Seniko studio
Broj 4/2004
Izdvajamo iz broja:
Broj 4/2004 - dr.sc. Zvonimir Pavlek
Intervju sa Mijom Šimićem direktorom grupacije Tekstilpromet d.d. - Tihomir Sertić
Bilanca turizma - Ante Gavranović
Nove trošarine na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila, zrakoplove i duhanske proizvode - Jasenka Gleđa
Trgujmo domaćom robom najviše kvalitete - dr.sc. Danko Matasović
Značaj distributivne trgovine u gospodarstvima EU i Republike Hrvatske - prof.dr.sc. Nikola Knego
Poslovanja i business ambalažnim otpadom i trgovina
Stipan Bilić
U razvijenim državama business s otpadom ima sve važnije mjesto i veći udio u BDP, a tako i poslovanje s ambalažnim otpadom spada među najbolje i najsigurnije poslovanje. I ista pravila vrijede za ovaj business kao i za svako profitabilno poslovanje. Naime, poslovni prostor uvjetovan je s jedne strane masovnom produkcijom proizvoda koji se prodaju u ambalaži koju je potrebno zbrinuti, a s druge strane jačanje svijesti o zaštiti okoliša dovelo je do političkog posredovanja kod rješavanja, poticanja i jačanja ovog businessa.

Sve razvijene zemlje već godinama imaju jasne stavove, propise i praksu i oko rješavanja problema zbrinjavanja otpada. Budući je ovo poslovanje vezano uz državu i politiku uz ovaj business vežu se i neki nacionalni ciljevi, ali i veliki lukrativni interesi.

Europska unija donijela je direktive koje obvezuju sve zemlje članice, na poduzimanje mjera za rješavanje problema ambalažnog otpada, a te usvojene mjere obvezuju i novoprimljene države na uređenje problema zbrinjavanja ambalažnog otpada. Međutim, kako je sakupljanje ambalažnog otpada vezano i na svijest građana o važnosti prikupljanja i zbrinjavanja tog otpada, to je novoprimljenim zemljama ostavljen rok - da do 2016. godine uspostave sustav koji bi osigurao povrat i zbrinjavanje većeg dijela ambalaže. Našim ulaskom u EU integracije- kojima se nadamo i koje očekujemo- nastaje i obveza za uređenje ovoga probleme ili barem da se utire pravac koji bi nam osigurao priključak i na ovaj segment uređenja gospodarstva i zaštitu okoliša.

Međutim, u europskim razvijenim zemljama ovaj problem riješen je je tako da je osnovni motivacijski faktor privatno poduzetništvo i profit i svi sudionici u prikupljanju i zbrinjavanju ambalažnog otpada od toga imaju koristi, a potrošači proizvode koji su zapakirani u takvu ambalažu, dobiju jeftinije i zdravstveno ispravnije, pa se zbog toga potrošačima razvijala svijest da se angažiraju u povratu i sakupljanju takve ambalaže.

Kod nas, istina, postoje normativne naznake o rješavanju ovog problema. To se u prvom redu odnosi na propise koji su na snazi - Zakon o otpadu NN151/03 i Pravilnik o postupanju s ambalažnim otpadom NN53/96. Prema našoj standardnoj praksi mi smo problem normativno riješili, a praksa prikupljanja ovog otpada vezana je uz dobrovoljnost i altruizam, što nije nevažno, ali ti poticaji problem nikada ne mogu riješiti do kraja.
Jedan od važnijih nedostataka je vezan uz činjenicu izostanka ekonomskog motiva koji bi potakao ovaj business. Naime, nije riješeno koje ekonomske podloge pokreću ovaj posao, a da su istovremeno motivirajuće i za građane i za poduzeća, koja posluju s ovim proizvodim, bilo da svoje proizvode pakiraju u takvu ambalažu, bilo da trguju i ostvaruju promet na tim proizvodima. Nejasan ekonomski motiv uvijek onemogućava racionalno organiziranje i to s jedne strane odbija većinu korisnika sustava, a privlači sve one koji se nadaju nekom obliku nepotizma koji će im garantirati poslovanje i zaradu. Nejasni ekonomski motivi proizvode destrukciju i onemogućavaju rješenja problema. O tim konkretnim rješenjima bit će naknadno nešto detaljnije navedeno.

Treba napomenuti da je kod nas, zbog razno-raznih okolnosti, stvorena dovoljna kritična masa koja traži rješenje ovog problema. To je korisno i taj pozitivni naboj nužno je iskoristiti i postaviti osnove za rješenje problema. Na valu tog pozitivnog naboja već 2003.g., izrađen je Prijedlog Pravilnika o postupanju s ambalažnim otpadom. U osnovi su tim Pravilnikom predložena rješenja da se osnuje povjerenstvo za ambalažni otpad koje bi imalo zadatak osigurati prikupljanje ambalažnog otpada, što bi se plaćalo prema stvarno zbrinutim količinama. Plaćanje zbrinutog otpada bi bilo preneseno na industriju koja proizvodi proizvode koji koriste ambalažu koja je tretirana u pravilniku. Ponovo ističem da bi se plaćanje sakupljene ambalaže naplatilo od svih proizvođača i uvoznika prema količini ambalaže u kojoj su proizvodi isporučeni na tržište. Povratna ambalaža bila bi izuzeta iz ovog sustava. U ovome je propisana i obveza prodavatelju, odnosno trgovcu - da u svom poslovnom prostoru, ukoliko je veći od 200m2, osigura postavljanje i manipulaciju spremnicima za prikupljanje ambalaže i propisuje obvezu preuzimanja te ambalaže. Ovaj Prijedlog pravilnika uz sve nesavršenosti ima ugrađen određeni ekonomski voluntarizam koji propisuje obvezu, trgovcu, koji mora osigurati prostor i obvezno primati vraćenu ambalažu, a da ne propisuje realnu nadoknadu propisanih troškova. Prostor i poslovi preuzimanja ambalaže koštaju i bez plaćanja tih troškova trgovini se nameće obveza troškova za koju neće imati nikakvu naknadu.

Ovakvo propisivanje obveza trgovini koji su drugim sudionicima plaćeni, pokazuje nakaradan odnos društva prema trgovini koji nju ne tretira kao ekonomski subjekt koji mora poslovati prema načelu ekonomičnosti, a već se trgovini mogu nametati obveze i propisivati besplatan rad.

Ovakav stav prema trgovini i uopće prodaji mogao bi se smatrati promašenim zbog slučajnog neznanja, ali je u opticaju još jedan Pravilnik o postupanju s ambalažnim otpadom - koji je izrađen u ljeto 2004.g., a za kojega nije moguće utvrditi autore.
U tom najnovijem pravilniku zamišljeno je da se osnuje poduzeće «CROPAK» kojemu ovaj prijedlog pravilnika daje u vlasništvo svu ambalažu koja je stavljena u opticaj i to ne samo jednokratnu već i povratnu ambalažu (povratna ambalaža bi postala vlasništvo «Cropaka», a valjda bi tu istu tvornice od te tvrtke ponovo kupovale). S obzirom da se u promet godišnje stavi preko 1,6 mld proizvoda koji su pakirani u tretiranu ambalažu, pa bi samo kaucija za te proizvode (jedna kn/kom) angažirala 1,6 mld kn, što zajedno s troškovima zbrinjavanja ambalažnog otpada-koji iznose cca 400mil kn - povećavaju ukupan trošak na cca 2,0 mljd kn ili cca 12% vrijednosti prodane hrane i pića u jednoj godini. Ovim ne samo da se predlaže najskuplji sustav zbrinjavanja ambalaže na svijetu, već ujedno predloženi model ne garantira skupljanje ambalaže i povrat višekratne ambalaže, jer «Cropak» ostvaruje isti prihod bez obzira da li će ta ambalaža biti zbrinuta ili ostavljena na poljima i livadama naše države. U slučaju skupljanja i povrata ambalaže postoje realni troškovi pa je najisplativije naplatiti troškove zbrinjavanje ambalaže, a istu ne prikupljati.

U ovom Prijedlogu jednako su nerealna i druga rješenja. Troškovi preuzimanja, sortiranja, otpremanja i prijevoza, kao i naplate i isplate pologa čine cca 60% svih troškova zbrinjavanja ambalaže. U slučaju da ti troškovi godišnje iznose blizu 1,0 mld kn, trgovina napravi troškova u visini najmanje 600 mil kn koje po odredbama ovog Prijedloga mora obaviti, a istovremeno se ne propisuje način pokrića tih troškova trgovine.

Naime, ovaj Prijedlog je izrađen, a da nitko nije ni pokušao konzultirati trgovinu, a vjerojatno ni bilo koga tko je u trgovini ikada bio zaposlen. Prema ovom Prijedlogu trgovina bi bila obvezna naplatiti polog i na računu naznačiti iznos primljenog i vraćenog pologa, te o tome tromjesečno poslati izvješće, a postoji preko 25 000 prodajnih mjesta u kojima se prodaju ovi proizvodi. Nadalje prodavatelj (trgovac) dužan je primljeni otpad sortirati po vrstama , staklo, papir i karton, višeslojna ambalaža, metal, PET, AL, polimerni materijali i drvo, a isto tako trgovac mora osigurati prijevoz do centralnog skladišta. A za sve poslove propisano je da može od «Cropaka» zahtijevati «pokriće dijela troškova».

Napuštanjem socijalizma u odnosu na trgovinu izgleda da nije došlo do nikakvih promjena, jer se s jedne strane misli da je nekome moguće propisati poslove i troškove bez obveze nadoknade punog iznosa troškova a s druge strane stav je da se to može propisati trgovini, a da drugim poduzećima takvih troškova nije moguće propisati . Stoga se opravdano pita zbog čega trgovina mora snositi troškove prikupljanja ambalažnog otpada ukoliko ne može utjecati na izbor ambalaže u koju će biti zapakirani proizvodi namijenjeni tržištu.
I na kraju korektno bi bilo dati prijedlog prihvatljivog sustava zbrinjavanja ambalažnog otpada koji je oslonjen na poslovnost i business. U prvom redu bilo bi uputno koncesiju za skupljanje ambalažnog otpada dati proizvodnim tvrtkama koje proizvode robe za koje se koristi ambalaža koja ima status ambalažnog otpada, ali pod uvjetom da osnuju zajedničko dioničko društvo za zbrinjavanje ambalažnog otpada. To poduzeće, čiji su osnivači istovremeno i vlasnici proizvodnih poduzeća, potrebno je obvezati i propisati mu realnu dinamiku povećanja postotka prikupljanja ambalaže, a ostaviti na volju poduzećima koja su do sada sama organizirala prikupljanje povratne ambalaže hoće li će sami organizirati to prikupljanje i povrat ili će te poslove povjeriti tom zajedničkom poduzeću.

Osnivanjem poduzeća za zbrinjavanje ambalažnog otpada, uz samo jedan uvjet da ostvari porast prikupljanja i zbrinjavanja ambalažnog otpada do prihvatljivog %, ujedno bi ovaj business izišao iz nadležnosti administracije i prešao u sferu realnog businessa, gdje poduzeća koja ostvaruju profit, koja organiziraju i vrše proizvodnju, vode brigu o ambalaži koju će koristiti, vode i poslove i business ambalažnog otpada i ona će te poslove najracionalnije organizirati. Malo je vjerojatno da bi ta poduzeća organizirala taj posao na način da povećaju vlastite troškove. Osim toga ta poduzeća moraju voditi računa o konkurenciji na tržištu, pa iako troškovi zbrinjavanja ambalažnog otpada, koje uvijek na kraju plati krajni potrošač, trebaju biti što manji, sami će proizvođači nastojati da te troškove koliko je moguće umanje jer si ne mogu dopustiti luksuz neopravdanog povećavanja cijena i troškova.

Izdvajamo iz broja:
Broj 4/2004
Intervju sa Mijom Šimićem direktorom grupacije Tekstilpromet d.d.
Bilanca turizma
Nove trošarine na osobne automobile, ostala motorna vozila, plovila, zrakoplove i duhanske proizvode
Trgujmo domaćom robom najviše kvalitete
Značaj distributivne trgovine u gospodarstvima EU i Republike Hrvatske
Arhiva
   
 
 
Tražilica
 
 
Newsletter

Želite li primati
gospodarske novosti
na Vaš e-mail?
Prijavite se odmah!

E-mail:
Anketa