se pokazuje kobnom za jačanje hrvatskoga izvoza. Nesumnjiva je činjenica da je klub uvoznika osjetno snažniji i glasniji od kluba izvoznika.
Činjenica je da izvoz stagnira usprkos svim deklaracijama i da nema bitnih pomaka koji bi ukazivali na promjenu toga stanja. Ukupno gledajući, kvaliteta hrvatskog izvoznog proizvoda je nesumnjivo slabija nego prije desetak godina.

Za dokazivanje ove tvrdnje treba jednostavno pogledati ovogodišnju izvoznu robnu strukturu i usporediti je s onom od prije 10-15 godina. Iz izvozne nomenklature praktično su nestali (ili se javljaju samo sporadično) veliki inženjering poslovi, kapitalna oprema i dobra i drugi zahtjevniji industrijski proizvodi.

Posebno se može zamijetiti da nedostaju kompleksni poslovi koji su, pored izvoza opreme, sadržavali izvoz industrijskih znanja, tehničke pomoći, licenci, know-how-a. Pojedini svijetli primjeri samo potvrđuju ukupno poraznu sliku.

Činjenica je da Hrvatska ima otprilike samo 100 tvrtki koje izvoze u vrijednosti iznad 10 milijuna eura. Samo površna analiza liste izvoznika pokazala bi, međutim, da je ona siromašna i suviše uska. Sve to potvrđuje da je današnja robna struktura izvoza ispod razine hrvatskog industrijskog potencijala i tradicije.

Izdvajamo iz broja:
Dostojanstven rad za dostojanstven život
Naturprodukt – primjer iz prakse
Tradicionalno hrvatsko - udarna poruka u trgovini i izvozna šansa domaćeg gospodarstva (5)
Arhiva
   
 
 
Tražilica
 
 
Newsletter

Želite li primati
gospodarske novosti
na Vaš e-mail?
Prijavite se odmah!

E-mail:
Anketa