|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ana Knežević
|
|
|
|
|
Trgovina bi, kao najznačajnija djelatnost u Republici Hrvatskoj, (16% udjela u ukupnoj zaposlenosti i 14% udjela u BDP) trebala imati daleko veći značaj u turističkoj ponudi nego što ga ima, odnosno još bolje je reći da se ne vidi značajnija povezanost između trgovine i turizma u Hrvatskoj.
Proteklih mjeseci događao se jedan veoma interesantan paradoks. Naime, po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o trgovini (kojeg je Ustavni sud svojom odlukom ukinuo) općinska i gradska poglavarstva davale su dozvole za rad nedjeljom prodavaonicama koje su udovoljavale zakonskim kriterijima.
Jedan dio poglavarstva pribjegavao je rješenju proglašavajući turističku sezonu tijekom cijele godine kako bi bio dozvoljen rad svim prodavaonicama koje to žele.
Ovaj primjer je pokazao da ta poglavarstva ne poznaju postojeću zakonsku regulativu glede turističke sezone, ali i to da nisu upućeni u odredbe Zakona kojeg je Ustavni sud ukinuo. Naime, taj Zakon je određivao da gradska i općinska poglavarstva, na prijedlog turističke zajednice određuju koje vrste prodavaonica i kada trebaju biti otvorene, a sve sukladno potrebama turističke sezone.
Početak i kraj turističke sezone određuje ministar nadležan za turizam, a sve je isključivo vezano uz naplatu boravišne pristojbe. Tako su općine Čavle, Matulji i neke druge proglasile turističku sezonu cijelu godinu, samo da se ne bi mučile i određivale koje prodavaonice od onih nekoliko koje imaju mogu raditi nedjeljom, a koje ne. Bilo bi interesantno vidjeti podatke tih općina o broju turističkih posjeta, o porastu shoppinga nedjeljom, te o porastu prihoda s osnova ubrane boravišne pristojbe.
Naravno da takvih pokazatelja nema i to je samo još jedan dokaz koliko se ozbiljno kod nas provode zakoni. Gradonačelnik Osijeka je također najavio da Gradsko poglavarstvo razmišlja o proglašenju cjelogodišnje turističke sezone, što bi omogućilo da sve prodavaonice nedjeljom rade, jer se očekuje porast shopping turizma potrošača iz susjedne Mađarske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Grad Osijek npr. nema uopće javnog WC-a (što je važan segment turističke ponude u svekolikoj najavi najezde stranih turista), a ne zna se što bi ti eventualni turisti kod nas kupovali kad je još uvijek značajan broj naših građana koji idu kupovati u susjedne zemlje i to dobar dio onih iz Osijeka, a još više onih u pograničnim područjima.
I grad Zagreb se bavio razmišljanjima o proglašenju turističke sezone tijekom cijele godine, iako je ona odlukom (naredbom) ministra turizma, već određena i traje cijelu godinu. Međutim, onih 300 000 turista što posjete Zagreb tijekom godine ostave malo novaca u našim prodavaonicama. Zašto?
|
Nedavno sam bila svjedokom propuštene šanse u prodavaonici «Croata-kravata» u Oktogonu u Zagrebu, gdje je jedan japanski bračni par pokušavao kupiti kravate. Budući da nisu imali kuna, ponudili su dolare i eure, no prodavačica ih je uputila u banku iza ugla da promjene novac. Bila je subota, iza 13,00 sati kada banke više ne rade i naravno da «naši japanski turisti» nisu ništa napravili.
U svim europskim i svjetskim metropolama može se kupovati za konvertibilne devize (za dolare i eure pogotovo), no o tome se kod nas još ni ne razmišlja, a kamo li nešto ozbiljno radi. Gradovi koji se pozivaju na svoju turističku sezonu bi trebali nastojati da tečajne liste budu izvješene u prodavaonicama, restoranima itd., a ne bi bilo zgorega ni kad bi cijene bile izražene istovremeno u kunama i u eurima. Još bi bilo bolje kad bi prodavačice znale gdje su najbliže banke i mjenjačnice i da znaju kakvo je radno vrijeme istih, da ne upućuju turiste u zatvorene banke.
Prošle godine prilikom posjeta Sv. Oca Hrvatskoj na zagrebačkom aerodromu je bila velika gužva, jer je puno putnika letjelo za Dubrovnik, gdje je sutradan trebao boraviti Sv. Otac. Jedina prodavaonica na aerodromu bila je zatvorena, jer se nitko nije pobrinuo za to da u vrijeme kada je na aerodromu više stotina putnika prodavaonica bude otvorena.
Na web stranicama turističkih zajednica nigdje nema informacija o broju trgovina, vrsti trgovina, njihovom radnom vremenu, a još manje o njihovoj ponudi, gdje se mogu kupiti hrvatski suveniri, gdje se prodaju hrvatski proizvodi i informacije o tim proizvodima.
U tijeku je akcija Hrvatske gospodarske komore «Kupujmo hrvatsko» . Akcija će sigurno imati nekakvog rezultata, ali se još uvijek prema našoj ocjeni premalo radi na tome, a najmanje u sklopu turističke ponude.
Naime kod slaganja robe trebalo bi voditi računa da u visini očiju, odnosno dosegu ruke potrošača uvijek bude domaći proizvod, a ne strani.
U turističkim područjima posebno bi trebalo istaknuti i odvojiti naše proizvode, na deklaracijama bi uvijek trebao biti i tekst na engleskom jeziku, kako bi stranci mogli znati o kakvom se proizvodu radi.
Nedavno su se zadnji proizvođači šestinskih kišobrana žalili da se moraju seliti iz prostora u Ilici i da im time u pitanje dolazi daljnja opstojnost. Umjesto brze i promptne reakcije grada kojom bi im se osigurao još bolji prostor i reklama za njihove proizvode, poticaji za opstanak proizvodnje i školovanje njihovih nasljednika, grad razmišlja o proglašavanju turističke sezone kako bi mogli svi dućani raditi.
Za Namu koja se već skoro četiri godine muči u stečajnim uvjetima, nitko ne nudi rješenje, iako bi baš robna kuća u Ilici mogla biti mjesto gdje bi se vrlo uspješno mogli prodavati hrvatski proizvodi, kao dio turističke ponude.
|
Za ilustraciju treba usporediti web stranice Zagreba i Beča koje daju podatke o shoppingu u jednom i u drugom gradu. Dok bečka stranica opisuje u kojim se ulicama može kupovati, koje prodavaonice rade i koji se artikli prodaju; koji su bečki i austrijski proizvodi, što se može kupiti na bečkim tržnicama i kako i gdje se kupuje tax-free, zagrebačka stranica nudi shopping u šest prodavaonica od kojih samo dvije prodaju domaću robu – ostalo su kubanske cigarete, belgijske čokolade itd.
Grad Dubrovnik na svojim web stranicama uopće nema podataka o trgovinama što i gdje kupiti, već ima samo Naredbu o radnom vremenu trgovina za vrijeme turističke sezone, po kojoj turistička sezona traje cijelu godinu. Iako sezona traje cijelu godinu u Dubrovniku ima hotela koji su otvoreni za goste, ali im restoran ne radi navečer, pa gost mora tražiti po gradu gdje će u deset navečer nešto pojesti ili popiti čaj.
Turistička zajednica ne nudi npr. popis benzinskih postaja po Hrvatskoj, njihovo radno vrijeme i ponudu u sklopu tih postaja (koja ima prodavaonicu, koja ima restoran itd.), a koliko je angažirana u svemu tome vidjelo se prilikom primjene Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o trgovini po kojem je rad benzinskih postaja bio ograničen do 21,00 sat. Iako je od donošenja do početka primjene Zakona prošlo više od dva mjeseca Turistička zajednica nije reagirala s prijedlogom izmjene Zakona, već su Inine postaje samoinicijativno kršile zakon kako bi ostale duže otvorene i tako osigurale opskrbu gorivom. Na ovom primjeru se najbolje vidjelo kako trgovina funkcionira u okviru turističke ponude, odnosno koliko nadležni za turističku ponudu vode računa o svim elementima ponude.
Dakle, vidljivo je da je najlakše proglasiti turističku sezonu, a kakav je sadržaj iza toga izgleda da nije ničija briga.
O tome da je trgovina usluga i da je jako važno kakve je kvalitete ta usluga već smo nekoliko puta pisali, upozoravali u čemu su problemi, ali ništa se nije promijenilo.
U Hrvatskoj i dalje postoje trgovačke škole koje školuju prodavače, koji najčešće završavaju na Zavodu za zapošljavanje, dok istovremeno kao prodavači rade ljudi svih ostalih profesija i zanimanja. I što možemo očekivati od takve strukture prodajnog osoblja?
Zašto ovi prvi idu u školu, uče neka gradiva i polažu neke ispite, kada njihov posao mogu raditi neki koji tu školu nisu prošli?
Zar ne bi bilo normalno da u gradovima koji imaju cjelogodišnju turističku sezonu prodavači govore i strane jezike, zar ne bi bilo normalno da znaju nešto o robama koje prodaju, čijeg i kakvog su porijekla. Ne bi li prodavači koji prodaju hranu trebali nešto znati o genetski modificiranoj hrani?
|
Tko bi ih trebao učiti o tome, tko bi trebao voditi računa o tome.
Zašto na web stranici grada Zagreba nema ništa o Krašu, o bajaderi kao zaštićenom hrvatskom proizvodu i gdje se može kupiti? Zašto nema ništa o Penkali i o njegovom izumu i zašto nije navedeno gdje se penkale mogu kupiti, kao hrvatski suvenir. Paška čipka kao originalni hrvatski proizvod se može kupiti jedno u prodavaonici Turističke zajednice grada Zagreba na Trgu bana Jelačića, a u prenatrpanom i prašnjavom izlogu može se vidjeti samo jedan uzorak uz kojeg nema nikakvog obrazloženja o čemu se radi, čak ni na hrvatskom jeziku, a kamo li na nekom stranom.
Mogli bi smo ovako u nedogled nabrajati sve nedostatke koji se iz godine u godinu samo ponavljaju. Kada strani turisti doputuju na naše aerodrome, kolodvore i luke dočekuju ih velike betonske građevine, eventualno s reklamom neke od naših banaka. Nitko ne zna, niti ga išta na to ne upućuje da je turist upravo došao u domovinu kravate, u domovinu penkale. Niti u jednoj prodavaonici nema reklame za domaći kulen, niti ga se može igdje kupiti (umjesto njega može se kupiti, eventualno kulen iz Španjolske), istovremeno proizvođači kulena iz Slavonije ne znaju kome i kako ga prodati.
Nigdje ništa o našoj paškoj čipki, kako se radi, gdje se može kupiti. Ispred prodavaonice sa čipkom u Belgiji sjede lutke u narodnoj nošnji koje pokretima ruku imitiraju vezenje čipke i tako vas namame da uđete unutra i razgledate pravo bogatstvo – prije nego se odlučite kupiti ni malo jeftini suvenir.
Na aerodromu se nudi izobilje ponude za kupnju belgijske čokolade, na našim aerodromima nikakve posebne ponude ni za bajaderu, ni za paprenjak «kao tradicionalan hrvatski kolač», koji utopljen u moru ostale ponude ostaje neprimijećen za turiste.
Dakle, kao posljednja prilika da turist ponese kući dio Hrvatske ne nudi se posebno ništa, ništa specijalno ne poziva kupca na posljednju priliku da nešto kupi i ponese sa sobom. Svi zaduženi za turističku ponudu vjerojatno su vidjeli i bečki i rimski i bruxelesski aerodrom, vjerojatno su posjetili web stranice i Beča i Venecije i Madrida i ostalih. Ali ako je nama bio problem složiti na engleskom jeziku dobrodošlicu (Welcome in Croatia umjesto Welcome to Croatia) onda će nam puno vremena trebati da složimo prodaju hrvatskih proizvoda i trgovinu u okvire turističke ponude.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|