|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
dr.sc. Zvonimir Pavlek
|
|
|
|
|
Naša jednostrana gledišta
Je li turizam zaista naša zlatna koka? Ne zanosimo li se previše? Može li se na to preusmjeriti i od toga živjeti čitavo društvo? Ima li zaista još većih mogućnosti? Kakvi su raskoraci između stvarnosti i onoga što bi trebalo i moglo biti? Kakvi smo u očima stranaca koji su u tom području naši potrošači?
U klasičnoj definiciji se pod turizmom podrazumijevaju aktivnosti koje se temelje na slobodnom vremenu. To u većini slučajeva i je tako, ali je turizam vjerojatno najsloženija gospodarska grana koja zadire u cijelu strukturu interelacijskih veza i svaka zasebna ocjena pojedinih dijelova može pružiti samo krivu sliku u odnosu prema toj grani. Evo, pokušajmo iz rasprava, napisa, diskusija, pa i stručnih priloga izvući neke ocjene, pa ćemo se u to uvjeriti i sami.
Npr. analize pokazuju kako je zaposlenost u turizmu po strukturi obrazovanja i kvalifikacija na mnogo nižoj razini negoli u ostaloj privredi, pa prema tome, zapitali bi se skeptici - zašto mi trebamo forsirati djelatnost u kojoj ne treba mnogo kvalificirane radne snage? Tako slijedi pitanje - kuda ćemo s toliko obrazovanih mladih ljudi?
Zatim, turizam je sezonsko poslovanje u kojem se radi samo nekoliko mjeseci, a u ostalo vrijeme se turistička mjesta pretvaraju pusta naselja, nezaposleni ljudi zimi lunjaju po njima....
Idemo i dalje. Za turističku potrošnju uvozi se 70% dobara pa to znači da naše obale služe za prodaju tuđih roba.
Naša proizvodnja nije u stanju udovoljiti potražnji suvremenih nomada, pa mi onda i nemamo više o čemu pričati.
Kod nas dolaze trećerazredni posjetitelji («paradajz turisti») koji samo ostavljaju smeće na plažama...
Stranci se žale na gomilu smeća u gradovima i na svakom koraku...
Nedamo naše hotele i obalu strancima...
Obale su nam devastirane divljom gradnjom i betonskim zgradurinama koje nemaju veze s identitetom...
Mogli bismo ići i još dalje pa na taj način parirati onima koji misle da nam je turizam jedina zlatna koka, pa onima koji misle kako smo hit na svjetskom turističkom tržištu, a rado bismo istaknuli kako mi nismo zemlja konobara i seljaka već (što?)...
U svakom slučaju potreban je složeniji pristup koji uzima u obzir međusobne veze i interakcijsko djelovanje. Sjetio sam se kako smo nekad na Fakultetu u dijelu nacionalne ekonomije pod ekonomijom prometa kod prof. Jalinića slušali o tome kako autoputovi izazivaju direkne i indirektne učinke, a mislim da se oni definiraju kao primarni i sekundarni. Tako se jednostrano i danas autoput za Split i dalje proglašava promašajem jer su ekonomisti (?) izračunali da se on neće moći isplaćivati. To može biti točno, ali bez autoputa smo nigdje...Dalmacija ostaje izolirana, nema turista, nema izgradnje, trgovine, industrije, zapošljavanja...Zadar bi ostao jad i frustrirano mjesto da nada nije došla autoputom. Svi bi samo u Zagreb, a on se guši u prometu, infrastrukturalno, civilizacijski. Sekundarni učinci i opći napredak ovdje zaista pretežu.
|
Sličnu situaciju imamo i u radnoj snazi u turizmu. Dobro, recimo u ugostiteljstvu da bi se zarađivalo ne treba mnogo VSS. A što je s drugim djelatnostima koje su vezane na turizam? Graditelji, liječnici i sijaset drugih, pa proizvodnja koja se oslanja na turističku potrošnju? Tako imamo i u ostalim područjima vezanih na turizam iz čega se generira poslovanje kao «sekundarni učinak». Uzmimo npr. golf koji je kod nas tek u beznačajnom rudimentu. To nije samo potrošnja nekolicine vrlo bogatih, već su to okupljališta poslovnih ljudi koji nose sobom i poslovne ideje, poslovne veze, kapital...
Poljoprivredna provalija
Sad se pitamo – kakva je to naša proizvodnja kad za turizam uvozimo 70% potreba...? Uzmimo npr. primjer poljoprivredu, prehranu. Naravno da se uvoze jabuke, mrkva, kruške, paradajz, šljive svježe i sušene, grah u konzervama, mlijeko, sir... Ugostitelj traži kvalitetu i nisku cijenu. Mi sanjamo kako možemo nahraniti nekoliko puta više stanovnika nego što nas ima u našoj državici, a hrana se uvozi.
Istovremeno su livade nepokošene, seljaci napuštaju svoje domove, ostaju stara domaćinstva u vrlo zapuštenim krajolicima. Ti koji misle kako mi nismo zemlja seljaka neka si pogledaju sjevernije, pa će po brdima i nizinama susresti bogate seljake koji su stimulirani kako bi tamo ostali, koji dobivaju za svoje proizvode pristojnu cijenu, obeštećenja kad nastupe vremenske neprilike, povoljne kredite... U nas bi trebalo ići u navodnjavanje, zaštitu od poplava, prskanje voćnjaka za vrijeme mrazeva, stimulaciju stočnog fonda i proizvodnje mlijeka, stimulaciju brda i otoka. Time ne da se samo otvara turističko tržište već i krajolik koji privlači turiste, a o onome seoskom da i ne govorimo.
To je otvaranje prema standardu i turizmu. Umjesto u sanaciju vreća bez dna, udovoljavanjem pritisaka na visoku budžetsku potrošnju, treba stvoriti uvjete iz čega će se alimitirati ta visoka potrošnja. Jadna naša poljoprivreda dobija oko milijardu kuna stimulacija za razvoj i proizvodnju, a milijarde i milijarde idu na sanaciju gigantskih kombinata, brodogradilišta i nikad kraja. Treba imati poslijeizborne hrabrosti i preusmjeriti taj vodotok u pravce odakle se napaja budućnost.
|
Kad smo već kod prehrane, jalova su ona poimanja da će se putem komorskih, regionalnih i županijskih institucija na nivou, recimo Slavonija – Dalmacija, riješiti opskrba... Kao da se zaboravlja da s druge strane postoje subjekti koji o tome odlučuju, postoje potrebe za hranom koja mora zadovoljiti standarde kvaliteta, snabdijevanja «Just in Time», zatim mora se razvijati know-how za pripremu i serviranje hrane, imati za to prihvatljive cijene, biti blizu kriterija koji proizlaze iz prakse najboljih («benchmark»).
To se ne radi na razini društveno političkih zajednica već putem sistema koji je u svijetu poznat kao HORECA (dolazi od kratice hoteli-restorani-kantine). Dakle, ne prodaje se turizmu samo jabuka, juha, grašak, salvete, već i čitava kulinarska kultura, iako oni koji to u našoj praksi imaju (jedna jaka domaća i jedna strana kompanija) nailaze na prepreke, ali to je i jedini, baš jedini put do uspjeha. Oni koji nude uz proizvode i uslugu, know-how, nove ideje, razvoj, ti stječu konkurentsku prednost i imaju budućnost.
Kad smo još kod poljoprivrede, valja istaći i za nas relativno noviji fenomen koji se masovnije primjenjuje u Istri, a to je ruralni, seoski turizam, koji nailazi idealne potrošače u onima koji žele pobjeći od zagušene gradske atmosfere, artificijelnog života. Žele se vratiti prirodi, ambijentu pojedinih krajeva koji su izrasli iz njegovog identiteta i taj identitet mu vraćaju.
Osobno sam davno imao prilike navraćati u austrijskim brdima (Zielertal) tijekom planinarskih šetnji na njihove planinske farme i doznao od tih ljudi kako oni dobivaju kredite za stočarstvo i turizam, a žive u visokim brdima. U Mađarskoj je postao hit dolazak turista u seoska gazdinstva gdje posjetitelji čiste štale, pucketaju bičevima i rade s domaćinima na polju. Zamislite naše predjele u bilo kojem kutku zemlje na kopnu i moru. Gorski Kotar se raseljava, na otocima starci, a ruralni turizam u našem susjedstvu puni čitavu godinu.
|
Ekološki «gap» i prirodna hrana
Ovaj se puta za ponor upotrebljava izraz «gap» uobičajen za međunarodnu komunikaciju kad se misli na drastični raskorak. Mi pričamo o čistom zraku, prirodi prirodnoj hrani... Zanosimo se time kao nečim bogomdanim, a zapravo kome mi to? Strancima kad dolijeću na naš Pleso pa iz aviona gledaju polja puna raštrkanog smeća, a potom potoke i rijeke kad se povuku pa po granama ostaju visjeti najlon vrećice koje izgledaju kao nepregledno jato zamazanih golubova... Papiri i odbačene flaše... Ima i rijetkih mjesta u kojima je sramota baciti papir ili čik na ulici, ali to su iznimke. Iskreno rečeno, ponosan sam da je u toj iznimci Koprivnica, gdje će se krivo bačeno smeće odmah naći u domaćem tisku u rubrici crne gradske točke.
Izgleda kao da je ta suvremena i neprimjerena zmazanoća rezultat neke nagle urbanizacije koja je unijela neki vandalizam opet neprimjeren navikama turista koji dolaze u naše krajeve, ali nije ni kod nas bilo uvijek tako. Evo, za primjer jedno svjedočenje. U rotarijanskom arhivu u Zagrebu nalazi se jedno pismo koje je pred nekoliko godina izvukao i pročitao na rotorijanskom druženju naš prijatelj Relja Bašić, hrvatski glumački doajen i intelektualac par excellance. Pismo je 1929. poslao svom kolegi jedan Švicarac, rotarijanac iz Züricha. Piše kako je ugodno iznenađen i kako je Zagreb mnogo ljepši i čišći nego Zürich.
Sada imamo dva «gapa», kako to vele stranci. Jedno je smeće za koje postoji i pjesmica sa sloganom našeg doajena u EPP-u dr. J. Sudara – «Više cvijeća, manje smeća». Kažu da su potrebna veća materijalna ulaganja u deponije i spalionice. Ali nema kulture pospremanja, kulture čistoće. Osobno se svaki put posramim kad putujem iz Koprivnice vlakom koji dolazi iz Budimpešte, a onda uz prugu na ulazu u Zagreb razbacano smeće za koje valjda godinama nitko ne mari. Gledam lica Mađara kojima se oči razrogače, a ja ne znam kud sa svojim pogledom. I tako ozlojeđen, posramljen razmišljam kako su te naše akcije zelenih altruista i volontera zapravo minorne, kako bih ja pobjesnio da sam gradonačelnik Zagreba i ne bi mi se fučkalo, kako je Sudarova poruka samo lijepa pjesmica za kroz jednu uho unutra, a...
Zapravo, dolazim na svoje stručno područje. Pjesmica na televiziji može biti učinkovita samo onda ako iza nje slijedi i organizirana akcija gradova, udruga, inspekcija, škola... Ovako, znate da sam priznat stručnjak na tom području, tvrdim da je to samo uzalud bačen novac. Ako već i ne možemo motivacijom, zašto ne bi primijenili i one drastične mjere koje su natjerale građane drugih zemalja da poštuju okoliš i plaćaju globe. U Singapuru je to stotinu dolara za bačen papirić. To mi doduše već nije struka, a kažu da su i takvi pristupi bili učinkoviti.
|
Sjećam se jednog izvanredno dobrog dijela, a proveo ga je nekadašnji ministar zdravstva, kojeg danas gledamo velikim kritičkim okom. Za njegove vladavine tamo negdje devedesetih je uvedena obveza upisivanja kontrole čistoće u toaletnim prostorima. To je zbrisalo (iako ne do kraja) jednu do tada našu veliku sramotu – prljave WC-e u lokalima s janjcima na putu prema moru. Barem nešto.
Ponor u arhitekturi
Sjećam se kako su nas Španjolci upozoravali:»Imate prekrasnu obalu. Nemojte pasti u našu grešku masovnog betoniranja». Mi to čuli i onda još gore. Poduzetnici grade, ministarstvo je jalovo komentiralo, niču ogromne kućerine, naprijed labudovi i lavovi, nema dozvola, gradi se usred sezone i što reći? Uništavamo sami sebe. Svoj identitet, baštinu, što smo bili, čime se možemo ponositi... Falabogu da se Kalmeta sjetio pa rekao da više toga neće biti. Gradnja se mora podrediti podneblju i – to je to!
Slušao sam Ruse. Ljudi godinama odlazili na Sardiniju, pokazuju nam slike i vele – kakav je tamo kamen, takve moraju biti tamo i same kuće i to baš iz tog lokalnog kamena i nema administracije koja popušta. Čuva se IDENTITET. To nije važno samo za turizam. To je ono čemu pripadamo, to je naš odnos prema okružju, naslijeđu, budućnosti, po tome smo prepoznatljivi i po tome nas cijene. Ja se time profesionalno bavim, istražujem, kreiram i to zovemo stvaranje identiteta, a u marketinškom smislu se takav aktivan odnos prema identitetu stručno naziva – branding. Neki misle: daj eto ono – napiši na plakatu da si pametan pa ti svi moraju vjerovati. Ne ide to u suvremenom svijetu tako.
Potrošač, u ovom slučaju turist, posjetitelj, poslovni čovjek, namjernik, traži da se osvjedoči i sam. To je paradigma suvremenog načina života koja se ne može zaobilaziti.
Sada su pune novine i emisije o tome kako smo se zabetonirali, pa kad je već to tako, više tome nemam što dodati. Treba, po mom mišljenju, samo ohrabriti te Engleze koji kupuju nekretnine na otocima i to stare kuće. Oni nam otkrivaju tko smo mi. Zamislite sad ovo kao sramotu! Oni nama otkrivaju i čuvaju naš nacionalni identitet. Ja zapravo sada stvarno mislim da je to sramota, ne nad kojom se treba plakati, jadikovati, već iz nje nešto naučiti i iskoristiti. U suvremenim poslovnim školama se uči nov način razmišljanja i «tjeraju» nas da budemo pozitivni. Neka izvlačimo poučke i akcije iz prilika. I to iz najvećih neprilika.
Sada si zamislite u tom kontekstu našu arhitekturu iz doba kad smo po njoj vrlo jasno i vidljivo, čak na prvi pogled i nakon dugog proučavanja ustanovili tko smo. Amerikanci za tim čeznu, imaju dolare, a ne mogu kupiti. Kakvog li samo bogatstva imamo! No odnos prema tome je katastrofalan.
|
Ne treba o tome puno razmišljati. Francuzi su to otkrili kao prvu fazu pročišćavanja i ušli u akciju pranja Pariza, a time su zarazili svu «staru Europu» koja je nakon njih skidala prljavštinu, crnilo i derutine iz starih zdanja. U Parizu su to nazvali «kupanje». Pa naravno da se stare ljepotice moraju okupati, osvježiti, inače izgledaju ružno.
Sada pogledajte npr susjedni Graz, pa Trst, a nakon toga prođite Zagrebom... Zaboga, nemojte mi pokušavati parirati s nekim protuargumentima. Ja sam to proživio i kod nas. Bio sam u kontaktu s ljudima koji su osvježili svoje gradove kao što je u Zagrebu M. Mikić, koji je iskoristio priliku Univerzijade, a moj nekadašnji suradnik M. Kalanj je to najdoslovnije, kao boss općine Zagreb Centar, tvrdoglavo sprovodio u samom centru. Nije to radio iz kancelarije i svađao se na poglavarstvu, već je kucao na vrata od kuće do kuće. Pogledajte danas Ilicu, Tkalču i druge, to je načeo on i dragi Zagrepčani, vratio vam je identitet! To je učinio i Đ. Pokrajac u Koprivnici, pa onda vjerojatno su te prilike tada iskoristili gradonačelnici Vukovara, Čakovca, Đakova... Poslije toga se dugo samo busalo u prsa, a onda se polako budio Varaždin, a nedavno se Rijeka opredjelila da uljepša svoj grad.
Ja sam nekada proračunavao i inicirao akcije u Koprivnici. Znam da to puno ne košta, ali radi se samo o inerciji, lijenosti. Donosi više – direkno i indirektno. Izračunajte to u svojim gradovima, razvit ćete djelatnosti, motivirati ljude, stvarati ponos, privući turiste, poslovnjake, pričat ćete im storije o onome što im nudite i evo – to je ta velika «tajna» turizma koji nije «drpavanje» deviza, već nešto što te devize privlači i ljude čini ponosnim da ostanu da svojoj zemljici, teritoriju, ili kako to Zagorci kažu – falačecu.
Raskorak sa «zdravom hranom»
Mi imamo zdravu hranu, prirodno se hranimo...
Nemojmo opet zavaravati sami sebe. Jedemo masno, povrće je prekuhano, pretrpani tanjuri... Organska hrana, ekološka hrana, pa to su kod nas iznimke. Kao što porijeklo vina ima svoje oznake, tako se to radi i u hrani, a u svijetu je to standardizirano. Postoji hrana koja se uzgaja u svom složenom prirodnom ambijentu (koji se npr. može sastojati od redoslijeda kultura), pa ona koja nije tretirana pesticidima, pa koja je tretirana prirodnim gnojivima, a to se sve radi pod kontrolom, s poticajima, vrlo je široko organizirano, propagira se kao u Engleskoj npr. «Free range chicken and eggs».
Za to postoje standardi, pa nemojmo sanjati o tome kako će stranci percipirati našu hranu kao zdravu samo zbog toga jer siromašni seljaci nedovoljno ulažu u kemikalije za rast i zaštitu. Treba podržati inicijative kao što su eko područja, Marović, a to su još kapljice u moru. Ne može samo pisati na jumbo plakatima kako se kod nas jede zdravo, a u praksi imamo malo od toga. Istina je da imamo prirodne uvijete, ali je to opet pitanje sistema, organizacije.
|
Nije sve ni u organskoj i ekološkoj hrani, pa i genetski čistoj. Sada opet iz struke (iz istraživanja) znam da se radi samo o segmentu koji još neme kritičnu masu da bude masovan, ali bez sumnje taj segment raste, a to se vidi po povećanju površine polica u postojećim dućanima s organskom hranom npr. u Velikoj Britaniji, ili povećanjem broja specijalnih prodavaonica npr. u SAD. Ono što sigurno znam da je trend na kojeg valja računati je pojam zdrave hrane koja je lagana, ali ukusno aranžirana, raznovrsna i lijepog izgleda.
Ono što je nekad bila nezamjenjiva tzv. bakina kuhinja, to je danas ukusna lagana hrana, a pazi se na higijenske uvijete. Ono što mi imamo u našoj kulinarskoj kulturi, to su specijaliteti kopna i mora (predstavljeni su zaokruženo u izdanju Alfe kao «Hrvatska za stolom»), to je dio nacionalnog identiteta, to je nešto što turistima ostaje u sjećanju, ali sve zavisi od načina pripreme i decentnog serviranja. Ono što je sigurno, u svijetu raste i niša gourmé i ne treba zanemariti da se taj sofisticirani odnos prema hrani pojavljuje čak i u zemljama koje nisu bile poznate po kulinarskoj kulturi kao što je npr. Engleska.
Ovo, tj. riječ kultura nije navedena slučajno, jer hrana je zaista dio identiteta svake zemlje, a pogotovo one koja pledira da se razvija kao turistička sila. A ni izraz gourmé nije naveden slučajno i ne znači «žderanje», već sofisticiraniji odnos onih koje upravo želimo da nam budu posjetitelji. S hranom se mogu prirediti takva decentna događanja koje ljude ponesu, pa o tome pričaju s oduševljenjem, šire usmenu propagandu. A mi imamo izvorišta inspiracija u našim krajevima, samo smo ih zatomili i prekrili ćevapčićima, zagrebačkim, pariškim, lovačkim i kojekakvim preprženim jelima, ali potrebno je buditi delicije iz kuhinja koje pripadaju kulturi okružja u koje pojedine naše pokrajine pripadaju.
Ne mora ni sve biti originalno hrvatsko, ali pripada tradiciji koju su zajedničko izgrađivali narodi koji su djelovali na ovim prostorima. Radi male intrigantnosti, neki rariteti za koje niste znali. Npr. tartarski biftek su po svijetu (preko bečkog dvora) raznosili hrvatski kuharski majstori, «kruh iz Nice» je nastao na Visu, buzara u našem primorju, kulen u Slavoniji, dok štrukli vjerojatno nisu samo naši, ali ćete ih u vanjskim kuharicama naći kao «Zagorje Cheese Štruckle». Sada to pripada i ambijentu Zagrebačkih elitnih hotela.
|
Raskorak u segmentaciji i oglašavanju
Nedavno se na CNN pojavljivao lijepi spot o Hrvatskoj. Sa stručne strane kažem da je to nepromišljeno bačen novac. Kod toga se služim standardima koje sam u knjizi «Marketing u akciji) objavio i to kao svima dostupan instrumentarij za prosuđivanje (napr. GRP) učinaka tržišnog komuniciranja. Najprije zamislite koliko to košta.
Zatim pođimo od toga kome je to namijenjeno. To gledaju ljudi iz cijelog svijeta i to oni visoko obrazovani u Tajlandu, Irskoj, Amerikanci u Europi (u Pragu ih ima na desetke tisuća). Oni svi imaju Internet i normalno da nakon lijepog spota na CNN-u počinju pretraživati. Tu sam svjedok jedne žive priče koja je vrlo karakteristična i ukazuje na procese koji u takvim prilikama slijede.
Amerikanac koji živi blizu Züricha vidio to i želi doći u Hrvatsku i to izvan sezone. Pretražio je sve, ja sam mu preporučio Eden, ali mi je razočarano uzvratio kako su nam stranice bez ljudi, nabrojani su brojevi kreveta (što će mu to?), šturo se spominju aktivnosti u ponudi, ima na jednom mjestu, kaže, da je psima ulaz strogo zabranjen, ali - pa gdje su ti nasmijani ljudi iz poslovične gostoprimljivosti...? Zatim je prošao stranice Austrije. Ponuda je vrlo dobro grupirana prema segmentima i to npr. posjet velikim gradovima, malima, i idiličnim, hoteli za čitave familije, centri za uljepšavanje, prirodni život, podjela po hrani, biciklizam, jahanje, planinarenje, skijanje, dječje igre... Welness hoteli su npr. grupirani po temama - za aktivan odmor, ljepotu, relaksaciju...(provjerite na -http://www.wellnesshotel.com/ang...1.html). Postoje i programi za očuvanje mladosti i vitkosti sa specijalnim tretmanima i prehranom, a primjer hotela s medicinskim pristupom i stručnim osobljem provjerite na -http://www.rickatschwende.com/
Upozorio svoje prijatelje Amerikance neka pogledaju te web stranice jer će naći točno ono što odgovara njihovim potrebama i željama. On je zapravo spontano definirao pristup koji zovemo marketing.
Epilog je vrlo zanimljiv. Našao je blizu Insbrucka hotel Jungbrunn. Na stranicama je našao nasmijane domaćine, veselu posadu, čuvanje psa za 35 EUR-a, sve sportske aktivnosti, timske pustolovine, učenje plesa, kušanje vina, mogućnost zajedničke pripreme hrane i osjećao se kao kod kuće i kaže da su svi govore engleski bolje nego švicarski bankari. Sommelier je bio iz Bosne. Kaže da je uživao u mountain bike-u i hiking turama...
U hotelu Jungbrunn su gosti uglavnom parovi, srednjovječni, poslovni ljudi, arhitekti, vlasnici marketiških agencija koji vole doći u malo otmjeniju atmosferu, opustiti se uz vrhunske tretmane i razgibati u bazenu ili u prirodi. Ali zapravo nisam mogao vjerovati da se sada u Austriju dolazi i na talasoterapiju. Pa gdje to oni na brdima imaju more...
|
Sada malo pokušajmo maštovito dočarati viziju našeg područja za recimo jedno desetljeće. Tada bismo vidjeli male ljupke objekte u ruralnoj tišini, uređene dvorce(pogledajte to danas devastirano bogatstvo, pa nekadašnju ljepoticu kraj Varaždina s primjereno i školski uređenim okolišem...), oko njih parkovi, pa recimo golf tereni, pa hoteli na Jadranu otvoreni cijele zime a svaki od njih ima specifičnu ponudu u jelu, wellnessu (ne samo šumeću vodu), ophođenje s gostima kakvo je danas samo iznimaka i to npr. u vili Dubrovnik, u Termama Selce, pa se osoblje srdačno smije jer više nisu sezonski ni s malom plaćom, pa će Slavičin suprug dovesti formulu i u Rijeku jer će tad već imati gdje smjestiti goste, pa hoteli na Jadranu u nacionalnom stilu, pa oni koji pružaju utočište cijelo ferije čitavim obiteljima.
Zamišljam i jedan ili više kompleksa hotela gdje će posao osoblja biti da stalno zabavljaju goste, tako da zajedno s njima večeraju i sjede u baru ili plesu u disku. Opis takovog osoblja možete kasnije pogledati na web stranicu za zaposlenje u Aldiani. Recimo u sezoni su gosti uglavnom porodice s djecom različitog uzrasta. Roditelji se lako upoznaju s ostalim gostima. Stolovi su za 6-8 ljudi i svi međusobno razgovaraju.
Za djecu i tinejdžere su organizirane posebne aktivnosti (uključujući igre, glumu, sport..). Većina familija ide tamo gdje im se djeca najbolje zabavljaju i gdje su stekli najviše prijatelja. U postsezoni su gosti parovi ili samci koji se žele baviti sportom, opustiti, razmišljati o promjeni karijere, oporaviti se nakon bolesti ili operacije. U klupskoj atmosferi svi se međusobno lako upoznaju i druže. E sada, ako ne vjerujete, provjerite na Aldiani da toga ima i to na stranicama http://www1.aldiana.de/aldiana/index.html .
I još vidim u bližoj budućnosti oznake hotela nacionalne kategorije s kravatom, onako s pričama i nacionalnim obilježjima kao što nam to otkriva Marijan Bušić, jedini čovjek koji je 90-tih počeo na zanimljiv način otkrivati i propagirati hrvatski identitet. Pa onda su nam aerodromi puni poslovnih ljudi kao u Varšavi... Pa zagrebačke fasade su okupane kao one u Trstu ili one koje je dao «ovapniti» pred desetak godina Rjiškov, gradonačelnik Moskve (pitajte ga za recept).
Kako to postići? Kažu Japanci - ako postoji vizija, onda se rađaju i ideje (to su snovi snaga na zemlji) i misija tj. strategija koja vodi tom cilju. Evo posla za turističku zajednicu, ministarstvo, udruge, one koji žele vratiti optimizam na lica ljudi, pa zašto se i neke partije umjesto politikanstva ne bi vratile koncepciji očuvanja okoliša i gajenju nacionalnog identiteta. Znate li tko je to prije Drugog svjetskog rata radio s ogromnim uspjehom u Hrvatskoj? To su oni koji su u kulturološkom, prosvjetarskom smislu involvirali i motivirali hrvatski puk, a involviranje je najučinkovitiji instrument suvremenog marketinga.
P.S.
Ja zaista mislim kako je turizam naša zlatna koka, samo...
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|