Seniko studio
Broj 4/2004
Izdvajamo iz broja:
Broj 4/2004 - dr.sc. Zvonimir Pavlek
Intervju sa Mijom Šimićem direktorom grupacije Tekstilpromet d.d. - Tihomir Sertić
Bilanca turizma - Ante Gavranović
Poslovanja i business ambalažnim otpadom i trgovina - Stipan Bilić
Nove trošarine na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila, zrakoplove i duhanske proizvode - Jasenka Gleđa
Značaj distributivne trgovine u gospodarstvima EU i Republike Hrvatske - prof.dr.sc. Nikola Knego
Trgujmo domaćom robom najviše kvalitete
dr.sc. Danko Matasović
Zalaganje za dobrobit domaće trgovine, što je osnova djelovanja našeg časopisa, često izlazi iz okvira poznatih stereotipa poimanja trgovine kao posrednika između proizvođača i potrošača. Moderan pristup poznavanju kvalitete prehrambene robe u trgovini često zahtijeva “izlete” u specijalizirana područja ekonomije, kemije i prehrane, pravnih znanosti i školstva, ekologije, ugostiteljstva, turizma i drugih područja prirodnih, tehničkih i društvenih znanosti. Pojam “dobra prodajna praksa” kod nas je ponekad vrlo širok, zahtijeva mnogo znanja, vještine i razumijevanja okruženja u kojem živimo. Struktura ponude i prometa prehrambene robe u domaćoj trgovini pod snažnim je utjecajem prehrambenih navika, kupovne moći, osobnog i prehrambenog standarda te potreba lokalnog stanovništva. Njihove potrebe oblikovane su vrlo dugo i stalno se mijenjaju pod utjecajem mnogih činitelja prirodnog okruženja i dosega gospodarskog razvoja.

Cijenimo prave vrijednosti
Tehnološki napredak i uništavanje okoliša, opća informiranost i povezanost sve bolje obrazovanih potrošača, globalizacija tržišta, sve veće stalne, povremene i sezonske migracije stanovništva na početku 21. stoljeća, o čemu smo opširnije pisali u studenom 2001. godine u prikazu: Tehnološki prodori i poznavanje robe, Suvremena trgovina, 6 (26) 126-129 (2001), sve više utječu na strukturu ponude prehrambene robe na našem tržištu i postupno je mijenjaju. Tu je, također, sve veća skrb za vlastito zdravlje, ekonomske probitke i poveznice zemljopisnog položaja, turizma, ugostiteljstva, trgovine i još nekih područja na kojima Hrvatska ima neprijeporne prednosti i vrijednosti koje nedovoljno koristi.
Iako su osnovne vrijednosti zbog kojih se potrošači odlučuju za kupnju prehrambene robe u modernoj trgovini nešto drukčije, briga za vlastito zdravlje, zdravu i čistu okolinu upućuju domaće kupce, turiste i “prolazne” goste da robu očekivane kvalitete kupuju i izvan standardne ponude domaće trgovine, pansionske, hotelske ili ugostiteljske ponude. Takvu robu svi oni sve više traže i očekuju da ju mogu kupiti u obližnjoj trgovini.

Na planiranje povećanja prometa, za sada kod nas još uvijek razmjerno malih količina, izvornih hrvatskih proizvoda zaštićenog imena, specijaliteta, ekološki uzgojenih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda ili etno-, eko- ili zdrave hrane, sve više će utjecati inozemni gosti, turisti, pokretno stanovništvo, zaposlenici izvan mjesta boravka i prehrana izvan kuće. Struktura ponude hrane u tim okvirima sve češće uključuje namirnice koje su proizvedene pod posebnim i zajamčeno kontroliranim uvjetima, lokalne ili regionalne specijalitete, osobitosti nekog kraja i slično. Takve namirnice izbirljivi inozemni gosti, posebice oni s najrazvijenijih tržišta, sve češće kupuju u trgovinama prehrambene robe općega tipa, na nju su navikli i očekuju da je mogu naći i u mjestima privremenog boravka.

Sve bolje informirani domaći kupci, potaknuti obiljem informacija iz sredstava javnog informiranja, “ženskih” časopisa i od stručne javnosti, također sve više traže takvu “posebnu” hranu izvan ponude posebnih trgovina “zdrave hrane”, ljekovitih i dijetetskih proizvoda. Na mnoge poticaje i traženja kupaca s posebnim potrebama ili prehrambenim navikama reagiraju veće trgovine, posebnim odjelima ili policama s dijetetskom, “zdravom” ili vegetarijanskom hranom, gospodarske udruge (Hrvatska gospodarska komora) i Zakonodavac. Zakonsko uređenje ekološke proizvodnje poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, zaštita izvornosti i zemljopisnog podrijetla proizvoda, označavanje hrvatskih proizvoda više kvalitete i slično dio su institucionalnog nastojanja našeg približavanja Europi i razvijenom svijetu.
Sa stajališta moderne trgovine problem nije u tomu da se manja količina takvih namirnica uvozi za potrebe turizma i odabranih gostiju (uostalom to je već u znatno većem obimu slučaj s posebnim alkoholnim pićima, luksuznim i “egzotičnim” proizvodima i specijalitetima, koje sami ne proizvodimo), nego u činjenici da takvu hranu visoke kakvoće možemo sami proizvoditi, prodavati i nuditi je domaćim i inozemnim kupcima u dovoljnim količinama bez nepotrebnog uvoza. Čemu nešto uvoziti (pa makar i za potrebe turizma), ako takvu, sličnu ili bolju robu imamo ili možemo sami proizvoditi, propagirati i prodavati.

Na gotovo banalni i često ponavljani podatak, da Hrvatska raspolaže višestruko većim zemljišnim površinama potrebnim za proizvodnju hrane za sve svoje žitelje i izvoz, na ovom mjestu nije potrebno posebno ukazivati. Trgovce i sve koji prehrambenu robu prodaju i troše važno je upozoriti na činjenicu da je jedan dio najkvalitetnijih i razmjerno skupih domaćih proizvoda na tržištu gotovo anoniman, ne prodaje se i ne izvozi, i često se nadomješta lošijom, i ne uvijek, jeftinijom robom iz uvoza.

Nešto više o domaćoj gastronomskoj tradiciji, specijalitetima i proizvodnji “zdrave” hrane, izvornim hrvatskim proizvodima i hrvatskoj kvaliteti (kupujmo hrvatsko!) u domaćoj trgovini i turizmu ukratko u tekstu koji slijedi.

Kvalitetna hrana na razmeđu svjetova
Nije potrebna neka posebna mudrost da bi se otkrile prednosti zemljopisnog položaja i povijesnog okruženja Hrvatske u oblikovanju jedne od najraznovrsnijih i najkvalitetnijih ponuda hrane u svjetskim razmjerima. Kvaliteta mediteranske prehrane i namirnica nešto je što se u svijetu smatra posebnom vrijednošću, normalnom prednošću visoke kvalitete. Taj način prehrane i izbora namirnica našeg priobalja njeguje se na našim prostorima tisućljećima, širio se je i oplemenjivao poljoprivredu i gastronomiju ostalih krajeva Lijepe naše.

Tu su također mnogi i različiti utjecaju austrijske, mađarske,češke i drugih srednjoeuropskih kuhinja u Kontinentalnoj kuhinji, utjecaji stalnog dodira i povremene okupacije s istoka i slično s novim utjecajima, preklapanja i oblikovanja onoga što bismo trebali označiti kao hrvatska kuhinja ili dio tradicije onoga “kaj su jeli naši stari” i slično. Pri tomu nije bitno imamo li četiri, pet ili šest karakterističnih kuhinja, bitno je da ih imamo, da sirovine za njih proizvodimo i da bismo ih trebali u dovoljnim količinama nuditi kupcima i poticati ih na kupnju proizvoda posebne hrvatske kvalitete na domaćem tržištu, pri izvozu i u turističkoj ponudi.
Položaj na razmeđima svjetova, na glavnim putovima trgovanja, ratova i civilizacija između Istoka i Zapada, Sjevera i Juga ostavio nam je u nasljeđe tradiciju i potencijale koje bismo trebali bolje koristiti. Ako nam je turizam jedna od najpropulzivnijih gospodarskih grana, zašto turiste i prolazne goste ne upoznati s bogatstvom naše gastronomije, čistim okolišem, zdravom hranom, dobrim ljudima i poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima najviše kvalitete. Nažalost, često o tomu i sami premalo znamo, posežemo za prividno lakšim i pomodnim rješenjima standardne “europske”, egzotične (npr. kineska, indijska, meksička i sl), brze, spore, dijetetske i slične hrane. Izuzetno dobru krilaticu kao “Hrvatska zemlja bez GMO” nismo realizirali, u promidžbi visoke kvalitete prepoznatljivih domaćih proizvoda (domaći kulen, pršuti, pancete i drugi suhomesnati proizvodi, autohtoni domaći sirevi, paprenjaci, šljivovica, vrhunska vina i slično) nismo dovoljno uporni i sistematični, često improviziramo, lutamo, loše smo organizirani, rješenja tražimo u zadnji čas, pred ili tijekom turističke (vrlo kratke!) sezone i slično.

Više cvijeća, manje smeća
Pomalo infantilna pjesmica, lijepa pozadina, prepoznatljiva i neprijeporno dobronamjerna poruka sasvim sigurno nije dovoljna. Osmišljena i sustavna dugogodišnja obrada domaćih i stranih kupaca conditio je sine qua non pristupa tom osjetljivom području naše uspješnosti izvan lokalnih granica i pojedinačnih uspješnih aktivnosti. Kako dalje i što s obiljem prirodnih darova učiniti, već je nešto sasvim drugo. Za početak zapitajmo se koliko čistih polja, šuma, livada i obradivih poljoprivrednih površina imamo, tko nam ih onečišćuje i što nam je s njima činiti?

Kao prvo, ekologija i zagađivanje okoliša je svjetski proces u kojem najveći dio onečišćenja ne stvaramo sami, nego ih dobivamo “ružom vjetrova”, “kiselim kišama”, neadekvatnim i neselektivnim uvozom loše hrane, prihvaćanjem “prljave” tehnologije, nerazrađenim sustavima zbrinjavanja otpada i dr. No, stanje je takvo kakvo jest, a eko- , bio- i/ili organska hrana posebno je cijenjena u zemljama i slojevima stanovništva koji je skupo plaćaju.

Ako smo to područje zakonski dobro uredili, a očekuju se i daljnji napredak na tom području, o čemu smo već ranije pisali, zašto ne poduzimamo sve da taj dio tražene domaće proizvodnje pojačamo, proizvođačima organiziramo tržište i “zdravu”, “ekološku”, “biološki uzgojenu”, “organsku” i sličnu hranu ne prodajemo po znatno višim cijenama na tržištima koja ih traže i spremna su za njih platiti.
Ne znam zašto, ali očitu prednost naših tradicionalno “čistih”, razmjerno slabo naseljenih područja izvan osnovnih prometnih pravaca i velikih gradova, velike površine (i ne samo one svježe razminirane) koje su desecima godina bile “na ugaru”, zajamčeno bez upotrebe umjetnih gnojiva i pesticida trebalo bi na odgovarajući način vrednovati i “zdrave” proizvode ponuditi bogatim tržištima i kupcima.

Ako se neki proizvod s oznakom “organski”, “biološki uzgojen”, “bez pesticida” , “bez konzervansa”, iz kontrolirane proizvodnje, posebno označen i vrednovan i slično prodaje skuplje u Zapadnoj Europi, Kanadi ili SAD zašto mu ne bismo osigurali odgovarajuće mjesto i u našoj izvoznoj strategiji (imamo li je ?) i omogućili joj siguran plasman na domaćem tržištu ?

Politika loših vatrogasaca
A onda, nešto se desi. Svi o tome pričaju, ponekad se poduzimaju neki dobri potezi, uočeni se propusti nastoje otkloniti i nakon nekog vremena sve se pomalo zaboravi .... do nove prilike. Gotovo banalni problemi sa salmonelama redovito se javljaju kao udarna vijest o otrovanjima u ljetnim mjesecima uz razmjerno malo promidžbenih poruka i upozorenja o potrebi održavanja elementarne higijene u proizvodnji, prometu i potrošnji, o pravilnom rukovanju i čuvanju osjetljivih namirnica u ljetnim mjesecima i pooštrenim kaznama prema prekršiocima i sl.

Trihineloza, za koju se je opravdano smatralo da je, dobrim sustavom veterinarskog nadzora, kod nas praktično već gotovo bila iskorijenjena, najvjerojatnije će se još dugo vraćati i predstavljati opasnost za neoprezne potrošače. Ako se ove godine još nije pojavila u većem obimu možemo je očekivati s prvim svinjokoljama i radostima “prave domaće prerade” i slično.

O tomu što smo poduzeli na javnozdravstvenom prosvjećivanju neodgovornih proizvođača, tko je kriv, tko odgovara za nastale štete i masovno ugrožavanje zdravlja govori se malo, a o kaznama ili zakonskom progonu počinitelja gotovo da se i ne čuje.
Ako se čuje, onda vrlo, vrlo često nestručno i sa stajališta struke teško prihvatljivo. Treba li ponavljati, da je nedavno (neposredno pred turističku sezonu, sic!) pri utvrđenim genetski preoblikovanim sastojcima hrane (što nitko nije osporavao), veći problem bio tko je i kako analizirao uzorke, nego tko je za uvoz i upotrebu GMO odgovoran. Problem pogrešnog deklariranja tih proizvoda (treba li reći - zabranjenih za uvoz i upotrebu u Hrvatskoj) i jasnih sankcija protiv prekršilaca nekako je bio u drugom planu.

Objašnjenja s najviših mjesta ponekad su bila prilično neuvjerljiva i teško održiva. Uništavanje prirode, polja zasijanih GMO-sjemenjem u tijeku turističke sezone (koliko pouzdano i sigurno?) i na brzinu donesena zakonska rješenja (da li trajna?) o dozvoljenoj količini GMO-dijelova u namirnicama (sic !) prije su sankcioniranje postojećeg stanja nego dobro rješenje. O tomu da se takvim rješenjima ono što je do sada bilo zabranjeno na brzinu regulira i dopušta, neovisno o kojim se količinama radi. Ta i slična rješenja, sa stajališta osmišljene dugoročne politike zaštite zdravlja i gospodarskih interesa potrošača, prije su nalik na gašenje odbačenih šibica, čikova (ako ih pronađemo!) i vatre, ako do nje dođe, nego na prvi korak u sustavu sprečavanja uzroka ozbiljnih problema.

Ako već govorimo figurativno, zabrana pušenje i paljenja vatre na ugroženim područjima svakako je bolje rješenje. Ne tako davnu promidžbeno vrlo dobru i učinkovitu poruku “Hrvatska zemlja bez GMO” najvjerojatnije smo zaboravili. Ili možda još jedno “zločesto” pitanje: koliko je odgovornih pročitalo što smo o tomu pisali na stranicama našeg časopisa ili što piše u materijalima brojnih znanstvenih i stručnih skupova na koje smo također sustavno upozoravali?

Prodajmo hrvatsko
Što sve uvozimo, a mogli bismo sami proizvoditi, već je odviše otrcana tema za ozbiljniju raspravu i karakteristični “hrvatski paradoks”: sve imamo i sve znamo, a sustav ne funkcionira i stanje se pogoršava. Ako ste ljetovali kao gost, potrošač, uvoznik ili trgovac stanje s uvozom loše robe i skupih domaćih proizvoda manje više dobro je poznato.

Osobno, nisam neka institucija niti onaj koji bi sustavno pratio kretanja, ali sam gotovo siguran da dio onoga što bismo svi trebali znati i podržati, najvećim dijelom prolazi mimo nas. I zato predlažem, dajte si malo truda i otvorite Internet stranicu www.hgk.hr. i uključite se u Nacionalnu akciju Hrvatske gospodarske komore “Kupujmo hrvatsko”.
Za one manje pokretne prenosimo što na stranicama Sektora za kvalitetu Hrvatske gospodarske komore piše o znakovima “Hrvatska kvaliteta” i “Izvorno hrvatsko”:

Znak “Hrvatska kvaliteta” (www.hgk.hr) nose hrvatski proizvodi, koji po svojim značajkama (sastav, dizajn, ergonomski i ekološki kriteriji...) zadovoljavaju visoke svjetske kriterije. Označavanje znakovima pomaže kupcima u prepoznavanju proizvoda, koji se odlikuju natprosječnom kvalitetom. Sustav ocjenjivanja uključuje nepristranu stručnu prosudbu proizvoda, dizajn, ekonomsko-marketinških parametara i sustav osiguravanja kvalitete u proizvodnji.

Znak “Izvorno hrvatsko” je viša razina kvalitete u odnosu na znak “Hrvatska kvaliteta” i nose ga autohtoni hrvatski proizvodi – rezultat hrvatske tradicije, razvojno-istraživačkog rada, inovacija i invencija. Proizvodi koji nose znak “Izvorno hrvatsko” moraju biti najmanje na razini kvalitete proizvoda sa znakom “Hrvatska kvaliteta”. Sustav ocjenjivanja se nadograđuje kriterijima izvornosti hrvatske tradicije ili inventivnosti.

I još samo malo, na istom mjestu pronađite popis proizvoda i organizacija koje su stekle pravo isticanja tih znakova. Pogledajmo ih, koliko ih ima i zaključimo kakve proizvode treba prodavati i promicati prave vrijednosti i kvalitetu proizvoda kojom neprijeporno raspolažemo.

Izdvajamo iz broja:
Broj 4/2004
Intervju sa Mijom Šimićem direktorom grupacije Tekstilpromet d.d.
Bilanca turizma
Poslovanja i business ambalažnim otpadom i trgovina
Nove trošarine na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila, zrakoplove i duhanske proizvode
Značaj distributivne trgovine u gospodarstvima EU i Republike Hrvatske
Arhiva
   
 
 
Tražilica
 
 
Newsletter

Želite li primati
gospodarske novosti
na Vaš e-mail?
Prijavite se odmah!

E-mail:
Anketa