|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
dr.sc. Zvonimir Pavlek
|
|
|
|
|
Europa je već kod nas...
Želimo ući u Europu, u Europsku zajednicu, drugi su nas već pretekli ili nas pretječu...
To su nabacivanja koja nailazimo u naslovima članaka, govorima i raspravama. Ima i pitanja ili «upozorenja» kao što su ona oko neizvjesnosti domaćeg sira i vrhnja, kolinja i kulena...Pa hoće li nam stranci pokupovati svu obalu, zemljište...Hoćemo li se utopiti u toj Europi, ostati bez identiteta itd. Pogledajmo stoga u kojoj smo fazi sada, što možemo očekivati i tko bi tu trebao odigrati glavnu ulogu.
Kad malo pogledamo u neka područja i grane, Europa je već došla do nas. Sve veće banke su u rukama stranaca, pa HT, trgovački lanci, pivovare, kupuju se i hotelske kuće...U trgovinama ima robe po koju smo ranije išli u zapadne zemlje, a zaustavimo se malo baš na tom fenomenu koji je donekle smanjio naše pohode u šoping izvan naših granica.
Strani lanci su tu, ali ne onako kao u drugim zemljama Srednje Europe gdje su domaći gotovo izbrisani. Kod nas su doduše npr. Metro, Bila, Kaufland, Merkator, dm, Bauhaus, pa tu su franšize i licencni odnosi kod poznatih marki, naročito u modnom području, ali se na prvim mjestima još uvijek drže Konzum, Getro. Pevec se proširio na vrijeme. Mali su se počeli ozbiljno udruživati i na tržištu koje ipak ima iskustvo u trgovanju naši se dosta dobro drže. Pitanje je - što bi bilo da su stranci bili sigurni u ulaganja ranije kada smo bili zemlja visokog rizika? Možda bi se dogodile neke promjene u strukturi, ali domaći bi se i dalje bolje držali u odnosu na one koji su nestali u nekadašnjih zemljama Istočnog bloka. Ipak se stranci, koji su već tu, bore za gornji dio tablice, ali stradavaju manji na područjima gdje se pojave primjerice Bila ili Kaufland. Moramo priznati i to da su ti stranci pozitivno djelovali i to zajedno s Getroom na disciplinu plaćanja i sniženje maloprodajnih cijena što je ranije bio veliki problem na našem tržištu.
Liberalizacija tržišta i protoka roba danas djeluje na asortiman tako da se strane marke tuku za svoj kolač na tržištu tako silovito kao i u nekad tradicionalnim zemljama slobodne tržišne utakmice. Izbor je velik, stranih roba ima u izobilju, a i onih jeftinijh privatnih marki koje su zastupljene ne samo kod stranaca već i domaćih, a naročito Konzuma i Getroa. Ukupna razina cijena je kod nas ponekad veća od susjednih zemalja zbog PDV-a koji je kod nas u prehrani i nekoliko puta veći od naših susjeda.
|
Ukupno gledavši druge, zemlje tranzicije imaju ipak neke prednosti jer su kod njih ulaganja stranaca usmjerena i na proizvode i marke koji se onda bez carina prodaju na velikom EU tržištu. U tom pogledu smo u velikom zaostatku. Možemo reći da je Europa ušla kod nas, ali samo za potrebe opskrbe našeg relativno vrlo malog tržišta. Naravno da se tako zatire nekada naša proizvodnja, marke, jer smo suočeni s jakima i moćnima. Uz to nemamo stranih investicija za proizvode koji u zemljama u koje se investira generiraju zaposlenost i rast društvenog proizvoda. No, alternative nema. Zatvorimo li se i pokušamo se strogo zaštiti, nećemo biti konkurentni u svijetu, smanjit će se zaposlenost, rast GDP-a, naši ljudi će još više tražiti posao vani i gdje smo onda?
Što nas još sve čeka?
Druge zemlje koje su nam nekada gledale u leđa, kao što je Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, Estonija, Litva – prestigle su nas. Mi smo se prijavili za EU malo prekasno i to 2001., a i u tome su nas prestigle Bugarska i Rumunjska. Iako smo u zaostatku, pokušajmo sada vidjeti u grubo kako bi izgledao scenario našeg priključivanja u EU.
Recimo, odnosno nadamo se da će 2005. započeti pregovori. 2006. pregovori se završavaju, potpiše se sporazum, a ratifikaciju moraju odobriti parlamenti 25 zemalja. No to ipak nije tako jednostavno. Npr. priprema ekipe za pregovore prema osobnom dojmu i onih koji su u to upoćeni – kasni. Nije sve samo u izboru ljudi. Treba ih i pripremiti, trenirati...Nakon toga se provodi i referendum. Sada je prema anketama pozitivno stajalište prema EU palo na oko 50%, a očekuje se i dalji pad.
Čekaju nas još i druge «začkoljice». Npr. mora se usuglasiti domaće zakonodavstvo s europskim (tzv.Acquis) i oko 80 000 stranica prevesti na jezike svih 25 zemalja...Mora postajati učinkovita i administracija («public administration»), gdje smo u velikom zaostatku koji je prepreka za veća ulaganja u našu zemlju. Mora se postići trasparentnost u državnoj upravi, vlasti...Mora postojati regionalna suradnja i to sa svim susjedima. Zatim suradnja s Haaškim sudom itd.
|
Jesmo li već sada zreli za EU?
No, postoji jedan uvijet koji je ipak najbitniji – mora postojati i djelovati ekonomski sustav i tržišne funkcije koje mogu izdržati konkurentski pritisak i uopće pritisak tržišne sile Europske zajednice. Naravno da to nije jednostavno, pa zato i postoji vrijeme prilagođavanja pa i pomoć EU na putu savladavanja postojećih prepreka.
Kad bismo se malo uspoređivali s drugim tranzicijskim zemljama koje su ušle u Zajednicu, onda na prvi pogled ni nismo tako loši po recimo GDP-u i gospodarstvo nam nije na koljenima, iako smo imali sedam godina rata i sedam godina oporavka. Ipak ima i vrlo nepovoljnih pokazatelja koji su naročito ove jeseni šokirali javnost, pa je bilo i napisa koji su sugerirali kako nismo zreli za EU. Npr. po konkurentnosti smo pali s 53. mjesta na 61. što je vrlo nepovoljna tendencija, dok je u drugim zemljama tranzicije zabilježen uzlaz. Naročito šokira pokazatelj da se pogoršao naš položaj kao zemlje u kojoj vlada korupcija i tu smo između 146 država pali na 67. mjesto. Dakle opet nepovoljna tendencija.
Uzmimo u obzir samo ovaj zadnji podatak. Tu se ne radi samo o onome što je u javnosti poznato kao droga, reketarenje, već je to mnogo zamršenije. Vjerojatno bi se u Zajednici najviše uočavalo dobivanje privilegiranih koncesija, dozvola, poslova...Tamo gdje cvate birokracija, gdje sve zavisi ne samo od činovnika već od čitave organizirane mafije koju treba «nahraniti», tamo nema mjesta slobodnoj konkurenciji, transparentnom poslovanju, jer mnogo toga još uvijek zavisi od upravnih «činovnika», te «bosova» među izvođačima radova... Tako se može dogoditi da su radovi koje financira država ili pojedine zajednice skuplji od onih u inozemstvu za nekoliko puta, jer ima mnogo «gladnih» koji ucjenjuju i koje treba nahraniti.
No, osim ovih uvjeta postoje i oni vrlo specifični razrađeni po područjima, a njih je taksativno nabrojeno točno 31 od kojih su neki postavljeni tako da se moraju primjeniti doslovno, a kod nekih će se malo popuštati, ili se tolerirati dulja vremenska razdoblja potrebna za realizaciju kao što je npr. konkurentnost, slobodno kupovanje zemljišta i dr.
|
Izgleda da kod nas u tim zahtjevima možemo uočiti pet izrazito krupnih prepreka koje će se vrlo teško ili mokotrpno savladavati i to sigurno ne preko noći. To su – odnos prema okolišu, poljoprivreda, financije, pravni poslovi i administracija («Justice and home affers»), te zaštita potrošača.
Odnos prema okolišu je svakako u nas ispod europskih standarda, ponašanja i kulture. To je kod nas pomalo preraslo i u civilizacijski problem koji se odnosi na uvjete življenja, a i vrlo negativno zadire i u nacionalni identitet kao turističke zemlje koja propovijeda zdravu hranu, čistu prirodu, nezagađeni okoliš...To se baš ne bi moglo reći ni na temelju površnog pogleda na zemlju s odbačenim otpadom na sve strane, neuređene fasade...Primjerice gospodarenje otpadom zahtjeva izgradnju pogona za uništavanje ili preradu, ali i mjere koje će utjecati na ponašanje stanovništva. Investicije u jedno i drugo su velike, a sadašnji voluntaristički pristup, apeli udruga nisu dovoljni za europske standarde.
Poljoprivreda nam je gotovo zapuštena. Postoji klasični nasljedni sidrom sitnih okućnica, farme su iznimka, a velike iluzije, tj. velika državna gospodarstva u velikim su poteškoćama. Apsurdno je da zemlja s ogromnim potencijalom uvozi toliku hranu. Od 680 000 hektara koji se mogu navodnjavati, to se provodi samo na nekoliko tisuća. Ima mnogo i vidljivo zapuštenih površina. Selo je siromašno, ima napuštenih kuća i gospodarstava. Ne može se računati na veće zaštite u budućnosti, ali kratkoročno su potrebne injekcije i podrške i to u velike investicije kao što je navodnjavanje, prskanje voćnjaka protiv mraza, nove nasade, korištenje resursa u planinskim krajevima, otocima, stočarstvo, vinogradarstvo....
Vladavina prava? O tome se mnogo piše i u velikom smo zaostatku za Europom. Treba promijeniti zakone, primjenjivati i provoditi postojeće (ni to se ne radi!), pa onda neriješena imovinska pravna pitanja...
Admnistracija i birokracija – sačuvaj Bože...Doduše, pomalo se ipak kreće, ali baš doslovno – samo pomalo. Jedan tipični primjer - ne primjenjuje se ni antikorupcijski zakon. To nije samo tehnički već prvorazredni politički problem.
Financije i budžet – jednostavno budžetska potrošnja ne smije prelaziti 3% od GDP, a politika u svom pragmatičnom predizbornom pristupu obećava namirenje svima koji su vrlo «gladni». Nekada je «Željezna Lady» znala izaći s tim na kraj i gospodarstvo sa smanjenim porezima pretvoriti u uzlanu putanju čime su prihodi budžeta porasli (tzv. suply-side economy), ali za to treba imati odlučnosti.
Zaštita potrošača? Stavio sam to u prepreku jer je to kod nas još u početku, tek se čuju glasovi protesta. To treba prerasti u instituciju koja neće biti identificirana kao napad na industriju, već kao pomoć u napretku. Ozbiljna industrija u razvijenom svijetu odnos prema okolišu i zaštitu potrošača razvija kao faktore svojih konkurentskih prednosti. To je već nešto sasvim drugačije nego kod nas.
|
Kako brže ući u korak s drugima?
Hrvatska je zaista pred teškim zadatkom. Mi zapravo nemamo na tom putu u EU nikakvog uzora i nemamo mogućnosti nekoga slijediti ili kopirati. Zašto? Zato jer nemamo vrijeme koje su imali drugi. Moramo ići brže da bi stigli te druge! U tom kontekstu spomenut ću dva presudna faktora i to na temelju svjetskih trendova i uspješne prakse. To je menadžment i obrazovanje, a ono za što bismo sada trebali otvoriti vrata mnogo šire u organizacijama i društvu, to su sustavi i poticaji za stjecanje vještina i to menadžerskih vještina kako bismo uopće mogli ići u velike izazove. Kad bismo počeli sada razmatrati proces i strukturu obrazovanja od samog početka, zapeli bismo već u vrtiću, školama, fakultetima, na nepismenosti, na nesuvremenim programima i metodama, ali zaustavimo se za sada samo na tom menadžerskom dijelu.
Naime, istaknuti su problemi, ali neće država sama rješavati naš ulazak u EU. Ona mora stvarati okvire, uvjete, sređivati zakone, poticati stvaranje suvremenih poslovnih škola ili ne sprečavati njihovo sve veće pojavljivanje pod našim nebom. Na koncu su menadžeri ti koji su odlučujući faktor od kojeg zavisi uspjeh ne samo poduzeća već i čitavog gospodarstva. Pravi menadžeri su oni koji uočavaju problem, ali nad njima ne očajavaju. Problemi su za njih izazovi, a oni, tj. menadžeri ih rješavaju. Tako zapravo pravi suvremeni menadžer ne vidi samo probleme već putove za njihovo rješenje. Rješenje se pronalazi u svakoj situaciji, a kako se tome prilazi po tome se i poznaje pravi menadžer.
Postoji još jedna okolnost na koju valja svratiti pozornost. Put za rješavanje nije više samo onaj koji vodi u domaće tržište ili dvorište na kojem smo ranije naučeni hodati. To je sada bez okolišanja – svjetsko tržište, a to nije mali izazov. Naše okruženje više nije samo državica s nekoliko puta manje stanovnika od poznatih svjetskih metropola ili pak gradova s poslovnom orijentacijom. Sada se čitav svijet gleda kao prilika koju treba iskoristiti.
Za pogled u svijet nisu nam više potrebne takove škole koje će nas prvenstveno sada oboružavati teorijom, znanjem, informacijama. Informacije su sada svima brzo dostupne, a to su ne samo publikacije već i Internet koji je totalno promijenio naš odnos prema poslovanju i životu uopće. Sada su prvom mjestu u poduzetničkom području – osobni stavovi u kojima se opredjeljuje za ciljeve i koji se dosiže jakom voljom, odlučnošću, upornošću. Iza toga slijede vještine koje su potrebne za osvajanje tog suvremenog svijeta, a to se onda vježba, uči u suvremenim poslovnim školama koje u svojoj koncepciji imaju timski rad koji potiče individue na kreativnost. Iza toga tek onda u rangu dolazi teorija, informacije, što je do pred dvadesetak godina još bilo na prvom mjestu. Onaj koji ima volju, sustav, upornost, doći će do potrebnih informacija koje više nisu tajna.
|
A. Šestan iz Preloga ne razmišlja samo o kacigama za našu vojsku, već je prilike potražio i u mnogim drugim zemljama gdje dobiva poslove. Softverske tvrtke iz Zagreba počele su nedavno s nekoliko ljudi i već razmišljaju o ispostavama u Njemačkoj i drugim zemljama. Podravka bi bila zaglavila da nije još za vrijeme rata potražila izlaz u Europi i Australiji.
Staromodne i uspješne organizacije
Ono što trebamo još lomiti u glavama to je organizacija koja je u velikoj većini naših kompanija pa i manjih poduzeća još vrlo staromodna, uređena po zapovjednom principu kao u Bismarkovo vrijeme.. Tako, tj. strogo okomito hijerarhijski organizirani nemaju mnogo šanse za uklapanje u društvo koje je u stalnim promjenama, u kojima postoje novi i novi izazovi i gdje brzina igra veliku ulogu u tome tko će zauzeti novo područje i steći prednost pred drugima. Nemaju više šanse organizacije ustrojene prema principima okomitih silosa gdje svaki šef funkcije ima prema dolje osoblje kojima zapovijeda, a koordinacija izmedu tunela zapinje, gdje je potrebno mnogo dopisivanja, gdje ima neslaganja, pojavljuju se obrane i ograđivanja od odgovornosti i potrošač nije u središtu pažnje. No i samo zapovijedanje, delegiranje i kontrola izvršioca doprinose odugovlačenju rješavanja problema, birokratizaciji. Ni ne može jedan zapovjednik imati u glavi baš sve. Pogotovo ne u današnje vrijeme.
Nekada su se direktori i šefovi održavali na vrhu piramide samo zato jer su raspolagali informacijama koje su za druge bila tajna. Danas se na tom području odigrava prava revolucija. Kompjutori su doveli mlade i stručne ljude do izvora informacija, a one organizacije koje koriste potencijale zaposlenika, a ne samo “šefova”, te bez mnogo zadržavanja u procesu odlučivanja idu dalje.
Ako se želimo uklopiti u suvremene procese promjena , izazova, onda će u tome glavnu ulogu imati organizacije koje daju šansu darovitim, kreativnim i upornim ljudima koji će se s tim suvremenim okruženjem znati nositi. Ako je to ključ uspjeha, onda bismo za ilustraciju mogli izdvojiti neke suvremene pristupe i teze o uspješnim organizmima.
Naime, sva “tajna” leži upravo u riječi “proces”. Suvremeni pristup na kojem počiva uspjeh vrlo prodornih organizacija na svim područjima gospodarstva, zasniva se baš na toj riječi – proces. Proces je ono što teče, ili bi možda moglo biti ilustrativnije reći – pliva kao riba. Tu nema zapovijedanja odozgora u smjeru okomice prema dolje. Oni koji sudjeluju u procesu međusobom su povezani kao u riječnoj struji. Njih ne guraju “šefovi” već struja koju svaki sudionik u procesu dobiva od svog susjeda na kojeg se nadovezuje i pokreće sljedećeg ispred sebe. U to naravno moramo još ubaciti interakciju jer se svi u procesu danas vrlo umreženi.
|
To se naročito događa i svim uspješnim kompanijama na području e-poslovanja. Čak dapače, npr. Dell, Microsoft i Apple se deklariraju kao interaktivne organizacije, zapošljavaju i podržavaju ljude koji su radoznali, otvoreni za sva pitanja, probleme, diskusije, koji su spremni da stalno uče i pokušavaju dati i otkrivati nešto novo, razvijati i ići dalje, koji ne razmišljaju o okomitoj hijerarhiji već o svom doprinosu u timu. O tome govori i sâm M. Dell («Direct from Dell, HarperBusiness, NY, 1999., str. 133»):
«Mi smo alergični na hijerarhiju. Hijerarhijska struktura fundamentalno utječe na gubitak brzine. Ona utječe na gomilanje podataka, podliježe odobrenjima, komandi i kontroli, potpisivanju ovdje, tamo, svuda...To nije u skladu s brzinom koju svi trebamo u donošenju odluka i to kao menadžeri, vođe u kompaniji. To se očekuje i od cijele kompanije u tom tržišnom svijetu koji je brz i prefrigan».
To je veliki poučak za sve one koji žele uspjeti u tom svijetu koji je «brz i prefrigan». Ono što krasi takve organizacije nije klasični menadžment, već – leadership koji je bitan za oblikovanje i učinkovitu implementaciju svake suvremene strategije. Za brzi protok informacije, za brzi rad organizacije bitne su odluke o tome kako će se potaknuti menadžeri iznutra i dovesti najsposobniji iz vana, kako će se motivirati ljude putem nagrađivanja, kako će se podizati svijest o vlastitom doprinosu, a sve je to na koncu - stvaranje uvjeta za rad i razvoj.
Uz sve to potrebno je stalno i stalno obrazovanje i treninzi. To je način s kojim se ide u korak sa suvremenim svijetom i praksom. Čim u jednoj organizaciji prestane učenje, tad prestane i razvoj. Posljedica je - stagnacija, pad i nestanak sa tržišne scene. Zato ulaganje u obrazovanje nije trošak već investicija. I to investicija u akciju!
Svakako da se u tom suvremenom svijetu moraju vješto upotrebljavati suvremeni alati kao što je human resource management, strategy management, customer relationship management, category management i dr., ali za brzo djelovanje u ulasku u svijet EU potrebno je osloboditi ljude i poticati ih. Neće sve riješiti država, a samo čekati, oslanjati se nju, u njoj naći izgovore – to je iluzija koja nije u funkciji napretka.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|